Pinklec na rame

Puglia

Godina 2017. završila je sa dva vrlo kratka putovanja u Slavoniju. Definitivno, jako kratko, te osjećam da ove godine moram poći na neko duže putovanje da uistinu, bar malo, napunim baterije. I tako, razmišljajući o malo dužem putovanju, put me nosi u moju simpa agenciju „Burg“ gdje nalazim jedan zaista zanimljiv aranžman pod nazivom „Puglia-uspavana ljepotica na peti talijanske čizme.“ Termin, više nego pogodan, neposredno nakon Uskrsa tj. od 9. do 15. travnja. Ne prerano, a niti prekasno, pa odluka ubrzo pada, te već krajem veljače uplaćujem prvu polovinu aranžmana, a u ožujku i ostatak. U agnciji mi obećaše da će mi pronaći „schlafkamerada“, jer i ta činjenica smanjuje ukupnu cijenu.

Dakle, neposredno pred Uskrs, koji je ove godine pao na sam dan raznih šala i smicalica, tj. 1. travnja, zovem agenciju i kažu mi da je sve sređeno (da su mi pronašli simpa cimericu Anu koja radi u Leksikografskom zavodu, te da se na put kreće prema programu).

I tako, dolazi i 9. travnja, kada uz pratnju vl. agencije „Burg“-gosp. Saše i vozača Marka – prijevoznika „Mandi toursa“ krećemo prema „Bella Italaliji“. Vozimo se potpuno novim busom koji je tek tjedan dan pred naš put došao u vozni park, tako da su naše malenkosti-prvi putnici u navedenom prijevoznom sredstvu.

Prelaskom graničnog prijelaza kod Sežane, ulazimo u jednu lijepo uređenu i organiziranu europsku državu –Italiju, koja uistinu s pravom nosi naziv-Bella Italija. Naime, u svakom kutku ove zemlje naći ćete nešto oku lijepo, velebno, uređeno u gospodarsko – turističko i inom smislu. Naići ćete na masu prekrasnih mjesta, raznih kulturno povijesnih spomenika (od kojih je većina pod zaštitom UNESCO-a), krasnih rijeka, jezera, mora, planinskih predjela. Putem vidimo nepregledna polja vinove loze, navodnjavane putem podzemnihh i nadzemnih crpki, pokrivene ceradama za zaštitu od ptica i elementarnih nepogoda, te brže sazrijevanje.

Polja vinove loze

Također vidimo i nepregledna polja maslina koje su kao vojnici zasađene u razmacima od 2-3 metra i koje se također navodnjavaju bilo podzemnim ili nadzemnim crpkama. Masline su u raznim stadijima rasta, od onih malih-tek zasađenih, kojima sitno drvce zaštićuju bijelom bojom, do srednjih i veoma starih stabala-interesantno isprepletenih korijenjem. Nailazimo i na nepregledna polja žita, koje se lagano talasa na vjetru. A, ono što je nainteresantnije-sva polja su obrađena-okopana i zasađena, a niti jednog stroja niti radnika ne vidiš. Zaista, uvijek se tome divim, u bilo koju, pa i najsiromašniju zemlju otputujem. S jedne sam strane očarana, a s druge jako tužna, jer gledajući takav odnos prema zemlji, duša me boli, a srce plače kada dođem u svoju domovinu u kojoj se ništa ne isplati napraviti, već ljudi samo kukaju. A onda je to po onoj staroj:“Ako nekoliko dana pada kiša-poplave su, a ako nekoliko dana sije sunce-sve je uništeno-vrućine su.“ A da se malo uistinu ogledamo na naše susjede i konačno počnemo i svoju zemlju dovoditi svrsi zbog koje postoji. Tada će Slavonija ponovo biti žitnica Hrvatske, a propali stari gradovi, nekadašnji lijepi hoteli, naši lijepi otoci i kompletna zemlja biti uistinu Raj na zemlji. No. moja malenkost živi u nadi da će možda unuci njenih unuka dočekati i taj dan. A do tada, koliko mi prilike budu dozvolile, i nadalje ću putovati, jer me to uistinu veseli i diviti se ljepotama drugih zemalja, a u duši plakati nad svojom domovinom koja je uistinu veoma lijepa-ali nažalost zemlja u kojoj se ništa ne isplati napraviti, odnosno unaprijeđivati ili samo održavati već napravljeno.

Nakon ovih uvodnih napomena i, za neke malo, a za neke i možda previše jadikovki, započinjem sa mojim putopisom.

Dakle, Italija je država koja u svom sastavu ima dvije samostalne države (San Marino i Vatikan). Zemlja sa 75 miliona stanovnika, 8500 km auto cesta koje se plaćaju, te mnoštva četverostaznih cesta koje se ne plaćaju. Pored navedenog, postojeće ceste se održavaju i intenzivno proširuju, te grade nove. Interesantno je napomenuti da se uglavnom za Italiju misli da je ista prvenstveno turistička zemlja, te da bi, kao i u Hrvatskoj turizam, i to pretežito strani, trebao biti i glavna gospodarska grana. Međutim, u Italiji se smatra da 65% treba biti domaćeg turizma, da bi se moglo smatrati da je tada ta gospodarska grana postigla svoj cilj.

Dolazimo do našeg prvog odredišta-impozantnog grada FERRARE. U 15. st. grad je imao 100 000 stanovnika kao Milano, Firenza i Napulj. Vladari (knezovi i vojvode) razrušili su jednu stranu centralnih zidina i tu napravili veliku aveniju. To je bila granica između novog i starog dijela grada. Ferrara je glavni grad pokrajine Ferrara u regiji Emilia Romagna, smještena 40 km sjeveroistočno od Bologne, a danas ima 150.000 stanovnika. Cijeli je grad pod UNESCO-om svjetskom baštinom. Grad je izgrađen u boji cigle. Karakteristično je da su se uglovi zgrada ukrašavali mramorom.

Sam grad okružen je sa 9 km starih zidina izgrađenih u 15. i 16. st, koje su zajedno sa zidinama u Lucci najbolje sačuvane renesansne građevine u Italiji.

Zidine Ferrare

Najvažnija građevina je zamak obitelji Este s 4 tornja izgrađen od opeke u središtu grada, okružen kanalom, izgrađen 1385, te djelomično obnovljen 1554.godine.

U  blizini je bolnica Sv. Ane u kojoj je tijekom napada ludila hospitaliziran Tarquato Tasso (od 1579-1586).

U gradu se nalaze brojne palače u renesansnom stilu. Među najljepšima je Dijamantna palača koja je ime dobila po kamenim blokovima na fasadi u obliku dijamanata. U njoj je Nacionalna galerija sa velikom kolekcijom slika ferarske škole iz druge polovine 15. stoljeća.

Samostan Tijela Kristova sadrži grobnice obitelji Este (Alfonsa I i II, Lukrecije Borgije i drugih).

Od ostlih znamenitosti  spominjem, između ostalih, sinagogu i Židovski muzej u blizini katedrale i dvorca Este. Tu se nalazio i geto od 1627.-1859. u kojem su Židovi bili odvojeni od ostalog stanovništva. Ovdje je i Gradsko kazalište, te Crkva Sv. Franje i druge znamenitosti.

Od znamenitih stanovnika spominjem dominikanskog svećenika i vjerskog vođu Fienze-Girolama Savanarolu, koji je kao heretik spaljen na lomači, te filmskog režiaera Michelangela Antonionija.

Na dvoru obitelji Este radili su brojni umjetnici kao književnici: TarquatoTasso, Ludovico Ariosto, Giorgio Bassami, te slikari Giovanni Bellini, Pietro dela Franceska, Leon Batista Alberti, Tizian i mnogi drugi, a obitelj Este bila je i mecena mnogima od njih.

U večernjim satima dolazimo do RIMINIJA gdje smo smješteni prvu i zadnju noć našeg puta u hotelu „Aldabaran.“ Rimini je grad i luka u sjevernoj talijanskoj pokrajini Emiliji Romagni. Ubraja se u najpoznatije mondeno talijansko ljetovalište sa 140.000 stanovnika. Danas 10% gradskog stanovništva čine emigranti doseljeni iz svih krajeva svijeta. Najrazvijenije gospodarske grane su: turizam, te prehrambena i tekstilna industrija. Grad je smjšten na jugoistočnom dijelu Padske doline uz Jadransko more, na oko 5 m visine, sjeveroistočni dijelovi Apenina nalaze se oko 10-ak km južno od grada. Na udaljenosti od 10-ak km od grada nalazi se samostalna država Republika San Marino, koju smo i posjetili posljednjeg dana našeg puta po Italiji.

Kroz grad protječu dvije manje rijeke (Auza i Marechia) koje se ulijevaju u more.

Od znamenitosti grada spominjem Augustov slavoluk iz 27. god. pr. Kr., Tiberijev most – izgrađen od istarskog kamena, dijelove amfiteatra, promjera 117 x 88 m, s arenom od 73 x 44 m kapaciteta 15.000 gledatelja, te dijelove stare ribarnice. Svi navedeni lokaliteti veoma su lijepo i pristupačno širem krugu ljudi označeni ne samo na mapi grada koju možete uzeti u hotelu, već i na samim lokalitetima.

Augustov slavoluk

Kao što sam već i spomenula u gradu postoje brojne srednjevjekovne palače iz 13. i 14. st, te crkve i to: katedrala iz 13. st. u gotičkom stilu, kasnije obnovljena u renesansi, crkva Sv. Ivana Krstitelja, te crkva San  Giuliano Martire iz 1553. u kojoj se nalazi velika Veroneseova slika.

Drugi dan našeg puta vozimo se autocestom uz zapadnu obalu Jadrana preko Ancone do najmanjeg malog talijanskog grada ASCOLI PICENO. To je glavni grad talijanske provincije Ascoli Piceno u regiji Marce sa cca 50.000 stanovnika. Gradić leži na ušću rijeke Tronto. Sa tri je strane okružen planinama Apenina.

Grad ima puno rimskih spomenika (ostaci gradskih bedema, dva mosta, teatra, amfiteatra, hram božice Veste). Značajna je i crkva San Francesko, čija je gradnja započela 1262., katedrala iz 7 st.(proširena 1481. i 1592. posvećena biskupu od Picena), komunalna palača iz 13. st. nastala spajanjem dvaju postojećih građevina ( danas je tu galerija slika), zatim  Palazzo del Popolo iz 13. st. (danas gradski muzej). te Palazzo del Capitani. Nekada je u Gradu bilo 200 tornjeva koji su krasili patricijske palače, koji su visinom tornjeva producirali svoju moć. Kasnije je srušeno 90 tornjeva, ostali su tornjevi crkava. Ova činjenica me neodoljivo podsjeća na još jedan lijepi mali talijanski gradić u kojem sam bila pred nekoliko godina. To je San Giminiano-koji je također karakterističan po tornjevima na zgradama.

Ascoli Piceno u cijelosti je izgrađen od kamena (palače, crkve, obične kuće-sve su od kamena (terantina). Interesantan je stari dio grada sa 2 visoka tornja, Na samom glavnom trgu prevladavaju zgrade izgrađene u tri različita stila-gotskom, romanskom i u renesansi, a isti stilovi prevladavaju i na Malom trgu na kojem su katedrala i biskupska palača.

Nedaleko od Palazzo del Capitani nalazi se caffe bar „Meletti“ u kojem treba obavezno kušati specijalitete ovog grada. To su liker anisetta, te fercite-masline punjene mljevenim mesom i pohane. Uz čašu vrlo finog piva, dobili smo i nekoliko canape sendviča,  a što sam sve ovjekovječila svojim fotografijama.

Punjene masline

Usluga uz pivu

U prvom tjednu kolovoza u gradu se održava trka konja. Grad je poljoprivredni centar regije, a ima i tekstilnu, kemijsku te elektroindustriju.

Naše putovanje nastavljamo prema Pugliji, te smo dva dana smješteni u Barletti u hotelu „Best western Cabalieri.“ Sam grad BARLETTA sa 90.000 stanovnika je nekada bio utvrda koja je obnovljena. Na centralnom trgu, ispred crkve Posljednjeg suda nalazi se Kolos-veliki brončani kip istočno rimskog cara (ne zna se točno kojeg), visine 16 metara. Kip je pronađen nasukan na obali mora nakon potonuća  mletačkog broda 1204. godine. Prve i jedine vijesti o kipu datiraju iz 1309. godine. Sam kip prikazuje bradatog cara-koji je prepoznatljiv po dijademi. Prikazuje zapovjednu gestu cara s uzdignutom desnom rukom u kojoj drži križ, dok u ispruženoj lijevoj ruci drži kuglu.

Kolos

Karakteristično je za Barlettu, kao i druga manja mjesta kroz koja smo prolazili do dolaska na poluotok GARGAMO- da su veoma uske ulice u kojima se promet odvija u oba smjera, ili su automobili parkirani s jedne i druge strane ulice, tako da je uistinu pravo umijeće manevriranje autobusom na tako uskim ulicama. No našem, zaista vrsnom vozaču Marku, navedena činjenica nije predstavljala nikakav problem.

Putem do poluotoka Gargamo prolazimo kroz mjesto Saline na kojem se na 60 ha uzgaja sol. Proizvodi se do 7 milijuna kvintala soli. Mjesto je dugačko 20 km i 4 km široko. Već od 1790. godine ovdje je radilo oko 1000 radnika. Danas na plantažama soli uglavnom rade Rumunji, ali ima i Afrikanaca. Inače ovo je mjesto prirodni rezervat u kojem su staništa raznih vrsta ptica (interesantni su flamingosi), pa se organiziraju i ture za promatranje ptica. Na ovom je području zabranjen lov. Inače ovdje ima i termalnih izvora sa slanom vodom. Upravo zahvaljujući mjestu Saline, razvija se grad Barletta. Na desno od solane su krasno obrađeni vrtovi sa apartmanima za smještaj turista.

Brda soli u solani u Salinama

GARGANO je rt na istočnoj obali Italije u provinciji Foggia (regija Apulija). Zbog oblika zovu ga i „mamuza talijanske čizme“. Taj brdoviti poluotok dug je 65 km, površine 2015 km², okružen terasama raznih geoloških razdoblja čija je najviša točka planina Calvo visoka 1065 m. Sjeverne strane poluotoka kultivirane su vinogradima, citrusima i maslinama, a južne se spuštaju do ravnice Foggia-poznate po svojim crnim vinima. Od nekadašnjih hrastovih šuma, danas je ostalo  vrlo malo. U unutrašnjosti poluotoka ima nešto bukovih šuma. Gradovi Vieste na istoku, i Manfredonia na jugu- najveće su turističke destinacije na jugu, a Monte St. Angelo-drevni je hodočasnički centar uz obližnji San Giovani Rotondo u kojem se kopa boksit.

U cilju očuvanja prirode, šuma i močvara godine 1995. osnovan je NP Gargano površine 1200 km².

Na poluotoku Gargamo posjećujemo St. Giovani Rotondo-najpoznatije hodočasničko mjesto. Od 2004. u mjestu je bazilika koju je projektirao Renzo Piani. Sama crkva ima 6000 mjesta za vjernike, dok na prostoru izvan crkve ima još mjesta za 30.000 vjernika. Strop crkve je drveni, a isti drži 21 stup. Izvan crkve je veliki križ i zvonik. U bazilici  je dnas pokopan Padre Pio-kapucin, rođen 1887. u Brementu. Kao dijete sa 4 godine imao je duhovne vizije. Kasnije je ušao u franjevački red te dobio stigme (žive rane na nogama, rukama i prsima-tj mjestima na kojima je Isus bio proboden). Već za života Padre Pio je radio mnoga dobročinstva, a od priloga koji su vjernici ostavljali sagradio je na brežuljku pored crkve veliku bolnicu koja je otvorena 1956., te je do tada bila najsuvremenije uređena bolnica sa svim odjelima. Umro je 1968. Još za života osobnno mu je u posjet dolazio i sa njim razgovarao papa Ivan Pavao II, te je zbog zalaganja za ublažavanje patnji mnogih obitelji (posebno bolesnih i siromašnih), još za života Padre Pia bio pokrenut postupak za proglašenje istog blaženim. Svetim je proglašen 1999. na Trgu Sv. Patra u Rimu. Njegovo tijelo koje je danas sahranjeno u bazilici ostalo je neraspadnuto (kao i tijelo pok. Leopolda Mandića), iako nije balzamirano, te se isto može i vidjeti u novoj bazilici čija je unutrašnjost optočena zlatnim listićima.  Moj komentar  na navedeno je: „možda je isto malo i neprimjereno – s obzirom na skromnost koje je za života propovijedao i živio pok. Padre Pio.

Nakon bazilike Padre Pia, odlazimo u 20-ak km udaljeno hodočasničko mjesto Monte St. Angelo koje je 2011. godine uvršteno u UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine u Europi. Ovdje se nalazi špilja u kojoj je svetište Sv. Mihovila Arkanđela kojeg karakteriziraju plašt i mač. Tu se godine 490, 492. i 493.  pastirima ukazao arkanđeo Mihovil i darovao im svoj plašt. Jedan od hodočasnika uzeo je dio plašta, te osnovao svetište St. Michel u Francuskoj.

Ovo se mjesto prvi puta spominje 979. godine. Između 1081. i 1103. Monte St. Angelo bio je glavni grad normanske vlasti u Italiji. Tu je bila rezidencija Rainulfa I te Aversea i Roberta Guiscarda koji je sagradio normansku kulu i utvrdu koju je Fridrich II obnovio kako bi je koristila njegova ljubavnica Bianca Lucia. Kasnije je bila korištena kao zatvor.

Svetište Sv. Mihovila bilo je nacionalno longobardsko svetište nakon osvajanja Gargana u 7. st. Sama crkva je jednobrodna bazilika pokrivena rebrastim svodom. Atakcija ovog mjesta je i longobardska grobnica kralja Ratkavija(baptisterij iz 11/12 st.), te crkva Santa Maria Maggiore iz 1198. s isklesanim portalom i bizantskim freskama iz 13 i 14. st.

U popodnevnim satima trećeg dana našeg puta posjećujemo vrlo interesantan dvorac Castel del Monte.Ulaznicu u isti plaćamo na licu mjesta 7 eura, a 1 euro lokalni autobus koji nas vozi oko 2 km na brdo gdje je smješten dvorac. Castel del Monte je dvorac rimsko-njemačkog cara Fridrika II izgrađen 1240.-1249. Dvorac je izgrađen u obliku osmerokuta koji najvjerojatnije predstavlja simbol između kvadrata  (koji predstavlja zemlju) i kruga (koji predstavlja nebo), a kao aluzija na Fridrika koji vlada po božjem poslanju. To je inače bio lovački dom Fridrika II do njegove smrti 1250. godine. On je bio strastveni sokolar, te je i sam napisao i knjigu“Kako uzgajati sokolove“. Nekada je na ovom području bila šuma sa mnogo divljači. Kasnije, dvorac je pretvoren u zatvor, pa nakon toga korišten kao sklonište od kuge, da bi nakon toga pao u zaborav. Izvorno, dvorac je posjedovao mramorne zidove i stropove koje su razni vandali otuđili i tako ruinirali dvorac. Dvorac 1876. otkupljuje talijanska država za 25.000 lira, te 1928. započinje restauraciju. Središnji zaplet knjige Umberta Eca „Ime ruže“ utemeljena je na ovome dvoru. Dvorac je 1996. upisan u UNESCU-ov popis svjetske bštine u Europi, a slika istog  nalazi se i na stražnjoj strani talijanske kovanice eura od 1 centa.

Kule dvorca visoke su 26 m, a zidovi su širine 25 m. Dvorac ima središnje dvorište promjera 56 m. Nema opkopa oko dvorca, ni mosta na ulazu, a što dokazuje kako je ova građevina zamišljena kao dvorac za uživanje, a ne kao obrambena  utvrda. Dokaz tome su i stubišta u kulama koja vode na drugi kat, a koja su zakrivljena s desna ulijevo, dok je praksa srednjeg vijeka bila da se stubišta rade zakrivljena slijeva udesno kako bi se eventualnom neprijatelju onemogućilo da idući nagore zamahuju mačevima, dok su se branitelji odozgo mogli braniti zamahujući mačevima u desnoj ruci.

Dvorac Castel del Monte

Četvrti dan našeg puta (12. 04) odlazimo do ALTAMURE. Kako nam je sam grad na putu, to isti dobivamo kao dodatak našem putu prema Pugliji. Sam grad poznat je po izradi kruha i katedrali koju je dao graditi Fridrih II koji je grad obnovio i naselio ga Grcima.

Kruh koji se radi u ovom gradu specifičan je po tome što može dugo stajati. Radi se od  žita, specijanog kvasca i vode. Kruh se peče u pet faza. Ima specijalnu koru koja se prvo struže. Peče se u dva oblika (manji okrugli i veći sa ispupčenom sredinom). Postoje posebne transportne kuće koje taj kruh prevoze po cijeloj Italiji.

Altamura je opasana zidinama, ali se sam grad razvio i izvan zidina. Specifični su dijelovi grada koji se zovu- k l a u s t r i- to su dijelovi grada na kojima su se spajale ulice. te čine male trgove.

Altamura-ulaz u katedralu

Nakon Altamure odlazimo prema Materi.

MATERE – grad i istoimena pokrajina u regiji Bascilicata, na jugu Italije. Grad leži s obje strane malog kanjona rijeke Gravina i ima 60.000 stanovnika.

Svjetsku slavu grad je stekao zbog svog starog grada („Kamenje Matere“) koji potječe iz prapovijesnog trogloditskog naselja, te se smatra najstarijim ljudskim naseljem u Italiji. Naselje čini više naselja (Sasso Barisano s lijepo ukrašenim portalima, Sasso Caveoso s rimskim amfiteatrom, Civita s katedralom, te park s raznim crkvama od bizanta do baroka).  U kamen su prirodno uklopljene građevine, cisterne, farme, crkve, palače i kuće-ukopane u karbonatne stijene. Mnoge od tih „kuća“ su zapravo špilje, dok se ulice u nekim ijelovim Sassija često nalaze na krovovima susjednih kuća. Godine 1950. Vlada Italije je prisilno premjestila većinu stanovnika Sassija na područja grada u razvoju, iako još većina stanovništva i nadalje živi u Sassiju, te je stoga Matera jedino mjestu na svijetu gdje se ljudi mogu pohvaliti da već 9000 godina žive u istoj kući svojih predaka. Ovo je mjesto zbog sličnosti s Jeruzalemom bilo i prirodna scenografija u kojoj su se snimali mnogi filmovi (kao npr. „Pasija“-Mela Gibsona). Od poznatih osoba Matere spominjem filmskog režisera Francisa Ford Coppolu, te filmskog glumca Nicolasa Cagea.

Samo mjesto je 1993. upisano u UNESCO-ov popis  mjesta svjetske baštine u Europi.

U popodnevnim satima dolazimo do pokrajine Puglije koju nazivaju „zemljom vina, žita i maslina“. Ne trebam ni spominjati da je sve prekrasno uređeno-obrađeno, a polja su osim žitom, maslinama i vinovom lozom zasađena i uljanom repicom, lukom, artičokama, te drugim vrstama povrća.

Svugdje, osim prvi dan našeg puta, kada nam je padalo malo kiše u Ferrari, prati nas krasno sunčano vrijeme. Naš Saša kaže:“Intreresantno, gledao sam na TV prognozu za Italiju i u cijeloj se Italiji predviđa kiša, osim u Pugliji-sunce. “ Moje komentar na to je: „Pa zna se da tako treba biti kad anđeleki putuju!“

Dolazmo do glavnog grada navedene pokrajine – BARIJA koji ima izlaz na Jadransko more. Grad je željezničko i cestovno čvorište s robnom trajektnom lukom. Ima 335.000 stanovnika. U gradu je razvijena, prehrambena, tekstilna (Armani i Vuitton), grafička, strojarska, kovinska i petrokemijska industrija, a poznat je i kao studentski grad. Od 1930. godine u gradu se održava poznati sajam Fiera Del Levante. Zaštitnik grada je Sv. Nikola čija je bazilika sagrađena 1087. godine.

Od znamenitosti grada ističu se bazilika Sv. Nikole, katedrala sv. Sabina u bizanstskom stilu, ostaci normanske tvrđave (Castello Svevo), a poznta su i kazališta Teatro Petruzzelli i Teatro Margherita-u samom centru grada. Interesntan je i nogometni stadion „Sv.  Nikola“ koji je izgrađen u obliku jedra koje lebdi.

Bari-stadion Sv. Nikole

Navečer odlazimo u okolicu Monopolia-(mjesto Tore Cane koje ima i izvore termalne vode i gdje većinu današnjih turista čine Nijemci). Tu smo dvije noći smješteni u hotelu „Levante“ koji je na samoj plaži i na nekadašnjoj staroj cesti Via Apia antica kojom su stari Rimljani išli do Brindizija.

Peti dan našeg puta po jugu Italije predviđen je za cjelodnevni izlet  po „peti“ Italije. Prvo posjećujemo ALBEROBELLO – glavni grad „trullija. Sam naziv mjesta Alberobello u prijevodu sa talijanskog znači“ lijepo drvo“. To je mali grad u provinciji Bari, regija Apulija sa nešto više od 1500 stanovnika koji je 1996. stavljen na UNESC-ovu listu svjetske baštine. Ovim su krajem, do ukidanja kmetstva 1790. vladali grofovi.

Sam naziv „il trullo“ dolazi od grčke riječi u značenju-„kupola“. Truli su piramidalnog oblika, kupolastih krovova prekrivenih vapnenačkim pločama. Primjer su papovijesne gradnje bez veziva od nepravilnih komada vapnenca iz okolnih polja. Kuće su izvana premazane vapnom. Ovakav primjer suhozidnih građevina jedan je od rijetkih primjera prapovijesnog načina gradnje sačuvan do današnjih dana. Truli su se počeli graditi u 14. st. kao ptivremena skloništa pastira i poljoprivrednika, a koristili su se i kao skladišta. Takvi se primjerci gradnje mogu naći posvuda u dolini rijeke Itrije. Najveći broj trulija-njih 1500 sačuvan je u mjestu Alberobello u četvrtima Rione Monti (koja ima 7 paralelnih ulica) i Aja Piceola. Truliji su se oko polovine 17. st. počeli koristiti za stanovanje.

Postoji nekoliko teorija o nastanku trulija,

Najopularnije teorije koje o tome govore su teorije da su stanovnici Apulije pod feudalnom vlašću španjolskog grofa Acquavive d´Aragona morali plaćati porez na nekretnine napuljskom kralju. Da bi izbjegli plaćanje poreza, stanovnici su podizali trullije koji bi se u slučaju dolaska poreznika mogli brzo rastaviti i ubrzo podići nakon njihova odlaska.

Druga je teorija da se nije plaćao porez na građevine  podignute bez veziva (suhozid). No najvjerojatnija je prva teorija, koja je i bila jedan od prvih načina utaje poreza.

Alberobello je od napuljskog kralja dobio status kraljevskog grada. Opasnost od poreznika je minula, ali su stanovnici do današnjih dana nastavili podizati trulije. Slične se građevine i danas mogu naći u pojedinim dijelovima Njemačke, gdje su u 18. st. služile kao skloništa vinogradarima, kao i u našoj domovini pod nazivom „kažuni“ u Istri i „bunje“ u Dalmaciji gdje su od davnina služila kao skloništa pastira.

Obvezni dio svakog trullija je cisterna za skupljanje kišnice koja se nalazi ispod građevine. Svaki truli ima centralnu sobu-kuhinju i ostale sobe, a na vrhu je smočnica. Zidovi su široki koji ljeti daju hladnoću, a zimi održavaju toplinu.

Vršci na kupolama prvotno su bili samo dekorativni elemenat, dok kasnije postaju zaštitni znak obitelji kojoj trulli pripada. Početkom 20. st. prilikom obnove kupola koje su sive boje, vapnom se počinju crtati razni simboli od primitivnih, kršćanskih (križ, probušeno srce), ili magičnih (kao npr. slovo omega i sl.).

Danas se u većini ovih kućica na brdu Monte Rione nalaze suvenirnice, dok se na drugoj strani brda Aja Piceola nalaze slikarski atelieri ili se trulliji iznajmljuju turistima u turističke svrhe, odnosno isti služe za stanovanje lokalnog stanovništva.

Jedini dvokatni trullo izgradila je obitelj svećenika Catalda Perta sredinom 18. st. To je trullo Sovrano koji je danas muzej. Pored navedenog, postoji i jedan dvojni objekt.

Na  vrhu brda Rione Monti godine 1927. Izgrađena je crkva u čijem je tlocrtu grčki križ koja izgledom podsjeća na truli. Danas se 30% trulija koristi u komercijalne svrhe, 40% je napušteno, a 30% je stalno nastanjeno.

Crkva na brdu Rione Monti iz 1927.god.Nakon Alberobello posjećujemo LECCE  – grad i upravno središte istoimene talijanske pokrajine u regiji Apulji sa 90.000 stanovnika, smješten na samoj „peti talijanske čizme“, na poluotoku Salento.

Lecce je osnovano kao grčka kolonija koju su Rimljani nazvali Lupiae. Rimljani su u 2. st. poslije Krista sagradili grad sa anfiteatrom koji je mogao primiti 20.000 ljudi i teatrom. Grad ima i ogromnu tvrđavu u obliku trapeza, te tvrđavu Karla V.

Nakon pada Rimskog carstva Lecce dolazi u posjed Bizanta, a nakon toga Longobarda i Saracena. U 11. st. osvajaju ga Normani, a u 16. i 17. st., pod Napuljskim kraljevstvom doživljava kulturni i trgovački vrhunac. Izgrađene su crkve od bijelog mramora i ukrašavane palače.

Interesantno je da u zadnjoj nedjelji u svibnju sve palače u gradu, koji vole nazivati i „Firenzom juga“. otvore svoja  dvorišta, pa se ista mogu razgledati i uživati u njihovom sjaju.

U samom su gradu i troja ulazna vrata od kojih su dvoja veoma reprezentativna, a kroz ista smo i prošli u šetnji gradom.

Moram napomenuti da sam se, osim tradicionalno finim talijanskim espresom, ovdje častila i famoznim talijanskim sladoledom od pistacia. Uglavnom, utvrdila sam da zaista nikada u životu nisam probala nešto tako divno kao što je ovaj sladoled od kojeg su „čovjeku uistinu puna usta“.

Na kraju petog dana našeg puta po Italiji, posjetili smo krasni mali gradić OSTUNI, smješten  na tri brežuljka koji nosi naziv „bijeli grad“ jer je sav obojan u bijelo. Gradić je smješten na 8 km dugoj obali u provinciji Brindisi u regiji Apulija.  Zimi grad ima 32.000 stanovnika, da bi taj broj narastao na 100.000 u vrijeme ljeta. Grad ima industrijsku zonu, a poznat je po visokokvalitetnom maslinovom ulju i vinu.

OstuniOd znamenitosti u gradu se ističu katedrala i biskupska palača, kao i brojne palače raznih plemića.

U okolici grada nalaze se tipične m a s e r i j e koje su nekad imale prvenstveno poljoprivrednu namjenu i služile su kao mlinice, spremišta žita i sl., dok su danas, većina takvih maserija, uređena kao luksuzna ljetovališta.

Šesti dan našeg puta počinje lagani povratak. Vozimo se prema Pescari  i zaustavljamo u LORETU- najvećem  svetištu u Italiji koje potječe iz 13. st kada je despot Epira dajući vlastitu kćer Ithamar za zaručnicu Filippu iz Taranta- sinu Karla II Anžujca, kralja Napulja  moja tada u mirz donosi seriju darova, među kojima i sveto kamenje iz kuće Djevice Marije–Majke Božje. Prema vjerovanju, anđeli su prenijeli kućicu u kojoj je u Nazaretu živjela Bl. djevica Marija prvo na naš Trsat, a nakon 4 godine u Loreto. Naime, zemaljsko prebivalište Marije u Nazaretu bilo je sačinjeno od dva dijela. S jedne strane pećine u stijeni koja se još uvijek nalazi u crkvi Navještenja Marijina u Nazaretu i s druge strane od jedne prostorije sačinjene od tri zida koja se naslanjala na spomenutu pećinu. Na osnovu novih dokumentiranih uputa i rezultata arheoloških iskapanja podno Svete Kuće. Izvršenih od 1962.-1965., kao i na osnovu ikonografskih studija potvrđuje se hipoteza prema kojoj je kamenje Sv. Kuće u Loreto preneseno ljudskom inicijativom.

Loretska Gospa je zaštitnica zrakoplovaca. Autor katedrale u Loretu je Bramante koji je napravio apsidu u kojoj se ispod kupole nalazi kućica u kojoj je živjela Bl. djevica Marija.Na samom uređenju crkve radili su njveći autori 15. i  16. st

Ispred crkve je kip Siksta V koji je izgradio Zavod za smještaj hodočasnika i studenata koji su izbjegli iz mjesta pod Turcima i smještaj pronašli ovdje. Osim navedenih, u Loreto  su se naselili i mnogi stanovnici Trsata koji nisu mogli živjeti bez kućice Bl. djevice Marije.

Loreto-kip Siksta V

Loretto je grad pobratim sa marijanskim svetištima u raznim dijelovima Europe (Lurdes u Francuskoj,  Fatima u Portugalu, Censtohova u Poljskoj kao i drugim marijanskim svetištima).

U večernjim satima dolazimo do Riminija gdje nakon večere s gđom. Srebrenkom iz Karlovca šećem starim dijelom Riminija-diveći se krasnim palačama, kao i kulturno-povijesnim spomenicima smještenim u starom dijelu grada.

Posljednji dan našeg puta odlazimo do 10 km udaljenog SAN MARINA –jedne od najstarijih država na svijetu. Prema predaji osnovao ju je 301. godine klesar Marin s otoka Raba.  Zbog progona kršćana sklonio se na brdo iznad Riminia- Monte Titano gdje je izgradio kapelicu, koja je činila jezgru budućeg grada. Službeni dan osnutka najstarije republike u Europi-San Marina je 3. rujna 301. godine. Središte grada štite tri tornja, od kojih je najstariji izgrađen u 11. st. Tijekom križarskih ratova u 13. st. na drugom vrhu Monte Titana izgrađen je drugi toranj, a treći najmanji –Montale, izgrađen je u 14. st. Trgovinom i sporazumima grad-republika San Marino proširila je svoj teritorij na još devet obližnjih kaštela, čime je nastala današnja Republika San Marino. Ustav države usvojen je 8. 10. 1600, a malu je državu prvo priznala 1797. Napoleonova Francuska, a na Bečkom kongresu 1815. priznaju je i ostale europske države.

Površina San Marina iznosi 60,57 km². Ima 25000 stanovnika i 120 vojnika, a Republikom upravljaju izabrani kapetani koji se izabiru na 6 mjeseci i to: 1. 04. i 10. 10. svake godine. U zemlji su prvo imali vlastiti novac, a od 2002., iako nisu dio Europske unije, uvode euro kao službenu valutu.

Udaljenost između najsjevernije i najužnije granice iznosi 12 m zračne linije. Najviši vrh je Monte Titano sa 739 metara. Vezano uz klimu temperatura ljeti iznosi 20-30 ͦ C, a zimi od -2 do 10 ͦ C. Prosječne padaline iznose 550 mm godišnje.

U zemlji se govore dva jezika tj službeni  talijanski i romanjonski tj sanmarinski dijalekt.

Prosječna gustoća stanovništva iznosi 508 stanovnika na km², 93% su katolici, a 3% ateisti.

Važna gospodarska grana je poljoprivreda. Uzgaja se vinova loza, masline i voće, a uzgajaju se i goveda i svinje. Od 1960. počinju se razvijati obrt, trgovina i turizam. Znatan prihod osim turizma, država ostvaruje prodajom poštanskih maraka. Stanovnici plaćaju vrlo mali porez. 52%  aktivnog stanovništva radi u uslužnom, 41% u sekundarnom sektoru, a 7% u poljoprivredi. U državi je važan i bankarski sektor, ali i proizvodnja elektronike i keramike.

San Marino je poznat i po utrkama Formule 1 koja se vozi u 100 km udaljenom mjestu-Imola. Utrka se od 1981. vozi kao  Velika nagrada San Marina.

Od značajnijih suvenira-osim poštanskih maraka (tko preferira filateliju) zgodno je kupiti fino slatko vino Muskato i poznati amareto. No, s obzirom da se radi o bescarinskoj zoni tko ima novaca može ovdje kupiti i masu drugih zgodnih stvarčica od kože, kao i odjeće. Danas su najvjerniji turisti u državi  Rusi, koji u San Marinu najčešće i najviše kupuju bisere.

Eto, i tako, nakon punih 7 dana i prijeđenih 3400 km, završava i ovo lijepo putovanje po južnoj Italiji. Što reći na kraju osim ponoviti da je „i oku i duši milo“ boraviti u ovako lijepo uređenoj i organiziranoj zemlji. Za poželjeti je ubrzo se po mogućnosti naći na nekoj novoj lokaciji, te uživati u ljepotama iste, a do tada  „preživati“ u uspomenama na lijepe dane provedene u Italiji.

Next Post

Previous Post

Leave a Reply

© 2019 Pinklec na rame

Theme by Anders Norén

Scroll Up