Pinklec na rame

Kuba

Priča o mojim putovanjima, ponavlja se u posljednjih nekoliko godina. Naime, što planiram posjetiti, a ne ostvari mi se zbog raznih razloga te godine, ostvariti će se 90% sljedeće godine.

Dakle, kada sam po povratku sa ljetovanja pogledom na Internet utvrdila da je putovanje Argentina-Urugvaj odgođeno, nazvah „Jumbo-tours“, koji je u svom programu imao Kubu u vremenu od 17.-25. 10. 2008.

Ne baš previše puna entuzijazma u polazak, ipak krećem put Radničke ceste u Zagrebu 11. 08. 2008., pronalazim šalter „Jambo-toursa“ u poslovnici PBZ-a u Radničkoj cesti 44 i simpatičnu djelatnicu istog-gđu. Vedranu koja me svojski ohrabruje u mojim putujućim namjerama prema Kubi, navodeći „da se još nikada nije dogodilo da navedeni aranžman ne bi išao.“

I tako, u drugoj polovici rujna, zvoni mi telefon i gđa. Vedrana javlja da je potvrđeno kako put u Kubu sigurno ide. Veselje u meni već je počelo titrati, jer saznadoh da je polazak garantiran.

I tako, dolazi i 17. listopada. Radio budilica i telefon odrađuju svoju zapovijedanu šihtu, budeći me već u 3.30, jer u 5,30 već trebamo biti na aerodromu Pleso. Dakle, stižem već na prvi bus koji s terminala polazi u 4,30 i već sam u 5,00 sati na Plesu. Zgrada se djelomično preuređuje, pa o nekom otvorenom kafiću i pijenju jutarnje kavice, možete samo sanjati.

Sa svoja dva manja kofra dolazim do šaltera „chek in za Pariz“. U 5,30 dolazi do mene jedan simpatičan i vrlo zgodan visoki mladić, predstavivši se kao pratitelj grupe za Kubu. Ime mu je Dario. Kasnije saznajem, da će uskoro biti moj mlađi kolega-dipl.pravnik. Sa njim je i njegova sestra Mila, koja studira arhitekturu,  a kojoj je tek pred dva dana rekao da ide na put. Dario mi udjeljuje putne dokumente i već sada napominje da vizu za Kubu koja se sastoji od dva dijela, kao i putovnicu čuvam „ko oko u glavi“. Tijekom puta, objasniti će radi čega toliki oprez. Pitam, kolika je grupa. Iznenadih se kada je rekao da nas zajedno s njime ima 10. Dakle, definitivno najmanja grupa od kada putujem, ne samo sama, već od kada uopće putujem u aranžmanima naših raznih turističkih agencija.

Krećemo u 7,35 avionom Air fransa za Pariz, u koji sljećemo nakon 2,5 sata leta. Četiri se sata „muvamo“ po pariškom aerodromu Georges Pompidou, te oko 14 sati Air francesovim Jumbo jetom odlazimo na 7.785 km dugo putovanje do Havane- glavnog grada Kube.

Nakon 10 sati vožnje avionom, u 18,00 sati po lokalnom vremenu, koje je 6 sati manje od vremena u RH (dakle u Zagrebu je 24,00 sata), dolazimo na aerodrom Jose‛ Marti u Havani.

Prolazimo kontrolu putovnica. Srećom, nema puno putnika, a radi nekoliko šaltera, ali kubanskim tempom. To znači sporo. Na šalterima, koji svaki za sebe predstavlja manji kiosk, snabdjeven kamerom i aparatom za kontrolu putovnica, radi po jedan carinik, odjeven u službenu odoru boje pijeska ili carinica, u minici, boje pijeska s mrežastim čarapama i nezgrapnim cipelama, modernim kod nas pred kojih 30-setak godina. Naročito je „impresivno“ gledati carinice niskog rasta i patkastih nogu u ultra minicama i mrežastim čarapama koje „paradiraju“ havanskim aerodromom.

Dakle, ukoliko želite, tražite od carinika-carinice da vam službeni pečat otisne i u vašu putovnicu, jer se isti samo udara na dio vize koji morate predati prilikom izlaska iz zemlje, a koji, kao što je već naprijed rečeno, morate čuvati „ko oko u glavi“. U protivnom, može vam se dogoditi da ostanete u zatvoru na Kubi, da vas skinu do gola i stave u samicu, pa vas onda uz razne inetervencije i na jedvite jade, nakon nekoliko dana puste. To se naime, dogodilo pred neko vrijeme jednoj putnici iz Darijeve grupe, kojoj je ukradena putovnica sa vizom. Stoga i stalna upozorenja našeg vodiča-pratitelja: „Čuvajte putovnice, kate, novac i druge vrijedne stvari i iste pohranite u hotelski sef.“

Dakle, ukoliko želite žig u putovnici, tada morate pogledati u kameru, koja je smještena na zidu kioska-šaltera u kojem je carinik, pa tek kada ste još jednom snimljeni, za svaki slučaj, dobivate privilegij da vam u putovnicu udare crveni žig Republike Kube. Tek nakon što se sigurnosna vrata, koja otvara carinik iz kioska za vama zatvore, šalteru može pristupiti drugi putnik, kojeg očekuje ista procedura.

Kada završismo s navedenim, slijedi potraga za prtljagom koja se istovremeno istovaruje na dva pokretna traka, tako da trčkarate od jedne do druge trake u potrazi za prtljagom. Srećom, moja oba kofra bila su na istoj traci. No, takvu sreću nije imalo četvero putnika iz naše grupe, čija je prtljaga ostala u Parizu. Dakle, proživi s onim na sebi, te ako nađeš nešto u što ćeš se moći ukomponirati, kupi si. Nakon što su potvrđeni brojevi prtljage koja nedostaje, te utvrđeno da je ista, nije poznato kojim slučajem, ostala u Parizu i da će biti ukracana na prvi avion koji polazi tek za dva dana u Havanu, uđosmo u turistički autobus od 20-ak mjesta. Upoznajemo se sa s našim lokalnim vodičem Andreasom, mladim profesorom engleskog jezika, te odlazimo u 20-ak km udaljenu Havanu, odnosno u naš hotel „Telegrafo“ koji je smješten u strogom centru Havane. Hotel ima 4 zvjezdice, po lokalnoj kategorizaciji. Nakon podjele ključeva, dobivamo i koktel dobrodošlice-„cuba libre“-koktel od ruma, coca cole i kocki leda. Hotel je veoma lijep, ali se u sobi osjeća prilično jak miris po vlazi. Otvaram prozor, jer klima slabo radi, te nakon kratkog osvježenja odlazim na večeru. Za glavno jelo možete izabrati između piletine, ribe, teletine i svinjetine. U svkom slučaju, pomirite se s činjenicom da na cijeloj Kubi nećete uz niti jedan obrok dobiti salatu, jer ista je potpuna nepoznanica u ovoj zemlji.

Nakon ovih uvodnih napomena, red je da kažem nešto općenito o samoj Kubi.

KUBA je najveći otok u skupini Velikih Antila. Okružena je Meksičkim zaljevom, Karipskim morem i Atlanskim oceanom. Na sjeveru je okružena s SAD i Bahamima, Meksikom na zapadu, Kajmanskim otočjem i Jamajkom na jugu, te Haitijem na jugoistoku.

Zauzima površinu od 110.922 km² na kojoj živi 11 miliona stanovnika, od toga 3 miliona u glavnom gradu-Havani.

Prema prirodnim osobinama Kuba je nizak, valovit, vapnenački ravnjak s kojeg se na zapadu uzdiže gorje Sierra de los Organos, na jugoistoku Sierra Maestra (2560 m) i u središnjem dijelu Sierra de Santa Clara (1156 m).

Klima je tropska, sa prosječnom godišnjom temperaturom 25◦ C. Sjeverni dio otoka zimi je izložen hladnim vjetrovima. Vlažnost je 80% tijekom cijele godine. Postoje dva godišnja doba-kišno i sušno. Kišno traje od svibnja do studenog mjeseca, a sušno od prosinca do travnja mjeseca u godini.

Kuba je podijeljena na 14 pokrajina. 169 općina i jednu specijalnu općinu –Isla de la Juventud, površine 2201 km². Kuba je otočna država s više od 1500 otoka.

Obala je niska, razvedena s mnogim zaljevima, pješčanim plažama, koraljnim grebenima, te posebno strmim liticama, poglavito na južnoj strani otoka. Na jugoistoku, u zaljevu Gvantanamo nalazi se američka vojna baza. Baza je proglašena američkim teritorijem od 1889. godine. Ograđena je bodljikavom žicom. Cijelo područje ima puno mina kako nitko ne bi mogao pristupiti bazi. 400 američkih marinaca čuva tu vojnu bazu. Sama baza košta 36 miliona $, godišnje. Po dva puta tjedno se opskrbljuje potrepštinama iz USA. Renta koju Amerikanci plaćaju Kubi za prostor Gvantanama je 4000 $ mjesečno. Pomorskih ni zrakoplovnih veza između Amerike i Kube nema, te turisti koriste zračne veze iz Meksika i Kanade. Godine 1903. zaključen je sporazum između Amerike i Kube za korištenje navedenog prostora na 99 godina, ali je isti 1933. izmijenjen, tako da će do 2033. godine navedeni prostor biti pod vlašću Amerikanaca.

Inače pokrajina Gvantanamo je najistočnija kubanska pokrajina. Ovdje se nalazi i Nacionalni park Alejandro de Humboldt koji je upisan u listu UNESC-ove baštine zbog geoloških oblika i endemskih biljnih i životinjskih vrsta.

Kubanski boškarin

Gl. grad pokrajine također se zove Guantanamo, drugi je grad Baracoa, a glavna djelatnost pokrajine je proizvodnja šećera i kave.

Jezik i stanovništvo: Službeni jezik je španjolski, a služe se i engleskim. Na Kubi dolazi do miješanja raznih rasa. Većinu stanovništva čine mulati 51%, 37% su bijelci, 11% crnci i 1% Kinezi.

Prema vjeroispovijesti 95% su rimokatolici, te ima manji broj židova i protestanata.

Prema dobnoj strukturi 21% stanovništva je staro do 14 godina, 69% čine osobe od 15-64 godine, te 10% su osobe starosti od 65 godina i više.

Društveno uređenje: Kuba je socijalistička država. Na čelu države je predsjednik. Država ima Parlament koji se sastoji od 609 članova, koji se biraju na rok od 5 godina. Vodeća partija je Komunistička partija koja drži glavne funkcije u upravi zemlje.

Život Kubanaca je jadan. Možete li zamisliti da su plaće 13-15 eura, a u zdravstvu 20 eura mjesečno. Takva jadna primanja navode ljude na bijeg u turističke vode, u kojima se još za sada može veoma dobro živjeti. Od kasnih 90-tih, Kuba se otvara prema svijetu shvativši da je to jedini način izlaska iz bijede. Otvaraju se mnogi hotelski lanci koji su u vlasništvu Španjolaca 49 %, a ostatak je u vl. kubanske države. Država hotele (kao npr. lanac Melia hotela) snabdijeva hranom i radnom snagom. Tako Španjolci Kubi plaćaju 300 do 400 eura po radniku, a od toga Kuba radnicima u turističkim objektima (sobaricama, vrtlarima čistačicama i sl.) isplaćuje 13 do 15 eura, dok ostalo ostaje državi.

Da se u turizmu može prilično dobro zaraditi, primjer je naš lokalni vodič Andreas koji je očekivao od naše, iako male turističke grupe- po 20 eura napojnice, tako da bi za 4 dana vođenja po Kubi zaradio samo od naše grupe svoju dvogodišnju plaću. No navedeno, u očekivanom iznosu ipak nije dobio.

Obični ljudi na cesti koji vam recimo poziraju s cigarom u ruci, ili ulični svirač gitare koji se, iako to niste ni tražili, priključi uz Vas dok se fotografirate, za tu uslugu normalno traži napojnicu. Pored toga i u sanitarnim čvorovima, u kojima su u većini slučajeva kaubojska vrata, što znači da su noge i glava dostupni pogledima za strane, a koji nemaju toaletnog papira, no zato u pred prostoru svakog od takvih WC-a postoji „klozet frau“sa kolutom toalet papira koji će vam u minijaturnim količinama udijeliti, normalno uz napojnicu. U sobama, sobarica će Vam ući u vaš nezatvoreni kofer, pročeprkati po stvarima i poslužiti se istima, ukoliko niste na vrijeme na jastuk stavili napojnicu, ili neku od korisnih stvari koje mogu upotrijebiti, osim novca i nešto higijenskog pribora, bilo sapuna, gelova za tuširanje ili pak odjeće, kojih stvari za obične kubance nema, odnosno, ima ih u dućanima za strance, ali su isti običnim smrtnicima luksuz.

Zahvala sobarice za napojnicu u h. Telegrapfo

Tako smo u Trinidadu doživjeli da je masa ljudi išla za našom grupom moleći sapune i bombone za djecu. Žao mi je da navedeno nisam ranije znala, jer bi sigurno ponijela malih sapuna i drugih kozmetičkih proizvoda, kao i odjeće, olovaka i sl. Zato na znanje i ravnanje budućim turistima koji žele posjetiti Kubu. Ponesite sobom manjih pakovanja sapuna i druge kozmetike, kemijskih i drugih olovaka, te puno sitnog novca, kako bi mogli većinu, koja vam pruži ruku, ili učini neku uslugu, nagraditi nekim sitnim darom, koji je za ovdašnje ljude velik kao Mount Everest.

U Kubi nije dozvoljeno prodavati, ni kupovati stanove, već je jedino moguća zamjena. Država gradi određen broj stanova, no za useljenje u iste, čeka se jako dugo. Do stanova mogu doći brže jedino ljudi koji su pogođeni prirodnim nepogodama (potresima, uraganima i sl.), a koji su,  zbog navedenih okolnosti, ostali bez svojih domova.

U zemlji je interesantan i način distribucije hrane. Svaka obitelj ima Obiteljsku knjižicu u kojoj je navedeno koliko u obitelji ima djece, starijih osoba i trudnica, te ovisno o tome pojedine obitelji dobivaju određenu količinu hrane koja se dijeli na točkice. Tako npr. 1 sapun mjesečno, 2 kg riže, 3 šnicle mesa, 1 kokoš. Veliki se dio hrane kupuje na crno. Pojedine dane u tjednu, u posebnim prostorijama, koje nalikuju nekadašnjim našim menzama u kojima vlada tmurna i mračna atmosfera, kojoj pridonosi i crnilo, memljivost i vlaga na zidovima, dijele se poneki proizvodi na točkice. Tako npr. ponedjeljkom riža, utorkom kruh, srijedom šećer itd. Mlijeko mogu dobiti samo obitelji sa rodiljama, djecom do 6 godina i starcima, dok ostali nemaju pravo na mlijeko.

Da bi još malo dočarala kako je zapravo jadan život na Kubi navodim i podatke koje sam uspjela napisati dok nam je vodič pričao. Tržnice su otvorene početkom 90-tih god. prošlog stoljeća. Na tržnicama se može kupovati u kubanskim i konvertibilnim pesosima, no, ako date konvertibilni peso, zasigurno vam neće pravilno obračunati, te pogotovo vratiti ostak novca. Meso koje se prodaje na tržnicama je svinjetina. Kilogram svinjetine stoji 35 kubanskih pesosa, što znači da za prosječnu plaću Kubanci mogu kupiti 10 kg svinjetine i da im ne ostane ni centa. Neki ljudi kupuju svinjetinu samo za Božić i Novu godinu, dok su puretina i riba rezervirane samo za bogate. Privatnici, također mogu prodavati na tržnicama, ali moraju imati dozvolu .

Međutim, u samoj državi, ipak se vide i neke pozitivne promjene. Tako Kubanci od travnja 2008. mogu imati mobilne telefone na svoje ime, dok su do tada morali imati stranca koji bi sklopio ugovor, te bi onda domaći stanovnik mogao koristiti mobitel. Navedeno je rezultiralo činjenicom da je u zemlji od 11 miliona ljudi, bilo samo 2000 mobitela. Novitet u zemlji su i mikrovalne pećnice, te DVD playeri. U nekim bolje snabdjevenim dućanima ima i modernih televizora s ravnim ekranom. Tako su nas u trgovačkoj ulici Centfiguerasa uveli u dućan s tehničkom robom u kojem se na  isturenom mjestu „šepurio“ plazma TV, poprilično velikih dimenzija, cijena kojeg je bila 3.378 CUC, odnosno isto toliko eura.

Pored navedenog, danas je Kubancima dopušteno da mogu spavati u hotelima, jer su, sve do ove godine postojale rampe koje su priječile Kubancima, osim zaposlenima, ulazak i noćenje u hotelu. No sa njihovim katastrofalnim primanjima, tu pogodnost si ne može priuštiti više od 95% stanovnika, kao niti razne druge, sada dopuštene stvari.

Govoreći o životu i primanjima, moram spomenuti i kubanski novac. Kuba je zemlja u kojoj u stvari postoje dvije valute. To je kubanski pesso (CUP) čija je vrijednost nekoliko centa, odnosno lipa, i koja je nacionalna valuta za plaćanje samo Kubancima. Za turiste postoji druga valuta-konvertibilni peso (CUC), čija je vrijednost otprilike 1 euro. Dakle, 1 cuc = 1 euro. Novčanice su u apoenima od 1, 3, 5, 10, 20. i 50 konvertibilnih pesosa.

Ukazom kubanske vlade od 8. 11. 2004. američki se $ više ne može koristiti kao platežno sredstvo na Kubi, već je isti zamijenjen konvertibilnim pesosom. U zemlju možete unijeti američke dolare, ali za iste ne možete kupovati, niti njima plaćati bilo što želite na Kubi kupiti. Možete ih zamijeniti u CUC uz dodatnu proviziju od 10%, a nekada i više. Na eure, švicarske franke, engleske funte i kanadske dolare, također se plaća provizija, ali puno manja, a možete naići i na neki hotel, kao npr. u Havani, hotel „Park“, mislim da se tako zove, blizu našeg hotela „Telegrafo“, u kojem vam neće naplatiti proviziju za mijenjanje. U hotelima, kao i u njihovom razvikanom ljetovalištu Varadero, možete plaćati eurima. Od kartica, najčešće je prihvaćena Visa, nikako American express, a vrlo rijetko prihvaćaju Eurocard Master Card i Diners. Dakle, oboružajte se gotovinom, koju po dolasku u hotele spremite u hotelski sef, osim dijela namijenjenog svakodnevnoj potrošnji, kako ne bi „dobila nogice.“

Što se hrane tiče, ne mogu reći da nije dobra, poglavito u dijelovima Kube kada si na švedskom stolu sam možeš birati što ćeš konzumirati. No, u hotelima u kojima ste smješteni, možete birati između dva ili tri jela tj. piletine, ribe i teletine koju priređuju kao mi za recimo teleći paprikaš, no  salatu zaboravite da postoji, osim što ćete u Varaderu, ako vas put do tamo nanese, u ponudi dobiti kisele krastavce, lučice, te u ponekom slučaju i ribanu ciklu.

Vodu, po tradiciji većine europskih i azijskih zemalja koje sam posjetila, morate kupovati. Sa onom koja je u hotelu možete se tuširati i prati zube i ništa vam neće biti od toga. Međutim, preporuka je, a što i sama činim na svakom putu, ponijeti malo wiskija, konjaka ili domaće rakije, koju onda po potrebi konzumirate u hotelskoj sobi.

Izvan toga, nikako ne treba propustiti koktele koji su veoma fini i po kojima je Kuba nadaleko poznata, a koje je svojski trusio i slavni američki pisac Ernest Hemingway, koji je početkom 20. st. živio na Kubi. Tko zna, možda bi striček Hemingway napisao još kojeg „Starca i more“ da je manje trusio koktele. Kada smo već kod koktela, ovdje nabrajam sastojke nekih koje sam na Kubi probala. To su: „cuba libre“ (rum, coca cola i kocke leda); „mohito“ (bijeli rum, grančica metvice, kocke leda, limeta i mineralna voda); „daiquiri“ (usitnjeni led, bijeli rum, soda voda, limeta i kriška svježeg ananasa na čaši), „chancanchara“ (kocke leda, limeta, med, soda voda, bijeli rum), te „margarita“ (sol oko ruba čaše, bijeli rum, limeta, soda voda i led).  U svakom slučaju, da bi kokel bio originalan, neophodno je upotrijebiti pravi rum, a to znači originalni cubana rum, koji ima okus najboljeg francuskog konjaka, a ne naše kemijske patvorine koje se nažalost zovu rumom.

Ono što je još među općenitim stvarima neke zemlje bitno, to je telefoniranje i pošta. Nipošto ne telefonirajte iz hotela, jer će vas oderati „ko žutog mačka“. Umjesto toga šaljite SMS poruke koje se naplaćuju 3,91 kn po poruci u što je uračunan i PDV. Ukoliko se ipak odlučite telefonirati, pozivni broj sa Kube za Hrvatsku je 119, pa broj 385+ pozivni broj grada +broj koji birate. No, ako pokušavate telefonirati s mobitela, a imate T-mobile, otvorit će se broj koji zovete, a nakon toga će vas službenica kubanskog PTT-a obavijestiti na španjolskom da postoji zabrana odlaznih poziva.

Što se tiče pošte, već drugog dana boravka u Kubi poslah 5 razglednica iz hotela i to 4 za RH i 1 za R. Srbiju. Valjda će za nekoliko mjeseci, kada već budem zaboravila da sam i bila na Kubi, iste možda i stići primateljima, a po onoj „Ariva, ariva, andere—-„

Među značajnijim stvarima neke zemlje je i sustav obrazovanja i zdravstva. Ova su dva sustava na Kubi u prilično dobrom stanju, a zahvaljujući Castrovom režimu i potpuno besplatna za kubansko stanovništvo. Država im daje knjige, bilježnice i olovke. Prvo obrazovanje počinje već u vrtičkoj dobi od 5-6 godina, posebne škole 6 razreda, te 3 godine obveznog osnovnog obrazovanja. Iza toga je srednja škola, te fakultet, koji je također besplatan, a jedini je uvjet prolaz na prijemnom ispitu. Broj studenata je ograničen, te se moraju opredijeliti što žele studirati. Nakon fakulteta, studenti koji žele dalje studiraju. Specifičnost obrazovnog sustava na Kubi je da svi nose uniforme. Tako najmanji nose crvene hlačice, odosno djevojčice crvene suknjice na tregere s bijelim bluzicama. Žute uniforme nose djeca u srednjim školama, a smeđe na višim školama i fakultetima. Ova ideja s uniformana označava jednakost. Kampanja za pismenost stanovništva počela se sprovoditi od 1961. godine. Rezultat toga je da danas gotovo svi, odnosno 97% stanovništva zna čitati i pisati. U zemlji ima 2170 osnovnih škola, 47 viših ustanova i 4 sveučilišta, od kojih je najveće u glavnom gradu-Havani, utemljeno 1728. godine.

Uniforme školske djece u nižim razredima

Zdravstvo je za sve besplatno. U okviru zdravstvenih ustanova brinu se i za zaštitu okoliša i zaštitu na radu. U zemlji postoji više od 100 istraživačkih centara, od toga 50 na području Havane. Imaju obiteljske liječnike koji brinu o 100-120 obitelji. Takvim su osobama početkom 80.-tih god. prošlog stoljeća dodijeljene kuće na kat u kojima je na katu stan liječnika, dok je u prizemlju ambulanta. Pregledi i lijekovi su uglavnom besplatni ili s nekom malom participacijom, koju si uglavnom svi mogu  priuštiti.

Na Kubi imaju jako dobre ortopedske klinike, te su se i neke od poznatih ličnosti (kao npr. Maradona), tu liječile. Pored toga, zemlja je poznata i po tzv „operacijama čudo“. Naime, bolesnici koji imaju neku bolest na očima dolaze na liječenje na Kubu iz Venezuele, te se nakon nakon vremena vraćaju u svoju zemlju potpuno ozdravljeni.

Prvi slučaj AIDS-a ovdje je zabilježen 1985. god., te su tada u predgrađu za zaražene aids-om napravili karantene. Kasnije su bolesnike pustili na kućnu njegu. Danas je Kuba zemlja u kojoj ima najmanje zaraženih AIDS-om u Latinskoj Americi. Od 2001. tisuće je liječnika poslano sa Kube u Venezuelu, Gvatemalu i Boliviju, a država je ponudila i 1000 stipendija za studij medicine na Kubi.

Prijevoz: U zemji nema javnog prijevoza. Kada netko na cesti želi prijevoz, može satima autostopirati, dok ga netko ne preveze. U samom glavnom gradu postoje zglobni autobusi, kineske proizvodnje, koji su dobiveni tek u travnju ove godine (2008.), a turistički autobusi, također kineske proizvodnje, su dobiveni u prosincu 2007. Do travnja 2008. godine, Havanom je prometovao samo jedan autobus, kojeg je vukao kamion i koji je bio 100 m dug, a zvao se „deva“ ili „gua-gua“.

Javni prijevoz u Havani do travnja 2008-deva ili gua-gua)

Možete se voziti nekom od raznih vrsta rikši, bilo da se radi o biciklu, na ljudski pogon, koji na stražnjem dijelu ima dva sjedala natrivena, nazovimo to nekom vrstom baldahina, kočijom koju vuku konji, „koko taksijem“, koji je sličan nekadašnejm fići, na el. je pogon, vozač sijedi sprijeda i upravlja tim malim simpatičnim vozilom, a dvoje ili troje turista, „koprcaju se“ na stražnja dva sjedala. Pored toga, možete se voziti i nekim od rasklimanih starih vozila na kojima se „kočoperi“ naziv „TAXI.“

Na Kubi ima mnogo starih američkih automobila koji koštaju od 3000 do 15000 pesosa, ali se četo kvare. Osim, starih američkih automobila, na cestama se mogu vidjeti i ruski automobili- lade, moskviči kao i moderni automobili koje rentiraju stranci. Gorivo se prodaje za konvertibilne pesose(1litra= 1 CUC). Registarske tablice na automobilima su raznih boja, koje označavaju status osobe kojoj automobil pripada. Tako žuta boja= privatno vozilo; plava boja=vlasništvo države; bijela boja= vlasništvo ministarstva i vanjski poslovi, dok smeđe crvena tablica sa 6 brojeva označava rent-a car automobil.

U glavnom gradu postoje i auto škole. To su bijeli kadilaci na kojima je natpis „auto schola“.

Na cestama ima više policije nego vozila. Ceste su im u vrlo lošem stanju, a četverotračni autoput prema Varaderu kojim smo se vozili, dijelom je građen kao pista za slijetanje aviona. Na cesti nema radara, već policajci od oka procjenjuju koliko je tko prekoračio brzinu. Tijekom našeg puta i naš je turistički autobus policija zaustavila u dva navrata. Prvi puta, kada smo bili pred samim Centfiguerasom, a policajac je procijenio da vozač našeg busa nije držao dovoljan razmak između automobila koji mu je bio ispred njega. Nije nam poznato koliko ga je policajac „opalio“. ili je prošao samo s  opomenom. Drugi su nas puta zaustavili krim policajci koji su s posebno obučenim psom ušli u bus radi provjere da li slučajno, neko od nas ima drogu. Makar, što. Za takve Božje ovčice ko što smo mi!! No i tu smo provjeru, uspješno prošli.

Interesantno je za prijevoz napomenuti da slučajni autobusi koji se zateknu na cesti moraju stati kada im bilo tko od putnika- namjernika mahne na cesti, i to tako dok ne napune kompletan autobus. Takav način ponašanja ne vrijedi za turističke autobuse. Međutim, kada se naš autobus vraćao iz Varadera, gdje je ostavio našu grupu, također je morao stati svakom putniku-namjerniku koji se želio voziti i to dok nije napunio sva sjedeća mjesta.

Nakon ovih općenitih informacija o samoj zemji, krećem na opisivanje gradova i mjesta koje sam na Kubi za vrijeme svog 8-mo dnevnog boravka posjetila.

Dakle, u subotu 18. 10. 2008. nakon doručka, odlazimo na razgled Havane. Havana, ili španjolski La Habana koju je 25. 08. 1515. osnovao španjolsk0i konkvistador Diego Velasquez, na južnoj obali otoka Kube. Danas je glavni  grad i glavna luka Kube, te jedna od 14 kubanskih pokrajina.

Posjećujemo kuću u kojoj je živio i stavarao Ernest Hemingwey, a u kojoj je knjižnica sa 9000 knjiga. Uz kuću koja je sada muzej, nalazi se krasan park u kojem je smješten i bazen, te Hemingweyev čamac kojim je lovio sabljarke. Unutrašnjost muzeja možete slikati, naravno uz posebnu doplatu, ili kupiti fotografije u suvenir shopu koji se nalazi uz muzej. Inače, sam muzej je u poprilično derutnom stanju i vapi za renoviranjem.

Odlazimo na Plaza de Armas (trg oružja), te posjećujemo i Trg revolucije sa spomenikom Jose’ Martiju iza kojeg je obelisk visok 138 m, koji je u stvari vidikovac za razgled Havane. Sa suprotne strane tog trga, je zgrada  Nacionalne biblioteke na kojoj je lik Che guevare. Trg je okružen većim zgradama u kojima su minsitarstvo obrane, unutarnjih poslova, CK KP Kube i druge. Zatim odlazimo put Capitola, ispred kojeg je slikar s kamerom iz 1910. godine, koja još uvijek radi, te po želji možete biti i uslikani tom kamerom uz naplatu od 2 CUC-a. Slike su u crno bijeloj tehnici, iako malo mutne, ali zgodan suvenir, pogotovo kada se zna da se radi o kameri staroj gotovo stotinjak ljeta.

Obilazimo i dio Havane u kojem se nalaze gradske zidine, visoke 10 m koje su nekada okruživale grad, u čijoj se blizini nalazi i kip Krista sagrađenog od 67 dijelova. Posjetili smo i „Hotel Ambos Mundos“, u kojem je Hemingway 5 godina stanovao. Vozimo se starinskim liftom, sličnim onom liftu iz 50-tih godina prošlog soljeća, koji je vozio „lift boy“ u zagrebačkoj „Nami“, do četvrtog kata hotela. Dolazimo do terase na kojoj svira muzika i gdje uživamo u koktelu „Mohito“, razmišljajući  kako je u istom nekada uživao i slavni Hemingwey. Na ručak odlazimo u lokalni restoran, u kojem je često boravio i starac Gregorio, koji je bio vodič Hemingweyu na ribarenjima, a koji je umro 2002. godine u 104 godini. Za njega se vjeruje da je bio starac Santiago, kojeg je Hemingwej opisao u svom romanu „Starac i more.“.

Iza ručka odlazimo u muzej ruma u kojem se upoznajemo s procesom izrade ruma, a gdje kupujem rum star 7 godina, kao i manja pakiranja istog ruma za poklone.

Havana-muzej ruma (preša za šećernu trsku

Odlazimo i u jednu trgovinu u kojoj kupujemo slavne kubanske cigare, koje su i ovdje, iako su njihov glavni proizvod, poprilično skupe. Osim toga, iz zemlje legalno možete iznijeti samo 23 komada cigara, a ostalo podliježe  dobroj volji carinika, ukoliko vas otkrije.

U popodnevnim satima koko taksijem odlazimo do „Floridita-bara“ u kojem je kip Hemingweya za šankom, u kojem je on osobno  nekada trusio „daiquiri“ koktele, pa to u današnje doba, i mi činimo. U baru svira jedan odličan sastav sa vrlo zgodnom pjevačicom, pa je ovaj popodnevni izlazak čisti užitak.

Havana-Floridita bar (u društvu sa Memingweyem uz daiquiri koktel)

Navečer odlazim na fakultativno ponuđeni program „Tropicana show“ koji se održava u hotelu „Nacional“ od 1931. godine. Program je u stvari vrsta mjuzikla koju izvodi 200 pjevača i plesača u raznobojnim blještavim kostimima. U istom je na moderan način prikazana povijest Kube. U cijenu od 50 eura uključen je prijevoz koko taxijima od hotela „Telegrafo“ do hotela „Nacional“, ulaznica sa koktelom po izboru, dvosatni program, razgled hotela sa muzejskim dijelom u kojem su slike poznatih osoba koje su boravile u hotelu, te prijevoz taksijima natrag do hotela, nakon svršetka programa oko 24 sata, odnosno i kasnije, po želji.

Dio tropicana showa koji se održava od 1931. god. u h. National u Havani

Općenito mogu reći da je Havana grad sa predivnim građevinama građenim krajem 19. i poč. 20. st. No otada, iste niti su uređivane izvana, niti ih je tko uređivao-popravljao ili adaptirao iznutra. Trebalo bi mnogo stranog kapitala (možda iz UAR), te vrijednih ruku malih žutih Kineza, koji bi to sve uredili, ofarbali i popravili izvana i adaptirali i očistili iznutra, tako da bi blistale punim sjajem. Vjerojatno bi se tada popravio i život tamošnjeg stanovništva. Dakle, da se to sve uredi, kako je bilo početkom prošlog stoljeća, kada je Kuba bila raj američkim kockarima i „mafiozama“, tada bi zapravo cijeli otok trebalo staviti na popis svjetske baštine UNESCA. Naime, ovakav arhitektonski biser zaista se rijetko gdje na svijetu može naći ukomponiran na jednom mjestu. Do tada, prljavština i vlaga čiji se miris širi naokolo, jad i bijeda stanovnika otoka, ostati će svakodnevna pojava ovog dijela svijeta.

U nedjelju 19. 10. 2008. odlazimo prema najzapadnijoj kubanskoj pokrajini Pinar del Rio, koja je 180 km udaljena od Havane. Do navedene pokrajine vode plantaže šećerne trske. U pokrajini ima oko 100.000 stanovnika. Vozimo se četvero tračnom auto cestom, na kojoj je ograničena brzina na 120/km na sat. Sama auto cesta, koja je u dosta lošem stanju, kao uostalom i sve ceste na Kubi, napravljena je na način da bi mogla poslužiti i kao poletno- sletna staza za avione. Na auto cesti možete vidjeti poneki stari auto, kola sa konjskom zapregom, te poneki rasklimani traktor. Auto cesta nema oznaka, već se samo uz istu mogu vidjeti panoi s političkim parolama. Interesantan je razlog zbog kojeg na auto cesti nema nikakvih putokaza, niti nekih drugih znakova signalizacije. Naime, Kubanci su smatrali da će tako onemogućiti Amerima u slučaju neke invazije snalaženje na njihovom prostoru. Očito nepoznavanje suvremene tehnologije koja poznaje razne GPS-ove i sl. stvarčice koje omogućuju snalaženje i navođenje na svakom terenu. Danas, na takvim cestama bez putokaza i signalizacije, sve je veći problem koji nastaje razvojem turizma i pojavom da turisti rentiraju automobile, te je zapravo njima otežano snalaženje. Da bi takvim turistima na neki način olakšali snalaženje, počeli su izdavati upute po sistemu -skreni iza bijele kuće lijevo, vozi 100 m do mosta, pa skreni desno i sl.-

Pokrajina Pinar del Rio je pretežito planinska. Planine imaju strme padine između kojih su plodne doline. Ima i dosta borovih šuma. Cijelo je područje nastalo erozijom pred 160 miliona godina. Zbog svog izgleda, brda koja ovdje vidmo zovu se „slnova leđa“. Zemlja je bogata željezom i crvene je boje.

Najznačajnija djelatnost ove pokrajine je proizvodnja duhana, kojeg se ovdje proizvede 70% od cjelokupne proizvodnje duhana u zemlji. Pored duhana, u pokrajini se proizvodi i šećerna trska, ječam i riža. Centar industrije duhana je glavni grad, koji kao i ta pokrajina nosi naziv Pinar del Rio.

Crvena kora drveća u dolini Pinar del Rio

Kada već spominjem duhan, red je da nešto kažem i o samoj proizvodjnji cigara. Dakle, biljke duhana dospijevaju između siječnja i travnja. Svaka biljka daje od 16-18 listova koji se stavljaju na posebne ljestve i prenose na konstrukciju napravljenu od palmina lišća. To su zapravo kuće –sušare, napravljene od palmina lišća, u kojima se listovi duhana suše 90 dana dok ne promijene boju. Nakon što se završi proces sušenja, listovi se sortiraju prema vrsti, veličini i boji. U procesu izrade cigara, radnici koji sjede na malim stolicama, rolaju listove. Nakon što se izrolaju, ulaze u prešu i režu se. Vanjski listovi cigare moraju biti bez oštećenja. Na svaku se stavlja prsten, kao znak autentičnosti. Nakon toga, cigare se pakiraju za prodaju. Listovi duhana koji se koriste za izradu cigara danas, ubrani su pred godinu ili godinu i pol. U zemlji se proizvodi 50 raznih vrsta cigara.

Ljudi koji žive u ovom području zovu se „pinjarenjos“ i vrlo su gostoljubivi, te se šale na svačiji račun. Kada bi međutim nekog u Havani nazvali „pinjarenjos“, to bi bila velika uvreda, jer se  pod tim nyzivom misli na nekog sa sela.

Osim toga, morate biti vrlo pažljivi kada npr. upotrebljavate riječ „papaja“. Naime, ta riječ ne označava ovdje fino tropsko voće, već ženske genitalije.

Prolazeći kroz ovu pokrajinu, vodiči nam pričaju o nekim običajima Kubanaca. Navode da se Kubanci stalno ljube i grle u znak pozdrava. Karakteristično je da se u svakoj, pa i najadnijoj kućici, nalazi stolac za ljuljanje sa kojeg prate brazilske sapunice koje su vrlo popularne na Kubi.

U ovoj pokrajini posjećujemo mjesto u kojem je Predhistorijski mural(slika na stijeni veličine 120 X 80 m) čiju je izradu naručio Castro 1960. godine. Mural predstavlja evoluciju čovjeka. Nije dovršen, te ga umjetnici još i danas dorađuju. Nakon predhistorijskog murala, odlazimo u spilju, dugačku više km u kojoj se sakrivalo lokalno stanovništvo, a u njoj se nalazi i groblje Teino Indijanaca. Ispred spilje nailazimo na jednu djevojčicu, obučenu u crvenu krinolinu s šeširom na glavi. Vodič nam objašnjava da ta djevojčica ima danas 15 godina i da je to njena svečanost u kojoj se ustvari slavi prelazak iz djetinjstva u doba djevojaštva.

Indijanska spiljaNakon što smo se poslikali pred samim ulazom, ulazimo u spilju. Prvi dio spilje (oko 200 m) obilazimo pješice, a nakon toga odlazimo čamcem na vožnju podzemnom rijekom kako bi vidjeli lijepe spiljske ukrase. Spilja je otkrivena 1920, a za turiste je otvorena 1940. Po izlasku sa čamca nailazimo na lokalnog prodavača košarica za kruh i tropskih šešira, napravljenih od palmina lišća. Ukoliko kupite neku sitnicu, prodavač će vam pokloniti i skakavca-također napravljenog od palmina lišća. Ovdje ima i nekoliko prodavača vrlo lijepih ogrlica i narukvica napravljenih od raznih sjemenki.

Odlazimo na ručak u restoran „Palenke“, u kojem je nekada bilo sklonište za robove koji su pobjegli od robovlasnika.

Iza ručka, prolazimo autobusom kroz mjesto Vinales koje ima 5000 stanovnika i u kojem se mogu iznajmiti kuće. Ako želite iznajmiti kuću za cijelu godinu, plaćat ćete vrlo visoke takse. Ukoliko želite prenoćiti u nekoj od njih, cijena noćenja je 30 eura. Hraniti se možete u nekom od kućnih restorana tzv. „paladares“ koji se obično nalaze u privatnim kućama. Tako dok žena kuha, ostatak obitelji poslužuje goste. Gostu se ujedno pruža mogućnost da iz prve ruke upozna život prave kubanske obitelji. U takvim restoranima atmosfera je vrlo živa i zabavna, a i jeftiniji su od državnih restorana.

U ponedjeljak 20. 10. 2008. nakon doručka, napuštamo Havanu i krećemo prema Cienfuegosu. Usput se zaustavljamo u jednom malom zološkom vrtu, te odlazimo prema Guami gdje se gliserom vozimo po jezeru. Obilazimo krokodilsku  farmu, na kojoj se hrabri, kao naša Zita, slikaju s malim krokijem za vratom. U lokalnim suvenirnicama kupujemo ogrlice i narukvice, vrlo lijepo napravljene od krokodilskih zubi. U restoranu pijemo kokosovo mlijeko i probamo krokodilovo meso, koje je vrlo ukusno. Rezano na komade, kao za ražnjiče i pripremljeno na grilu. Pored toga, u lokalnom bendu okušavamo i naše muzičke sposobnosti-Zita na bubnjevima, a ja iza nje s bučicama s pijeskom uz smijeh i sliku za uspomenu sačinjenu putem pjevača lokalnog benda.

Moja Zita u zagrljaju malog krokija

Iza toga, obilazimo indijansko selo u kojem, u jednoj od koliba prolazimo proces inicijacije. Sam proces inicijacije sastoji se u mazanju ratničkim bojama, u našem slučaju samo crvenom po licu, te istjerivanjem zla iz našeg tijela koje se sastoji u mahanju i doticanju palminom granom prednjeg i stražnjeg dijela tijela, te obaveznog slikanja s prilično zgodnim indijancem-do pasa golim, a postavljenim ovdje samo radi turista, kao što je uostalom i  cijelo selo. U svakom slučaju vrlo živopisno i lijepo uređeno u krasnom prirodnom okolišu.

Indijansko selo u sastavu farme krokodila

Naše putovanje nastavljamo prema Zaljevu svinja, poznatom po neuspješnoj invaziji kontrarevolucionara koji su u travnju 1961. uz pomoć SAD-a nastojali svrgnuti Castrov režim.

U popodnevnim satima dolazimo u Cienfuegos, glavni grad istoimene pokrajine, udaljen 250 km od Havane. U doslovnom prijevodu Cienfuegos = grad stotinu vatri. Grad ima 150.000 stanovnika, površine 333 km², osnovan je u kolonijalnom stilu 1819. od strane francuskih useljenika iz Loisiane. Grad ubrzo postaje glavna trgovačka luka za izvoz šećerne trske, kave i duhana. S potpunim je pravom nazvan biserom juga. Urbano povijesna jezgra centra grada 2005. godine upisana je u popis svjetske spomeničke baštine UNESCA.

Ručak smo imali u prekrasnoj zgradi Nautičkog centra koja je pretvorena u restoran. Nakon ručka prošetali smo centrom grada i došli na glavni trg- Plaza de Armas, na kojem je park sa spomenikom poznatom kubanskom revolucionaru Jose Marti. Na sredini trga je slikovna oznaka centralne gradske točke od koje se grad počeo graditi. Tu se nalazi gradska viječnica, te zgrada kazališta građenog u kolonijalnom stilu. Naročito je interesantna unutrašnjost kazališta u kojem su lože za gledatelje umjesto separea, omeđenih zidom, omeđene željeznim šipkama.

Nakon šetnje gradom, odlazimo u vrlo lijepi hotel „Jagua“ s 4 zvjezdice. Smješteni smo na četvrtom katu, u sobe s balkonom, a svaka soba je s pogledom na bazen i luku u daljini. Prava šteta, što ovdje ostajemo samo jednu noć. Zaista je prekrasan grad. U neposrednoj blizini hotela je i jedna krasna palača, koju je Batista za vrijeme svoje vladavine želio pretvoriti u kockarnicu. Danas je to dio hotela za smjetaj posebnih gostiju.

Utorak 21. 10. 2008. Nakon doručka odlazimo za Trinidad. Grad je 1514. osnovao Diego Velasquez, kao bazu za ekspedicije koje su otkrivale „Novi svijet“. Godine 1988. UNESCO  ga je stavio na popis svjetske baštine. Zbog dobro očuvanih zgrada na čijim su prozorima željezne šipke obojane bijelom bojom koje završavaju stiliziranom krunom, a služe kao zaštita od pogleda, te kao zaštita od provala. Kuće su obojane raznim bojama, a na ulicama grada, umjesto asfaltiranog kolnika je kamena kaldrma (prilično neugodna za hodanje). I ovdje, kao i Havani trebalo bi uložiti popriličnu svotu novca da se kuće nanovo obojaju i uredi unutrašnjost istih, te da se kompletan grad očisti od prašine. Tada bi to bio kubanski Tasco (grad koji mi je prirastao srcu kada sam bila u Meksiku). Sam naziv grada znači „Sv. Trojstvo“, a to je bilo i ime jednog od tri broda kojima je Velasques doplovio u ovo područje 1514. godine. Grad se najviše razvio u 17. i 18. stoljeću zahvaljujući prozvodnji šećera i šećerne trske.

Trinidad-glavni trg

U centru grada posjećujemo kuću glazbe u kojoj je jedna prekrasna garnitura rezbarenih stolaca, te koristimo priliku da se na istima fotografiramo za sjećanje na ovaj grad. U neposrednoj se blizini, iznad glavnog trga nalazi lokalni romantični muzej u kojem su smješteni predmeti od murano stakla, češkog kristala, porculana (njemačkog, češkog i kineskog) slika, te antiknog namještaja koji je bio u vlasnštvu lokalnog veleposjednika. Zapravo, izlošcima muzeja želi se prikazati izobilje u kojem je živjela vlastela, za razliku od  siromašnog sloja ljudi koji su bili služinčad u takvim kućama. Posjećujemo i „La Canchanchara“, poznati bar u Trinidadu, čiji krov je u izvornom obliku bio izgrađen od cedra. Ovdje se častimo sa koktelom „canchanchara“, koji se služi u glaziranim keramičkim posudicama, a sastav mu je: med, limeta kubanski bijeli rum, soda voda i kocke leda. Zabavlja nas lokalni bend čiji CD kupujem, te dobivam i posvetu na isti vlastoručno potpisanu po vođi benda. Nisam još stigla poslušati, no, ako je muzika na CD-u tako dobra kao ona koju su u tom kafiću izvodili, biti će zaista uživancije.

U gradu posjećujemo i lokalnu kuću tri brata koji se bave izradom keramike. Posjećujemo i katedralu u kojoj su glavni oltar, kao i stepenice koje vode do propovjedaonice napravljeni od rezbarenog drveta.

Kao što sam već i naprijed napomenula, dok prolazimo ulicama Trinidada za nama i do nas dolaze deseci žena, srednje i starije dobi moleći bonbone za djecu i sapun,dok oko moje Zite oblijeće jedan mladac od kojih 20.-ak i nešto godina nudeći joj novčanicu sa likom Che Guevare, te tražeći za istu 2 CUC-a, a koju joj na kraju i uspije utrapiti.

Nakon ručka, upućujemo se prema 3 sata udaljenom poznatom ljetovalištu Kube-Varaderu. Varadero je poluotok dužine 16 km, širine 200 do 300 m na Atlanskom oceanu. Plaže su duž jedne strane pješćane, a s druge kamenite. U Varaderu su kompleksi hotela s bungalovima, namijenjeni isključivo turistima, a za domicilno stanovništvo-neostvaren san. Osim onih koji su zaposleni u hotelima i na uređenju okoliša hotelskih kompleksa, Kubanci ne mogu doći i boraviti u Varaderu, pa zbog toga za kontrolu prolaza Kubanaca postoje kontrolne kućice. Hoteli u kompleksu Varedero kategorije su 4. i 5 zvjezdica, a usluga u istima je all incluziv. To znači da hrane i pića (alkoholnih i bezalkoholnih, kao i nezaobilaznih koktela), te napitaka možete tijekom dana i noći konzumirati u neograničenim količinama. Dodatno se plaća masaža, posluga u sobu, frizer i biljar, dok su sportovi na plaži uključeni u cijenu all inclusive usluge. Da bi se znalo da ste gost hotela, kod dolaska dobivate plastičnu narukvicu oko ruke, što vam daje pravo na navedenu all incluziv uslugu. Inače svaki hotel ima 400 do 500 soba.

Naša „velika“ grupa smještena je u hotelu „Melia Varadero“ s 5 * koji je građen u obliku zvijezde. Umjesto lijepog i sunčanog vremena, dočekuje nas tropska kiša, koja nemilosrdno pada uvečer, po našem dolasku, kao u popodnevnim satima drugog dana našeg boravka u Varaderu. Oblačno i sparno prijepodne drugog dana boravka ovdje, iskoristili smo za šetnju i kupovinu u American schoping centru, koji se takođe nalazi u sklopu hotelskog naselja. I ovdje, kao uostalom i u svim hotelima na Kubi preporučeno nam je da sve vrednije stvari (putovnice s vizama, avionske karte, mobitele, MP 3 playere-ako ih tko ima, fotoaparate, pa čak i sunčane naočale), normalno u vrijeme kada ih ne koristite, radi vaše sigurnosti, pohranite u hotelski sef. Za razliku od sefa u hotelu u Havani, koji se otvarao na šifru, ovaj u Varaderu se otvara jednostavnim ključem. Dakle, po dolasku u hotel osim već opisanih narukvica, dobivam i kovertu u kojoj su dvije magnetske kartice (služe umjesto ključa za ulaz u sobu), plavu karticu koju ostavljam u kućici u kojoj iznajmljujm ručnik za plažu, te ključ od sefa. Podrzumijeva se da sve navedene kartice i ključ od sefa vratite na recepciju, po odlasku iz hotela. Interesantan je i način brojčanog označavanja soba. Tako npr. ako je broj vaše sobe 1606, to znači da ste na I katu u šestom kraku hotela Melia Varadero koji je, kako je naprijed navedeno, građen u obliku zvijezde, a da je broj vaše sobe broj 06. Po dolasku u sobe, našeg Daria samo što nije kap udarila, jer su nam udijelili sobe koje su zaudarale na vlagu, u kojima su raspucali zidovi i gdje su se osjetili miomirisi koji su se širili iz kuhinja restorana hotela. Dario radi zamjenu soba za našu grupu, te tako dobivamo ipak bolje sobe. Međutim, nemojte se nadati da će u sobi biti baš sve potrepštine koje bi se inače trebale nalaziti u hotelskoj sobi hotela s 5 zvjezdica, pa makar se radiilo i o lokalnoj kategorizaciji. To su voda, i bar napunjen pićima i napicima. U mojoj se sobi nalazi samo boca vode (1,5 l), prazna posuda za led i prazan frižider, koji je ipak, drugi dan mog boravka popunjen sa 4 konzerve (pivo, coca cola, sprite i orange sok).

Drugi dan našeg boravka u Varaderu, kako je već rečeno osvanuo je tmuran. Nebo visi, a tropska klima još više otežava disanje. Nakon doručka, odlučujem se prošetati uzduž i poprijeko hotelskog kompleksa. Oboružana fotografskim aparatom i novčanikom obilazim hotelski kompleks koji je uistinu popriličan s jednog kraja do drugog, na kojem je američki shoping centar u nadi da ću nešto moći kupiti po povoljnijim cijenama. No, kao i u svakom turističkom mjestu, sve je poprilično skupo. Kao npr. običan T-shirt majica od 16-20 CUC, što znači između 120-150 kn.

Varadero-šetnica turističkog kompleksa hotela Melia Varadero

Nakon ručka, sa Zitom odlučujem malo otići do otvorenih hotelskih bazena. Nakon što smo posudili ručnike i iste stavili na ležaljke, utvrđujemo da se uopće ne radi o čistim ručnicima, već na pojedinim mjestima zemljom zamazanim, a što u hotelu s 5 zvjezdica, pa makar i po lokalnoj kategorizaciji nikako ne bi očekivali. No, ovo je Kuba.

Dakle, nakon 10-ak minuta leškarenja, nebo se otvorilo i počeo je ne kratkotrajni, već duži pljusak. Sklanjamo se u poluotvoreni kafić i od sveg jada naručujemo, a što drugo nego „Mohito“, u nadi da će kiša prestati i dozvoliti nam malo lješkarenja na ležaljkama uz bazen. No, to ostaje pusta nada. Odlazimo u sobu na odmor, te ubrzo zatim i na večeru.

Dario nam javlja za lokalni izlet na Cayo Largo, u organizaciji lokalne agencije koji je bezobrazno poskupio. Od 140 eura, navedenih u našem programu, pa 150 koliko nam je rečeno pred dan- dva da će isti koštati, na konačnih 175 eura. Dobrano razmišljam, da li mi se uopće isplati toliki trošak, ako će i na tom tropskom otoku biti ovakvo kiselo vrijeme. Međutim Zita, Ivana, Svjetluška i Mila kažu da će ipak ići, te da će možda i biti bolje vrijeme, jer je Cayo Largo na drugom kraju od Varadera.

Nakon večere i obaveznog „daiquirija“ u kafiću „Quantanamera“, koji  se pored drugih kafića i restorana nalazi u sastavu hotela Melia Varadero, a otvoren je 24 sata, odlazimo na jednosatni show program pjesama i plesova, organiziranih u sklopu zabavnog programa u hotelu, a nakon toga na spavanje. Ova će noć biti kratka. Naime, buđenje je u 4,45, jer već u 5,30 po nas dolazi autobus, koji nas vozi do aerodroma. Naime, ipak se odlučujem za izlet, po onoj staroj: „Pitanje da li ću još ikad u ovom životu doći na Kubu, pa hajde da iskoristim priliku“.

I tako, polovina naše grupe nakon jutarnje kavice i sendviča, kreće put tropskog otočića Cayo Largo. Već popunjen autobus, kasnije ćemo saznati, ruskom grupom od 22 putnika, dolazi pred naš hotel u 5.40. Vozimo se oko 35 minuta i dolazimo na aerodrom u Varaderu (Marsiuno Gomes). Na aerodromu lokalni vodič priča na ruskom i engleskom jeziku i upoznaje nas s planom i programom današnjeg izleta. Tako napominje, da nakon leta od 30-tak minuta, po nas dolazi autobus koji nas vozi do mjesta na kojem se ukrcavamo na katamaran, te idemo na otok iguana, potom se vozimo do koraljnih grebena, i nakon ručka kupanje i sunčanje na Karipskom moru. Prolazimo kroz policijsku kontrolu putovnica, te dobivamo bording karte u kojima je naveden i broj sjedala u avionu. Ulazimo u neku škrebetaljku od aviona. Lokalni vodič se križa, vidjevši valjda oznaku zrakoplovne kompanije „Cubana“. Kasnije pročitah, – najnesigurnije kompanije na svijetu. No, anđeo čuvar nas prati, i sve dobro prolazi. Sam avion ima po dvadeset mjesta s jedne i druge strane. Za vrijeme leta od 30 minuta, posluženi smo nekim voćnim bombonima i po izboru sok ili kava. Odabirem kavu i ustanovljujem da pogriješih, jer se radi o vrlo slatkoj toploj crnoj vodici bez neke jakosti, ali, što je, tu je. U međuvremenu, u avionu, koji ima svega 6 manjih prozorčića, uključuje se i ventilacija, što znači da kroz otvore  s lijeve i desne strane  izlazi vodena para, te imate osjećaj kao da se radi o pegli na paru , a ne ventilaciji u avionu. No i to preživjesmo.

Autobusom dolazimo do mjesta na kojem se trebamo ukrcati na katamaran. Međutim, taj katamaran u stvarnosti je jedrilica za nekih 10-setak ljudi. U istu se ukrcava 30-setak ljudi. Skidamo obuću i bosi ulazimo na jedrilicuu i sjedamo, kamo drugdje, već na pod, jer stolica nema. Nakon nekih 20-ak minuta vožnje, iskrcavamo se s jedrilice i odlazimo na otočić na kojem žive iguane. Slikamo ih i hranimo, te se vraćamo na naš slavni „katamaran“.

Cayo Largo-otok kornjača

Nakon sat vremena vožnje, tijekom kojeg uživamo i slikamo prekrasno tirkizno – plavo more, dolazimo do jednog neuređenog dijela obale. Naš jedrenjak pluta po moru, dok nekolicina putnika ulazi u more. More je vrlo toplo, ali započinje jak vjetar, te tako kružimo oko mjesta na kojem se nekoliko putnika pračaka u plitkom moru. Polako se vraćaju, te nakon 40 setak minuta ponovo polako plovimo, sjedeći još uvijek u veoma neudobnom položaju na podu jedrilice. Dolazimo do jednog dijela na kojem su navodno koraljni grebeni, ponovno plutamo po moru. Putnici koji žele roniti dobivaju neke dječje maske i dihalice na brodu i spuštaju se u more. Normalno da se u ovoj plićini ne vide koraljni grebeni, no glavno da je lokalna agencija prodala reklamu. Ovdje su namjeravili ostati još oko sat vremena. No kako većina putnika očekuje ono što nam je obećano, a to je krasna plaža s bijelim pijeskom i tirkiznim morem, negodujemo, jer ovo što je do sada pruženo na ovom izletu, zaista ne zavređuje toliki novac koji je plaćen za taj izlet. Rezultat je da naš „katamaran“ razapinje jedro, te potpomognuti jakim toplim vjetrom ipak oko 13 sati dolazimo do restorana i obećane plaže.

Nakon ručka, koji je također reklamni trik lokalne agencije, a koji je reklamiran kao „izbor iz bogate ponude lokalnih jela“- od kojeg u stvari možete birati samo piletinu ili ribu, te tjesteninu i rižu, konačno odlazimo na ono što smo u stvari cijelo vrijeme čekali i priželjkivali. Prekrasna plaža od bijelog pijeska, dužine nekoliko kilometara. Nebo je bilo oblačno, ali ne previše, tako da je sunce prodiralo kroz oblake, te je u stvari bilo vrlo ugodno vrijeme. Ono što me uistinu fasciniralo, bila je zeleno plava boja mora. Zaista nešto prekrasno, što do sada nigdje na svijetu, odnosno u dijelu svijeta koji sam obišla, nisam vidjela. Iznajmljujemo ležaljke, te sljedećih 3,5 sata uživamo u toplom i uzburkamom moru.

Cayo Largo-plavo tirkizna boja Karipskog mora uz bijeli pijesak na plaži

Usput, uzimam malo pijeska i sakupljam školjke na obali za uspomenu. Vrijeme ubrzo prolazi, te smo u 17 sati već na pristaništu, očekujući naš „katamaran“. Ovaj puta dolazi po nas malo veća jedrilica, ali su na istoj plastični stolci, sumnjive čistoće, no bar imaju naslone, pa je i putovanje ugodnije, nego na polasku. Dolazimo do busa koji nas vozi do aerodroma. Dolaskom u Varadero, ponovo nas dočekuje kiša.

Dakle, oraganizacija opisanog izleta podsjetila me na postupke naših Dalmatinaca. Oderi turista koliko god možeš, a za to mu ne pruži ništa, osim one ljepote koju je Bog stvorio.

I dolazi i 24. 10 (petak), posljednji dan našeg boravka na Kubi. Zita ujutro predstavnici lokalne agencije iznosi nezadovoljstvo organizacijom izleta na Cayo Largo, navodeći da će tako lošom organizacijom izgubiti turiste. No, pitanje je, da li će ta pritužba naći nekog odjeka u nekoj od budućih organizacija tog izleta.

Posljednji dan našeg boravka na Kubi osvanuo je kao lijepi sunčani dan, pa koristimo priliku za odlazak na sunčanje i kupanje u hotelskom bazenu. Srećom, ponijela sam i svoj ručnik kojeg stavljam na tradicionalno prljav hotelski ručnik. Uživam u posljednjim satima u Varderu, razmišljajući da bi mi uz sve zamjerke, ipak ostao u ljepšoj uspomeni da je bilo sunčano vrijeme sve dane, kao što je posljednjeg dana našeg puta. Nakon ručka, hotel nas časti čašom vrlo finog šampanjca.

Putem do aerodroma u Havani, u koju stižemo za oko dva i po sata, zaustavljamo se u jednom kafiću na vidikovcu u kojem se priprema najbolja „Pina colada“ na Kubi. Kušah i to čudo, koje stoji 2,75 CUC-a. Fina je, a možda ju deklariraju kao „najbolju“ stoga što je obilato posuta kokosom.

Oko 22,00 sata polijećemo AF avionom iz Havane prema Parizu u koji stižemo oko 12,00 sati po europskom vremenu. Većina grupe, odlazi busom u Pariz, čija cijena povratne karte je 25 eura. No, za vidjeti nešto značajnije u Parizu, premalo je samo 6 sati, a koliko nam ostaje do polaska našeg aviona iz Pariza za Zagreb. Stoga, sa Zitom i Ivanom ostajem na aerodromu razgledajući skupe djutiće pariskog aerodroma. Usput, častim se najobičnijom crnom kavom i jednim suhim voćnim kolačem, koje preračunato plaćam 60.-ak kuna. No, ovo je francuska metropola.

Nešto oko 19,00 sati polijećemo Air fransovim avionom prema Zagrebu.

I tako, završava još jedno interesantno putovanje u kojem sam otkrila  jednu prekrasnu zemlju. Zemlju gostoljubivih i vedrih, ali jako siromašnih ljudi, zemlju koja  naprosto vapi za promjenama. Osobno vjerujem, da će tek nakon tih promjena, bijeda nestati s ulica kubanskih gradova, a ova otočna država zasluženo steći naziv „RAJ NA ZEMLJI.“

Next Post

Previous Post

Leave a Reply

© 2019 Pinklec na rame

Theme by Anders Norén

Scroll Up