Pinklec na rame

Portugalska tura

Od 22. do 26. 03. 2006. u organizaciji putničke agencije „Atlas airtours“ odlazim na Portugalsku turu.

Tjedan dana pred naš dolazak u Portugalu je prekrasno sunce, no kada smo došli cmolji kiša, tako da umanjuje početni dojam.

Već na aerodromu dočekuje nas fantastična lokalna vodičica Ana Paula. Našu grupu vodi gđa. Jelka, također izvrstan vodič agencije Atlas airtours. Odmah po dolasku, odlazimo na panoramski razgled grada autobusom, te nastavljamo pješke. Kiša postaje sve jača, pa zajedno sa drugim „sapatnicima“ vadim kišobran iz kofra i nastavljam romantičnu šetnju Lisabonom. Aerodom je 7 km udaljen od samog centra grada. Prvo što vidimo, je ogroman prostor sa novim građevinama, koji je izgrađen na mjestu gdje su nekada bile rafinerije nafte, a za svjetsku izložbu EXPO, koja se ovdje održavala 1998., izgrađen je  novi centar koji se zove „Park nacija“.Istočni vrh Parka nacija je najistočniji dio Lisabona, koji je smješten na rijeci Tejo (Težo). Vidimo i most Vasko (ovdje ga čitaju Vaško) da Gama, dug 17.200 m, drugi u Europi. Njegovi su stupovi viši od 152 m, dok je toranj visok 145 m, a s njega je lijep pogled na rijeku Tejo. Vodičica nam kaže, da sva vodena površina koju vidimo u Lisabonu, nije more, već rijeka. Krovovi pojedinih kuća u Parku nacija podsjećaju na morske valove. U ovim paviljonima je danas velesajam i uredske zgrade na kojima su navedena imena arhitekata, koji su iste projektirali. Dolazimo do željezničke stanice „Coriente“. To je djelo Santijana Kalatrave, i primjer je moderne arhitekture. U skadu s temom EXPA, na krovu zgrade, arhitekt je pokušao  dočarati palme. Vidimo i zgradu u obliku broda, kao i zgradu „Vodafona“, koja je intersesantna po tome da se svaki puta, kada netko otvori ili zatvori prozor, mijenja fasada zgrade. Ovdje se nalazi i Oceanarij-najveći akvarij u Europi. Rijeka Tejo, koja protječe Lisabonom nekada je bila veoma čista, tako da je u njoj i bilo delfina. Širina rijeke je 2 km, a na ušću 15 km, a duža je od 1.100 km.

Glavni grad zemlje je Lisabonkoji u užem središtu ima 600.000, a u širem  oko 3 miliona stanovnika. Grad je smješten na sedam brežuljaka, a centar je površine 84 km². Ovakav kakvog ga vidimo, nastao je nakon velikog potresa 1. 11. 1755.

Za Lisabon je danas karakteristično da ga svi doživljavaju kao ženu, koja prima sve u svoje okrilje. Čak je i Gimarajoš napravio kip čudne žene (1 noga , dvije ruke i glava). U samom gradu Lisabonu je i luka, dužine 20 km. Sama riječ „Lisabon“ u stvari znači „zaljev koji daje zaštitu“. Zemlja Portugal poznata je po keramičkim pločicama „Azuleosima“, kojima se ukrašavaju fasade kuća i crkava, kao i unutrašnjost crkava (kao npr. crkva Sv. Franje u Portu).

Prolazili smo pored Eugrasije-crkve koja se gradila 264 godine. Ovdje su sahranjeni svi velikani Portugala. Jedina žena, koja je ovdje sahranjena, je pjevačica Amalija Rodrigez.

Najstariji dio Lisabona, koji potječe iz 12 do 14. st. je „Al Fama“. Taj dio grada sačuvao je originalni maurski stil. Sama riječ „al fama“ dolazi od riječi fontana. Nakon velikog potresa 1755. koji je pogodio Lisabon samo su dva dijela grada ostala sačuvana. To su Belem i Al Fama. U Al Fami su kuće ukrašene keramičkim pločicama i balkonima.

Većinu katedrala u zemlji, podigao je Alfonso Rodriquez na mjetsu nekadašnjih džamija. U Al Fami se rodio Sv. Antun Padovanski, koji je svetac i zaštitnik Portugala, dok je zaštitnik Lisabona Sv. Vincence.

Lisabon ima preko 100 km tramvajskih tračnica, a njegovim ulicama dnevno prolazi 350.000 ljudi. Karakteristično za Portugal je i ukrašavanje pločnika mozaicima od keramičkih pločica. Za glavni grad Portugala karakteristični su liftovi koji voze iz nižih u više dijelove mejsta, za koji karta u oba smjera košta oko 1,5 euro. Poznati je lift Santa Justi. Glavni trg u Lisabonu je Rossio. Na njemu je Nacionalno kazalište posvećeno Mariji II. U sredini trga je spomenik Pedru IV-kralju Portugala. Fontane na trgu su donesene iz Pariza. U starom dijelu grada se uzdiže utvrda iz 10 st., izgrađena na mjestu nekadašnje vizigotske utvrde. Svaka ulica u gradu posvećena je nekom obrtu. Tako smo na našoj šetnji kroz grad, prolazili kroz Ulicu zlatara.

Najljepši dio Lisabona je predio Belem , u kojem je samostan „Jerolimus“, građen u manuelinskom stilu od 1490.-1530. godine. U samostanu je osim crkve i pomorski muzej i planetarij.

Predio Belem je dio grada koji u vrijeme velikog potresa i požara koji je 1. 11. 1755. zahvatio grad, i u kojem je poginulo 90.000 ljudi, nije srušen.

Na rijeci Tejo, nalazi se i toranj Belem iz 16. st., djelo arhitekta manuelinskog doba. To je bio jedan od tri obrambena tornja na ulazu u luku. Toranj ima 5 katova. Unutar su bile tamnice ispod nivoa vode. Na terasi i u untarnjem dijelu su se nalazile prostorije za 16 topova. Pod je ukošen, da se voda brže odlijeva. U tornju postoje i prostori za ventilaciju. Simbol na tornju je nosorog kojeg je naslikao Dűrer na jednoj od svojih grafika. Na samom tornju je kip Sv. Marije, a sa ovog su mjesta pomorci odlazili na svoja velika otkrića . Na rijeci Tejo, posjetili smo i spomenik otkrićima iz 1960. godine, koji je izgradio Ahmeida, na čijem početku je kip Henrika Pomorca, visok 9 metara, a slijede ga kipovi drugih istraživača, visoki 7 metara. Ispred spomenika je mozaik (karta svijeta), kako je izgledao u vrijeme velikih otkrića.

Kroz grad vodi veliki akvadukt, 18 km dug, a u gradu postoji i muzej voda. Akvadukt je podignut u 18. stoljeću. Visina između katova je 65 metara, a širina 25 metara. U blizini akvadukta  na puno mjesta su fontane.

U našoj šetnji gradom prolazili smo pored željezničke stanice, izgrađene u „art nuevo“ stilu, krajem 19. i početkom 20. st. U gradu postoje i taksiji (crno-zelene boje, a ima i metro (karta za jednosmjernu vožnju je 0,70 centi). Centar noćnog života u Lisabonu je predio Dokaš. To su nekadašnja lučka skladišta koja su danas pretvorena u noćne klubove i kafiće.

Vidjeli smo i most 25. travnja, podignut u spomen na revoluciju karanfila. Most je dug 2.200 m, visina od vode do mosta je 70 m, a temelji najvećeg stupa su 83 m. Most je kopija mosta „Golden gate“ iz San Fancisca.

Na rijeci Tejo izgrađen je i kip Krista, visine 28 metara, na podestu visokom 80 m. Kip je podignut u znak zahvalnosti da u II svj. ratu u Portugalu nije bilo žrtava.

Portugal je izgradio markiz Pombal koji je preživio veliki potres. Sve nove avenije počinju od spomenika markizu Pombalu. Kao i na svakom putu, što lokalni, a što naši vodiči, naučiše nas i malo riječi zemlje u kojoj boravimo. Tako riječ „obrigadu“= hvala (tako kažu muški); „obrigada“=hvala(kažu žene);“trevisa uru“=jastuk od tijesta, a unutra je krema od jaja;“kei žada“=kolačići od sira i cimeta; „por favor“=molim; „bon dias“= dobar dan-tako kažu do 12 sati, a poslije 12 sati kažu „boe tarde“; „bou noit“= dobra večer-tako kažu muškarci kada se smrači, a žene kažu „boa not“.

Od 23. 03. 2006. u Portugalu je na snazi zakon da se turisti u turističkim autobusima moraju vezati sigurnosnim pojasevima. Nije baš ugodno, a pogotovo ne funkcionalno, no što se mora, nije teško, pa se stoga i mi pridržavasmo tog zakona u vrijeme boravka u Portugalu.

Odlazimo na izlet u Sintruregiju u unutrašnjosti Portugala, okruženu planinama. Tu je bila ljetna rezidencija kraljevske obitelji. Osim Sintre posjećujemo i ljetovališta Cascais i Estoril, te Cabo da Roca-najzapadniju točku europskog kontinenta.

Naše nam vodičice govore o plaćama stanovnika Portugala. Tako kažu da je prosječna plaća 700 eura. Liječnici i pravnici imaju po 900 eura. Na ove se sume plaća još i odbitak za porez, tako, da ti u stvari od plaće ostane veoma malo. Minimalna plaća je 385 eura. To je plaća tvorničkog radnika na traci. Kažu nam nadalje, da u samoj zemlji ima malo ljudi sa visokom stručnom spremom.

Simbol Portugala je pijetao. Legenda o pijetlu vezana je za hodočasnički put Sv. Jakova u mjesto Santiago di Capostella u Španjolskoj. Jedan od puteva u to mjeto vodi i preko Portugala. Neki od hodočasnika, odlučio je prenoćiti u mjestu Barseluš. Po noći su razbojnici opljačkali prenočište u kojem je hodočasnik našao smještaj. Za razbojstvo su okrivili hodočasnika i osudili ga na smrt vješanjem. Stražari su ga upitali koja mu je posljednja želja, a on je rekao da želi vidjeti onoga koji ga je osudio na smrt. Odveli su ga u sučevu kuću u kojoj je bila gozba. Hodočasnik je sucu rekao: “Kada ovaj pijetao ustane i zakukuriče, on će reći da sam ja nevin“. Dogodilo se čudo, pečeni se pijetao digao iz tanjura i zakukurikao. Danas je grad Barseluš poznat po izradi keramičkih pijetlova. Originalni pijetao bio je crne boje. Osim keramike iz Barseluša, poznata je i keramika iz Sintre. Ovdje su osim proizvoda od keramike poznati i proizvodi od pluta. Po proizvodnji pluta Portugal je drugi u svijetu, jer ima dosta hrasta plutnjaka. Poznati su i porculan (vrsta „algere“ i kristal „atlantis“).

U priči dolazimo do mjesta Sintra, smještenoj 500 m/n m. Sintra je u stvari ime planine i cijelog ovog područja. Lisabon je na vapnenačkoj podlozi, dok je Sintra- granitna planina. Jedna strana planine okrenuta je prema oceanu, a druga prema unutrašnjosti. U ovom području ima dosta vlage koja pogoduje bujnoj vegetaciji. Kako je već i naprijed rečeno, ovdje je smještena ljetna kraljevska palača, od nekoliko njih od kojih je prva iznad Al Fane, druga je na trgu u Lisabonu, a treća u Sintri. Od 14. st. u palači je interijer bogato ilustriran. U 11. st. na mjestu palače je bio španjolski posjed. Ovdje je boravio Andersen i lord Bayron koji je tu pisao svoje slavne pjesme. Na području izmđu Lisabona i Sintre živi 300.000 ljudi, dok samo mjesto Sintra ima 50.000 stanovnika. U Sintri smo posjetili Nacionalnu palaču čija je unutrašnjost prekrivena krasnim ažuleosima-keramičkim pločicama na zidovima. Prva soba koju posjećujemo je blagovaona plemića. U ovoj su prostoriji značajni stupovi, a na stropu prostorije prikazano je 27 labudova. Druga je soba primanja, na čijem stropu su prikzani gavrani. Zašto gavrani? Naime, kralja su dvorske dame, dok su ogovarale i tračale po dvoru podsjećale na čavke, pa su stoga i na stropu ove prostorije prika  zani gavrani.

Ulaz u nacionalnu kraljevsku palaču u Sintri

Posjetili smo i Capo da Rocka-najzapadniju točku Europe, ili mjesto gdje završava kopno i počinje more. Tu se nalazi stijena visoka 140 m koja se uzdiže nad morem. Približiti se istoj nismo mogli, jer je kiša lijevala ko iz kabla, a vjetar puhao kao lud tako da nam je skoro glavu odnio.

Cappo da Rocca-najzapadniji dio Europe

Odlazimo u dva ljetovališta Portugala- Cascais (Kaškaiš) i Estoril, na kojem području je nekada živjelo 100 obitelji ribara. Njihovi potomci i danas žive na ovom području, bave se ribolovom, te sve što ulove i prodaju. Često se konzumira i bakalar. Jelima dodaju veće količine luka. Dosta jedu meso, začinjene kobasice, te tripice. Sastavni dio jelovnika je i juha. Jedu ovčji i kozji sir, a manje kravlji, te razne slastice. U zemlji je poznat gorki liker od višanja (žin-žinja), a za sam Portugal karakterističan je „žin žinja con ella“tj. liker od višnje sa višnjom.

CASCAIS-glavni trg

Drugi dan našeg puta navečer, odlazimo u jedan restoran zvan „caffe Lusso“ u području Chiado. Muški i ženski pjevači izvodili su fado pjesme, a prisustvovali smo i izvedbi lijepih portugalskih narodnih plesova. Ujedno, naše vodičice upoznaju nas s povijesti fada. Fado se razvio od srednjevjekovnih napjeva. Vjerojatno od trubadura. Prema drugoj predpostavci riječ „fado“ dolazi od arapske riječi „fatum“=sudbina.

U doba robovlasničkog društva pjevali su tzv. „sadade“= usamljenost, čežnja, nostalgija. Taj osjećaj se u srednjem vijeku vezao uz pomorce i iseljenike. Fado postaje popularan 70-ih godina 19. st. Najveća pjevačica fada bila je Emilija Rodrigez. Upoznaju nas da postoje dvije vrste fada. Jedan je lisabonski – koji pjevaju žene obučene u crne haljine, a drugi je coimbra fado-koji pjevaju pretežno muškarci uz pratnju gitare koja ima 12 žica, a nalik je „bendžu“.

Prvi fado restorani su bili u siromašnom dijelu Lisabona (Al Fami). Danas se fado glazba izvodi u centru malih restorana u četvrti Chiado. Fado pjesme označavaju čežnju za nečim što je prošlo i što će se možda opet ponoviti. Običaj je da jedna pjevačica otpjeva po dvije pjesme fada. Postoje i studentske udruge fada.

Predio Chiado obnovljen je u 18 stoljeću. Ovdje se nalaze javne zgrade, zgrade uprave, kazalište Tivoli“ i velike kavane (poznata je „Braziliana“) ispred koje je kip pjesnika koji sjedi za stolom. Nešto slično kao u Zagrebu kip Matoša, koji na Strossmayerovom šetalištu sjedi na klupi.

Restoran Losso u pedjelu Chiado-portugalski plesovi i nošnje

Naš dalji put vodi prema Portu. Na putu prema Portu prolazimo kroz svetište u Fatimi, te sveučilišni grad u Coimbri, koja je i dugo vremena bila glavni grad zemlje.

Evo još jednog „kurioziteta“ sa kojim su nas naše vodičice upoznale. To je portugalska korida. Zgrada koride, od crvene cigle s tornjićima, podignuta je 1882. Portugalska je korida različita od španjolske. Zajednička im je samo  arhitektura zgrada. Portugalska se korida dijelom odvija na konjima. Jahači su obučeni u žuto ružičasta odijela, a jašu na lijepim, posebno treniranim konjima. Bikovi koji se uvode u arenu, teški su 500 kg, a njihovi rogovi su zaštićeni kožnim navlakama. Jahači na konjima počnu pikati bika. Glavni jahač zabije u bika strijelu i pokušava uhvatiti bika za rep ili rogove. Kada se tako poigrao s bikom, tada u bika zabada umjetni cvijet. U arenu, nakon toga, puštaju krave sa zvončićima oko vrata. Kada ih bik ugleda, izlazi iz arene. Taj bik se sljedeći dan zakolje. Njegovo se meso ne jede, već se izvozi. Takva predstava naziva se „Touradas“. U setu predstava nastupa 6 bikova, puno konja i nešto ljudi. Ukoliko se bik ne zakolje drugi dan, on se više nikada ne vraća u arenu, jer bi znao što ga čeka. Za razliku od portugalske, španjolska je korida puno okrutnija, sa čestim ozljedama i smrtnim posljedicama.

Markiz de Pombal je zabranio održavanje krvavih korida. Markiz je bio, očito kao i naš dugogodišnji gradonačelnik, prisutan u svakom segmentu života Portugala.

Kako se približavamo svetištu u Fatimi, to nas upoznaju da Portugalci puno drže do vjerskih fešti Svetog Ivana, Pavla i Antuna, a štuju i Sv. Vinka. Kipovi svetaca iznose se iz crkava i nose u procesijama u kojima se dosta koristi umjetno i svileno cvijeće. U procesiji se ljube noge svetaca, a i svijeće se izrađuju u obliku ljudskih organa.

Dolazimo do Fatime, grada sa 10.000 stanovnika, koje je pored Rima i Jeruzalema, najveće mjesto hodočašća u Europi. Samo mjesto je na 400 m visine. Područje je puno vapnenačkih špilja. Dana 13. 05. 1917. u ovom se mjestu Gospa ukazala trojici malih pastira i to: 9-to godišnjoj Luciji, 8-mo godišnjem Francesku i 7-mo godišnjoj Jacinti (tj. dvjema sestrama i bratu) kojima je ostavila tri tajne. Gospa se ovoj dječici ukazivala još šest puta svakog 13-tog u mjesecu. Zadnje je ukazanje bilo 13. 10. 1917. kojem je bilo prisutno 70.000 ljudi. Tog je dana padala velika kiša. Najednom, ukazalo se sunce, a odjeća ljudi je u trenu bila suha. Ljudi su vidjeli sunce koje pleše i mijenja boje. Tvrdi se kako je Gospu, Lucija mogla čuti, vidjeti i govoriti sa njom. Lucija je umrla 1997. godine u 98 godini, dok su Jacinta i Francesco umrli od gripe „španjolke“. Jacinta je umrla 1926. u bolnici, te je točno rekla dan i sat kada će umrijeti, a što joj je i Gospa navijestila. Ovo troje pastira vidjelo je Gospu na vrhu hrasta dok su pasli ovce. Jacinta je Gospu mogla samo vidjeti, a Francesko ju je vidio i čuo. 3 Fatimine tajne su:

  1. Pakao-I svj. rat-treba moliti za grijehe grešnika i za mir u svijetu;
  2. Godine 1938. će doći do rata i Rusija će postati komunistička zemlja (poruka je da treba moliti za prosvjećenje Rusije);
  3. Amargedon – kraj svijeta (slabljenje crkve iznutra. Kraj svijeta će biti Ne zna se da li je treća tajna u potpunosti otkrivena.) Nadalje, govori se da je Gospa prorekla i atentat na Sv. oca, te je stoga u njenu krunu ugrađen metak kojim je Al Aqca pogodio papu Ivana Pavla II. Gospu iz Fatime, papa Ivan Pavao II slavio je kao svoju zaštitnicu.

Samo ime „Fatima“, je muslimasnkog porijekla. Kada je ovo područje bilo pod Arapima, princeza Fatima se zaljubila i udala za katolika-križara, te ostala živjeti u gradu Oraj iznad mjesta Fatima.

Svo troje djece, kojima se ukazala Gospa u Fatimi 13. 05. 1917. sahranjeno je u bazilici u Fatimi. Ispred bazilike u Fatimi je prostor 2x veći od Trga Sv. Petra u Rimu, a u produžetku tog prostora, gradi se još jedan prostor, odnosno bazilika za 9.000 ljudi.

Dolazimo do Coimbre, gdje je 1290. osnovano sveučilište. Nekoliko je puta premještano, da bi konačno od 1597. ostalo u Coimbri. Sveučilište drže jezuiti. Do 1974. zbog dugogodišnje Salazarove diktature, 20% stanovništva je bilo nepismeno. Mnogi ljudi imaju samo četiri razreda osnovne škole, a to je i razlog što je većina ljudi u državi slabo plaćena. Stoga, ni poslovne kompanije ne traže obrazovanije osobe, jer ih nije bilo, pa tako da fakultetski obrazovani ljudi u zemlji ne mogu naći poso. U zemlji ima 8% nezaposlenih. Kažu nam da se za turističkog vodiča studira na sveučilištu, te se, da bi se steklo to zanimanje mora završiti tro-godišnji studij.

 

       Grad Coimbra, kroz koji teče rijeka Mandiego, podignut je na brežuljku. Grad ima 80.000 stanovnika i još 20.000 studenata. S okolicom, to područje ima 150.000 stanovnika.

Dana 25. 03. 2006. iz Coimbre odlazimo prema Portu. Usput, tumače nam kako je nastalo ime zemlje. Dakle, samo ime Portugal vezano je uz ime „porto“= vrata, luka. Na obali rijeke Doro, bila su dva naselja, s jedne Porto, a s druge Kale, pa se tako i razvilo samo ime Portugal. Rijeka Doro, nekada je bila granica koju je Arapima bilo teško probiti na putu prema Atlantiku, pa je to i osnovni razlog što je krajnji sjever zemlje bio van dosega Arapa.

Portugal je 7-mi na svijetu po proizvodnji vina. Na 8% površine zemlje, uzgaja se vinova loza. Osim „Porta“, poznato je i vino „Verde“-bijelo vino na sjeveru Portugala. Dobro ga je konzumirati uz ribu i/ili plodove mora. Dobiveno je ranim branjem grožđa i malo je pjenušavo. Na jugu Portugala, vina imaju punoću okusa, a navedeno ovisi o broju sunčanih sati. Najviše su cijenjena vina „Doro“ iz istoimene regije, i vino „Porto“. Poznato je i desertno vino „Muškatel“.  U vino „Porto“ dodaje se brandy, pa je to neke vrste slatko vino.

I tako, u priči o vinima dolazimo i do grada Porto sa 350.000 stanovnika. Taj je grad centar sjevera zemlje.

Grad Porto, kao i Lisabon ima metro čija je cijena karte u jednom smjeru 0,85 centi. Sam ulaz u Porto, je predio zvan Gaya, u kojem su nova naselja, po sistemu Novog Zagreba, samo što su ovdje zgrade visine 4-6 katova. Taj dio grada Portugalci zovu Oportu, a to znači luka Gaya. Još u rimsko doba na ovom je mjestu bilo naselje „Kale“. Sam grad Porto leži na rijeci Duro. Rimljani su preko rijeke prolazili brodovima. U 8. i 9. stoljeću ovdje su bili Arapi. Nakon njih dolaze novi doseljenici i naselje dobiva naziv „Gaija. Od 12. stooljeća podižu se velike palače. Važni za razvoj ovog grada su Englezi koji ovdje osnivaju svoje ispostave.

Prilikom razgleda grada iz autobusa, vidimo i koncertnu dvoranu koja je izgrađena u obliku dijamanta, čiji je graditelj Nizozemac. 1998. godine Porto je bio europska prijestolnica kulture. Prolazimo kroz najdužu aveniju-Boavišta koja ide do mora i završava tvrđavom iz 17. st. Porto je jednim dijelom na obali mora, a drugim na ušću rijeke Duro. Put nas vod uzduž parka do obale mora. Put je uređen u 19. st, te zasađen magnoliama, azalejama i sl. Prolazimo i kroz aveniju Fosch, u kojoj, kao i u aveniji Boavišta, žive bogataši.

Grad je osim po vinima, poznat i po industriji kože i tekstila. Prolazeći gradom vidimo i Rubida most čiji je graditelj Kardoso, a koji je napravljen 1963. i sastoji se od jednog luka širine 400 m. U gradu vidimo i tramvaje stare 100 godina, koji su danas turistička atrakcija. Grad ima uske ulice, jer nije bilo planske gradnje. U gradu smo posjetili i prekrasnu zgradu burze. Građena je od 1842.-1909. U toj su palači trgovci željeli pokazati bogatstvo. Najljepša je arapska soba u kojoj su se održavali balovi i prijemi stranih državnika. Ulazne stepenice krase dva lustera teška 1,5 tona.

Posjetili smo vinariju Graims, osnovanu 1820. Vinarije su u privatnom vlasništvu, ali kontrolu kvalitete proizvedenih vina vrši država. Proizvodnja vina u ovoj je vinariji vezana za engleze Williama i Johna Graimsa. Za vinarsku proizvodnju 1756. zainteresirao se ondašnji „portugalski Bandić“-markiz Pombal. 3-4% vina se proizvodi manuelno, gacajući grožđe u kacama, kao nekada zelje u našim krajevima. Fermentacija se zaustavlja dodavanjem brendyja u kojem ima 77% alkohola. Brandy kupuju u Španjolskoj. Postoji 80 vrsta vinove loze od kojih se radi čuveno vino „porto“. Temperatura na kojoj se u podrumima čuva vino, stalno je od 15-16˚ C, a njeno povećanje sprečava izrada stropa u podrumima. Posebna vrsta porta je „Wintage“=klasično. Može biti staro 20 godinq i manje. Kod tog se vina radi samo o jednogodišnjoj berbi, a isto se ne miješa s drugim vinima. U drvenim bačvama ostaje dvije godine i nakon toga se donosi odluka da li se radi o „wintageu“. Ne filtrira se, i leži 15 godina u polegnutim bocama. Kada se pije, boca se nježno ispravi i pusti 5-6 sati da se slegne talog, a nakon toga se pije. Nakon otvaranja, mora se popiti u roku od dva dana.

Oznake vina su: LBW-posebna vrsta (samo iz jedne berbe koje ostaje u bačvama 5-6 godina i ne stavlja se natrag u bocu. Boca može ostati otvorena); ruby=3 godine ostaje u bačvi; tauny=5 godina ostaje u bačvi i reserve = 7 godina ostaje u bačvi. Pored ovih, postoje i posebne vrste koje ostaju u bačvama od 10-40 godina. Vino u doticaju s drvetom, mijenja boju. Drvo od kojeg su napravljene bačve je francuski hrast. Pored crvenog, proizvodi se i dvije vrste bijelog Porta. To su: polusuhi i suhi.

Dana 26. 03. 2006. odlazimo na fakultativni izlet u Guimarais i Bragu, za koji još u Zagrebu plaćam 250 kn. Guimaraies je 50 km udaljen od Porta. U portugalskom jeziku, kada je iza slova „g“, slovo „u“, dakle „gu“, izgovara se „g“ i sljedeće slovo u riječi bez  „u“, pa se tako čita „Gimaraješ“. To je vrlo lijepo mjesto sa očuvanom gradskom jezgrom. To mjesto, kao i mjesto Braga, koje je od Guimaraiesa udaljeno 20-ak minuta, u regiji su Minho (Minjo). U portugalskom nema slova „lj“ i „nj“, već se „nj“ izgovara kao „nh“.

Guimaraies je poznat po proizvodnji pribora za jelo (oznaka je „Kutipol“). Tako su najpoznatiji proizvodi Portugala uz vino, porculan, kristal i pribor za jelo. Za ovo je mjesto karakteristična jedna vrsta vinove loze koju omotaju oko stabla vrbe, te ju nazivaju „viseća vinova loza“. Osim toga, vinova loza služi i kao ograda koja razdvaja polje od polja, te je stoga dosta visoka. Grad ima 60.000 stanovnika, prema popisu iz 2001 godina, a u njemu je i najviša kvaliteta života.

Za Guimaraies kažu da je Betlehem Portugala, jer se u njemu rodio Alfonso Henriques-prvi portugalski kralj, dok za Bragu kažu da je Rim Portugala, jer je  ovdje nekada bilo sjedište biskupa.

Prvi stanovnici koji su živjeli u ovoj regiji, prije Rimljana, imali su okrugle kamene kuće. U ovom se području dosta uzgaja kukuruz, a kućice na kojima se isti suši, su na nogicama, kao zaštita od miševa, da ne bi „popapali“ kukuruz.

Na brdima, u regiji Minho, ima dosta crkava koje su izvana ukrašene ažuleosima-keramičkimpločicama.

Na vrhu brda u Guimareisu, se nalazi dvorac Henrika Burgundijskog iz 10 st. Ovdje vidimo i postaje križnog puta koje su smještene u kućicama, koje su u vrijeme pred Uskrs otvorene, a u kojima se nalaze kipovi od drva i štukatrura. Sam grad je pod zaštitom UNESC-a sa lijepim drvenim balkonima. Karakteristično za ovo mjesto su tzv. „pradero hoteli“, napravljeni u starinskim kućama. Kako je u vrijeme kada sam posjetila ovaj grad bila nedjelja, na ulicama smo mogli vidjeti samo muškarce, jer žene kuhaju ručak za proširenu obitelj.

Braga je glavni grad u pokrajini Minho i ima 100.000 stanovnika. Tu je i najmlađe stanovništvo, a nekada je bila sjedište biskupa. Godine 1980. ovdje se osniva sveučilište. Sam grad ima puno baroknih spomenika i lijepih crkava. Za Uskrs je tu velika proslava. Međutim, najveći vjerski blagdan u zemlji je Božić. Za ovaj grad kažu da je u 3-em st. pr. Kr. osnovan od strane Rimljana. U Bragi su pokopani roditelji Alfonsa Henrikeza I-portugalskog kralja. Zato je Braga bila važno mjesto za Portugal. U samom se mjestu dosta zgrada renovira. Velike tvrtke (kao npr. „Grunding“) ovdje imaju svoje poslovnice. Mjesto je okruženo brežuljcima, te već od davnina, odnosno još od rimskih vremena veoma privlačno za nastanjivanje. Na brdima iznad mjesta su svetišta. Najznačajnije je Bon Jesu (Bon Žezu), do kojeg vodi 600 stepenica.

Blizu Brage je i mjesto Barsaluš-poznato po crnom pijetlu.

I tako završava, još jedno lijepo i nezaboravno putovanje, koje mi ostaje u krasnoj uspomeni, zahvaljujući poglavito našim vodičima- gđi. Jelki iz „Atlas airtoursa“ i lokalnom vodiču-gđi. Ani Pauli, koje su se međusobno natjecale koja će nam dati više podataka o zemlji koju smo posjetili.

Next Post

Previous Post

Leave a Reply

© 2019 Pinklec na rame

Theme by Anders Norén

Scroll Up