Pinklec na rame

Indonezija – Java i Bali

Ovogodišnje proljetno putovanje, najvjerojatnije posljednje daleko putovanje, bilo je isplanirano već pred gotovo godinu dana. Točnije rečeno, početkom srpnja 2014. kada mi je gosp. Srećko iz turističke agencije ITC Travel na e-mail poslao program putovanja koji agencija po prvi puta organizira u Indoneziju. Sam program rađen je na bazi programa jedne holandske turističke agencije koji je moja simpa cimerica na ovom putu – gđa. Zita iz Crikivenice već pred dvije godine dostavila agenciji ITC Travel. Aranžman prema nizozemskoj agenciji traje 16 dana, a naš je trajao 12 sa putom. Moram reći, barem za dva dana premalo. Itinerer je fantastičan, no računajući vremensku razliku od + 5 sati na Javi, odnosno + 6 sati na Baliju od vremena u RH, kao i samu vožnju avionom od cca 16 sati, u svakom je slučaju premalo dana. Putovanje je  bilo poprilično zahtjevno, jer da bi vidjeli i doživjeli sve što je planirano, u nekoliko smo navrata ustajali u cik zore. To znači oko 4 sata ujutro (normalno po lokalnom vremenu).

Ponavljam, aranžman je bio prekrasan. Naime, radi se o dijelovima zemlje gdje nikada nisam bila. Moj avanturistički duh zaista je došao na svoje. Dakle, bez obzira na dugotrajno putovanje uključujući i čekanje 5-6 sati u polasku, te cijelu noć u povratku u glavnom gradu Katara –Dohi za nastavak leta  za Yakartu, odnosno Zagreb, ranog ustajanja da bi vidjeli izlaz sunca na planini Bromo, mukotrpnog uspinjanja na planinu Ijen da bi vidjeli prekrasno tirkizno-zelenkasto sumporno jezero i još uvijek aktivni vulkan Ijen, droncanja po, istina Bog, asfaltiranim ( za razliku od Etiopije) cestama, ali poprilično istrošenom asfaltu, tako da smo u nekoliko navrata mislili da smo, najblaže rečeno na trampolinu, a ne u autobusu, No i unatoč svemu navedom, naše je putovanje bilo prekrasno. Ne samo da smo upoznali nove krajeve i običaje, vidjeli smo mnoštvo impresivnih hramova i palača, kao i prekrasnu tropsku vegetaciju-cvijeće, voće, te uživali u umilnom  pjevu raznih ptičica kojih u zemlji ima 1531 vrsta, a za koje nisi siguran da li im je ljepše  raznobojno perje kojim su obavijene ili je ljepši njihov cvrkut. Moram uistinu reći pravo osvježenje, bez obzira na + 32 stupnja uz vlagu 97% od „umilnog pojanja“ zagrebačkih vrana za koje imam osjećaj da su  se razmnožile po cijeloj Hrvatskoj.

No, vratimo se mi našem lijepom putovanju, jer nažalost lijepih i ugodnih stvari u životu zaista je malo, pa stoga treba uistinu iskoristiti svaki lijepi trenutak.

Na aerodromu Pleso smo standardno 2 sata pred polazak aviona. Upoznajemo se sa grupom koja broji 14 putnika, te 15 vodič, odnosno pratitelj grupe. Većina putnika mi je poznata sa ranijih putovanja (kao moje drage saputnice Zita, Maja i Sonja, gdin. Karabaić, te gđa. Anđa sa kojima sam bila na nekima od mojih ranijih lutanja svijetom). Poznat mi je i naš simpa vodič-Nikica koji nam je bio i vodič po Etiopiji, pred dvije godine. Upoznajem se i sa gđom. Irmom, svjetskom putnicom, o kojoj sam puno čula, a sada sam ju imala priliku i osobno upoznati.

Dakle, krenusmo zrakoplovnom kompanijom Qatar Airways iz Zagreba, dana 3.  05. 2015. (nedjelja), u 13,30 na put od 3850 km prvo prema glavnom gradu Katara-Dohi u koju stižemo  u 19,45 po lokalnom vremenu koje je + 1 sat od RH, nakon 5,15 sati leta. Tamo na aerodromu čekamo do 01,25 kada istom zrakoplovnom kompanijom letimo još 8,45 sati prema Jakarti , u koju po lokalnom vremenu, koje je još + 4 sata više od vremena u Dohi stižemo u 14,25.  Od Dohe do Jakarte je 7283 km. Dočekuje nas tropska klima, a to znači 30-setak stupnjeva i možda i nešto više, te vlaga između 97 i 99 %. Sam dolazni terminal je relativno pristojan, ali je jedina zamjerka da je klimatizacija na njemu, barem na dolaznom terminalu – opća nepoznanica,. Tako da  jedva dišemo čekajući na našu prtljagu čekiranu od Zagreba. Hvala Bogu, ista stiže svim putnicima, nažalost nekima i potrgana (kao mojoj Ziti), no ne u tolikoj mjeri da ne bi mogla izdržati ovo putovanje.

Nakon uspješno prebrođenih prvih uzbuđenja i sreće da nam je ipak svima stigla prtljaga, krenusmo prema 3 km udaljenom hotelu „FM 7“. Hotel je vrlo lijep, te se nakon kratkog osvježenja i odmora svi, osim moje Zite pojavljujemo na večeri. Naime, moju cimericu u avionu otrovaše ribom, a što je uz veliki umor prouzrokovalo njenu opću malaksalost.

Iza večere pogledasmo i veliki unutarnji bazen, na kojem nije bilo klime, tako da se ipak odlučujemo na odmor u klimatiziranim sobama, jer ujutro rano krećemo prema aerodromu i letimo prema mjestu Solo u Yogyakarti.

Iako se prema našem itinereru dio prednjeg opisa odnosi formalno već na treći dan puta, sada ću općrnito nešto reći o zemlji koju posjećujem, njenoj povjesti i općenitim znamenitostima.

INDONEZIJA

Karta Indonezije

Repubika Indonezija je otočna država u jugoistočnoj Aziji. Najveća je otočna država na svijetu, te zauzima veći dio Malajskog arhipelaga. Kopnenu granicu s Malezijom ima na otoku Borneo, na Timoru s Istočnim Timorom, a na Novoj Gvineji s Papuom Novom Gvinejom.

Samo ime potječe od grčko – latinskih korijena „Indus“-lat. Indija i „nesos“ grč.-otok, tj „Indijski otoci“.

Na otoku Javi su pronađeni ostaci tzv. „Javanskog čovjeka“, pa se stoga smatra da je otok naseljen već 2 miliona godina.

Zemljopis: Indonezija se sastoji od 17.508 otoka od kojih je 6000 naseljenih. Najveći su: Borneo, Sumatra, Java, Sulawesi i Nova Gvineja. Postoje i brojne grupe manjih otoka od kojih su najznačajniji Mali Sundski otoci (Bali, Lombok, Flores, Sumba i Timor), te Molučki otoci Zemlja ima 80.000 km obale.

Prostor Indonezije je jedan od najtrustnijih područja na svijetu sa preko 150 aktivnih vulkana i čestim potresima. Većina otoka je vulkanskog porijekla. Vulkani su na ovom području najaktivniji u svijetu. Poznata je erupcija Krakataua 1883, kao i erupcija Tambore 1816. koja je bila jedna od najačih, te je izbacila velike količine pepela po cijelom svijetu koji su zaklonili sunčevu svjetlost, te uzrokovali zahlađenje klime, pa je ta godina poznata kao „godina bez ljeta“. Zemlja je 26. 12. 2004. bila pogođena snažnim potresom i tsunamijem kada je na sjevernom dijelu Sumatre poginulo preko 220.000 ljudi.

Glavni i najveći grad je Jakarta, Zemlju čine 33 pokrajine i jedna posebna upravna regija u kojoj je na vlasti nasljedna monarhija kojom vlada sultanska obitelj.

Stanovništvo, jezik, religija, plaće: Nakon Kine, Indije i SAD-a Indonezija je sa 252 miliona stanovnika četvrta država u svijetu. Stanovništvo  zemlje dijeli se na 788 pripadnika raznih naroda i plemena.

U zemlji važe svjetovni zakoni, no postoje i vjerski sudovi koji sude po šerijatskom pravu. U prosjeku Indonežanke imaju po 2,7 djece, a obitelji s najviše djece su nastanjene prema Maleziji. Inače za djevojčice, djevojke i žene vrijedi pravilo da pokrivaju glavu. Tako djevojčice moraju pokrivati glavu nakon prve menstruacije.

Simpatična indonežanska obitelj

Indonezijski  jezik je materinji. za mali broj stanovnika, ali je u širokoj uporabi kao univerzalni drugi jezik. Ovdje navodim jednu riječ na indonežanskom, a to je  „k e l u a r“= izlaz.

Najzastupljenija religija je islam, a više od 4/5 stanovništva su muslimani. Pored islama prisutni su kršćanstvo, hinduizam i budizam.

Vezano uz plaće naš nam vodič kaže da je plaća učitelja u državnoj osnovnoj školi  500 $, a u samom glavnom gradu zemlje – Jakarti 700 $. Najniže su plaćeni državni službenici, no oni imaju druge beneficije. Tako npr. imaju svoju bolnicu, trgovine koje mogu koristiti za povoljniju kupnju i sl.

Zastava: Zastava Indonezije je crveno – bijela. Crvena boja označava krv prolivenu za zemlju, te privrženost zemlje, a bijela boja označava privrženost tijelu i duhu.

Indonezijska zastava

Novac: Nacionalna valuta je indonezijska rupija (IDR). Vrijednost 1 eura = 13.860 IDR, a 1 $= 12.000 IDR.

Ovom prilikom moram nešto reći i o „ocu nacije“, tj. prvom indonežanskom predsjedniku Sukarnu.

SUKARNO

Sukarno je rođen 1901. u Surabayi, a umro je u Jakarti 1970. godine. Indonezijski je političar i jedan od osnivača „Pokreta  nesvrstanih.“ Njegov je otac bio učitelj sa Jave, a majka mu je bila sa Balija. Sukarno 1927. postaje prvi predsjednik Nacionalne stranke Indonezije koja se zalagala za nezavisnost. Nizozemska kolonijalna uprava uhitila ga je 1929., te provodi dvije godine u zatvoru za trjanja kojeg stječe status nacionalnog junaka.

Tijekom II. svj. rata surađuje sa Japancima jer je smatrao da će sa njihovom pomoći doći do nezavisne Indonezije. U revoluciji koja je uslijedila nakon japanskog povlačenja, Sukarno s nizozemskim snagama krajem 1947. potpisuje primirje. U prosincu 1948. Nizozemci pokreću vojnu ofanzivu i ponovo osvajaju  veći dio zemlje. Krajem 1949, pod pritiskom Vijeća sigurnosti UN-a u Hagu, Nizozemska priznaje suverenitet  Indonezije koji stupa na snagu 27. 12. 1949.

Sokarno

Sukarno je zaslužan za stvaranje indonezijske nezavisnosti od Nizozemske i u skladu s tim nazvan je „Otac nacije“. Višeotočnu republiku držao je zajedno na osnovu „pet principa“- nacionalizam, internacionalizam, demokracija, blagostanje i vjera u Boga. Zalagao se i za edukaciju stanovnIštva, tako da je za njegove vladavine u zemlji otvoreno 30.000 škola. Sve  je to doprinjelo  opismenjavanju ljudi tako da je danas 97% pismenih u državi. Osim navedenog, Sukarno je bio i jedan od 5 osnivača Pokreta nesvrstanih  pored  Nehrua,  Nasera, Tita i Nkrumaha. S vlasti je svrgnut državnim udarom 1966. kojim je rukovodio general-bojnik Suharto. Godine 2001. peta predsjednica Indonezije postaje Sukarnova kći – Megawati Sukarnoputri.

Tijekom našeg puta posjetili smo otoke Javu i Bali.

JAVA

Karta Jave

Java je je pored Sumatre, Kalimantana(Bornea) i Sulawesija četvrti glavni otok Indonezije, a svi ovi otoci zajedno čine Velike sundske otoke. Nalazi se južno od Kalimantana-Bornea, a istočno od Sumatre. Ima 126.650 km², a sa okolnim otocima i otokom Madurom površina je 132,107 km² . Otok ima oko 130 milijuna stanovnika i jedno  je od najgušće naseljenih područja na  svijetu s gotovo 1000 stanovnika po kvadratnom kilometru. Na otoku je i glavni grad Jakarta sa više od 10 miliona stanovnika. Na zapadnom dijelu otoka su male površine pokrivene đunglom. Sve slobodne površine su kultivirane i na njima se uzgaja čitav niz poljoprivrednih kultura, a prevladava uzgoj riže. Napominjem da se 27% zemlje navodnjava.

Priroda na otoku je raznolika od đungle, preko savana i močvara do niza vulkana i kraterskih jezera. Na otoku se nalazi i najznačajniji budistički hram Borobudur i hinduistički hram Parambanan o kojima će biti govora kasnije.

Administrativno, otok je podijeljen na 4 provincije: Batan, Zapadna Java, Središnja Java i Istočna Java. Jakarta je izdvojena i pod izravnom je upravom središnje vlasti, dok je Yogyakarta autonomna kneževina.

Otok je u cijelosti vulkanskog porijekla i dio je tzv. pacifičkog vatrenog prstena koji se nalazi uz rub čitavog Tihog oceana. Na otoku se nalazi 38 dijelom ugaslih, a dijelom aktivnih vulkana kojih u cijeloj Indoneziji ima oko 130. Najpoznatiji aktivni vulkani na Javi su Bromo na 2329 m u Istočnoj Javi čija je posljednja erupcija bila 28. 01. 2011., Ijen na 2799 m, čija je posljednja erupcija bila 1999., te Merapi na 2985 m koji se smatra jednim od najopasnijih vulkana na svijetu.

Osim vulkana često dolazi i do potresa. Zadnji se dogodio 27. 05, 2006. čiji je epicentar bio 25 km od Yogyakarte na dubini od 10 km, nakon kojeg je uslijedilo još 1000 manjih u kojima je poginulo 5.800 ljudi, a ranjeno je više od 57.000 ljudi, 650.000 ljudi ostalo je bez krova nad glavom, a uništeno je više od 130.000 kuća. Vulkan Merapi koji je u blizini najteže pogođenog grada Bantula nakon prvog potresa izbacio oblak pepela i plinova visine 3,5 km.

Povijesni razvoj: wwwOtok je bio naseljen već u pretpovijesno doba, a dokaz tome je „Javanski čovjek“ čije je ostatke 1891. otkrio nizozemski antropolog Dubois u Istočnoj Javi.

Jezik i religija: Pored službenog indonežanskog u središnjim i istočnim dijelovima otoka govori se javanskim jezikom, dok na zapadnom dijelu prevladava sundski.

Velika većina stanovništva na otoku su muslimani (91%). Godine 1815. Nizozemci na Javu šalju misionare. Veliki dio Kineza koji se doselio na Javu prelazi na kršćanstvo, kao i manji dio Javanaca koji nisu prešli na islam.

Treći dan našeg puta tj. 5. 05. 2015. lokalnim zrakoplovnim prijevoznikom odlazimo u Solo (Surakarta) u koji stižemo za 1,20 min. Solo je 800 km udaljen od Jakarte, a da bi do istog išli autobusom potrebno bi nam bilo oko 10 sati vožnje.  Grad je smješten u središtu Jave i smatra se čuvarom javanske tradicije. Ima oko pola miliona stanovnika, a povremeno je grad bio prijestolnicom islamskih kraljeva. Službenim rođendanom grada smatra se 18. 02. 1745. kada je vladar Mataram  kraljevstva  demontirao  kraljevsku palaču i u procesiji je prenio iz dotadašnjeg sjedišta Kartasuri u Solo.

U samom je gradu velika zajednica Kineza kojih je 800-tinjak došlo u početku da bi radili u financijskom sektoru dvora.

Pješačkom ulicom Ngarsopuro dolazimo do nekadašnje kraljevske palače u kojoj su danas smješteni artefakti javanske umjetnosti i povijesti.

Temperatura u gradu je konstantna kroz cijelu godinu od 29-31 stupanj C, dok su najniže temperature oko 20 stupnjeva. Tijekom godine razlike postoje samo u količini padalina. Tako najmanje padalina ima u svibnju, lipnju i srpnju.

U popodnevnim satima odlazimo do hrama Parambanan iz 9. st. To je najveći hinduistički hram u Indoneziji koji se nalazi 18 km od Yogyakarte na otoku Javi. Hram je sagrađen oko 850. godine. Nakon što je dovršen, hram je napušten i počinje propadati. Obnova započinje 1918. Glavna je zgrada dovršena tek 1953, a najveći problem je bilo pronalaženje materijal a i smještanje istog na mjesto na kojem se nalazio prije propadanja. Zbog navedenog su ponovo građeni samo oni objekti za koje je postojalo najmanje 75% prvobitno korištenog kamena. Ovaj je kompleks, kao jedan od najvećih hramskih kompleksa u jugoistočnoj Aziji 1991. uvršten u UNESC-ov popis mjesta svjetske baštine u Aziji. Osobitost hrama je visoka i šiljasta gradnja, te raspored brojnih pojedinačnih svetišta oko 47 m visoke središnje ghrađevine. Cijeli kompleks ima 8 glavnih hramova i više od 250 pojedinačnih manjih hramova koji okružuju glavne. Tri najveća hrama nazvana „tri sveta mjesta“ posvećena su bogu razaraču-Šivi, bogu čuvaru-Višni i bogu stvoritelju – Brahmi.

Kroz navedeni hram, kao i kroz sva mjesta na Javi vodio nas je fantastičan lokalni vodič Happy(Srećko), koji je između ostalog, završio fakultet vulkanologije.

Dvije smo noći u Yogyakarti smješteni u hotelu „Grand Quality“.

Ujutro. črtvrtog dana našeg puta odlazimo na poludnevni razgled Yogyakarte. Yogyakarta je poznata kao centar edukacije i izrade batika, kao i po tradicionalnim plesovima, lutkarskim predstavama, drami, glazbi i poeziji. Bila je indonezijska prijestolnica za vrijeme nacionalne revolucije između 1945. i 1949. godine. Ime grada dolazi od indijskog grada Ayodhya, prema epu „Ramayana“ (yogya = prikladan, a karta = napredan).

Prvo obilazimo  lokalnu tržnicu ispred koje nailazimo na žene koje od jasmina i cvjetnih latica izrađuju vijenčiće, kakvim smo i mi okićeni po dolasku u Solo. Na samoj tržnici upoznajemo se i slikamo razno tropsko voće:  karambola, guava, avokado, mango saj, salo(voće slično smokvi koje ima tvrdu koru nalik zmijskoj koži), tamarilu (voće slično većoj šljivi samo svjetlo crvene boje), junkfruit i durian(sličan većem ananasu s bodljikavom korom, ali užasno smrdljivo voće). Neki, kao moja Zita, kažu za durian da je „kralj voća“, no meni osobno nije nešto naročito. Na samoj se tržnici upoznajemo i sa tradicijskom medicinom „yamu“ baziranom na mješavini trava i začina.

Nakon tržnice posjećujemo Sultanovu palaču iz 18. st. poznatu pod imenom Kraton, izgrađenu u tradicionalnom stilu, a nakon toga se rikšama (tradicionalni tricikli zvani „becak“) vozimo do Vodene palače „Taman  Sari“ s vrtom i bazenima za kupanje koju je pred 200-tinjak godina dao sagraditi prvi sultan za svoj harem.

Nakon ručka u jednom od lokalnih restorana odlazimo do Borobudura-najvećeg budističkog hrama na svijetu koji je 42 km udaljen od Yogyakarte. Hram je pod zaštitom UNESCO-a od 1991.Građen je između 750. I 850. godine u vrijeme vladavine dinastije Sailendra. Stoljećima je bio prekriven vulkanskim pepelom da bi u okviru velikog programa obnove u vremenu od 1973. i 1984. veliki dio kompleksa bio obnovljen, odnosno očišćen. Na kvadratnoj osnovici čije su strane duge 123 m uzdiže se 9 katova. Na zidovima četiri stepenaste  terase nalazi se reljef čija je ukupna dužina veća od 5 km, a prikazuje Budin život i djelovanje. Iznad  tih terasa uzdižu se 3 koncentrično sagrađene terase s ukupno 72 stupe od kojih glavna ima promjer 11 m

Borobadur

Oštećenja hrama kroz stoljeća bila su veoma teška. Vegetacija oštećuje kamen kojim je svetište građeno, a veliki potres koji je pogodio Javu 1548.  uzrokuje konačno urušavanje spomenika. Cijeli je spomenik bio pokriven zemljom, te je izgledao kao brežuljak obrastao grmljem i korovom. Guverner Jave Raffles 1814. pokreće inicijativu za istraživanje, a Holanđanin Cornellius izrađuje studiju. Međutim, sve do 1835. otkopan je samo dio namijenjen pohrani relikvija. Tek 1955. Indonezijska vlada predlaže UNESCO-u plan spašavanja Borobudura i drugih spomenika, te odlučuje i staviti na raspolaganje dio kapitala za restauraciju za koju radovi započinju 1973., a dovršeni su 1983. godine.

Nakon Borobudura odlazimo do  obližnjeg hrama Pawon koji se odlikuje simetrijom, a nekada je služio kao oružarnica kralju Indra.

Hram Pavon-služio kao oružarnica kralju Indra

Navečer odlazimo u restoran u kojem nakon večere gledamo oko1,5 sat baletnu predstavu „Ramayana“. To je indijski ep čiji je tekst nastao u razdoblju između 4. st. pr. Kr. i 2. st. poslije Kr. pripisan pjesniku Valmikoju. Ep je podijeljen na 7 knjiga (kanda), a sastoji se od 24.000 stihova. To je mit o spletki kojom je Rama, božanski junak i kralj uklonjen s prijestolja, a njegova žena Sita odvedena u Sri Lanku. Rama je utjelovljenje pravednosti i smatraju ga jednim od deset avatara (utjelovljenja boga Višnua).

Petog dana našeg puta po Indoneziji panoramskim vlakom odlazimo iz Yogyakarte prema Surabayi, te silazimo na stanici Mojokerto, s obzirom da su na stanici u Yobangu, na kojoj smo trebali sići, bili radovi, pa bi trebali još do naše destinacije oko 1,5 vožnje autobusom.  Nakon silaska iz vlaka, u kojem je bilo poprilično hladno, jer je klimatizacija radila punom parom, djelomice idemo autobusom, a djelomice sa tri džipa do sela Ngdisari, u podnožju planine Bromo. Ovdje smo jednu noć smješteni u jednostavnim bungalovima, koji uopće ne izgledaju loše, a okolina u kojoj se nalaze je predivna, tako da koristimo posljednje sate dnevnog svjetla kako bi malo prošetali i ujedno poslikali prekrasnu cvjetnu okolinu kojom dominiraju stabla bijelih mimoza, bugenvilija, te veoma lijepog naranđastog cvijeća u obliku velikih zvona. Cvjetovi su jako mirisni, ali nažalost i veoma otrovni.

Ujutro, šestog dana našeg puta ustajemo u cik zore. To znači u 3,30 po lokalnom vremenu, da bi oko 4,15 džipovima krenuli na planinu Bromo kako bi na istoj doživjeli izlazak sunca, te sa vidikovca gledali impresivni vulkan.

Najviši vrh ovog planinskog masiva je na 2329 m. Vulkan je dio Nacionalnog parka Bromo. Samo ime Bromo potječe od javanskog izgovora za hinduističkog boga Brahma. Bromo se nalazi u sredini ogromne ravnice koja se na indonežanskom zove Lautan Pasit. Dolina je zaštićeni rezervat prirode od 1919.godine. Ovaj je vulkan najaktivniji u svijetu, pa se zbog opasnosti od erupcije ponekad brani penjanje na  istoimenu planinu. Sama planina Bromo važna je za lokalno stanovništvo i to zbog jednog mita. Naime lokalno stanovništvo vjeruje da je to mjesto gdje je njihov hrabri princ žrtvovao život za svoju obitelj. Tijekom godišnjeg festivala, da bi umirili bogove, ljudi u vulkan bacaju hranu i novac, te na taj način prinose žrtvu.

Nakon pogleda s vidikovca na dolinu u kojoj se uzdiže vulkan,  džipovima se vozimo do jedne ravnice gdje nas čekaju konji koji bi nas trebali odvesti do stepenica na samom rubu aktivnog vulkana. Zbog nedostatka nekog sigurnog stolčića i poprilične visine za uspon na konjića, kao i podmuklog grča u nozi, moja se malenkost odlučuje ostati u podnožju samog vulkana. Kasnije sam si čestitala na pametnoj ideji, jer konjima nemožete doći do ruba vulkana, već do poprilično strmih nekoliko desetaka stepenica kojima se trebate uspeti do samog vrha. Osim toga, jedna gđa iz naše grupe je i pala sa konja. Dakle, moja malenkost u podnožju vulkana  šeće , snima jedan hram i kupuje majice u spomen na ovo mjesto.

Po povratku naše grupe odlazimo do autobusa kojim se gotovo cijeli dan vozimo prema Jemberu, zaustavljajući se usput radi fotografiranja kod plaže Bentar na Javanskom moru, kao i u šumi tikovine. Naš Nikica nam tumači da se tikovo drvo zbog čvrstoće, te otpornosti na sol i vodu koristi za izradu brodova. Interesantno je lišće tikovine koje je veoma oštro i podsjeća na brusni papir.

Javansko more-plaža Bentar

Na našem putu prate nas šume kokosovih palmi, bambusa, rižinih polja i dijelova obale Javanskog mora.

Navečer dolazimo na krajnji istok otoka i noćimo u hotelu „Ketapang Indah“

Sedmog dana  našeg puta ponovo slijedi ustajanje u cik zore, Istina Bog, ovaj puta ne u 3,30, već jedan sat kasnije. Džipovima se vozimo 1,30 do ulaza u bazni kamp Paltuding na 1850 m/nm. Sada slijedi mukotrpni uspon do samog vrha planine Ijen na 2385 m, i  to poprilično strm, okvalificiran u našem itinereru „kao treking“. U itinereru nadalje piše da se radi o stazi dugačkoj 3 km, mislim da je negdje između 4-5 km. Staza je široka, ali kada bi put bio ravan, tada bi to bilo pravo uživanje i pravi treking. No moramo se popeti 535 m, a put je poprilično strm, tako da se ustvari radi o čistom planinarenju. Sada mi pomaže planinarsko iskustvo kojim me, pred više godina obdario moj suprug, strastveni planinar kada je još „ispitivao“ da li sam fizički sposobna „za ulazak u brak (ja kažem „mrak“) sa njim.

Premda je bilo jutro i prilično svježe, uzimajući u obzir visinu sa koje smo krenuli, no ubzo počinje znojenje i kukanje: „Pa zar nam je to trebalo, a došli smo na nekoliko dana odmora i uživanja u tropima“.

Međutim, takve misli ubzo nestaju nakon što tijekom uspona srećemo rudare koji taj put, zapravo još i duži za 200-njak m, jer se spuštaju do dna sumpornog jezera prelaze po dva puta dnevno noseći na ramenima po dvije košare ispunjene komadima sumpora koje teže od 75-95 kg.  Naime, svaka košara, kad je prazna  ima po 4 kg. Sumpor koji rudari vade na dnu sumpornog jezera važu na postoji na 2214 m, a nakon toga se spuštaju do ulaza u kamp kako bi im se isplatila minijaturna nadnica. Zarade 5-8 $ dnevno, a što je za silni napor strahovito malo. Ljudi osim što su iznureni, svakodnevni posao nošenja ogromnih komada sumpora utječe na njihovo cjelokupno zdravlje uništavajući im koljena, kičmu, zube. Ali, mora se zaraditi za život.

Mukotrpni uspon na kraju je nagrađen prekrasnim pogledom na tirkizno sumporno jezero i bijeli dim koji izlazi iz još uvijek aktivnog vulkana. Krater vulkana je promjera 1 km. Jezero na dnu kratera sadrži kiseline sa velikim udjelom sumpora. Samo jezero smatra se najvećim kiselim jezerom na svijetu. Istraživač George Kournos je 2008. godine ušao gumenim čamcem u jezero i izmjerio njegovu kiselost. Tada je PH vode jezera pokazivao 0,5 zbog sumporne kiseline. Očito je čovjek imao čamac od veoma čvrste gume da mu se isti nije rastopio u jezeru.

Na vrhu vulkana Ijen na 2385 m sa mojom Majom uz pogled na sumporno jezero i aktivni vulkan

Na postaji na 2214 m, osim vage na kojoj rudari važu komade sumpora koje su donijeli, postoji i mali kafić za okrepu turista namjernika, kao i manja drvena klupa na kojoj se prodaju suveniri izrađeni od sumpora.  Kupujem ružu i malu kornjačicu. Do mene dolazi naš vodič i kaže. „Gospođo, Vi ćete se vraćati nekim drugim avionom, a ne sa nama, da ne poginemo“. Mislio je na djelovanje sumpora (tlak, rasprskavanje). No, ove male suvenirčiće brižno zapakovah u moju prtljagu tako da isti, zajedno sa svim putnicima naše grupe sretno stigoše u Zagreb.

Nakon uživanja u pogledu i fotografiranja jezera i vulkana sa svih mogućih strana, kao i interesantnih ostataka sagorjelog drveća (kao npr. oblik krokodilske glave i sl), vraćamo se u bazni kamp.

Interesantni ostaci drveća nakon prolaska lave na vulkanu Ijen (izgled krokija)

Nastavljamo naš put prema plantaži  kave, kaučukovca, cimeta i klinčića Kali Klatak u kojoj imamo i ručak. Uistinu se radi o jednom prekrasnom mjestu. Plantaža je od 1956. u porivatnom vlasništvu. Nakon ručka po plantaži se vozimo  posebnim turističkim autobusom, te razgledavamo i slikamo plantažu u kojoj se osim veoma lijepih kućica sa vrtovima prepunim raznog cvijeća u kojima stanuju radnici zaposleni na plantaži, upoznajemo i sa šumama kaučukovca koji je zasađen na 200 ha kao i kavom koja je zasađena na 550 ha plantaže. Nakon zajedničke fotografije, te okrijepe kavom kupujem posebnu „luvak kavu“, napravljenu od mačje kakice (150.000 IDR  za 10 dkg, tj. nešto manje od 11 eura). Za njihove pojmove veoma velika suma, ali računajući da kod nas jedna mala šalica takve kave košta 110 kn, onda je ovaj iznos prava sitnica.

U popodnevnim satima odlazimo do trajektne luke. Trajektom prelazimo morski tjesnac između Jave i Balija, te nakon 20-ak minuta vožnje pristajemo na otoku Bali, pomičući naše satove za još jedan sat naprijed, jer se radi o drugoj vremenskoj zoni. Eto, sada smo + 6 sati od vremena u RH.

Vožnja trajektom sa Jave prema Baliju

BALI

Bali  je najzapadniji otok Malog sundajskog otočja smješten između Lomboka i Jave na 5632 km² sa 4.300 000 stanovnika. Otok je bogat rižom, kokosovom palmom, kavom, kukuruzom, pamukom, duhanom, raznim voćem i stokom. Izvozi dosta riže, kave i stoke, a najača gospodarska grana je turizam.

Cvijet i plod banane

Najveći i glavni grad je Denpasar s oko pola miliona stanovnika. Žitelji su Malajci do kojih je islam prodirao već u 15. st., ali su sve do danas sačuvali brahmanizam i podjelu na 4 kaste (sudre, wesije, satrije i brahmane), davno pismo, hramove, te rezbarije životinjskih likova u drvu.

Prvi Europljanin koji je 1597. došao na  Bali bio je Nizozemac Houtman. Za vrijeme II. svj. rata Japanci su zauzeli Bali. Godine 1949. Nizozemska priznaje nezavisnost Indonezije, a 1950. otok prestaje biti dio Nizozemske i postaje jedna od provincija Indonezije.

Otok je podijeljen na 8 okruga i jedan grad(gl. grad Denpasar).

Kulturni krajolik otoka skupni je naziv za UNESCO-vu svjetsku baštinu koja se sastoji od pet rižinih terasa i njihovih vodenih hinduističkih hramova koji pokrivaju 19.500 ha, a koji su žarišta društvenog vodoopskrbnog sustava kanala i brana, poznatog kao subak koji datira iz 9. st. te sadržava filozofski koncept Tri Hita Karana koji povezuje kraljevstvo duha, ljudskog svijeta i prirode. Navedena je filozofija nastala kulturnom razmjenom Balija i Indije u posljednjih 2.000 godina.

Naš put po Baliju nastavljamo vozeći se autobusom sjevernim dijelom otoka do turističkog središta Lovina smještenog uz vulkanske plaže od crnog pijeska.

Smješteni smo u bungalovima krasnog hotela „Oneka“ u Lovini koja je inače poznata i po kitovima. Prekrasna tropska vegetcija, krasan otvoreni bazen, toplo more, predivno  raznobojno i raznovrsno cvijeće uz naše bungalove kao i umilni cvrkut ptičica – ponovo u svima nama izazivaju uzdahe i želju da ovo potraje. No, program ide dalje.

Osmog dana našeg puta, nakon doručka krećemo  prema najvećem „rižinom“ hramu na Baliju-Pura Beji  iz 14. st. koji je poznat po kamenim ornamentima.

Bali-hram Pura Bei

Nakon razgleda ovog hrama naš program nastavljamo vožnjom brdskim cestama da bismo se zaustavili kod hrama Punta Puncak, do vrha kojeg se uspinjemo hrabro prošavši 360 stepenica. Po našem simpa vodiču Nikici samo stotinjak. Ovo sitno zavaravanje uslijedilo je samo zbog činjenice jer gotovo nitko iz grupe se ne bi odlučio na temperaturi od 30-ak i više stupnjeva na uspon od 360 stepenica. No, nakon svladavanja ove prepreke nagrađeni smo uistinu fantastičnim pogledom na okolne doline. Sam hram sadrži veliku kolekciju kraljevskih kipova nastalih između 10. i 14. st. U hramu se nalazi i prostor koji služi meditiranju kralja, te u vrijeme kada je kralj u hramu isti je zatvoren za publiku.

Bali-hram Punta Puncak

Inače svi hramovi su žarišta kulturnih i društvenih zbivanja u zemlji.

Nastavljamo put prema selu Kintamani koje je smješteno u krateru. Ručamo u lokalnom restoranu iz kojeg se pruža krasan pogled na jezero Batur i vulkan Mt. Batur na 1412 m koji je najaktivniji vulkan na otoku.

Selo Kintamani-vulkan Mt. Batur (1412 m)

Nakon ručka, posjećujemo tipično indonezijsko selo Pinglipet u kojem se divimo interesantnoj arhitekturi, kao i neobičnim ukrasnim biljkama (kao npr. ukrasni patlidžan nalik malim papričicama).

U večernjim satima dolazimo u veoma lijepi grad Ubud koji je kulturno i trgovačko središte Balija. Smješteni smo, nažalost samo jednu noć, u bungalovima „Pertiwi Resorta“. Ovdje moja cimerica i ja dobivamo uistinu kraljevski smještaj u apartmanu jednog bungaloa sa vlastitim bazenom, velikom terasom i velikim sanitarnim traktom u kojem je 2002. godine, odsjeo jedan od njihovih kraljeva, a o čemu svjedoči ploča kod ulaza u apartman broj 402. Sama okolina oko bungaloa puna je prekrasnog tropskog drveća i raznog cvijeća. Čuje se umilni pjev raznih  ptičica. Nažalost, u noćnim satima okolina oko bungalova je prilično slabo osvijetljena, tako da bi ubuduće putnicim trebalo savjetovati da u svojoj prtljazi ponesu i  malu bateriju kako prilikom dolaska do recepcije ne bi doživjeli nekakvu nezgodu.

Večera je bila organizirana u jednom prilično lijepom restoranu, ali smještenom na nekoj „pustopoljini“, više od pola sata udaljenom od samog grada, tako da smo tom činjenicom bili poprilično razočarani. Iako je u navedenom restoranu bio organiziran i folklorni program, svi u grupi smo se složili da je navedena večera organizirana u tako udaljenom restoranu čisti promašaj, te da bi bilo bolje da smo ostali u samom gradu, a večeru imali ili u našem prekrasnom cvjetnom hotelu ili u nekom od restorana u samom gradu, koji usput rečeno vrvi i veoma lijepim trgovinama.

Ujutro, devetog dana našeg puta po Indoneziji posjećujemo tradicionalnu gradsku tržnicu koja osim obilja raznovrsnog voća i povrća nudi i veoma lijepe odjevne predmete. Tako da na istoj kupujem neke vrlo zgodne saronge (široki komad raznobojne tkanine, u pravilu rađene od batika koja ima izgled duže suknje), svilenu bluzu, zgodnu haljinu za plažu te interesntan remen za haljinu.U odnosu na naše cijene, ovdje je to zaista prava bagetela, a kod same je kupnje  obavezno cjenkanje kojim možete postići još prihvatljiviju cijenu pojedinog proizvoda.

Nakon tržnice odlazimo do najmanje kraljevine na Baliju – Klunkung u kojem posjećujemo Kraljevski sud poznat pod imenom Kerta Grosa. Interesante su freske na zidu, kao i dekoracija na stropu suda koja prikazuje borbu između dobra i zla.

Nakon Kraljevskog suda posjećujemo Taman Gili, zgradu podignutu na ribnjaku tako da izgleda kao plutajuća građevina. Ne moram ni posebno napominjati da je i okolina ovog objekta okićena prekrasnim cvijećem među kojim se posebno ističu manja stabla raznobojnih bugenvilija.

Klunkung-Taman Gili-zgrada na ribnjaku

Naš put nastavljamo do najvećeg i najznačajnijeg hinduističkog hrama na Baliju poznatog pod nazivom „Hram Majka Balija“ koji je smješten na zapadnim obroncima najvišeg vulkana na Baliju – Mt. Agung na 2567m/nm. Sam hram je star preko tisuću godina, a sagrađen je na 1000m/nm.  Ovaj hramski kompleks obuhvaća 86 međusobno povezanih hramova s glavnim hramom nazvanim Veliki Državni hram. Posebnost hrama predstavlja i činjenica da je isti otvoren svim Hindu kastama.

Ručamo u restoranu „Maha Giri“ iz kojeg puca pogled na interesantna terasasta rižina polja.

Terasasta rižina polja

Nakon ručka posjećujemo plantažu kakaovca na kojoj  se upoznajemo sa raznim plodovima kakaovca (crveno-smeđi, bijeli i žuti). Na plantaži nam je ponuđeno i više vrsta kava (sa kokosom, cimetom) te čajeva (mango saj, s kakaom, čokoladom  i sl). Pored navedenog, u jednom kavezu vidimo i uživo posebnu vrstu mačaka koje se hrane tropskim voćem, a od čijeg se izmeta radi poznata i veoma cijenjena „luvak kava.“

Mačke od čijeg se izmeta radi Luwak kava

Posjećujemo i tvornicu u kojoj  se proizvode ukrasni proizvodi od raznog drva. Ovdje kupujem jednu veoma lijepu plesačicu izrađenu od krokodilskog drva, vjerojatno tako nazvanom zbog kore koja ima oblik krokodilske kože, a koje i ovjekovjećujem na svojim fotografijama s puta po ovoj uistinu lijepoj zemlji.

Fabrika za rezbarenje drveta

Na kraju našeg razgleda devetog dana puta odlazimo do Palače svete vode Ganges-Tirta Ganga. Sam naziv palače doslovno znači Voda iz Gangesa i odnosi se na vodenu palaču, odnosno Kraljevski vrt kako ga neki zovu. Najznačajni je centralni dio vrta gdje se nalazi prirodni izvor oko kojeg je 1949. započela gradnja. Gradnja vrtova započela je za vrijeme posljednjeg Radže od Karangasema koji vrt u više navrata i osobno gradi zajedno s lokalnim radnicima. Međutim, u veljači 1963. na planini Agung dolazi do velike erupcije vulkana, a potres i pepeo devastiraju vrtove i uništavaju sve biljke i drveće uz palaču. Kasnije je palača i opljačkana i narednih 15 godina pada u zaborav.

Unuk Radže od Karangasema 1979. započinje restauraciju palače, te palača ponovo dobiva svoj sjaj u kakvom  je izgledu mogu  danas vidjeti brojni turisti koji posjećuju ovo područje. U sastavu ove palače je i bazen za kupanje u kojem ulaz za odrasle stoji 10.000 IDR, te 5.000 IDR za djecu.

Nakon razgleda ove prekrasne palače odlazimo prema našem krajnjem odredištu mjestu Benoa u kojem smo dvije noći smješteni u hotelu „Melia Benoa-Sol Beach House.“ Ovo je trebao biti najbolji hotel na našem putovanju, a ispao je najlošiji. Sobe u hotelu su prostrane i klimatizirane, ali dolazak do istih je tiha patnja, jer iz ugodne klimatizirane sobe ulazite u dugačke hodnike u kojima nema klime, pa ni ventilatora. Dakle, sa ugodih 23-24 stupnja dolazite u hodnik na 30-ak i više stupnjeva. Dugačak hodnik vodi vas do jednog i jedinog malog, zagušenog lifta, u koji jedva stane dvoje ljudi klasičnih proporcija, a koji također  nema klime. Hotel posjeduje i nekoliko dućana sa suvenirima u kojima je toliko vruće da znoj curkom teče niz vaše tijelo, te uistinu trebate sakupiti svu hrabrost kako se ne bi našli u horizontalnom polažaju na mjestima hotela koji ne služe smještaju.

Osobno ne mogu zamisliti da i ovaj hotel pripada lancu „Melia hotela“ u kakvom sam bila pred nekoliko godina na Kubi, a koji je u cijelosti klimatiziran, sa mnoštvom širokih liftova, kao i cjelodnevnom animacijom, i sa pravom „all inclusive uslugom“, a što znači jelo i piće od 0,00-24,00 sata, a ne kao u ovom hotelu u kojem nam rekoše da je doručak od 7,00-10,00, ručak od 12,00-15,00 i večera od 19,30-22,00 sata. Jedino što se eventualno moglo podrazumijevati pod „all inclusive uslugom“ je činjenica da nismo morali posebno uz obroke plaćati piće. Dakle, ukoliko naša agencija i dalje planira organizirati ovo putovanje, bilo bi dobro da se za boravak u Benoi, gdje bi trebalo predvidjeti  ne jedan, već najmanje dva dana odmora, organizira smještaj u nekom drugom klimatiziranom hotelu, jer  hotelu u kojem je naša grupa bila smještena,  treba kompletno  renoviranje uz prvenstveno uvođenje klime u popratne sadržaja hotela, kao što su dugački hodnici, a da i ne spominjem posebno i gradnju normalnih klimatiziranih liftova, te  pružanje „all inclusive usluge“ kakva bi zaista trebala biti.

U 17,00 sati 10-og dana našeg puta Indonezijom iz Benoe (moja Zita, Maja, gđa. Irma i moja malenkost) odlazimo taksijem na kraći shoping u mjesto Kuta, udaljeno 5 km od Benoe. Simpatično manje mjesto čiji centralni dio vrvi raznim trgovinama u kojima malo tržimo za vlastitu dušu, da bi se nakon 3 sata shopinga u večernjim satima vratili na  večeru u hotelu, Vožnja nas ukupno stoji  250.000 IDR, a što, kada se podijeli na nas četiri i nije puno.

Posljednjeg dana našeg boravka u Indoneziji kupamo se i sunčamo do podneva u prekrasno toplom moru kojeg je temperatura 28-­29 stupnjeva, da bi se nakon toga osvježili na 26-27 stupnjeva slatkoj vodi u hotelskom  bazenu. Popodne se na „refule“ odmaramo u sobi gđe. Irme koja je zakupljena do vremena polaska iz hotela za našu grupu. U kasnim popodnevnim satima odlazimo prema aerodromu u Denpasaru prelazeći po 3-ći puta lijepi 5,5 km dug most izgrađen u moru, koji je također jedna od turističkih atrakcija.

Dio mosta u moru (uk. duž. 5,5 km) od Benoe prema Denpasaru

Polijećemo Qatar Airrwaysom u 19,35 po lokalnom vremenu da bi nakon 9 sati i 4 min. leta jumbo jetom koji prima 385 putnika i 17 članova posade, nakon prijeđenih 7868 km, u 23,59 po lokalnom vremenu stigli u glavni grad Katara –Dohu.

Ovdje čekamo cijelu noć, tj. do 7,15 ujutro, kada istom zrakoplovnom kompanijom odlazimo na put dug 3850 km koji prevaljujemo za 5,50 sati da bi u 12,30 došli u Zagreb.

Eto, i tako dođe kraj još jednom lijepom i nezaboravnom putovanju.

Na početku ovog putopisa naznačila sam da je ovo vrlo vjerojatno moje posljednje daleko putovanje. Zašto „vjerojatno posljednje“, prvenstveno zbog financijske situacije koju nikako da popravi neki dugoočekivani šeik – vlasnik nekoliko naftnih izvora, ili neki dobrostojeći bussinesman, koji se na veliku žalost moje malenkosti ne pojavljuje u mom životu. Nadalje, a s obzirom da nikada u životu nisam igrala neke hazardne igre (loto i njima slične), neki dobitak ne mogu ni od tuda očekivati. Dakle, ostaju mi zaista lijepe uspomene sa mojih 48 samostalnih putovanja od 1997. do 2015.  (što dužih, što kraćih), uz nadu da ću si od moje, relativno pristojne mirovine, ali nakon podmirenja svih mogućih i nemogućih obveza koje nam naša bajna država nameće, moći i ubuduće priuštiti barem još koje lijepo i ugodno putovanje po Europi. No ipak, ostavljam mogućnost da  „odlepršam“ i nekuda dalje. Kako znam reći: „Čudni su putevi Božji, a pogotovo moje avanturističke malenkosti!“

Next Post

Previous Post

Leave a Reply

© 2019 Pinklec na rame

Theme by Anders Norén

Scroll Up