Pinklec na rame

Baltičke zemlje

Litva, Estonija, Finska i Sankt Petersburg

     Za moje proljetno putovanje u vremenu od 18.-25. 06. 2012. odabirem Baltičke zemlje u organizaciji moje, već od ranije poznate  „ITC travel“ turističke agencije. Nadam se da ću u lijepom i toplom izdanju doživjeti slavne „bijele noći“, jer ipak, odlazim na sjever Europe, gdje je vrijeme puno hladnije i kišovitije, nego u našim krajevima.

Konačno je „osvanuo“ i ponedjeljak, 18. lipnja 2012., kada u cik zore odlazim na terminal na autobusni kolodvor u Zagrebu da bi u 06, sati već bila na Plesu gdje se upoznajem sa našim simpatičnim vodičem –Trpimirom Čokolićem i ostatkom grupe koja broji ukupno 15 putnika. Do Frankfurta, u koji stižemo za 1,15 min.,letimo Cratia airlinesom, te nakon  75 minuta, što provedosmo u tranzitu na aerodromu dolazimo do Lufthanzinog aviona  sa kojim se vozimo još 1,40 min. do Rige-glavnog grada Latvije.

LATVIJA

        Latvija je pribaltička zemlja koja na sjeveru graniči s Estonijom, na istoku s Rusijom, Bjelorusijom na jugoistoku i Litvom na jugu, dok na zapadu izlazi na Baltičko more.

Na klimu zemlje utječe reljef, geografski položaj, te blizina Atlantika. Zime su hladne tijekom kojih se temperatura zna spustiti i do – 30 ºC, a ljeta umjereno topla sa temperaturama do 25ºC. Prosječna godišnja temperatura je 6º C.

Plaće: Prosječna plaća je svega 400 eura, dok je novčana jedinica „lat“, bar u vrijeme dok sam bila u toj zemlji, bila vrednija od eura, odnosno  1 lat = 1,30 eura ( za 50 eura u mjenjačnici sam dobila 33,50 lata). Dakle, takva prosječna plaća gotovo da nije dostatna ni za plaćanje računa, pa je tako uobičajeno da u zemlji postoje dva izvora prihoda, od kojih je jedan legalni, a drugi je dio sive ekonomije. Liječnici zarade u bolnici oko 500 lata, a preživljavaju na način da u istim ustanovama, u kojima npr. prije podne rade u  društvenom sektoru za redovnu plaću, poslije podne rade privatno, a prihodi im ovise o tome koliko privatno zarađuju.

 Stanovništvo: U Latviji, prema popisu od 2011. godine, koji je ovdje za razliku od Hrvatske napravljen i dovršen te iste godine, živi 2.067.887 stanovnika. Prema etničkom sastavu zemlja ima  62.1% Letonaca, 26.9% Rusa, 3.3% Bjelorusa, 2.2% Ukrajnaca, 2,2 % Poljaka, 1.2%  Litavaca, 0,3% Židova, te 1.6% ostalih.

Religija: Tijekom povijesti, a zbog nazočnosti Nijemaca u ovim krajevima Latvijci se izjašnjavaju kao protestanti, odnosno luterani, sljedbenici učenja Martina Lutera. Dolaskom većeg broja istočno slavenskih naroda povećava se broj pravoslavaca, a zbog komunizma povećava se i broj ateista. Većina se stanovništva tj. oko 24,1% deklarira kao pravoslavci, 20,7% kao rimokatolici, 20% kao luterani, 10,6% kao agnostici, 15,8% kao ateisti, a ostale vjere čine 8,8% stanovništva.

Jezik; Službeni jezik je latvijski koji spada u grupu baltičkih jezika. S obzirom da je zemlja dosta dugo bila pod ruskom vladavinom postoje nesuglasice jer se smatra da i ruski, koji se u to vrijeme učio u školama bi trebao biti drugi službeni jezik. Danas se u zemli govori i jednim i drugim jezikom. Latvijski jezik ima 33 glasa, a abeceda je slična hrvatskoj abecedi. U samom jeziku ima dosta tuđica iz njemačkog, švedskog i slavenskih jezika. Zanimljivo je i to da 81% stanovnika govori ruskim, a 79% latvijskim jezikom. Kad već govorim o jeziku interesantno je spomenuti i naziv ulice “jela“, ime predsjednika države „Brezni“, i sl, dakle imena drveća.

Kultura; Povijesni i društveni razlozi utjecali su na kulturu zemlje, što je najviše vidljivo u arhitekturi građevina u većim gradovima, pa su tako katedrale i crkve građene u njemačkom stilu.

Općenito mogu reći da su Litvanci jednostavni, dragi i veseli ljudi. Kako smo u toj lijepoj zemlji bili pred Ivandan, koji je ovdje nacionalni praznik, a slavi se 23.06, no svečanosti  traju 7 dana prije toga, bili smo svjedoci i sudionici simpatičnih muzičkih događanja pjesama, svirke po trgovima i plesovima u parkovima glavnog grada, a što je također doprinjelo lijepom ugođaju i doživljaju zemlje.

Školovanje: U vrtić, koji se plaća 28 lata, odnosno 40 eura mjesečno, djeca idu od 3-6 godine života. Osnovno i srednje obrazovanje traje 12 godina. U Latviji postoji 112 srednjih škola. Prva godina fakulteta se plaća 1000 lota po semestru, ovisno o studiju. Nakon prve godine studija, oni koji imaju dobre ocjene, ne plaćaju više studij, dok oni s lošim ocjenama i nadalje mogu studirati, ali uz plaćanje. U zemlji postoje i privatne škole i sveučilišta na kojima se školuju kadrovi za menagement i PR-odnose s javnošću. Privatne škole i sveučilišta su puno lošije od drušvenih jer funkcioniraju na principu „da se prolazne ocjene daju studentima dok god se za studij plaća, a samo znanje ne igra nikakvu ulogu.“

Vojni rok: kao i u Hrvatskoj, vojni rok nije obvezan, već ako netko želi, tada služi vojsku.

Zdravstveno osiguranje; Stanovnici Latvije nisu prisiljeni plaćati zdravstveno osiguranje, već isti sami biraju da li će platiti ili ne. Ipak, veliki dio stanovništva sam plaća svoje zdravstvene potrebe. Prvi dan u bolnici je besplatan, dok se  od drugog dana pa nadalje, plaća za boravak u bolnici.

Mirovinsko osiguranje: Isto se mora plaćati. Od sjedeće godine u mirovinu će ići ljudi s navršenih 65 godina života. Mirovine su od 100-115 lata, odnosno oko 150 eura. S obzirom da je navedena suma veoma mala, u zemlji postoji tzv. “generacijska solidarnost“, a to znači da se djeca brinu o roditeljima i iste uzdržavaju.

Prijevoz: Latvijci voze prtežito terence, a popularna je crna boja. Međutim, sve su to rabljeni automobili koji potječu iz Njemačke, pa je i u navedenom razlika prema Hrvatskoj, jer „Bože sačuvaj imati u uporabi nešto rabljeno u Hrvatskoj, jer je Hrvatska prebogata za takvo što.“ Sada u zemlji uvode besplatan prijevoz za starije osbe i mlade, te studente. Eto, to je faza koju smo u Hrvatskoj „prevazišli“.

Dana19. 06. 2012. krećemo u službeno razgledavanje Rige koja ima 720.000 stanovnika. Ima 6 gradskih četvrti od kojih je jedna i Jurmala –ljetovalište, a u koje prvo odlazimo. To je u stvari grad s 60.000 stanovnika, površine 100 km². Iz Rige se može u Jurmalu doći i vlakom koji vozi svakih 15-20 minuta, ali se mora znati točna destinacija. Jurmala je inače jedino mjesto u Latviji u kojem se plaća ulaz, a grad funkcionira kao otok. U samom gradu Jurmali ima dosta drvenih kuća – vila koje služe kao odmorišta, odnosno ljetnikovci. Uz Jurmalu postoji 32 km obale. Nalazi se na Baltičkom moru koje je prilično hladno . Naime, temperatura je od 15- 18 stupnjeva, pa se ljudi na pjeskovitim obalama uglavnom samo sunčaju, a kupaju se u bazenima hotela ili aquaparkovima u kojima toplina vode zna biti kao u toplicama, tj oko 32 stupnja. Spomenuti ću još jednom drvenu arhitekturu za koju su karakteristični tornjevi, verande i drveni prozori na kućama. Kuće se mogu i iznjamiti, a cijene su više, ovisno o tome da li se radi o kući koja je smještena bliže moru, odnosno niža, ukoliko je smještena dalje od mora. Najskuplje građevine u Jurmali su od 2,8 do 3 miliona  eura, koju cijenu može platiti samo neki od 800 bogataša koliko ih službeno ima u Latviji.

Jurmala – ljetovalište Latvijaca na Baltičkom moru

Rečeno nam je da ukoliko se želi kupiti nekretnina u Jurmali, prvo se mora obnoviti staro zdanje, pa zbog toga se događa da se podmetne požar, jer je obnova starog zdanja poprilično skupa.

Jurmala ima i svoju zastavu plavo-bijelo-plavu, Prva plava boja označava more, bijela označava zrak, a druga plava boja označava rijeku.(Li upe).

Najpoznatije u Jurmali su jagode, obzirom da je tlo pogodno za njihov rast. Međutim zbog velike količine vlage (puno voda i voda stajačica) ima i dosta komaraca. Središnji dio grada naziva se Dubalti, u kojem je smještena administracija, dok  se društveni život odvija u dijelu koji se naziva Majori.

Sada malo i o Rigi –gl. gradu Latvije koji se prostire na površini 302 km². Stara Riga ili Vecriga je povijesno središte  Rige-latvijske prijestolnice koje se nalazi na desnoj obali rijeke Daugave. Obuhvaća sustav utvrda građenih između  13. i 18. st. U tom dijelu grada nalazi se i najveći broj znamenitosti glavnog grada, od  kojih je najpoznatija Crkva Sv. Petra iz 13. st. Povijesno središte Rige upisano je u UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine, obzirom da ima najveći broj građevina građenih u secesijskom (jugendstilu) u Europi.

Jedna od znamenitosti Rige su kuće koje se zovu „Tri brata“. To su tri zgarde, postavljene na veoma malom komadu zemlje, od kojih je jedna  Maza pils na broju 17, najstarija kamena kuća u Rigi s kraja 15. i početka 16. st. Ta kuća ima jedinstveni dimnjak, očuvan do današnjih dana, Kuća je napravljena u nizozemskom stilu sa stepeničastim krovom i gotičkim nišama, a nastala je kao rezultat dobre trgovinske suradnje s nizozemskim trgovcima. Zgrada na broju 19 sagrađena je 1646, a na broju 21 u 17 st. na kojoj se, na jedenom od dvorišnih zidova nalazi najstrariji grb Rige.

Riga-Kuće 3 brata iz 16., 17. i 18. st.

U šetnji Rigom dolazimo i do Kuće Crnoglavih, originalno sagrađene u 14 st. za potrebe gradskih čelnika i trgovaca. Sam naziv pojavio se 1687, a 1713, udruženje je dobilo puno vlasništvo nad tim prostorom. U ovoj se zgradi nekada nalazila najveća kolekcija srebrnih predmeta na svijetu. Tijekom II svj. rata zgrada je do temelja porušena, ali su 1995. postavljeni temelji nove zgrade koja je dovršena 1999, te se i danas tu nalazi, a izgrađena je po uzoru na nekadašnju građevinu.

U blizini Kuće Crnoglavih nalazi se i Gradska vijećnica na čijem je krovu postavljeno 26 zvona koja zvone svaki sat. Nedaleko  je i spomenik Latvijskim strijelcima, koji su u vrijeme sovjetske vladavine ovim područjem bili osobna garda Lenjina.

Dolazimo i do Velikog cehovskog doma (Velike ganze) koji su 1354. osnovali trgovci u Rigi, a koji drži monopol sve do 19. st. Originalni dijelovi potječu iz 14. st., a današnja građevina sazidana je između 1854. i 1857. godine, Danas je tu sjedište Latvijske filharmonije. Uz navedenu se zgradu nalazi Mali cehovski dom koji je nastao sredinom 14. st. udruživanjem riških obrtnika koji su postavljali pravila rada obrtnika. Zgrada je 2000. restaurirana u neogotičkom stilu.

Na dvije visoke zgrade u neposrednoj blizini Malog cehovskog doma, jedan obrtnik, kojeg nisu željeli primiti u udruženje, u znak protesta, na tornjeve dvaju zgrada postavio je veliku crnu mačku repom okrenutim prema zgradi Malog cehovskog doma. Nakon što su ga primili u udruženje, okrenuo je kip mačke u normalan položaj. Stoga i na riškim suvenirima nalazimo slike tih mačaka.

U šetnji Rigom dolazimo i do Barutne kule- poznata je Kula pijeska, a datira iz 14. st. Nekoliko je puta obnavljana, a današnji izgled  dobiva tijekom 17. st. kada se u njoj čuvao barut, pa otuda potječe i ime kule. Danas je u kuli muzej vojne opreme.

Katedrala u Rigi je sjediše  nadbiskupa luteranske crkve. U njoj postoji 6870 svirala. Obuhvaća elemente baroknog, gotičkog i drugih stilova, To je najveća zgrada u Latviji, sa zvonikom visokim 90 metara.

Najviša građevina u Rigi je TV i radio toranj, visine 368,5 m, te je treća najviša građevina u Europi. Na visini od 97 m je vidikovac s pogledom na grad i okolicu.

Jedan od karakterističnih spomenika grada je i Spomenik slobode. To je simbol nezavisnosti i slobode za Latvijce. Spomenik je visok 92 metra. Na prednjem dijelu spomenika zapisano je „Za Domovinu i Slobodu“. Spomenik je izrađen od svjetlo-sivog granita, dok je kip Milade na vrhu, veličine 9 m koja u rukama drži 3 zvijezde Latvije koje označavaju zapad-istok i sjever izrađen od bronce u Švedskoj.

 

ESTONIJA

 

Dana 20. 06. 2012.i krećemo prema glavnom gradu Estonije-Talinu. Usput se zadržavamo u gradu Parnu koji je ljetovalište Estonaca. Za razliku od Jurmale u Latviji, Parnu je gradić u kojem se živi tijekom cijele godine, a ne samo ljeti. Parnu je jedan od hanzetskih gradova u koji su Rusi nekada veoma rado dolazili. U gradu postoje dvije veće crkve (crkva Sv. Katarine, posvećena ženi Petra Velikog, a druga je crkva Sv. Elizabete), Mjesto ima i svoje kazalište izgrađeno u Art noveu stilu. Ima 60.000 stanovnika. U glavnoj ulici mjesta je šetnica-promenada koja nije uz more, već  se nalazi u gradu, zaštićena od vjetra. I ovdje, kao i u drugim mjestima  ima dosta drvenih kuća, jer se radi o ravničarskom kraju punom bjelogoričnih i crnogoričnih šuma, pa je dosta razvijena drvna industrija. Interesantna su i stabla breza, koja u ovim krajevima znaju doseći visinu od 40 metara.

Estonija je istočno europska zemlja, graniči s Letonijom i Rusijom. Najmanja je od triju pribaltičkih država. Zauzima površinu od 45.226 km² s oko 1,5 milion stanovnika.. Glavna etnička skupina u zemlji su Estonci koji čine 70% stanovništva zemlje, a glavne manjine su Rusi i Finci.

Da bi osigurali na neki način svoju nezavisnost prema drugim nacijama, poglavito prema Rusima, za dobivanje estonskog državljanstva potrebno je dobro znanje estonskog jezika, koji nije nimalo lak, jer ima 12 padeža (u usporedbi sa hrvatskim koji ima 7 padeža, engleskim 2, dok Finci imaju 11 padeža.) Uglavnom, kako nam reče naš Trpimir, tajna je u prijedlogu ispred riječi, pa što god mu to značilo.           Što se standarda tiče, ovdje je 100% bolji nego u Latviji, a što je vidljivo po plaćama, jer je prosječna plaća 800 eura. Iznenadila sam se popriličnoj skupoći. Tako npr. 1 kg jagoda je preračunao u kune oko 80,00 kuna, iako kažu da ima dosta bobičastog voća, pa bi i jagode trebale biti jeftinije. Suveniri su također enormo skupi. Kako obično iz zemalja u koje putujem donosim lutkice u narodnoj nošnji, pa sam tako to htjela učiniti i u Estoniji. Dakle, jedna mala  lutkica veličine palca s nešto ofarbane krpice, koja bi trebala predstavljati narodnu nošnju košta 13,50 eura. Možda bi navedenu sumu i platila, ali mi se lice lutke nije dopalo, pa sam umjesto toga kupila za 7 eura zgodan magnet s lutkom u narodnoj nošnji.

Stanovništvo: 70% stanovništva čine izvorni estonci, dok ostalih 30% čine doseljenici iz Rusije, većinom nastanjeni u glavnom gradu Talinu i  sjeverno istočnoj Estoniji. U zemlji postoji i manja finska manjina, Službeni jezik je estonski koji je blizak finskom i mađarskom. U zemlji je raširen i ruski jezik, koji zna većina stanovništva.

Vjera: Veliki broj estonaca su luterani (15%), 14% su pravoslavci, 0,5% baptisti, 0,5% katolici, a postoji i mali broj protestanata i židova, te jedna grupa nepogana koji su obnovili staru religiju. Međutim, samo mali broj ljudi se izjašnjava aktivnim vjernicima.

I tako u priči polako dolazimo i do glavnog grada Estonije-Tallinna smještenog u Finskom zaljevu. Grad je upravno, znanstveno, kulturno, industrijsko i trgovačko središte, te važna ribarska i putnička luka. Ubraja se u red najstarijih i najvećih gradskih središta sjeveroistočne Europe. Godine 1997. stari grad s Katedralnim brdom upisan je u UNESC-ov popis mjesta svjetske baštine u Europi., a u istom živi oko 400,000 stanocvnika

Znamenitosti grada: Toompea ili Katedralno brdo Na brdu je krajem 19. st. izgrađena ruska pravoslavna katedrala Aleksandra Nevskog na  mjestu gdje je nekada stajala skulptura Martina Lutera i protestantska katedrala.

Donji ili „Građanski grad“ u 19 st. se ujedinio sa Katedralnim brdom, a jedan je od najbolje sačuvanih srednjevjekovnih gradova u Europi. Glavne su atrakcije Trg gradske vijećnice iz 1404, apoteka iz 1422, te tornjevi gradskih zidina poput „Debele Margarete.

Dalja znamenitost grada je Crkva Sv Olafa iz 14. st. koja je 1549. dobila novi gotički toranj, te je do 1625. bila najviša crkva na svijetu. Međutim, nakon nekoliko požara toranj crkve danas je visok 123 m.

Dva km od središta starog grada nalazi se Palača Kadriog, bivša rezidencija Petra I Velikog izgrađena početkom 18. stoljeća u kojoj je danas smješten „Muzej umjetnosti Estonije“ i predsjedništvo. Sačuvani su vrtovi i parkovi.

U unutrašnjosti grada smješteni su botanički vrtovi i Tallinnski TV toranj, a zapadno od grada nalazi se „Estonski muzej na otvorenom“ u kojem je sačuvana ruralna estonska kultura i arhitektura.

Ujutro 21. 06. 2012, krećemo put luke, te trajektom od 9 katova odlazimo u 80 km udaljen Helsinki, glavni grad Finske u koji stižemo nakon 2 sata uistinu ugodne vožnje, tijekom koje hvatamo i malo boje.        U Helsinkiju nas u zapadnoj luci dočekuje vodič Iro pozdravljajući nas na finskom „tervetu loa“, odnosno na švedskom „walkomna“, što znači „dobro došli“,  i vozač Tero. Odavde se može dalje na 12 satnu vožnju trajektom do St. Petersburga, no mi ćemo taj put nakon kraćeg boravka u Finskoj elegantno prevaliti vlakom za 3,5 sata koji vozi 200 km/h.

 

FINSKA

 

         Republika Finska je nordijska, sjevernoeuropska, skandinavska i baltička zemlja ograničena Baltičkim morem na jugozapadu, na jugoistoku Finskim zaljevom i Botničkim zaljevom na zapadu. Najviši vrh zemlje je na nešto više od 1300 m nadmorske visine. Bez obzira što izlazi na Baltičko more, Finska je u stvari kontinentalna zemlja. Četvrtina teritorija zemlje je iznad sjeverne polarnice. Kako kaže naš Trpimir, „radi se o državi na kraju svijeta“.   Dužina zemlje u smjeru sjever-jug je 1.100 km, a prosječna širina 600 km. Površina zemlje je 338.145 km², na kojem području živi 5.183.545 stanovnika, s prosječnom gustoćom naseljenosti od 15 stanovnika po km², što ju čini jednom od najređe naseljenih zemalja u Europi.

Finska se dijeli na tri cjeline: Finska Laponija (regija sjeverne Finske), Jezerska Finska (odgovara regiji južne Finske) i Finsko primorje (odgovara regiji Botničke obale).

Veliki dio zemlje je nizak i šumovit s puno jezera. Zemlja ima 187.888 jezera većih od 500 m², te 179.584 otoka. Rijeke koriste za splavarenje drva, obzirom da su najveće prirodno bogatstvo zemlje šume. Glavni grad zemlje je Helsinki, smješten u primorskom dijelu koji je i najveća luka s razvijenom industrijom.

Jezik : U zemlji se govori 12 jezika koji pripadaju  raznim skupinama (finskoj, laponskoj i germanskoj). Dva su jezika znakovni jezici gluhih osoba, a službeni jezici su kako je već i naprijed navedeno finski i švedski.

Vojni rok: Obvezan je za muškarce starije od 17 godina i traje 11 mjeseci. Zemlja ima vojsku, mornaricu i zračne snage, dok su Pariškim mirovnim ugovorom iz 1947. vojne snage smanjene na 41.900 osoba. Godine 1994. zemlja se pridružila programu „Partnerstvo za mir“, pa je navedenim učinila prvi korak k punom članstvu zemlje u NATO-u.

Školovanje:  Besplatno je  i obavezno od 7-16 godina. Nepismenosti gotovo da nema. Škole za odrasle su privatne, društvene ili provincijske i uživaju podršku države. Postoji i sustav usmjerenih srednjih škola kao što su: komercijalne, tehničke, obrtničke, trgovačke. Više obrazovanje uključuje 13 sveučilišta i nekolikom koledža, te škola za obuku nastavnika s upisom od 205.000 studenata godišnje.

Socijalni sustav: Omogućeno je nezaposlenima, bolesnima, nemoćnim i starijima osiguranje, obiteljska i dječja zaštita, te naknade invalidima. Medicinska je zaštita osigurana prema mjestu zaposlenja, ali je od 1972. omogućeno i osnivanje zdravstvenih centara u svim općimana i isključenje doktorskih honorara.

Vezano uz naprijed navedeno mogu samo komentirati: “Eto što znači sređeni sustav u svim područjima neke zemlje“. Nažalost navedeno ni sada, a ni u doglednoj budućnosti u mojoj zemlji se neće ostvariti.

Već sam spomenula da ću posebno nešto pisati o glavnom gradu Finske Helsinkiju koji smo posejtili upravo na najduži dan u godini tj. 21. lipnja 2012. Nadala sam se da je to neki značajan blagdan u životu Finaca, te da će biti mnogo ljudi na ulicama glavnog grada, kao i neke zabavne priredbe. No, to su ostale samo želje, jer je taj dan ovdje kao i svaki drugi dan u godini.

Konačno sam u dijelu svijeta u kojem su „bijele noći“, koje ovaj puta doživljavam u punom svjetlu i suncu, za razliku od puta po Skandinaviji, pred uistinu puno godina, kada smo mama i ja doživjele krajem lipnja gotovo svakodnevno lijevanje kiše popraćene vjetrom koji je prodirao do kostijju. Karakteristično za „bijele noći“ koje traju od 1. 6. pa do 15. 07. je da je dan i sunce gotovo 24 sata dnevno. Jedino je u vremenu između 01,30 i 2,30 sumrak. No, to se može doživjeti jedino ukoliko je lijepo vrijeme.

      Helsinki na lokalnom narječju „stadi“, glavni je i najveći grad Finske smješten u južnom dijelu zemlje na obali Finskog zaljeva koji je dio Baltičog mora. Ovo područje ima više od 1 milion stanovnika. Grad je smješten na izrazito razvedenoj obali s više poluotoka i zaljeva koji ulaze duboko u grad, dok se ispred samog grada nalazi mnogo manjih otoka. Zbog utjecaja Baltičkog mora zimske temperature nisu  previše niske.

               U našem razgledu glavnog grada prvo se zaustavljamo kod Sibeliusovog spomenika koji je napravljen 1967. od niza metalnih cijevi koje teže 20 tona. Skulptor je žena. Sa strane ovog spomenika suvremene umjetnosti, meni osobno poprilično ružnog, jer ne „kužim“ modernu umjetnost, nalazi se glava kompozitora Sibeliusa, napravljena kao posmrtna maska, a na inzistiranje gradonačelnika grada, koji, vjerojatno, kao ni moja malenkost nije mogao shvatiti da hrpa metalnih cijevi može prikazivati ljudsko biće. Ne moram ni naglašavati da je kiparica bila veoma ljuta na ovu intervenciju gradonačenika, no kako je grad naručio i platio postavu spomenika za koji je i materijal kao i  izgled trebao biti drugačiji od sadanjeg, to je morala popustiti i napraviti glavu umjetnika postavljajući  je na suprotnu stranu od bloka metalnih cijevi, da bi se uopće znalo o kome se radi, odnosno koga prikazuje kip.

Helsinki-glava Sibeliusa (nasuprot spomenik iz 1967. napravljena na inzistiranje gradonačelnika grada

Helsinki-spomenik Sibeliusu iz 1967. god..

Usput prolazimo kroz Olimpijsko selo gdje su 1952. održane Olimpijske igre na kojima je Emil Zatopek osvojio tri zlatne medalje u trčanju. Sada će se ovdje održati europsko atletsko prvenstvo. Tu se nalazi i spomenik Pavlu Nurmiju, finskom trkaču kojeg su optužili da je po natjecanju primao po 1000 $, te je zbog toga bio „proskibiran“, no kasnije se ispostavilo da je bio krivo optužen.

Helsinki-spomenik trkaču Pavlu Nurmiju

Posjećujemo i crkvu u stijeni koju su 1969. izgradila braća Somolajnen, na način da su razbili stijenu, izvadili kamenje, te istim obzidali okolinu stijene, a u sredini izgradili crkvu. Strop crkve napravljen je od 20 km bakrene žice koja služi kao jedini ukras. Crkva je izgrađena u modernom stilu, a kako se radi o luteranskoj crkvi, u njoj nema nekih drugih ukrasa, kao što su kipovi, slike i sl.

Helsinki-unutrašnjost crkve izgrađene u stijeni

Posjećujemo katedralu Uspensky, djelo Karla Ludvika Engela, poznatu kao pravoslavna katedrala. To je krasna crkva  na jednom brežuljku sa kojeg se vidi panorama Helsinkija.

Nakon toga odlazimo na Senatski trg na kojem je Sveučillište i luteranska Crkva Sv. Nikole, zaštitnika pomoraca, do koje dolazimo uspinjući se kroz nekoliko desetaka stepenica, jer se crkva nalazi na središnjem dijelu trga. Stepenice vjerojatno moraju označavati uspon prema nebu. Uz crkvu, koje je građena početkom  19. st., nalaze se dva mala paviljona, koji su ustvari zvonici crkve. Ispred crkve na trgu je spomenik Alksandru II koji je imao titulu Velikog vojvode Finske.

Helsinki-crkva Sv. Nikole na Senatskom trgu

Od gradskih znamenitosti spomenut ću još zgradu željezničkog kolodvora koja je veoma lijepa, izgrađena u Art noveau stilu, a u neposrednoj je blzini našeg hotela „Sokos President“. Sa ovog ćemo kolodvora oko 15 sati popodne dana 22. 06. krenuti put St. Petersburga.

Spomenut ću još i prekrasan park (promenadu) u središtu grada koja je puna zelenila, cvijeća, lijepih spomenika, a ima i simpatičnih paviljona i restorana u kojima svira promenadna glazba koja uveseljava posjetioce tog grada, dok se u samom parku mladi sunčaju upijajući zrake ljetnog sunca, kako bi iste akumulirali za dugu i hladnu zimu, koja u ovim krajevima traje i po 7 mjeseci.

Iako sam grad, bar meni, u usporedbi sa Tallinnom i Rigom, što se tiče arhitekture djeluje „sterilno“, odnosno previše modernistički, ipak se i u njemu mogu pronaći dijelovi koji su za dušu i po mjeri srednje i starije populacije ljudi koja, kao moja malenskost, više uživa u klasici, nego u modernim zdanjima.

Kako sam već i spomenula 22. lipnja 2012. u popodnevnim satima odlazimo put Glavnog kolodvora sjedajući u vlak kojim, uz brzinu od 250 km /h, u veoma ugodnoj vožnji, kroz 3,5 sata, odnosno oko 18 sati po lokalnom vremenu, koje je 2 sata naprijed od vremena u Hrvatskoj, dolazimo do St. Petersburga, drugog grada po veličini u Rusiji. Ovdje  nas dočekuje simpatična lokalna vodičica Katarina, koja je nekada u St. Petersburgu na Filozofskom faxu studirala srpsko-hrvatski jezik, te nas uglavnom ona vodi, a naš se Trpimir povremeno ubacuje u vođenje podacima za koje smatra da bi nas mogli interesirati.

U St. Petersburgu smo smješteni u hotelu „Oktobarskaja“, na Ligovskom prospektu 10, građenom u socrealističkom stilu.

 

SANKT  PETERSBURG

 

        Sankt Petersburg od 1914. do 1924. grad se naziva Patrograd, a od 1924. so 1991. Lenjigrad, da bi 1991. ponovo dobio ime Sankt Petersburg. Popularni naziv grada je „Piter“. Grad je smješten na rijeci Nevi na vrhu Finskog zaljeva na Baltičkom moru. Značajno je kulturno središte i luka na Baltičkom moru. U gradu je u Zimskom dvorcu sjedište najveće umjetničke galerije na svijetu Ermitage. Tijekom više od 200 godina grad se naziva „ruskom sjevernom prijestolnicom“, a tijekom  svoje povijesti nazivan je Venecijom sjevera ili sjevernom Palmirom.

        Zemljopisni položaj: Sam grad ima 650 km², a sa predgrađima 1.500 km². U gradu živi 5 miliona stanovnika. Prema etničkom sastavu ima 84,72 % Rusa, 1,87% Ukrajinaca, 1,17% Bjelorusa, 0,78 % Židova, 0,76% Tatara, 041% Armenaca, 036% Azera, 022% Gruzijaca, 0,10% Poljaka i drugih etničkih skupina. Kroz grad protječe 65 rijeka i kanala (osim Neve, značajna rijeka je i Mojka, Sestra, i Ižora), Ima 350 mostova, od kojih se 22 otvaraju za prijelaz velikih brodova, a sam grad leži na ostvrvima, zbog čega je i dobio naziv „sjeverna Venecija“.

       Klima. Klima je kontinentalna s vrućim  i kratkim ljetima i oštrim zimama. Prosječna temperatura u srpnju je 22ºC, a rekordna temperatura od 37ºC zabilježena je 2010. godine, dok zimi zna biti i do  – 35ºC.

Za našeg boravka u St. Petrsburgu jedan je bio sumoran kišoviti dan s vjetrom, dok su ostali dani bili sunčani.

      Gospodarstvo: Grad je jedan od najvažnijih poslovnih i trgovačkih središta, te najvažnija trgovačka luka, kao i financijsko i industrijsko središte Rusije. U gradu su 3 velike teretne luke(Boljšoj port ili velika luka, Kronštadt i Lomonosov). Tu je i ishodište jednog od najvećih svjetskih plovnih puteva, što grad čini glavnom vezom između Baltičkog mora i ostatka Rusije. Gradska kovnica, osnovana 1724, jedna je od najvećih kovnica na svijetu koja kuje ruske kovanice, medalje i značke. Tu je i najveća ljevaonica u kojoj su izgrađena mnoge skulpute i kipovi koji krase gradske parkove. Također su ovdje tvornice automobila (Toyota, Hunday i sl.).U gradu je i sjedište pivske industrije („Baltika“-druga najveća europska pivovara, te „Vena“, obje u vlasništvu Carlsberg kompanije, „Heiniken“ i dr.) Ovdje se proizvodi i najznačajnija marka votke „Standard“ koja se izvozi u više od 70 zemalja.

        Gradske znamenitosti ; Najviša građevina u St. Petersburgu je TV toranj, visok 310 m, a najviša zgrada je Patropavlovska katedrala, s tornjem visokim 122,5 m.

Na lijevoj obali Neve, nalazi se zgrada Admiraliteta, kompleks muzeja Ermitaž koji uključuje i barokni Zimski dvorac. Kažu, da ukoliko bi se kod svakog izloška u muzeju (npr. slike, kipa i sl.) posjetitelj zadržao samo jednu minutu, da bi mu trebalo 13 godina da obiđe kompletan postav muzeja.

Na lijevoj obali Neve smještena je i najpoznatija gradska avenija-Nevski prospekt, dužine 4,5 km duž koje su smještene brojne palače i trgovine.Na Nevskom prospektu se dana 22. lipnja slavi dan „Crvenih jedra“. To je dan kada  đaci dobivaju svjedodžbe. Inače škola traje 11 godina, a na taj dan svi đaci idu brodovima koji imaju crvena jedra. Taj se praznik održava na Dvorskom trgu i traje čitavu noć uz zabavni program. Na trg mogu uči samo đaci, dok ostali prate proslavu popraćenu vatrometom sa strane. Nažalost, toga je dana padala kiša i bilo je poprilično vjetrovito, tako da nismo mogli  uživati u predstavi.

Noćno podizanje Dvorskog mosta, još je jedan od simbola grada. Svake noći, u razdoblju plovidbe od travnja do studenog, 22 mosta duž Neve i glavnih kanala podižu se radi prolaska brodova u i iz Baltičkog mora.[Tek 2004. otvoren je prvi visoki most na Nevi, Veliki Obuhovski most, koji se ne mora podizati.

Južna predgrađa grada ističu se bivšim carskim rezidencijama, uključujući dvorac  Peterhof, 40 km od grada koji se proteže na površini od 100 hektara s prekrasnim fontanama, vodopadima i parkovima, izgrađen po uzoru na Versailles.

Nakon Peterhofa posjećujemo i Carsko selo, s Jekaterinskim dvorcem koji je u vrijeme carice Jelisavete arhitekt Rastrelli izgradio u baroknom stilu, dok je dio dvorca za vrijeme Katarine Velike uređen  u neoklasičnm stilu. Posjećujemo i dvorac Pavlovsk, gdje se nalazi palača cara Pavla i jedan od najvećih engleskih parkova u Europi.

Nakon razgleda svih ovih ljepota, osmi dan našeg puta u prijepodnevnim satima odlazimo na razgled grada, ovaj puta izletničkim brodićem po rijeci Nevi, a nakon toga oko 15 sati, opraštamo se sa našom simpatičnom vodičicom Katarinom, te odlazimo na areodrom Pulkovo gdje Lufthanzinim avionom polijećemo prema Münchenu. Iz Münchena, sa gotovo dva sata zakašnjenja, u Croatia airlainsovoj „tandrkalici“ za 40-ak putnika, oko 22,30 sati stižemo u Zagreb.

Next Post

Previous Post

Leave a Reply

© 2019 Pinklec na rame

Theme by Anders Norén

Scroll Up