Ponovo na put s turističkom agencijom „Burg“, u trajanju od 3 dana, od 24.- 26. 10. 2003. u posjetu najljepšim samostanima i knjižnicama Austrije.
Vodič nam je malo pričao nastanku reda benediktinaca. Tako je u V. st. na brdu Montecasino u Italiji, Sv. Benedikt osnovao red benediktinaca, a njegova sestra Skolastika, bila je osnivačica ženskog reda benediktinki. U to vrijeme, samostani su bili žarišta kulture, imali su škole, dječje zborove i glazbenike.
Osnovno pravilo ponašanja Sv. Benedikta bilo je „ora et labora“= moli i radi. To je parola reda benediktinaca. I u našoj zemlji imamo red benediktinaca i to samo u mjestu Tkon, na otoku Pašmanu, dok se ženski redovi benediktinki nalaze na Rabu, Pagu i Šibeniku.
Benediktinci posjeduju gimnazije otvorenog tipa i konvikte (gimnazije zatvorenog tipa). Veoma su cijenjene, jer se očito za razliku od drugih srednjoškolskih ustanova, u ovima stječe ogromno opće znanje.
Najveći samostan, kao posjed u Austriji je benediktinski samostan u ADMONTU. Sama riječ „admont“ dolazi od azijske riječi „ad monte“=prema brdu, prema visinama. Danas je u samostanu izgrađena nova neogotička crkva. Samostan opslužuje 16 župa.
U njemu je biblioteka sa 160.000 svezaka i najveća je na svijetu. Tu se čuvaju najvredniji prvotisci i rukopisi. Nekada su knjige pisane gušćjim perom. Da bi se napisala jedna knjiga bio je potreban cijeli životni vijek. Knjige su pisane na koži koza, te je tako trebalo poklati više stada koza za jednu knjigu. Samostan su oslikali slikari Karlone i Brandau.
Centralna dvorana samostana u kojoj je glavna biblioteka potječe iz 1070. godine, a izgrađena je u rokoko stilu. Ista se uspjela sačuvati u originalu, jer je bila odvojena od ostalog kompleksa i ozidana. Naime, u 19. st. požar je uništio samostan. Dakle, ta rokoko dvorana je dužine 72 m, visine 13 m, te širine 14 metara. Popločana je sa 7200 komada keramičkih pločica, rukom rezanih. Gradnja dvorane započela je u vrijeme opata Antomusa II, a završena je 1776. Stropne freske slikao je, tada 76-to godišnji Bartolomeus Altomonte. Boje fresaka su originalne, tj. freske nisu obnavljane već 250 godina. Jozef Tadeus Stramel stvorio je duboreze u dvorani od lipovog drveta, koji su potom premazani brončanom bojom.
U cijelom kompleksu samostana je samo jedan službenik. To je direktor, a ostali su vodiči, kustosi, komornici.
Nakon Admonta, prolazimo kroz gradić Ens. Ovdje utječe istoimena rijeka. To je najstariji grad u Europi, a nekada je bio rimski logor. Njegov je upravitelj bio Florijan, koji se pokrstio u doba cara Dioklecijana. Sv. Florijan je bio monarh kojeg su u mjestu Sv. Florijan mučili tako što su ga vezali za mlinski kamen, te je tako i umro. Stoga, on je zaštitnik vode i vatrogasaca.
Dolazimo i do SAMOSTANA SV. FLORIJAN. Samostan koji danas opslužuje 35 župa, izgrađen je u baroknom stilu. U njemu je red augustinaca. Samostan obuhvaća baziliku, carske apartmane, biblioteku, carsku apoteku i dvoranu s mramornim stupovima. Zdanje je dugo 220 metara. Ovdje je smještena kripta s grobovima opata, te kosturnica u kojoj su kosturi 6000 osoba nađenih na tom području. Ispod crkvenih orgulja, u kripti je pokopan Antun Bruckner-najveći orguljaš i simfoničar Austrije. On je kao 13-to godišnji dječak ostao bez oca, te se školovao kod augustinaca. Nastupao je i u dječjem zboru.
Ulaz u samostan St. Florian
U mramornoj dvorani, koja je služila za kraljevske i carske prijeme, dužine 50, širine 15 i visine 15 metara, danas se održavaju festivali muzičkih večeri.
Biblioteka samostana sadržava 135.000 knjiga smještenih u 12 dvorana od kojih u najreprezentativnijoj ima 35.000 knjiga koje se neprekidno obnavljaju. Stalaže za knjige u toj dvorani, koje su radili lokalni majstori, građene su od orahovog drva.
Nakon noćenja u gasthausu „Franjo Ferdinand“, dana 25. 10. 2003. krećemo autoputom prema Beču. Usput posjećujemo dvorac ARSTETN, u kojem je pokopan Franjo Ferdinand i vojvotkinja Čotek. S obzirom da je Franjo Ferdinand nasljedio veliki imetak, u Italiji je kupio dvorac Konopište. U dijelu dvorca organiziraju se izložbe.
Interesantno je pravilo u Austriji da ukoliko se 10 godina ne obnovi fasada zgrade, onda fasadu napravi općina i za novčanu vrijednost napravljene fasade stavi hipoteku na kuću.
Zgodno, mislim da bi tako nešto možda trebalo i kod nas uvesti, ako ništa drugo, barem za one fasade koje su uistinu ruglo glavnog grada. No, Austrija i druge zemlje koje imaju takva pravila su bogate zemlje, a u koji rang naša zemlja neće možda nikada doći.
Dolazimo do MELKA. U njemu se nalazi benediktinski samostan, s 240 m dugom južnom fasadom. Ovaj je samostan star 900 godina. Nakon požara 1804., započela je izgradnja baroknog kompleksa. Samostan se sastoji od crkve, biblioteke, škole za 850 učenika, terase, carskog trakta sa skalinama i apartmanima, te parka. Sve vojske koje su ovuda prolazile, imale su tu svoj štab.
Melk
Vozimo se dolinom Donje Austrije (područje Wachau), kroz koji se probija Dunav okružen mnoštvom voćnjaka, vinograda, dvoraca, crkava i utvrda. Dolazimo do GETWEIG-a 450 m/n m, s krasnom benediktinskom opatijom. Njegov je položaj rasčlanjen crkvom, carskim i kneževskim apartmanima i terasom. Unutar crkve nailazimo na lijepe freske koje je radio slikar Paul Froger.
Dolazimo do KREMS-a, grada starog preko 1000 godina. Naime, 1995. godine je slavljena 1000 godišnjica. Tu se nalazi samostan koji drži red kartuzijanaca. Nakon što smo obišli znamenitosti ovog interesantnog gradića, odlazimo do MARIA ZELLA-najvećeg sevetišta srednje Europe, starog preko 800 godina. U prijevodu Mariazell= velika majka Mađarske i slavenskih naroda. Kao i obično, za gradnju crkve, odnosno nekog drugog svetišta na određenom području, postoje legende. Tako, postoji legenda i za ovo svetište.
Katedrala Krems
Legenda kaže da irski redovnik Magnus, koji je bio u štajerskom benediktinskom samostanu, nije imao nikakva blaga, već samo kip Majke Božje s Isusom. Na putu je bio s još jednim redovnikom, te je u noći vidio neko svjetlo na brdu. To je bila razbojnikova kurija, koji ih je, nakon što im je dao prenoćište pokušao orobiti, misleći da imaju veliko blago. Vidio je da Magnus u vreći čuva kip Majke Božje. To je djelovalo na razbojnika, koji ih je požurivao na odlazak iz kuće, navodeći da će doći njegova banda, koja će ih ubiti. Na putu su došli do neke stijene koja je zatvarala put. Magnus je izvadio kip Majke Božje i u stijeni se stvorio prolaz. Na drugoj strani su se ukazali dobroćudni ljudi, te je tako odlučeno da se na ovom mjestu sagradi svetište.
Godine 1377. Ludovik Anžuvinski je nakon pobjede nad Turcima sagradio crkvu. To je bila gotička crkva u koju su dolazile sve izbjeglice iz slavenskih krajeva. Crkva ima gotički toranj, a sa svake strane na ulazu u crkvu su barokni tornjevi s lukovicama.
U 17. st. car Leopold je 1680. dao nalog Domeniku Šasi da poveća crkvu, tako da napravi kapele zatvorivši potpornje sa stane. Dograđen je istočni dio. U izradi su sudjelovali stariji i mlađi arhitekt Fišer von Erlach i Domeniko Šasi. Fišer von Erlach je radio oltar i srebrni kip majke Božje. Gotički korpus crkve slijede izdužene štukature. Crkvu ukrašavaju lusteri od češkog kristala. Marija Terezija je dala napraviti anđele od srebra na način da su anđeli bili teški toliko koliko je ona imala djece i koliko su ta njena djeca bila teška.
Marija Lujza je dala napraviti novi antipod s anđelima, jer su raniji morali biti rastopljeni radi naplate duga.
Za vrijeme II svj. rata bazilika je obnovljena, a obnavljala se i u vrijeme kada sam posjetila to svetište.
U mjestu Mariazel, koje je na 900 m/n m, na trgu, ispred crkve, u vrijeme Adventa, smješten je najveći adventski vijenac na svijetu. Mjesto ima 300.000 stanovnika. U samom mjestu je tradicija medičarstva (značajna medičarska kuća je kuća Birker).
Basilika Mariazell
Nakon Mariazeala, odlazimo do malog lječilišnog mjesta Aflenz u kojem smo posjetili srednjevjekovnu crkvu Sv. Petra iz 1451. Kor u crkvi, koja je karakteristična po pletenim svodovima, datira iz 1471. godine.
Aphlenz – Crkva Sv. Petra