Ovaj puta, u vremenu od 12. 10. -16. 10. 2005. krećem na 5-to dnevno putovanje u Czestochowu, u Poljskoj. Radi se o hodočašću koje je organizirala Župa Presvetog Trojstva iz Visokog, a pratitelj je Milan Kruljac iz Varaždina koji lijepo pjeva i voli pričati viceve.
Posjećujemo mjesto Wielicka u kojem je-rudnik kamene soli. Spuštamo se stepenicama (njih preko 380) na 135 m pod zemlju. Ulaz u rudnik plaćamo 11 eura. U unutrašnjosti rudnika temperatura je 14˚. Rudnik je 1998. godine upisan u UNESCU-ovu baštinu. U radniku smo prošli 20-ak dvorana kroz koje se prati razvoj rudarstva. Na ovom je mjestu rudnik od 1394. godine. U rudniku ima 300 km hodnika, a iskopano je 17 miliona tona soli. Propješačili smo oko 2 km, razgledavši u 20-ak dvorana krasne kipove i lustere napravljene od kamene soli koje su klesali samouki majstori. Najdublji dio rudnika je na 135 m pod zemljom, a na dubini od 108 m je sanatorij za liječenje asmatičara, s obzirom da je zrak pun jodnih para. Najveća dvorana, koja danas služi za vjenčanja i koncerte, dugačka je 54 m, a zove se „kapela Sv. Kinge“ U zidu dvorane su isklesane slike Posljednje večere, Isusa, Josipa i Marije s magarcem na putu prema Betlehemu, oltar, lusteri, kao i kip pape Voytile, – sve je napravljeno od soli, i uistinu je veoma impresivno.
Source: www.trekearth.com/gallery/Europe/Poland/East/Malopolskie/Krakow/photo972097.htm
Dolazimo i do grada KRAKOV-a -trećeg grada po veličini u Poljskoj, iza Varšave i Lodga. Grad ima 600.000 stanovnika. Grad se nalazi na ušću Rudave u Vislu. Sastoji se od starog kraljevskog grada na brdu Vavel i novog dijela građenog od 13.-15. st. Od znamenitosti, spominjem dvorac Vavel iz 16. st., katedralu iz 14. st., Vijećnicu iz 13. st., te nekadašnju tržnicu platna –Sukientza iz 14. st.. Najstariji dio je „Vavelsko brdo“, na kojem je danas šetalište.
Source: toposiguranje.rs/sta-sve-videti-i-iskusiti-u-krakovu/
Najljepše primjrke arhitekture nailazimo u Vavelskoj katedrali, na tri kata, koja je danas pretvorena u muzej. Katedrala ima tri tornja (najstariji je u obliku kokotove noge). Kipovi u katedrali su od lipovog drveta, visine 2,5m, a oltar je 13 m širok, 11 m visok, te ima 2,7 m visoku figuru Kristova raspeća. Na ovom je mjestu godine 1946. Karol Voytila služio mladu misu u kripti poljskih kraljeva. U kapeli Sv. Leonarda iz 1191. je sarkofag Jana Sobjeckog Ladislava. Tu je i Žigmundovo zvono čiji je bat težak 300 kg.
Naš pratitelj nam malo priča o poljskom jeziku, koji je „pjevljiv“. U istom se ističu slova „č,ž i š“. Evo i nekoliko poljskih riječi: pravo = desno; prosto = ravno; levo = lijevo; ginkuje = hvala; kapelica = kapelica; kantor = mjenjačnica.
I tako, u priči o poljskom jeziku, stižemo do Czenstohove-industrijskog grada s preko 200.000 stanovnika. Nalazi se na rijeci Varta, smješten između brežuljaka Krakova i Vilnijuna. Ime je dobio po osnivaču Čenstohu. Spominje se u 13. st. kao selo ratnika, a u 14. st. mjesto naseljavaju Pavlini, koji su došli iz Hrvatske. Ovdje su gradili samostan i napravili velike vrtove, a svetište su okružili zidinama.
Source: krakowtourskrk.files.wordpress.com/2010/09/czestochowa-jasna-gora1.jpg
Source: https://www.mylittleadventure.com/best-things/krakow/tours/czestochowa-private-tour-from-krakow-TA8NSAcbSW
U svetištu se nalazi čudotvorna slika Majke Božje. Prema jednoj legendi slika je nastala na komadu stola iz kuće Sv. obitelji. Druga legenda kaže, da se radi o originalnoj bizantskoj ikoni, nastaloj u 9. st. Slika je čuvar brojnih dragocjenosti-darova zahvalnosti.
Danas, je slika oštećena i to na licu Blažene djevice Marije. Taj rez na slici datira iz 15. st., a djelo je lopova koji su željeli izvaditi sliku iz okvira. Međutium, kaže se da se Majka Božja opirala, te stoga lopovi nisu uspjeli u svojoj nakani. Početkom 18. st. kip Majke Božje, je okrunjen. Toj svečanosti prisustvovalo je 200.000 ljudi. Samo svetište je izgrađeno na brdu Jasna Gora i predstavlja simbol Poljaka u težnji za slobodom. Godine 1509., Majka Božja dobiva plašt od bisera, rubina i dijamanata. U ovom je svetištu, 20.000 Poljaka proslavilo zaređenje. Svako jutro u 6,00 sati diže se uz zvukove fanfara, srebrni zastor s tkaninom kojim je slika zaštićena. Svetište se zatvara u 23,00 sata, zastor se spušta, na vrata se stavljaju rešetke, a ispred vrata crkve su oštri psi čuvari.
U okviru svetišta su 3 manja muzeja u kojima se čuvaju kaleži, mitnice, dijelovi šatora Sulejmana Veličanstvenog, kojeg je pobijedio I poljski kralj Jan Sobjetzki, te krunice napravljene od komadića kruha (veća i manja) koje su napravili zatvorenici iz Auswitza. Tu je i prostorija, danas muzej u kojoj je nekada bio arsenal oružja .
Crkva u Czenstohovi ima zvonik, 106 m visok sa 36 zvona koji otkucavaju pjesmu vrlo sličnu „Kraljici Hrvata“.
Odlazimo na cjelodnevni izlet u glavni grad Poljske VARŠAVU koja ima 2.200.000 stanovnika. Nalazi se na rijeci Visli. Sam grad je podijeljen u dva dijela- Staro mjesto (na lijevoj strani obale) i Novo mesto(na desnoj strani Visle-„Praga).
Source: https://www.nationsonline.org/oneworld/map/google_map_Warsaw.htm
Varšava je grad raznih industrija (lijekovi, medicina, kozmetika). U gradu ima 25 kazališta. Značajni objekti u gradu su: gotička katedrala Sv. Ivana iz 14. st.(na čijim je obnovljenim zidinama ugrađen dio njemačkog tenka); crkva Sv. Ane iz 15. st., koja je danas crkva sveučilištaraca: tvrđava Barbakan iz 15. st., kojoj su obnovljene zidine nakon II svj. rata. Kompletna Varšava je nakon rata bila ruševina, a raščišćavanje je trajalo 15 godina. U gradu je značajna i palača Vilanov sa šetalištem i parkom iz 17. st, te perivoj Lazinsky iz 18. st. Tu je i Palača kulture, iz 1952. napravljena kao univerzitet Lomonosov u Moskvi, a Poljacima ju je darovao Staljin. Donedavno, to je bila najviša građevina u gradu, sa 234 m visine, dok je danas napravljena jedna moderna građevina (kao bivši HOTO HT centar u Zagrebu, u Savskoj cesti), visine 240 metara. Ova palača je trebala biti sjedište gradske uprave.
Najljepši spomenik u gradu je Schopenov spomenik koji su 1926. Nijemci izrezali na komade, a obnovljne je 1958. Dolazimo i do prostora na kojem je u vrijeme II svj. rata bio Varšavski geto u kojem su bili prisiljeni živjeti židovi u nemogućim uvjetima. Na tom je prostoru, u samo dvije godine umrlo preko 100.000 ljudi. U svibnju 1943. Nijemci su spalili geto, a nakon rata je podignut spomenik žrtvama varšavskog geta.
Prolazimo pored crkve, čiji je zvonik u obliku krematorisjkog dimnjaka. Tu crkvu je 1979. posvetio papa Ivan Pavao II.
U gradu nailazimo na neke pozitivne ostatke sovjetske vladavine, a to znači što šire prometnice i što više zelenila (20% površine grada je pod parkovima).
Na našoj šetnji gradom, dolazimo do radničkog kvarta Ursinov, u kojem je spomen obilježje događaja, kada je, pod okriljem noći, pogubljeno 12.000 Poljaka koji su predstavljali opasnost za Sovjete. To je bio drugi Bleiburg. Ovaj kvart je nekada bio velika šuma, i tu su masovne grobnice. Rođaci nestalih poljskih rodoljuba do danas ne znaju gdje su sahranjeni njihovi najbliži. Dolazimo i do spomenika Mickijeviću-slavnom poljskom pjesniku.
U šetnji gradom, vidjeli smo i zgradu predsjednnika države, Lecha Kaczinskog (kasnije stradalog u avionskoj nesreći). Kada je predsjednik u Varšavi, na zgradi je zastava.
Danas Poljaci od EU dobivaju novaca koliko žele. Jedna od najvećih investicija je gradnja metroa. Interesantno je napomenuti da su Poljaci u gradu izgradili jedan most, na kojem su zaposlili milion ljudi. Eh, kako bi to bilo prekrasno da je i u našoj jadnoj zemlji tako!!!.
U vrijeme kada sam posjetila ovu lijepu zemlju, novčana jedinica je bio „zlot“ (zl). Vrijednost 1 eur= 4 zl, a za 100 eura smo dobili 387 zlota. Smješteni smo bili u Domu misionara Krvi Kristove („Sv. Kaspar“=dobri duh) u Czenstohovi. To je hodočasnički hotel sa 2. i 3-krevetnim sobama sa tušem WC-om, lavaboom, 2 kreveta,ormarom i dvije stolice. Nažalost, ručnika, ni sapuna u kupaoni nije bilo, a iste nisam ni ponijela na put.
Dana 16. 10. 2005. odlazimo prema Auswitzu (odnosno poljski Oswientin).To je najveće groblje svijeta. Nekada, to je bilo poljsko naselje, koje je 1939. promijenilo povijest. Od tada, to je njemački grad. Kao logor radio je 4,5 godine, prvo samo za Poljake, a kasnije se proširio na međunarodni (čak i na žene i djecu). Poznat je kao logor za istrebljenje židova (fermitung). Prvo su počeli uništavati cigane, a kasnije i mladu inteligenciju, pa židovsku populaciju i to fenol inekcijama i plinskom komorom. Leševe su spaljivali, a iza toga ostacima gnojili zemlju. Od kose ubijenih radili su madrace i punili vojničke odore(šinjele). U sastavu logora bio je logor prisilnog rada-otvoren objekt, a bilo je i zidanih objekata. Logoraši su nosili brojeve i to: zeleno (cigani); žuto (židovi), te crveno (političari). U tijesnim barakama bilo je od 28 do 30.000 ljudi. U samicama su na 1m² četvorica stajala po noći, dok su po danu naporno radili. Jedna od baraka je sačuvana u originalnom obliku. Žalosno je da su Amerikanci imali zračnu snimku logora, ali nisu ništa poduzeli, jer se nisu mogli dogovoriti sa Englezima. U siječnju 1945, u trenutku savezničkog oslobođenja, bilo je živo 7.500 zatvorenika. Danas još ima nekoliko živih svjedoka koji su bili na smrt izgladnjeli. U ono doba, to su još bila djeca, te ih je trebalo postepeno hraniti, pa su ih zato i izgladnjivali. Nakon Nűrnberskog procesa, smrtna kazna izvršena je i nad zapovjednikom logora Auswitz, koji je sa ženom i četvero djece živio ispred logorske žice u jednokatnoj kući. To je bio Rudolf Hess, koji je obješen u Auswitzu, ispred jednog krematorija. U ovom logoru bilo je od staraca 70 i više godina, pa do djece starosti od 6 mjeseci. Prije otpremanja u plinsku komoru, zatvorenike su šišali, a kosa se kasnije upotrebljavala za proizvodnju jedne vrste platna od koje su se izrađivala vojna odijela. Osim prema židovima i ciganima, Nijemci su pravili selekciju i među svojim stanovnicima, te su bolesne i invalidne osobe likvidirali.
U baraci koja je sačuvana u izvornom obliku, u samici sa troje drugih zatvorenika, bio je i katolički svećenik-Maksimilijan Colbe, koji se dobrovoljno javio da se smrtna kazna izvrši nad njim, a ne nad četvero djece.
Hvala Bogu da nismo bili svedoci ovog užasa, no jednostavno, u svakom živom biću, koje ima imalo ljudskog u sebi, ono što smo vidjeli ostavlja neopisivu gorčinu i jezu, te nevjericu da su to sve uistinu mogli ljudi-drugim ljudima napraviti.
Naš nas put dalje vodi do rodnog mjesta Karola Voytile-Vadovice, u kojima je 18. 05. 1920. rođen Karol Voytila, kao treće dijete u obitelji. Sa 9 godina umire mu majka, a brigu o njemu preuzima stariji brat, koji također ubrzo umire. Interesantno je da je njegova majka željela dva sina i to: jedan da bude liječnik, a drugi svećenik. Karol Voytila, na drugoj godini studija na Jeglovskom sveučilištu, zbog bolesti oca, prekida studij. Kasnije nastavlja studirati teologiju i sa 26 godina, u Krakovu je zaređen za svećenika. Sa 47 godina postaje kardinal, a 1978. je ustoličen kao papa Ivan Pavao II. U vrijeme svog pontifikata, osam je puta posjetio Poljsku, a 1979., prvi je puta posjetio Poljsku, kao papa u Czenstohovi. Godine 1999. bio je na 12-dnevnom putovanju po Poljskoj. U vrijeme svog zadnjeg boravka u Krakovu, papa je rekao:“Ovdje sam u vrijeme okupacije često ministrirao kardinalu Višinskom. Krakovska me bogoslovija priredila za svećenika i štovala kao majka sina.“ Za njegov 60-ti rođendan, godine 1984. njegova rodna kuća u Vadovicama je pretvorena u muzej. Nasuprot rodne kuće pape je župna crkva u koju navraćaju svi, a naročito djeca da se pomole za uspjeh u školi.
Source: http://flog.pravda.sk/zlaticar.flog?foto=482178
Naši nam vodiči, tijekom ovog puta kažu i neke lijepe misli koje ovom prigodom i zapisujem:1. Svijeća je produžena molitva;
- Čovjeku je molitva najveća komunikacija s Bogom;
I za kraj, evo jednog vica našeg simpatičnog Milana Kruljca;
„Pepek i Jalžica nisu mogli imati djece, pa im je svećenik savjetovao da odu u Lurd i kupe najveću svijeću. Tako su i napravili. Nakon nekoliko godina, taj svećenik je ponovo došao u posjetu Pepeku i Jalžici, kad ono vidi puno dvorište djece. Svećenik ih pita;“Čiji si ti“-Pepekov i Jalžicin – i tako ide do šestog djeteta, pa ga pita:“Gdje su Pepek i Jalžica, štel bi ih pozdraviti?“, a mali veli:“Prešli s v Lurd sveću zgasiti!“