Pinklec na rame

Indija i Nepal

Kao i svake godine, tako i ove tijekom proljeća intenzivno tragam po ponudama turističkih agencija tražeći neku interesantnu destinaciju za moje ovogodišnje daleko putovanje. S obzirom da ni ove godine naše agencije nemaju moju neprežaljenu Maleziju, navodno je Malesian airways otišao iz Hrvatske, pa se stoga ne organiziraju putovanja u Maleziju. Međutim, s obzirom na učestale nezgode njihovih aviona, poglavito tijekom ove godine, možda bi bilo i zgodno s njima putovati, i izgubiti se u bespućima svemira. Tako je vjerojatno neslavno završio i jedan njihov let u ožujku 2014. godine. Naime, avion sa 300-tinjak putnika se jednostavno izgubio. Iako su prvih mjesec do dva potrage na svim nivoima bile veoma opsežne, još ni danas, nakon više mjeseci od nestanka aviona, nitko ne zna što je s avionom i njegovim putnicima. Dakle, još jednom ponavljam da u vremenu u kojem živimo, možda ovakva situacija gubljenja u bespućima svemira i dobro dođe.

Eto tako, u moru već poznatih destinacija kod „moje“ omiljene agencije „ITC travel“ pronalazim destinaciju koja mi je još donekle pristupačna po cijeni, a  radi se o lokacijama  na kojima nisam bila, te se tako odlučujem za posjetu Indiji i Nepalu. Sa poprilično velikom dozom pesimizma da li će se putovanje, s obzirom na nezavidnu financijsku situaciju u našoj zemlji uopće i ostvariti, krajem lipnja predbilježujem se za putovanje Indija-Nepal koje je planirano u drugoj polovini studenog 2014.

Konačno dolazi i dugo očekivani 18. studeni, kada u ranijim prijepodnevnim satima krećem put aerodroma Pleso ispraćena neuobičajeno toplim i lijepim vremenom za studeni u ovim krajevima. Krećemo u 12, 10 put Istambula, podvrgnuti neuobičajeno rigoroznoj kontroli na zagrebačkom aerodromu koja se očitovala, između ostalog, i u skidanju cipela i sata, kao i u posebno pokazivanju malog fotro aparata, te mobitela koje uobičajeno nosim u ručnoj prtljazi. Kada smo već kod prtljage napominjem, da sam ponijela dva manja kofera, koje izravno iz Zagreba čekiramo za Katmandu. Ovo posebno napomjnjem zbog oznake prtljage na kartama, koja će se kasnije pokazati izuzetno bitnom. Dakle, oko 2 sata letimo do Istambula u koji stižemo u 15,30 po lokalnom vremenu koje je sat vremena više nego u Hrvatskoj. Naš let prema glavnom gradu Nepala – Katmanduu predviđen je također sa zrakoplovom kompanije Turkish airways oko 21,00 sat. Međutim, kako se približavalo vrijeme polaska, tako nas obavijestiše da avion prema Katmaduu ne leti u 20,50 već u 00,15, dakle da kasni više od  tri sata. U to vrijeme zrakoplovna nas kompanija časti sa komadom pizze i sokom.

Konačno, u 00,20 krećemo na cca 4700 km dugo putovanje  Istambula prema Katmanduu – glavnom gradu Nepala u koji stižemo oko 7,30 sati po lokalnom vremnu koje je za 3,45 min. više od vremena u Istambulu. Dakle, vremenska razlika Zagreb- Katmadu je + 4,45 sati.

Po dolasku slijede dugotrajne carinske formalnosti, između kojih smo suočeni i sa separacijom, tj. odjeljivanjem u zasebnim redovima muško-ženskih članova naše male grupe, koja broji 11 putnika +  već znani pratitelj grupe, gosp. Nikola Cvjetičanin, prof. zemljopisa, koji mi je bio vodič i na putu po Uzbekistanu, zemlji koju sam u organizaciji „ITC travel“ agencije posjetila 2009. godine.

Nakon kontrole ručne prtljage, slijedi dobivanje nepalske vize, za koju smo već tijekom leta popunili po dva različita obrasca, pripremili sliku naše malenkosti, te ono što je najvažnije 25 $. Ipak manje, jer nam je bilo rečeno da viza stoji 40 $. Normalo da nas nekolicina staje u manji red gdje se izdaju vize na 30 dana, da bi bili preusmjreni u puno veći red, na kojem piše da se viza  za ulazak u Nepal izdaje na 15 dana.

Po uspješnom okončanju postupka dobivanja vize odlazimo na terminal na kojem preuzimamo naše kofere, te se upućujemo prema izlazu iz aerodroma. No, da sve ne bi proteklo u glatkom i bezbrižnom tonu, pobrinula se nepalska vlada, dajući posao još jednom nadobudnom službeniku, koji vas traži odrezak vaše bording karte radi provjere da ste uistinu uzeli vašu prtljagu. Pružam mu odrezak bording karte koju sam koristila za let od Istambula do Katmandua. Međutim, na istoj je priljepljena potvrda samo za jedan kofer, dok je drugu potvrdu službenica na zagrebačkom aerodromu prilijepila na avionsku kartu za let od Zagreba do Istambula. I taj odrezak vjerojatno je bio na nekom od najdonjih pretinaca moje velike ručne torbe. Nadajući se da imam posla s razumnim djelatnikom nepalske carinske službe, tumačim mu da je to uistinu moja prtljaga, jer je na istoj oznaka agencije, kao i posebno oznaka mojeg imena, prezimena i adrese na drugoj naljepnici na koferu. Osim toga, revnosnom službeniku pokazujem i svoju putovnicu, da se  može uvjeriti da sam to uistinu ja, i da se uistinu radi o mojoj prtljazi. Kada se nakon nekoliko minuta revnosni službenik ipak smilovao da me propusti s moja dva kofera, još jednom mi napomenuvši da imam samo za jedan potvrdu, krećem prema 100-ak metara dugom izlazu s aerodroma. Došavši pred ulazna vrata, slijedi šok. Nigdje, ama baš nigdje, nema traga niti jednom članu naše male grupe, nema ni pratitelja, nema ni lokalnog vodiča, a u bližoj ni daljoj okolici, koja pripada aerodromskom kompleksu, nema na vidiku niti jednog lokalnog autobusa koji uobičajeno čekaju putnike. Sva unezvjerena, po prvi puta u Nepalu, pitam jednog od policajaca za ITC grupu iz Hrvatske, kao i za autobus koji  je trebao čekati grupu. U međuvremenu, do mene dolazi i jedna osoba, koja mi nastoji pomoći, te me pita koji je naš lokalni agent, što ja ne znam, jer nam nije rečeno, ali mu pokazujem adresu hotela u kojem bi trebali biti smješteni. Istovremeno, molim tu osobu da nazove na mobitel našeg pratitelja. Isto je i učinjeno, no pratitelj se ne javlja. Susretljiva mi osoba nudi prijevoz, rekavši da je najbolje da me odveze do našeg hotela. Pitam ga kolika je cijena, te mi isti odgovara da je to 15 eura. Pristavši na navedeno, sjedam u kola, utrpavši u ista svoja dva kofera. Vozač kreće, pokupivši usput i tri rikše, koje su mu se našle na putu. Srećom, rikše su bile parkirane, tako da osim još jednog udubljenja, na već ionako „izudaranom“ navodnom taksiju, drugih štetnih posljedica nije bilo. U tom momentu, opazih našeg pratitelja, kako sa hrvatskom zastavicom, (znak raspoznavanja) zalazi među hrpu ljudi na ulazu u aerodromsku zgradu. Normalno da stopiram mog vozača taksija, rekavši da sam vidjela vodiča naše grupe, te užurbano vučem svoja dva manja, ali poprilično teška kofera iz rasklimanog taksija i krećem u potragu za pratiteljem. U međuvremenu, zaustavlja me jedan vrlo simpatični postariji gospodin, za kojeg se ispostavilo da je lokalni vodič naše grupe. Isti mi kaže da me je pratitelj grupe, gosp. Nikola, otišao  tražiti u aerodromsku zgradu. Zajedno sa lokalnim vodičem čekam našeg Nikolu, uznojena do cijeđenja od šoka i brige. Ispostavilo se, da je zbog nekog sumita, koji se u Katmanduu održava kroz 3 dana, te radi asfaltiranja puta do aerodroma, autobus koji nas je trebao čekati ispred aerodromske zgrade, stajao parkiran na nekom nazovi parkiralištu, pokrivenom debelim slojem prašine, udaljenom gotovo 500-njak metara od same aerodromske zgrade.

Bez obzira na sretno okončanje ove situacije, ostaje gorak okus trenutne nepažnje našeg pratitelja, koji je ipak morao, kada je vidio kakva je situacija, pričekati, odnosno, kako to ja znam reći „prebrojiti piliće“ prije samog odlaska s aerodoma, prema parkiralištu autobusa. No, s obzirom, da se kasnije pokazalo da se uistinu radi o fantastičnom vodiču, ovu sam nelagodnu epizodu zaboravila tijekom puta, koji je nadalje protekao u krasnom raspoloženju, međusobnom druženju, upoznavanju prekrasnih ljepota zemalja koje smo posjetili i saznavanju puno novih, interesantnih podataka o zemljama, ljudima, načinu života, religijama i raznim drugim sitnicama, o kojima će kasnije biti riječi.

Ono što moram napomenuti prije samog početka konkretnog pisanja putopisa, a što vrijedi za obje zemlje koje sam posjetila, je da putnik namjernik ne smije obraćati pažnju na čistoću, jer je tada cijeli put jedna velika katastrofa. Ja kažem da bez obzira što su siromašni – metli i šibica imaju u neograničenim količinama. No, ukoliko bi se to i dogodilo, trebalo bi da se ljudi potrude da u više navrata svakodnevno ogromne količine smeća kojima obiluju ulice gradova, pometu na hrpu i zapale. Ali, vjerojatno je i to dio tradicije indijskog i nepalskg naroda. Zato, ne gledajte na ulice kojima prolazite, već gledajte i uživajte u predivnim građevinama, pronađite krasne cvjetne aranžmane uz ili na putu do carskih dvoraca kao što sam ih i sama pronalazila.

Interesantan cvijet agave u vrtu ispred hotela Himalaja u Katmanduu

Pored toga, uživajte u šarolikosti boja odjeće stanovnika Indije i Nepala. Zaboravite da u gradovima postoje neki putokazi, semafori i sl. Prepustite se vrevi, trubama automobila, biciklističkih i tuc-tuc rikši, zvukovima raznih životinja, a poglavito svetih krava koje slobodno šeću  ulicama, ali koje su sada uhranjene za razliku od onih koje su bile sama kost i koža od prije 33 godine, kada sam prvi puta posjetila Indiju.

Jednostavno, glavu gore i krećemo na put, prvo prema Nepalu (6700 km. udaljenom od RH).

 

 

N E P A L

 

Karata Nepala

Nepal je država u južnoj Aziji koja na jugu graniči s Indijom, a na sjeveru sa Kinom. Nema izlaza na more. Prema prirodnim obilježjima može se reći da se sastoji od tri regije koje se u duljini od 800 km pružaju od zapada prema istoku. Na sjeveru je visoka Himalaja čiji je najviši vrh Mont Everest na 8850 m, koji je na granici s Kinom, a koji je ujedno i najviša točka na Zemlji. Središnja regija obuhvaća nisku Himalaju s vrhuncima do 3000 m i dubokim riječnim dolinama, te južna regija koja se dijeli na dolinu Katmandu u porječju rijeke Bagmati na istoku i Tarai na zapadu. Klima je tropsko-monsunska s izrazitim visinskim zonama. Vegetacija je raspoređena po visinskim zonama-do 2000 m tropske i suptropske vječno-zelene šume, od 2000-3000 m listopadne šume umjerenog pojasa, a iznad 3500 m pašnjaci, grmlje i kržljave šume.

Naš vodič nam kaže da postoji više značenja riječi „Nepal“. Prema jednom „Ne“ je ime hinduskog sveca, a „Pal“ je kuća, dakle „kuća od sveca“ koji je živio na ušću rijeke.

Prema drugoj priči „Ne“ je vuna, a „Pal“ kuća, dakle kuća gdje se obrađuje vuna.

Stanovništvo, školovanje, jezik, novac, plaće, vjera, veći gradovi:

U Nepalu živi oko 27 miliona stanovnika, od toga u glavnom gradu Katmanduu 4 miliona. Stanovništvo je veoma mlado. Tako je 39% stanovnika u dobi do 14 godina, nešto preko 55% je u dobi od 15-59 godina, te 5,7% u dobi od 60 i više godina.Prosječno muškarci žive oko 66 godina, a žene nešto više od 68 godina.  Stanovnici Nepala pripadaju brojnim etničkim zajednicama od kojih su neke povezane s tradicionalnim kastinskim sustavom. Najbrojniji su Kšatrije oko 16%, Brahmani oko 13%, Magar 7% i Tharu  nešto preko 6%. Etnički Sherpe su poznati kao vodiči alpinističkih ekspedicija na Himalaje, koji čine 0,68% stanovništva.

Ovdje ću navesti neke podatke koje nam je dao naš vodič, a   vezano uz  planinarski treking na Himalaje za koji je najpogodnije vrijeme u jesen, kasno proljeće i rano ljeto. Niži treking do 4000 m košta dnevno 50 $, a ako se spava u šatorima i koristi pomoć nosača prtljage – šerpi tada košta 150 $. Treking na visinama od 4500-6000 m stoji 200-300 $ dnevno. Za najviše vrhove treba ishoditi i posebne dozvole. Inače ekspedicije broje od 40-50 ljudi. Za osvajanje najvišeg vrha Himalaja treba izdvojiti od 80.000 – 150.000 $. Stoga se traže sponzori za financiranje takvih ekspedicija. Nosači prtljage za ekspediciju na Mont Everest mogu zaraditi 2000 $ mjesečno. Jedan sherpa može samo dva puta godišnje ići na Mont Everest, jer je to veoma naporan i po život opasan posao zbog vremenskih uvjeta i visina na Himalaji. Naknada za pogibiju sherpe je 50.000 $.

Obronci Himalaje-slikano 19. 12. 2014. iz aviona

Školovanje je obavezno. U gradovima  imaju jedno do dva djeteta, a na selu do sedmero djece. Sva se djeca šalju u škole, a država im osigurava školsku odjeću. Pet godina traje osnovna škola, 3 godine viša i 5 godina srednja škola. Nakon toga slijedi univerzitet.(Poznati su u Pokhari i Katmanduu). Školarina je 500 $ godišnje. Studenti si sami moraju plaćati stan i hranu, a što iznosi 200-300 $ mjesečno. Dakle, problem nije samo školovanje, već je problem u dolasku i životu u gradu. U poljoprivredi je zaposleno 73,9 % stanovništva, 9,9 % u industriji, rudarstvu i građevinarstvu, te 16,2 % u uslužnim djelatnostima.

Vezano uz plaće u Nepalu vodič nam kaže da je prosječna plaća  200-250 $. Konobar zarađuje 150 $ mjesečno, profesor u srednjoj školi 400 $, umirovljeni profesor 700 $, liječnik oko 1000 $.

Nažalost nije nam rečeno koliko zarađuje električar, a koji , sudeći barem prema donjoj slici ima toliko kompliciranog posla da je to neopisivo.

U Nepalu je vrlo teško biti električar

Službeni jezik je nepalski, kojim govori 80% stanovništva, dok 20% stanovništva, poglavito prema Tibetu govori tibetansko – burmanskom skupinom jezika. U službenoj uporabi je i engleski jezik.

Novčana jedinica je nepalska rupija koja se dijeli na 100 paisa. Vrijednost  1 kuna = 10 NPR. Bitno je da prije odlaska u Indiju potrošite nepalske rupije, jer za iste u Indiji ne možete kupovati, no, za razliku od toga, za indijske rupije u Nepalu možete kupovati.

Prema religiji 80,6 % stanovništva su hindusi, 10,7 % su budisti, 4,2 % su muslimani, te ostale religije.

Glavni grad je Katmandu sa oko 4 miliona stanovnika. Od ostalih većih gradova spominjem Pokharu sa oko 180,000 stanovnika, Birganj sa 112.000 stanovnika i Bhaktapur sa 73.000 stanovnika.

Promet: Željeznička mreža je uskotračna, Ukupna dužina cestovne mreže je 20.093 km, od čega je 11.676 asfaltirano. Najvažnija cesta vodi preko Himalaje i povezuje Katmandu s Bhalagom u Indiji i Shigatseom u Tibetu.

Zastava: Nepalska je zastava jedina na svijetu koja nema četverougaoni oblik, već oblik dva trokuta. Zastava potiče iz dinastije Rama. Usvojena je 15. 12. 1962. Plavi okvir označava mir i harmoniju koji u Nepalu prevladavaju od vremena Budhe koji je i rođen u ovoj zemlji. Grimizna je nacionalna boja Nepala, a označava hrabar duh Nepalaca. Trokuti označavaju da se radi o hinduističkoj naciji. Nebeska tijela na zastavi su prikaz nade da će Nepal trajati toliko dogo dok postoje sunce i mjesec. Mjesec simbolizira  i spokojne Nepalce, a sunce označava žestoku odlučnost. Osim toga, mjesec simbolizira sjenu i hladno vrijeme  oko Himalaje, a sunce vrućinu i visoke temperature u nižim dijelovima Nepala.

 

Zastava Nepala

Vezano uz povijesni razvoj zemlje upućujem na  stranicu:

http://www.enciklopedija.hr/

Umjetnost Nepala: U umjetnosti su isprepleteni utjecaji Indije, Tibeta i Kine. Karakteristično je graditeljstvo u kamenu, a pored kamena u arhitekturi prevladava opeka i drvo. Od tropskog drveta „sal“ koje je paljeno i ukrašeno prekrasnim ornamentima napravljene su kraljevske palače, budistički samostani, te hinduistički hramovi, kojih je najviše sačuvano u dolini Katmandu, a većina od istih pod zaštitom je UNESCO.

U Nepalu posjećujemo glavni grad Katmandu koji, kako je već naprijed navedeno ima oko 4 miliona stanovnika. Osim Katmadua, u dolinini Katmandu smještena su još dva grada koje posjećujemo. To su Bhaktapur i Patan. Katmandu i Patan dijeli samo rijeka, a Bhaktapur je smješten u blizini istočnih obronaka Himalaje.

Prema legendi dolina Katmandu je nekada bila jezero, ali je Budhin učenik Manjushri rastvorio planinu prema jugu, te je voda otekla ostavljajući područje pogodno za nastanjivanje. Prema predaji, grad Katmandu nastaje 723. god poslije Krista, a u početku je poznat pod nazivom Kantripur. Po značaju je bio jednak gradovima Bhaktapuru i Patanu. Glavnim je gradom proglašen u 18. stoljeću. Pred 40.-ak godina, grad se otvara prema inozemstvu što dovodi do razvoja turizma u dolini, pa grad postaje Meka za  trekere na Himalaju, te 60.-ih godina prošlog stoljeća i raj za hipije.

Stari je dio grada poznat po brojnim hinduističkim hramovima, od kojih smo prvi dan našeg boravka u Nepalu posjetili Pashupatinath, na obali rijeke Bagmati. Ulaz u hram dozvoljen je samo hindusima, no pripadnici drugih vjera mogu razgledati okolinu hrama sa gatovima na kojima spaljuju umrle, upoznati se sa svetim ljudima obučenim u žuto smeđe haljine, dugačkih kosa, ponekad spletenih u pletenice, te brada, kao i sa mnoštvom majmunčića koji se šeću po okolini kompleksa u kojem je hram. Pri tome trebate budno paziti na svoje kamere, foto-aparate, manje torbice, novac i slično, a koje vam mali četveronošci majmunskog porijeka mogu oduzeti, ostavljajući nepažljive turiste u „nebranom grožđu“. Jer do Vaših relikvija više ne možete doći. Svom srećom da nas je na to upozorio naš vodič, tako da se niti jedna nezgoda opisanog tipa nije dogodila našoj grupi.

Hram Pashupatinath-gatovi na rijeci Bagmati gdje se spaljuju mrtvi

Posjećujemo i Durbar Squar (durbar = mjesto gdje se nalazi carska palača) sa  starom kraljevskom palačom  Hanuman Dhoka. Dolazimo i do stare kraljevske prijestolnice Patan sa brojnim hinduističkim i budističkim hramovima.

Patan-stara kraljevska prijestolnica

U večernjim satima posjećujemo i mjesto na kojem se proizvode tzv: „pjevajuće zdjele“, jedan od karakterističnih suvenira Nepala. Napravljene su od legure 7 metala, a prizvode vibracije, kada malim batićem o iste udarite. Koriste se za razne vrste fizikalnih terapija pomažući boljoj cirkulaciji i micanju boli. Pogađate već, da je svako od nas kupio po neku takvu zdjelu, nadajući se nekoj pomoći od iste, bilo za vlastiti organizam ili primjenjujući djelovanje zvukova iste na nekom potrebitom članu vaše obitelji (kao što ja činim  za moju majku), odnosno neko drugi, za svoje prijatelje. Da li što pomaže, e pa verujmo!!!, tada će u svakom slučaju i nešto pomoći.

U trgovini u Katmanduu gdje se izrađuju tzv. pjevajuće zdjele koje se koriste za fizikalnu terapiju

Posjećujemo i hram djevojčice Božice. Za ovaj je hram karakteristiočno da u njemu uistinu živi djevojčica. Naime, djevojčice iz obitelji Saki izdvajaju se u dobi od 3-4 godine starosti i odlaze živjeti u hram. U hramu ostaju do navršenih 12-13 godine, tj. do vremena kada dobiju prvu mjesečnicu, te se do tog vremena smatraju božicom. Djevojčici u njenom razvoju pomažu roditelji. Ova je tradicija stara 200-njak godina. Roditelji budno paze da se tijekom razvoja do 13 godine djevojčica ne povrijedi, odnosno da se ne rani. Krvarenje se smatra nečistim. Karakteristično za te djevojčice je da im je egzistencija osigurana, no život nakon 12, odnosno 13 godine im je uništen, jer se ne mogu udati. Naime, djevojčica je bila božica, te se smatra da će, ukoliko se uda donijeti smrt. Najpoznatija božica  stara je 9 godina.

Sam hram je star 250 godina, a izgrađen je od tropskog drveta „sal“ koje se pali i u njemu se izrezbare ornamenti. Način gradnje pruzet je od prastanovnika Nepala – Nevara koji su takav stil poreuzeli iz Indije.

Ulaz u hram Djevojčice božice

Djevojčica božica

Pored navedenog, posjećujemo i hodočasničko mjesto Swayambunath  u kojem, osim samog mjesta, razgledavamo i stupu sa Budhinim likom sagrađenu pred više od 2500 godina. Mjesto je sveto kako za budiste, tako i za hinduse. Stupa je puna, a vjeruje se da je u njoj energija svete vatre. Na vrhu stupe je pozlaćeni toranj s 13 nivoa. Naime, Budha je morao proći 13 razina meditacije, da bi proživio prosvjetljenje, pa je zato 13 sveti broj. Oko same stupe su molitvene zastavice raznih boja, a posjetitelji se kreću u smjeru kazaljke na satu. Na ulazu je 13 ringova ( molitvena zvona) koja vjernici okreću izgovarajući mantru: „O-MA-NI-PET-MEN-HUM“, a što u prijevodu znači: „Bože daj mi  snage za dobru zaslugu za sadašnji život, da se oslobodim i jednog dana pređem u stanje nirvane“. Vjernici pale neparni broj mirisnih štapića ponavljajući mantru i okrećući se na sve  četiri strane svijeta. Dim od zapaljenih štapića diže se u nebo i odnosi želje vjernika prema nebu.

Stupa stara preko 2500 godina

U večernjim satima, odlazimo u jedan restoran na tipičnu nepalsku večeru na kojoj smo ponuđeni rakijom od riže, kokicama, „momo“ krumpirom rezanim na kockice te potom pečenim, posluženim sa pikantnim umakom. Zatim slijedi juha u kojoj je mješavina graška, leće, slanutka i graha. Glavno jelo se sastoji od riže sa umakom od leće, piletine na „saft“, komadića lignji uz prilog raštike i neke vrste gljiva-slične našim bukovačama.Tradicionalna večera, popraćena nacionalnom muzikom i plesom, završava jogo desertom-sličnom našem voćnom jogurtu sa komadićima riže.

Priprema tradicionalne nepalske večerePo završetku večere, voditelj plesno- pjevajuće grupe, koja nas je zabavljala tijekom večere, nudi CD sa nacionalnim pjesmama i plesovima, te kako nitko od grupe nije zainteresiran za isti, preostaje mu samo glasni komentar: “Za pivu imate, a za CD ne.“

Posljednji dan našeg boravka u Nepalu posjećujemo Bhaktapur, smješten na 1401 m/nm, poznat pod imenom „grad pobožnih“ Grad je poznat po grnčarstvu, pletenju i obradi – rezbarenju drveta. Ovdje posjećujemo bazar na kojem se prodaju proizvodi od keramike, a na kojem kupujem jednu interesantnu pepeljaru i minijaturni kip Budhe, koji zauzima počasno mjesto u mojoj vitrini među drugim zgodnim „relikvijama“ sa raznih putovanja.

Odlazimo i do jedne trgovine u   kojoj se prodaju šalovi od pasmine (izrađeni od  kozje dlake –to je prava pasmina). Ne moram ni spominjati da  spomenuti šalovi dužine 2 m, a širine 80 cm, koštaju pravo malo bogatstvo (350 i više eura).

Posjećujemo trg Durbar na kojem su zlatna vrata koja vode do glavnog dvorišta „Palače 55 prozora“. Palača je podignuta od strane kralja Ranjit Malla 1700-te godine, a vrata iste su jedna od najljepših primjera impresivne rezbarije u drvetu. Ovdje je i kameni hram Batsala Devi, ukrašen drvenom rezbarijom, a primjerak je Shikh arhitekture  u Nepalu. Na terasi hrama postavljeno je brončano zvono 1737. godine koje je služilo za oglašavanje redarstvenog sata u to doba. Trg  obiluje i drugim atrakcijama kao što su lavlja vrata, galerija slika i sl., kao i kraljevom palačom. Kraljeva statua smještena na stupu ispred palače i uvrštena je na UNESCUO-vu svjetsku spomeničku baštinu.

Na kraju našeg puta po Nepalu posjećujemo i  mjesto na kojem je škola „TANKA“ slikarstva. Slikarstvo „tanka“ usko je vezano za budizam. To je slikarstvo na pamuku. Postoje pravila po kojima se crta. Tako, onaj koji crta, dok radi tanku, te dane mora živjeti kao redovnik (gledati prema istoku, ne pušiti, ne piti alkohol, ne upražnjavati seksualne aktivnosti). Navedeno je slikarstvo priznato kao nematerijalna baština Nepala i na listi je UNESCO-a. Slike se rade tako da se platno impregnira bijelom glinom da se dobije kruta površina. Radi se skica. Nakon toga se boja, te se stavlja prema potrebi zlato ili srebro. Vrijednost rada ovisi o veličini i preciznosti rada. Za izradu slike treba od jednog tjedna do nekoliko godina. Tanke se dijele na skupine prema  motivima slikarija (tanke o Budhinom životu, osnove budističkog života, mandale, prikazi bogova, meditativni krugovi). Velemajstorske slike su one kroz koje se vidi svjetlo, a cijena pojedine slike ovisi o veličini i radu koji je uložen u iste. Kupila sam jednu sliku koja označava pomaganje (dobročinstvo) i smirenje. Nisam je još uspjela dati uramiti, no kad to bude gotovo, te slika obješena na zid, vidjeti ćemo efekat od toga. No, ako ništa drugo, a ono će biti još jedan interesantan podsjetnik na zemlju koju sam posjetila.

Posjećujemo i „Hram majmuna“. Već samo ime kaže da u navedenom hramu caruju, a tko drugi već dlakavi  i skakajući pripadnici ljudske vrste. Jedan se tako zgodno postavio na vrh drveta, tako da, ne mogu odoliti, a da sliku istog sa panoramom Katmandua u pozadini, ne stavim u ovaj putopis.

Pogled na Katmandu iz Hrama majmuna

U ranim popodnevnim satima odlazimo put aerodroma, na kojem smo, osim muško-ženskog raslojavanja (što znači poseban red za pregled ženskih, a poseban muških članova grupe),  nakon tako 3-4 puta provedenih sigurnosnih mjera podvrgnuti još jednoj sigurnosnoj kontroli na pisti, a prije samog ulaska u avion zrakoplovne kompanije „Air Indija“ koji nas nakon 40-ak minuta vožnje dovozi do prvog indijskog grada koji posjećujemo, tj. Varanasija. O interesantnosti ove kontrole, prve, koju nakon bezbrojnih putovanja svijetom doživjeh u ovoj zemlji, uvjerite se sami.

Završna sigurnosna kontrola u Nepalu prije ulaska u avion za Indiju

I eto sada, dolaze na red općeniti podaci o Indiji, drugoj zemlji koju posjetih na mojem jesenskom putovanju.

 

I N D I J A

 

Karta Indije

Republika Indija je smještena u južnoj Aziji. Graniči s Bangladešom, Butanom, Mianmarom, Kinom, Nepalom i Pakistanom, a na jugu Indijskim oceanom. Njeni susjedi su i Šri Lanka, te Maldivi. Iza Kine, druga je najmnogoljudnija zemlja na svijetu sa više od milijardu stanovnika koji govore više od 100 različitih jezika. Statistike kažu da se natalitet godišnje povećava za 15 miliona stanovnika, te da će ukoliko se taj trend nastavi, Indija po broju stanovnika 2025. godine preteći Kinu.

Ime dolazi od riječi „Sindhu“, ustvari imena za rijeku Ind. U Vedama, spisima starim 5000 godina spominje se prvo ime za Indiju-Bharata Varsa. Ime Bharat potječe od dva hinduska kralja. Riječ „Bha“ na sanskrstu znači znaje ili svjetlost, dok riječ“rat“ označava raditi, tako da bi u prijevodu „bharat“ značilo „onaj koji  traži znanje“. Indija je bila poznata i kao Hindustan tj. zemlja Hindusa, ali se to ime nakon neovisnosti 1947. god. ne upotrebljava, jer  je indijski narod odlučio da će Indija biti sekularna država. To je najveća federalna država na svijetu podijeljena  na 25 federalnih jedinica.

Upravna podjela: Indija je podijeljena na 28 saveznih država, 6 saveznih teritorija, dok glavni grad New Ddelhi ima poseban status.

Površina, klima, stanovništvo, religije, vremenska razlika i novčana jedinica: Površina Indije je 3 miliona i 300 tisuća km². Klima ovisi o području, te varira od monsunske na jugu do umjerene na sjeveru. Kako je već i navedeno druga je najmnogoljudnija zemlja na svijetu sa 1. mlrd. 300.000 000 stanovnika, a njihova prosječna starost je 24,5 godina.

U zemlji ima 80% hindusa, 13,4% muslimana, 2,3% kršćana , te 1,9% sikha.

Vremenska razlika u odnosu na RH je + 4,5 sata (odnosno 5,5 sati prema Grenwichu). Kazaljke na našim satovima vraćamo za 15 minuta unazad u odnosu prema Nepalu.

Novčana jedinica je Indijska rupija. Vrijednost je 1 kn=10 ind. rupija, 1$ = 60 ind. rupija, te 1 euro = 80 ind. rupija.

Službeni jezici su: hindi, engleski i 21 nacionalni jezik

Kada se govori o Indiji ne može se ne spomenuti  Kaste. Sama riječ dolazi iz španjolske i portugallske riječi „casta“ što znači rod, klan, rasa, pleme.

Oko 1500. god. pr. Kr. Arijci prodiru na područje indijskog potkontinenta. Oni uspostavljaju domnaciju nad stanovništvom Dravida, te na indijsko tlo dovode indoeuropski jezik „sanskrt“. Da bi očuvali osvajački identitet vlastitog naroda uspostavljaju društveni poredak zasnovan na podjeli prema boji kože, položaju u društvu, bogatstvu, zanimanju i vjeri. Društvo se dijeli na kaste:

BRAMANI-najbogatija i najviša kasta  koju u pravilu čine svećenici

KŠATRIJE- čine je ratničke i vladarske obitelji koje upravljaju zemljom

ŠUDRE- porobljeno dravidsko stanovništvo, tamne boje kože koje obavlja najteže poslove. Smatralo se da šudre nemaju dušu, te da ne mogu sudjelovati u bogoslužju. Danas su šudre radnici.

PARIJE-„nedodirljivi“. Smatrani su nedostojnim života u zajednici zbog poslova koje su obavljali. Parije su osuđeni na najteže“nečiste“ poslove. Oni su štavitelji kože, spaljuju mrtve, čiste zahode, režu pupčane vrpce, metu smeće, odnose uginule životinje. Ti poslovi se prenose s koljena na koljeno. Parije se izbjegava, vrijeđa, zabranjuje im se ulaz u hramove i domove pripadnika više kaste, na javnim mjestima moraju jesti i piti iz posebnih posuda, u rjeđim ih se slučajevima siluje, linčuje i puca na njih.

Pripadnost pojedinoj kasti određena je rođenjem. Pripadnici iste kaste se međusobno žene i rađaju djecu koja rođenjem postaje pripadnikom te kaste.

I danas, kao i nekad, premda formalno kaste ne postoje, jer ih zabranjuje indijski ustav koji ukida kastinsku diskriminaciju i nedodirljivost, no kako 80% indijske populacije prema vjeri čine hinduisti, oni svakodnevnim životom upravljaju svojom hijerarhijom i strogim društvenim kodeksima. Tako hinduistički kastinski poredak ima i svoj priručnik. To su Manuovi zakoni, napisani prije dvije tisuće godina od strane bramanskih svećenika koji za svaku kastu propisuju što će jesti, s kim će stupiti u brak, kada će se boriti, kako će održavati higijenu, koga treba izbjegavati i sl.

Osim kasta u ovom ću putopisu navesti i osnovne postavke religija prisutnih u Indiji kao što su hinduizam, sikizam i jainizam.

HINDUIZAM: Sama riječ „Hindu“ je perzijska riječ koja potječe od sanskrtske riječi „sindhu“ što znači „sveta rijeka“, tj. rijeka Ind. Najstariji dokazi o hinduizmu sežu u vrijeme 16.-15. st. pr. Kr. Hinduizam je rasprostranjen na području Jugoistočne Azije, istočne i južne Afrike, Ujedinjenog Kraljevstva, Americi, pacifičkim područjima, pa sve do otočja Fiđi. Hinduizam obuhvaća mnogo različitih vjera i tumačenja

Tako većina hindusa vjeruje u Boga bilo da štuje jednog boga nekoliko njih, ili nijednoga. Neki hindusi vjeruju da poštivanje svih živih bića zahtijeva da budu vegetarijanci, dok će drugi žrtvovati životinje porigodom vjerskih obreda. Neki hindusi obožavaju Šivu, drugi Višnu ili njihove inkarnacija, dok neki štruju božice.

U hinduizmu je karakteristična vjera u nizove utjelovljenja, seobe duša i reinkarnacije. Oni misle o tijeku života skrivajući se iza pojma „samsara“, što označava tijek života od rođenja do smrti, te zatim do „ponovnog rođenja“. Pojam „samsare“ povezan je s pojmom „karme“, tj djela, a u stvari označava zasluge, krivnje i posljedice njihova djelovanja u jednom životu. Smtraju da se posljedice ranijih djela pokajanjima i obredima daju popraviti, te da se na kraju može postići oslobođenje („mokša“).

Hindusima je sveta rijeka Ganges. Voda je simbol beskonačnog života. Stoga tisuće se vjernika obredno kupaju. Naznačajnije i najsvetije mjesto u Indiji je Benares (današnji Varanasi) u koji svaki hindus želi doći i tamo umrijeti. Naime, hindusi se spaljuju kada umru, a njihov se pepeo prosipa po svetoj rijeci i tako se život nastavlja.

SIKIZAM: To je religija nastala u Indiji, a sama riječ „sikh“ na punjabi jeziku znači „učenik“. Osnovna doktrina sikizma je vjerovanje u jednog Boga, a bazira se na učenju deset gurua sakupljenih u svetu knjigu sikha pod nazivom „Guru Granth Sahib“ koja se posebno čuva u svakom sikskom hramu.

U svijetu ima oko 23 miliona sikha, po čemu je to peta najmmnogoljudnija religija na svijetu. U Indiji živi oko 19 miliona sikha, najviše u sjevernoj provinciji Punjab. Sikha ima i u Velikoj Britaniji, Kanadi, Americi, Maleziji i Singapuru.

Osnivač sikizma je Guru Nanak, rođen 1469. u hinduskoj porodici. On je nakon putovanja po Tibetu, Šri Lanki, Mekki, Bengalu i Bagdadu počeo propovijedati novu religiju. Po njegovim je učenjima religija zamišljena kao veza između ljudi. Pokušao je stvoriti religiju u kojoj ne bi bilo razlika između hinduizma i islama govoreći:“nama hindusa, nema muslimana“. Nanak za Boga koristi izraz „pravo ime“. Uveo je i koncept „iluzije“. Po njemu ovaj svijet vidimo kao da je realan, ali je realnost ustvari samo Bog.

Guru Nanak je bio protivnik kasta, kao i kasniji predstavnici sikhtske religije. Tako je karakteristično za sikhe muškarce da nakon prvog imena koriste srednje ime Singh, a što znači lav, dok žene kao srednje ime koriste riječ kaur, što znači princeza, te se pri predstavljanju ne koriste prezimenom, već imenom i nstavkom „singh“, odnosno „kaur“.

U sikizmu je bitno 5 predmeta vjere ili Pet „K“:

-kesh – duga kosa i brada koji se ne smiju šišati ni brijati

-khanga – mali češalj kojim se kupi kosa

-kara –metalna narukvica

-kacha -široke gaće koje omogućavaju neometanu borbu

-kirpan – mali bodež koji simbolizira snagu i slobodu duha, te samopoštovanje i borbe između dobra i morala protiv nepravde. Koristi se ne za napad, već za samoobranu ili zaštitu trećih lica

Sikhski simbol se sastoji od tri oružja. U sredini je Khanda-pravi mač koji simbolizira spoznanje Boga, a oko njega su u obliku luka dva kriva mača . To su Kirpans-predstavljaju duhovnu i političku nezavisnost i chakkar-oružje u obliku diska koje simbolizira jedinstvo Boga.

Ovaj se simbol  nalazi i na žutim maramama koje su vezali muškim i ženskim članovima kako naše grupe, tako i drugim posjetiteljima prije ulaska u hram sikha koji smo posjetili u glavnom gradu Indije – Delhiju.

DELHI-hram Sikha

JAINIZAM: To je drevna indijska religija nastala u VI stoljeću koja je širenjem od strane 24 velika propovjednika poznatih kao „đine“, što znači pobjednik, odnosno „Tirthambara“ tj. „vodiča preko rijeke svjetovnog života“. Posljednji od njih je Mahavira. Danas ima preko milion ljudi koji su pripadnici jainizma.

Ova religija odbacuje vjeru u postojanje vrhovnog boga. U jainizmu postoji 5 zavjeta kojih se svaki vjernik treba pridržavati.  To su: nenasilje, istina, uzdržavanje od krađe, čestitost, nevezanost. Posebno obilježje je strahopoštovanje prema svemu što živi. Tako npr. prije pića oni cijede vodu i ovijaju usta kako ne bi progutali kakav sitni organizam, te metlicom od paunova perja metu pred sobom kako nehotice hodajući ne bi zgazili kakvo živo biće (insekta i sl). Vanjski obredi jainista obuhvaćaju pjevanje, prinošenje cvijeća, paljenje tamjana i kandila pred likovima mitskih heroja i slavnih asketa (tzv. Jaina).

„Svastika“ ili kukasti križ (po sanskrtu: objekt koji donosi sreću). U modernom se svijetu najčešće koristi u indijskoj kulturi kao geometrijski motiv ili kao religiozni simbol u istočnim religijama kao što su: hinduizam, budizam i jainizam.

Indijska svastika

Osim osnovnih podataka o kastama i religijama koje dominiraju Indijom, ne može se ne spomenuti  i tri značajne političke ličnosti koje i danas, premda više nisu žive dominiraju Indijom. To su: Mahatma Gandhi, (otac nacije), prvi premijer Indije nakon stjecanja nezavisnosti Jawaharlal Nehru i njegova kćerka-predsjednica Indije – Indira Gandhi.

Mahatma Gandhirođen 2. 10. 1869. od oca hindusa i majke jainistkinje. Borio se za nezavisnost Indije putem nenasilne revolucije. Na sveučilištu u Londonu  studirao je pravo, te se po završetku istrog vraća u Indiju gdje pokušava naći posao u struci. Tek nakon dvije godine po povratku dobiva mjesto pravnog savjetnika u indijskoj tvrtci koja ima poslovne odnose sa Južnom Afrikom u Durbanu. Tamo ga smatraju  pripadnikom niže rase. Istovremeno, zapanjen je nijekanjem građanskih i političkih sloboda indijskih imigranata u Južnoj Africi. Tamo ostaje 20-ak godina, često zbog svojih političkih stavova provodeći vrijeme u zatvoru.. Zalaže se za politiku pasivnog otpora i nekooperacije s južnoafričkim vlastima. Za takvu politiku uzor su mu ruski pisac Lav Tolstoj i američki piac 19. st.  Henry David Thoreau.

Po povratku u Indiju aktivira se u indijskoj politici u kojoj se bori za samostalnost Indije od britanske imperije uključujući i bojkot britanske robe. Zalaže se za oživljavanje obrta obrade vune (izabrao je kotač na kojem se vuna obrađuje), kako bi što jasnije ukazao na potrebu vraćanja vrijednostima seoskog života i oživljavanja tradicionalnih indijskih obrta.

Živi asketskim životom propovjednika provodeći vrijeme u meditaciji. Odbija bilo kakvo posjedovanje materijalnih dobara, odijevajući se u tradicionalnu odjeću najsiromašnijih Indijaca, hraneći se samo povrćem, voćnim sokovima i mlijekom. Indijci ga proglašavaju svecem zovući ga Mahatma (na sanskrtu = velika duša). Smatrao je da će nenasilnim metodama pokazati Britancima kako je beskorisna upotreba nasilja, te da će oni nakon toga napustiti Indiju Indijsko stanovništvo ne slijedi u potpunosti Ghandijev put, pa dolazi do niza oružanih pobuna protiv britanskih vlasti zbog čega i Ghandi biva 1922. zatvoren. Nakon puštanja iz zatvora 1924. godine posvećuje se propagiranju općeg jedinstva, a 1930. poziva Indijce na neplaćanje poreza. Ponovo biva 1930. uhićen, te pušten 1931. Posvećuje se i ukidanju nepravednih socijalnih i ekonomkih aspekata kastinskog sistema. Godine 1934. formalno napušta politiku, te se posvećuje putovanju po Indiji. Međutim 1939. ponovo se vraća političkom životu nastojeći štrajkom glađu prisiliti vladara države Rajkot na modifikaciju autokratskog načina vladavine.

Dana 30. siječnja1948. Ghandija je na putu pema mjestu gdje je vršio večernju molitvu ubio hidu fanatik.

Doprinos Ghamdija mjeri se mjerilima kompletne ljudske povijesti, a njegova djela („God is Truth“-Bog je istina, „The Law of Love“-Zakon ljubavi, „The Story of my Experiments with Truth“- Priča o mojim istraživanjima o istini, kao i mnoga druga) djelovala su i na američkog borca za ljudska prava Martina Luthera Kinga.

Jawaharlal Nehru – bio je jedan od vođa Indijskog nacionalnog kongresa, kao i jedan od osnivača Pokreta nesvrstanih, pored predsjednika bivše Jugoslavije –Tita i Sukarna- bivšeg predsjednika Indonezije. Nakon proglašenja nezavisnosti Indije, Nehru je bio prvi indijski premijer. Utemeljio je industriju u zemlji i Indiju razvio u velesilu.

Indira Gandhi – rođena 1917. kao jedino dijete Jawaharlala Nehrua. Diplomirala je na Univerzitetu u Bengalu, a studirala je i na Oxfordu u Velikoj Britaniji. Godine 1938. pridružila se Nacionalnoj Kongresnoj stranci i postala aktivna u pokretu za indijsku nezavisnost. 1942. udaje se za Feroze Gandhija, pariškog odvetnika. Stjecanjem nezavisnosti Indije, godine 1947. Nehru postaje premijerom, a Indira njegovom službenom domaćicom kojoj se često obraćao za savjet po pitanju nacionalnih problema, a ona ga je pratila i na putovanjima. Godine 1964. Indira postaje ministrom informacija i glasnogovornica u vladi Shastrija. Boraveći na toj funkciji povećala je vrijeme emitiranja radijskog i TV programa, liberalizirala cenzuru, te preko televizijskih obrazovnih emisija odobrila projekt planiranja obitelji. Nakon Shastrijeve smrti 1966. Indira je izabrana za premijerku Indije na kojoj je funkciji do 1977, kada u ožujku organizira opće izbore na  kojima doživljava veliki poraz. Međutim, na izborima 1980. Indira se ponovo vraća u politiku, oslanjajući se  na savjete starijeg sina Rajiva (mlađi sin Sanjay poginuo je te godine u avionskoj nesreći). Godine 1984., nakon što je ugušila pobunu Sika smrtno ju je ranio njen tjelohranitelj Sik. Iza Indirine smrti,  mjesto premijera Indije dobiva njen najstariji sin Rajiv koji na tom mjestu ostaje do 1989. Isti je također ubijen 1991. u Madrasu u jeku predizborne utrke.

Željeznička mreža Indije:

Pišući općenito o Indiji, moram nešto reći i o njenoj divovskoj željezničkoj mreži. Ovdje spominjem riječi našeg vodiča koji nam je doslovno rekao: „Ako niste putovali indijskom željeznicom, niste ni bili u Indiji.“

Dakle, glavno prijevozno sredstvo u Indiji su vlakovi. Preko 8350 putničkih vlakova u prosjeku svakodnevno prevali 80 000 km i preveze više od 12,5 milijuna putnika. Teretni vlakovi prevezu više od 1,3 milijuna tona robe. Svi vlakovi zajedno svakodnevno prevale udaljenost koja je tri i više puta veća od udaljenosti između Zemlje i Mjeseca. Uzevši u obzir 6867 željezničkih stanica, 7500 lokomotiva, preko 280 000 putničkih i teretnih vagona, te ukupnu dužinu željezničkih pruga od 108 000 km, jasno je radi čega indijske željeznice zapošljavaju 1,6 miliona ljudi.

Eto, tako, naše malenkosti su i to „čudo“ iskusile, putujući od Orche prema Agri-sedmi dan boravka na putu po Nepalu i Indiji.

Putovali smo poslovnom klasom vlaka popunjenog do posljednjeg mjesta. Srećom, imali smo rezervirana sjedala. U vlaku, kao i u avionu dobijete obrok, kao i litru obične flaširane vode.

Osobno mogu reći da sam uzela samo flaširanu vodu koju sam koristila  u hotelskoj sobi za pripremu ness kave i čaja.

Što se tiče hrane, mislim da istu nitko, osim našeg vodiča nije konzumirao. Očito je tome doprinijela i atmosfera kojoj smo bili izloženi u vremenu jedno-satnog čekanja na vlak na željezničkom kolodvoru u Orchi. Nakon natezanja s nosačima prtljage i lokalnim agentom koji je tvrdio da napojnice koje smo dali da podijeli nosačima, vozačima i konobarima, ne pokrivaju i troškove nošenja naših kofera od autobusa do željezničkog kolodvora, te je tražio naknadu od 3-5 $ po komadu za prijenos prtljage. Ipak, konačno je postignut dogovor, tako da besplatno utovaruju našu prtljagu na kolica i voze ju do prvog perona, no to nije peron sa kojeg polazi naš vlak. Na peroniima vidimo gomilu ljudi koji hodaju polagano ili užurbano, a velika ih većina i spava na istima čekajući prijevoz. Osim svetim kravama, peroni su ispunjeni pokojom ovcom i kozom, kao i ranjenim psima, vjerojatno punim malim gmizajućih životinjica, jer se non stop češkaju. Na željezničkim tračnicama vidimo poveću količinu dugorepih glodavaca koji veselo trčkaraju između tračnica neometani od nikog i ničeg, vjerojatno zbog strogog poštivanja jedne od dogmi religije jainizma koju je propovijedao Mahavira a ta je „Živi i pusti živjeti“.

Dakle, kao što sam već i naprijed napomenula:“Putniče namjerniče, ne gledaj dolje, već prema visinama“, jer gledajući prema dolje možeš samo okrenuti glavu i upitati se: „Ma da li ovi ljudi imalo poznaju osnove higijene“.

Međutim, kao što je već i rečeno, Indija je zemlja velikih suprotnosti. Od uistinu velike nečistoće po ulicama, željezničkim kolodvorima i sl., do prekrasno uređenih hotela u kojima smo bili smješteni tijekom našeg puta, te posebno njihovih vrtova, kao i veoma čistih i uglancanih kulturnih znamenitosti koje smo tijekom puta posjetili  (kao npr. hramovi u Khajurahu, mauzolej Mahatme Gandhija u New Delhiju, rezidencijalne četvrti glavnog grada, dio gdje je predsjednička palača, kao i dio glavnog grada u kojem su razna ministarstva, konzulati i ambasade, kompleks grobnice Taj Mahal u Agri i sl.)

 

Eto došlo je i vrijeme da počnem malo opisivati gradove koje smo posjetili. Nakon rigoroznih sigurnosnih provjera u zračnoj luci Katmandua, te posebne sigurnosne provjere na samoj pisti, a prije ulaza u zrakoplov „Air Indija“, letimo 40-ak minuta i stižemo u „holy city“ – sveti grad VARANASI. Ostajemo osupnuti veličinom i čistoćom samog aerodroma. No, nažalost  isto ne traje dugo, jer sam grad u kojem živi oko 3,5 miliona ljudi  jednom riječju je prenapućen.  Što se tiče prometa, a poglavito prometnih znakova, ovdje iste treba zaboraviti, kao da ih nikada niste vidjeli i po njima se ravnali. Ulazimo u  ogromno gradsko središte u kojem caruju motorne i biciklističke rikše, automobili, ljudi rsznih boja, rasa, staleža, od kojih je najviše sirotinje, krave i razne druge životinje koje slobodno šeću ulicama u kojima je promet tako organiziran da se uistinu ne zna „ko koga, niti ko s kim“. Ali, interesantno, niti na jednu prometnu nesreću u samoj toj košnici nismo naišli.

Prvo posjećujemo SARNAT-jedno od najsvetijih mjesta budizma, 10-ak km udaljenog od Varanasija, koje posjećuju hodočasnici iz cijelog svijeta, a u kojem se nalazi hram, te mjesto na kojem je Budha ispod budy stabla održao u dobi od 35 godina svoju prvu propovijed prosvjetljenja pred 25 stoljeća čiji su prvi slušatelji bili jeleni. Tu su i najstarije stupe koje je u 3.-ćem st. gradio kralj Ašoka.

Varanasi hram u Sarnatu

Sarnatu-mjesto na kojem je Budha izrekao svoju prvu propovijed nakon prosvjećenja

Navečer idemo na „ceremoniju aarti“ vozeći se biciklističkim rikšama gotovo 45 minuta. Ova se svečanost održava svih 365 dana u godini, a  traje oko 45 minuta. Održava se  u čast božice vode Gange, kojoj doprinose voće i cvijeće i bacaju ih u svetu rijeku Ganges. Pale baklje i mole molitve na sanskrstu. Mogu reći da sama svečanost djeluje vrlo impresivno, a što se ni u kojem slučaju ne može reći za sam ambijent, odnosno okoliš kroz koji smo prolazili do dolaska na svečanost. No naše žilave malenkosti prođoše i kroz navedeno.

Varanasi-ceremonija Aarti u čast Božici vode Gangi

Dakle, sam grad Varanasi (poznat i po imenima Kashi i Benares), smješten je na obalama rijeke Ganges, a središte je civilizacije više od 2000 godina. Sam je grad dobio ime po dvijema rijekama –Varuna i Assi. Za svakog pobožnog hindusa, smrt u ovom gradu, znači izravan put u raj. Glavnu atrakciju grada predstavlja obredno kupanje na više od 100 gatova. Na samoj rijeci, koju smo posjetili u ranim jutarnjim satima kako bi doživjeli izlaz sunca nalazi se i poznato sveučilište, sagrađeno 1918, koje zauzima površinu od 5 km², a slovi kao središte za proučavanje indijske umjetnosti, kulture i glazbe, kao i za studij sanskrsta. Na samoj rijeci gledamo ljude koji se kupaju, peru kosu, i rublje u rijeci, meditiraju, spaljuju mrtve na posebnim gatovima. Ujedno, darujemo i mali poklon božici Gangi spuštajući u vodu naleni cvjetni buketić na kojem je upaljena svjećica. Uz  čamac kojim plovimo po svetoj rijeci pristaju i čamci koji prodaju kamene sloniće, ogrlice od sandalovine kao i raznobojnog stakla, odnosno šarenih perlica.

U ranim popodnevnim satima avionom odlazimo put 40-ak min. udaljenog KHAJURAH-a, jednog od najznačajnijih arheoloških mjesta Indije, poznatog po erotskim figurama koje slave religioznost i kult muškosti, a koji su uvršteni u UNESCUO-vu svjetsku baštinu. Danas grad ima oko 6 000 stanovnika.

Khajuraho-vrt hotela Ramada

Nekada je bio prijestolnica dinastije  Chandella koja je vladala pet stoljeća. Hramovi koji se dijele na zapadne, kojih je sačuvano 22 kom.  istočne koih ima 10, te južne, primjer su indo-arijske arhitekture Skulptori su u kamenu prikazali mnoge aspekte indijskog života pred 1000 godina (bogove, božice, ratnike, glazbenike , životinje i sl). Hramovi su nastali između 950-1000 godine i izvrsno su očuvani, jer je to područje nekada bila prašuma.

Svi se hramovi mogu podijeliti na tri dijela – ulazi se kroz trijem, slijedi dvorana poduprta  stupovima i okružena hodnikom, te unutarnje svetište sa prikazom božanstva kome je hram posvećen. Neki su hramovi građeni od  granita, dok su oni koji potječu iz klasičnog perioda povijesti grada građeni od pješćanika. Varaha hram je iz X st,, a posvećen je trećoj inkarnaciji Višne. Nasuprot njega je najstariji hram iz  950 god. koji je bogato ukrašen prizorima iz lova, raznih bitaka i erotskim motivima. Najveći i najviši hram posvećen je Šivi, a krasi ga 800 statua bogova i boginja, te glazbenika i likova u raznim erotskim pozama. U skupini hramova nalazi se i hram iz XI st. posvećen bogu sunca. Unutar istočne grupe hramova sagrađen je muzej sa kružnom galerijom u kojoj su postavljene statue 24 učitelja jainizma.

U popodnevnim satima šestog dana našeg puta vozimo se autobusom prema ORCHI, smještenoj na  obalama bistre rijeke Betwe. Ma dođe ti tako milo vidjevši čistoću rijeke, da se poželiš okupati u istoj. Grad nastaje u 15. st.  kada je plemenski glavešina iz obitelji Bundela na tom mjestu odlučio podići svoje sjedište. Kompleks utvrda sastoji se od tri palače smještene u otvoreni četverokut. Najljepša od njih je Jehangir Mahal-koja se smatra veličanstvenim primjerom Mughal arhitekture. Uz njih je na stijeni sagrađen hram. Osim palača, na području grada se nalaze i memorijalne grobnice.

U kasnijim popodnevnim satima vlakom odlazimo prema AGRI .

Agra je tijekom 16. i 17. st. bila jedna od mogulskih prijestolnica koja je svoj vrhunac doživjela u vrijeme vladavine mogula Akbara.

Od ostalih mogulskih vladara značajan je Šah Jahan koji je Agri ostavio čuvenu džamiju Jama Masjid koju je posvetio svojoj najstarijoj kćeri, te grobnicu od bijelog mramora inkrustiranu dragim i poludragim kamenjem-Taj Mahal, smještenu na obali rijeke Yamune koju je posvetio svojoj voljenoj supruzi, kraljici Mumtaz Mahal, koja je umrla na porodu 14-og djeteta. Sam spomenik građen je 22 godine, počevši od 1631. i danas se smatra jednim od 7 svjetskih čuda. Perzijski graditelj Ustad Isa građevinu je podigao na mramornoj platformi veličine 313 četvornih stopa u sredini koje  je najveća-70 m visoka kupola, a kojih na samoj građevini ima ukupno 22.

Nakon posjeta Taj Mahalu, odlazimo do tvrđave Agra koju je započeo graditi mogul Akbar 1565. u crvenom pješćaniku, a gradnju je dovršio njegov unuk Šah Jahan. Sama građevina veoma je slična crvenoj tvrđavi smještenoj u glavnom gradu Delhiju. Unutar utvrde značajni su mramorna džamija, te brojne palače od kojih je najznačajnija višekatnica Jahangir Mahal koju je Agbar posvetio svojoj supruzi, a u koju su ulazi kroz impresivna vrata i dvorište. Dvorane palača dekorirane su u perzijskom stilu zlatno-plavim štukaturama, a neke se ističu prekrasno obrađenim detaljima u kamenu.

Agra-ulaz u Red Forth-Crvenu tvrđavu

Hranjenje simpaične vjeverice u dvorištu Crvene tvrđave u Agri

Posjećujemo i napušteni grad Fatehpursikri iz 1569., nekadašnju prijestolnici mogulskog kralja Akbara. Grad je građen 16 godina u crvenom pješćaniku, da bi se u njemu boravilo svega 14 godina, te kasnije isti napustilo zbog problema snabdijevanja vodom. Grad je kombinacija imena dvaju mjesta (Fatehpur i Sikri) koja su se nalazila u neposrednoj blizini, a upisan je u UNESCU-ovu svjetsku baštinu. U izgradnji grada vlada kombinacija indijske, iranske i srednjoazijske arhitekture.

U popodnevnim satima, osmog dana našeg puta po Indiji i Nepalu, vozimo se autobusom do JAIPUR-a, glavnog grada savezne države Radžastan. Grad je poznat i pod nazivom „Ružičasti grad“ zbog boje fasada mnogih građevina.. Osnovao ga je 1727. maharadža Jai Singh II. Grad je planski sagrađen, te su za 4 godine završene glavne palače, centralni trg i glavne ulice. U središtu grada nalazi se kraljevska palača (danas gradska palača, sagrađena između 1728. i 1732.). Značajna je i Hawa Mahal-Palača vjetrova iz 1799. koja čini istočni dio zidina gradske palače, a najbolje se vidi s ulice. Ovu građevinu krasi čipkasta ružičasta fasada i. Sama zgrada izgrađena je za žene iz harema koje su kroz otvore na pročelju mogle promatratiu život na ulici, a da one same istovremeno ne budu viđene.

JAIPUR-Palača vjetrova sa 1000 prozora

U Jaipuru smo posjetili i opservatorij Jantar Mantar (u prijevodu: instrumenti za mjerenje sklada u nebesima). Ovo je jedan od najstarijih observatorija u svijetu sagrađen između 1728. i 1734. Svaki instrument ima svoju posebnu funkciju i daje precizno očitanje.

Interesantnom vožnjom na slonovima u jutarnjim satima, 9-tog dana našeg puta, dolazimo  do tvrđave i palače Amber, sagrađene početkom 17. st. na mjestu hinduskog hrama iz 10. st. na strateški važnom položaju koji dominira uskom dolinom. Sama je palača osigurana 22 km dugim zidom U palaču se ulazi kroz pet obrambenih zidina. Unutar utvde nalazi se hram posvećen božici Kali, dvorana za javne prijeme, dvorana za privatne posjete, mramorni paviljon, te Palača ogledala. Na zapadu se nalazi palača užitaka s tekućom vodom koja hladi zrak, te vratima ukrašenim slonovačom i sandalovinom.

Nakon Jaipura, 10-ti dan našeg puta polazimo prema glavnom gradu Delhiju, zaustavljajući se usput u mjestu Nemrana na čijem brežuljku je prekrasan maharadžin dvorac, koji se prostire na površini od 10 hektara, sagrađen 1464, obnovljen 1986, a danas pretvoren u haritage hotel, u kojem ručamo. Okolina hotela ukrašena je prekrasnim cvijećem, te još i posebno ukrašena cvjetnim laticama zbog vjenčanja koje se održava u hotelu.

U večernjim  satima dolazimo do glavnog grada Indije DELHIJA u kojem smo smješteni u „Crowne plaza today“, jednom od najljepših hotela na našem putu (što se tiče samog izgleda soba).

Grad se prostire na površini od 1485 km² na kojem živi preko 13 miliona stanovnika. Sam Delhi je danas, za razliku od prije 33 godine, kada sam prvi puta posjetila Indiju i njen glavni grad, čisti grad u kojem na ulicama nema „svetih krava“ niti drugih stvorenja životinjskog porijekla. Dijeli se na dva dijela: stari i novi dio. Stari dio grada smješten je unutar obrambenih zidina i prostire se  zapadno od Crvene tvrđave koju je dao sagraditi mogulski vladar Šah Jahan u prvoj polovini 17. st. Povijest grada stara je preko 3000 godina. Napadali su ga mnogi osvajači od Timur Lenka u 14. st,, Babura u 16. st,, te Britanaca u 19. st.. Ovdje se nalazi i najveća džamija u Indiji Jama Masjid, sagrađena po nalogu Šah Jahana, pa se po njemu stari dio grada naziva i Sah Jahanabad.

Južno od starog dijela grada prostire se  New Delhi, izgrađen u vremenu kada je Indija bila britanska kolonija. Britanci su krajem 1911. proglasom kralja Georgea V započeli s izgradnjom novog dijela grada koji se protezao na površini od 26 km², te je svojim širokim avenijama i velikim parkovima trebao simbolizirati  veličinu i snagu britanske imperije.

Među znamenitostima novog dijela grada tu su: Vrata Indije-spomenik palim indijskim vojnicima u I svj. ratu, Zgrada Parlamenta, Nacionalni muzej, te druge palače u kojima je danas smještena državna administracija.

Južno od središta grada posjetili smo Qutab Minar -kompleks koji se sastoji od džamije, medrese i minareta visokog 73 i širokog 8 m. Nasuprot tom minaretu je nedovršeni minaret, širok 27 metara. Kompleks je sagrađen krajem 12. i početkom 13. st., a trebao je simbolizirati dominaciju islama nad nevjernicima. U dvorištu kompleksa je veliki željezni stup, star preko 2000. godina, za koji nitko ne zna tko ga je postavio i koji ne hrđa, tako da postoji misterija oko samog postavljanja stupa i sastava materijala od kojeg je isti sagrađen.

U večernjim satima slijedi oproštajna večera u jednom restoranu u kojem se predstavnici naše lokalne agencije opraštaju od naše grupe darujući svakom članu jedan krasan poklon sa čajevima  iz raznih dijelova Indije.

Slijedi užurbano pakiranje i strahovanje da li će naša prtljaga svojom težinom zadovoljavati propise zrakoplovne kompanije Turkish airlanes (1 kofer po osobi težine 20 kg, uz toleranciju 1-2 kg, te ručna prtljaga težine 8 kg). No, sve je u redu, te tako u ranim jutarnjim satima 12-og dana našeg puta i odlazimo put aerodromona u Delhiju na kojem moramo biti 3 sata prije polaska. U 6,55 po lokalnom vremenu odlazimo do 4561 km udaljenog Istambula u koji  slijećemo oko 10,45 po lokalnom vremenu, te tada čekamo sve do 18,10 navečer kada avionom iste kompanije letimo prema 2000 km udaljenom Zagrebu.

 

I što reći na kraju.  Zanemarivši početnu nelagodu zbog gubitka grupe, kao i pitanje osnova higijene u Nepalu i Indiji, moram priznati da je unatoč navedenom i ovo putovanje bilo prekrasno, puno zanimljivih ljudi, događaja i uistinu fascinantnih građevina za koje se uopće može reći da ih ljudska ruka može stvoriti. Morate priznati da je to i ono najvrednije radi čega ljubitelji putovanja, među koje spada i moja malenkost, rado putuju.

Znam uvijek reći da putovanja mogu biti fiički veoma naporna, pogotovo ukoliko više i niste „u cvijetu mladosti“. Međutim, ista su melem za dušu čovjeka. To je ono što ostaje samo za onoga koji putuje i koji voli putovati, a taj mu osjećaj ugode i duševne smirenosti nitko ne može uzeti.

Next Post

Previous Post

Leave a Reply

© 2019 Pinklec na rame

Theme by Anders Norén

Scroll Up