Pinklec na rame

J o r d a n i S i r i j a

Moje prvo putovanje u 2008. godini bilo je u biblijske zemlje-Jordan i Siriju. Krećemo 7-micom preko Novog Zagreba do teminala za aerodrom. Putovanje koje sam planirala unazad 2-3 godine i uporno odgađala, ponajviše zbog bojazni i mjačinog odgovaranja od puta uz višekratno ponavljanje:“Kuda ćeš tamo,opasno je, blizina „gorućeg“ Iraka, sukobi, neprestane borbe.“ Sve je to utjecalo na moju odluku da ne odem u taj dio bliskoistočnog svijeta. No, kako se u posljednje vrijeme putovanja u navedene zemlje neprekidno organiziraju, to sam uspjela dobiti mamin “blagoslov” i krenuti na put u organizaciji „Azur toursa“ u vremenu od 21. do 29. 05. 2008.

Nalijepivši potrebne naljepnice na kofere, te dobivši bording karte, dočekasmo  našu vodičicu, simpatičnu mladu gđu. Natašu Kauzlarić(inače nećakinju slikara i kipara Kauzlarić-Atača), koja nam je udijelila obavijesti o putovanju, te popis zrakoplova kojima ćemo letjeti.

Ukupna udaljenost od Zagreba do Amana je cca 2600 km, odnosno, čista sitnica prema famoznih 25.000 km koje sam ukupno prošla na putu po Kini, a u okviru turističkog putovanja Velika tura Kinom pred dvije godine.

 

JORDAN

U ranim jutarnjim satima stigosmo u Aman, gdje nas je dočekao lokalni vodič, simpatičan gospodin Hassan Al Rafei, koji govori hrvatski jezik, normalno u raznim padažima primjenjujući ih na neprikladnim mjestima. Naime, imenovani je u Dubrovniku studirao turistički menagment, upoznao tamo djevojku Slavonku, oženio je i odveo u Jordan. Ima 3 kćeri, a u skoro vrijeme i njegova će supruga dobiti licencu za vodiča.

Smješteni smo dvije noći u hotelu Al Fanar” sa 4*. Hotel je vrlo lijep. Na raspolaganju mi je cijela 2-krevetna soba, jer ne nađoh „šlafkameradicu“ za ovaj put, tako da idem sama. No, meni to uopće nije problem, jer se ubrzo „skompam“ sa 4 simpatične gospođe (Ljerkom i Antonijom koje su stomatologice u mirovini, te gđom Vesnom i gđm.Olgom-pravnicama, također u mirovini). Inače, kompletna grupa broji 21 osobu, bez vodiča, od kojih je 6 bračnih parova, 4 mlade djevojke, već spomenute 4 gospođe i moja malenkost.

U hotelu imamo doručak i večeru, na osnovu samoposluge (tzv. “švedskg stola“). Klopa se bazira na mnogo povrća priređenog i začinjenog raznim aromatičnim začinima i vrlo ukusnog, nešto mesa i finih kolača.

E kada smo kod kolača, moram napomenuti da smo odmah po dolasku na aerodrom, koji je 25 km udaljen od Amana, dok je naš hotel u Amanu, 3 km od centra Amana, bili ponuđeni njihovim kolačima, koji su vrlo fini, a na većini od njih je pistacio kojeg zaista puno koriste.

Općenito o zemlji: Hašemitska kraljevina Jordan (WWW…), je arapska država na Bliskom Istoku. Na sjeveru graniči sa Sirijom, na sjevero-istoku sa Irakom, na jugu sa Saudijskom Arabijom, na istoku sa Izraelom, a na zapadu sa palestinskim teritorijima. Na granici Jordana i Izraela nalazi se Mrtvo more koje Akabski zaljev dijeli zajedno sa Izraelom, Saudijskom Arabijom i Egiptom.

Cijeli svijet je upoznao Jordan preko kralja Huseina, koji je za Jordan bio nešto kao i Tito za bivšu Jugoslaviju, te preko prekrasnog lokaliteta Petra, koja je proglašena jednim od 7 svjetskih čuda Novog vijeka. Međutim i Huseinov sin-Abdulah, sadašnji kralj Hašemiske kraljevine Jordan, veoma je značajan za Jordan. Naime, on je otvorio slobodnu zonu Akabu na jugu Jordana, koja će za nekoliko godina biti kao i Dubai u UAR-u. On njeguje dobre odnose sa cijelim svijetom. Pomaže siromašnima, za koje gradi stanove. Pored toga, učestvovao je i na trgovinskoj konferenciji u Davosu u Švicarskoj, te tamo rekao „Zašto se uvijek trgovčke konferencije održavaju na najvišim točkama svijeta, zašto se konferencija ne bi održala na najnižoj točci na svijetu.” Tako je odlučeno da se, krajem svibnja 2008., ta konferencija održi na Mrtvom moru. S jedne starne, to je najniža točka na svijetu, a s druge strane, veća je sigurnost. Pored navedenog, kralj Abdulah voli mlade ljude i puno radi sa njima. Većina ministara u Vladi su mladi ljudi. Inače u zemlji ima 65% ljudi starosti od 20-35 godina. Po državnom uređenju, Jordan je parlamentarna monarhija sa 110 članova parlamenta. Polovinu, odnosno 55 senatora- predlaže kralj.

Kuće koje jordanski kralj daje graditi za radnike i siromašne u zemlji

Joradan ima 5 miliona stanovnika, a od toga oko 2 miliona živi u glavnom gradu Amanu. Površina je 97.745 km2. Poznat je još u starom vijeku. Često je mijenjao vladare (Egipćane, Asirsko-babilonsku državu, Perzijsko carstvo, carstvo Aleksandra Velikog, Rimsko carstvo, Bizantijsko carstvo). U 7. st. dolazi pod vlast Arapa, te počinju poprimati islam. U 11. st. dolazi pod vlast Selđuka, a nakon I. svj. rata, pripada Engleskoj. Samostalan je od 1946. godine. Imao je i nekoliko ratova s Izraelom u kojima je izgubio dosta treritorija.

Najviši vrh nalazi se na 1755 m. Ima pustinjsku i suptropsku klimu.

Vezano uz gospodarstvo- dosta jak utjecaj ima kapital SAD, Njemačke i Saudijske Arabije. Veliku ulogu u razvoju zemlje ima industrija. Treća je zemlja na svijetu, iza Amerike i Maroka, po proizvodnji fosfata. U rudna bogatstva spadaju još i sol, željezna ruda i mangan. Iza industrije razvija se i poljoprivreda. 15% zemljišta je obradivo, a u posljednje se vrijeme radi na umjetnom navodnjavanju. Od poljoprivrednih se kultura proizvodi pšenica, ječam, masline, limun, paradajz, banane, smokve i duhan.

Prije nego što počnem konkretnije opisivati pojedine gradove i mjesta koja smo posjetili, evo još nekoliko zanimljivih podataka o zastavi, radnom vremenu, stanovništvu, vjeroispovijesti, ženidbenim običajima, plaćama, nekolicini arapskih riječi i drugim sitnicama u Jordanu.

Zastava Jordana sastoji se od tri horizontalna polja (crnog, bijelog i zelenog) koji su povezani crvenim trokutom sa lijeve strane. Polja predstavljaju Abasidski, Emevijski i Fatimidski Kalifat. Crveni trokut predstavlja dinastiju Hashemita i Arapsku pobunu. Bijela sedmerokraka zvijezda koja se nalazi na crvenom trokutu, a koja razlikuje jordansku od palestinske zastave, ima dvostruko značenje. Ona predstavlja sedam stihova u prvoj suri (retku) Kurana, te predstavlja jedinstvo Arapa.

Kada smo već kod zastave, sa Citadele-brežuljka na kojem su ostaci rimskih iskopina, i sa kojeg smo gledali krasnu panoramu glavnog grada Jordana, vidjeli smo zastavu koja se nalazi na kraljevoj rezidenciji, a koja je zbog svoje dužine i širine zaslužila mjesto u Guinissovoj knjizi rekorda. Naime, dugačka je 120 m, a široka 60 m. Prema riječima našeg lokalnog vodiča Hasana, Jordanci rade 4,5 dana tjedno, odnosno radno je vrijeme od nedjelje do srijede od 8,00 do 15,00 sati, u privatnim trgovinama od 8,00 do 17,00 sati, a četvrtkom rade do 12,00 sati, dok petkom  i subotom ne rade.

Već je naprijed navedeno da Jordan ima 5 miliona stanovnika, od čega 2 miliona živi u glavnom gradu Amanu. Zanimljivo je da su 45 % stanovništva Palestinci. Prvi val Palestinaca od 350.000, doselio se 1948. godine. Godine 1967. iz pojasa Gaze doselilo ih se 700.000, a 1991. su došli iz Kuvajta. Palestinci žive u kampovima, pa tako u predgrađu Amana postoji palestinski kamp, ( zapravo cijeli grad) u kojem živi 120.000 Palestinaca. Inače Palestinci imaju vrlo malo utjecaja u politici, ali se veoma značajni u poslovnom svijetu.

Veliki politički utjecaj u zemlji imaju Beduini, koji čine 10 % stanovništva. Od toga, 7% su pravi Beduini koji još uvijek žive nomadskim načinom života. Postoji 15 plemena Beduina, od kojih su neka: Druzi, Čerkezi, Jermeni, Horan i pravi Beduini. Od Beduina je sastavljena i kraljeva garda.

Kada već govorimo o stanovništu i doseljenicima, moramo napomenuti da je u posljednje vrijeme, naročito nakon američko-iračkog rata, iz Iraka doselio veliki broj bogatih Iračana, koji su ovdje izgradili kuće i nastanili se.

Naš vodič Hassan upoznaje nas i sa ženidbenim običajima u zemji. Navodi da zakon dozvoljava 4 žene, ali ne odjednom. Postoje 4 razloga kada se muškarac ženi po drugi, treći ili četvrti puta. Prvi je razlog, ukoliko se rastao od prve žene, drugi, ako nema djece u braku, teći ako je žena bolesna, a četvrti ukoliko supružnici više ne vole jedan drugoga. (tj. “love caput”). Karakteristično je da oni veoma cijene svoje žene.  Dakle, da bi mladić oženio izabranicu svog srca, on mora kupiti za svoju odabranicu zlata u vrijednosti 10.000 dinara, mora namjestiti kuću u kojoj će zajednički živjeti, snositi troškove svadbe (i to mladoženja i njegov otac), a ako ide na vjenčanje na sud, (to bi bilo nešto slično našem civilnom vjenčanju), tada potpisuje ugovor da ženi u slučaju rastave mora platiti 50.000 dinara. Dakle, troškove svadbe snosi mladoženja, odnosno muževi roditelji, dok sve što je vezano uz rođenje prvog djeteta ide na majčin trošak.

Postoje 3 načina svadbe: tradicionalna u koju se poziva 50, 100 i više ljudi, te dva načina organizacije svadbe u hotelu i to: na način da su muškarci i žene zajedno u hotelu i zajedno slave, ili da su žene i muški odvojeni, te slave vjenčanje u odvojenim prostorijama hotela.

Većina je žena danas u Jordanu zaposlena u bankama, bolnicama ili u nekim državnim službama. Dakle, nisu  isključivo vezane uz kućno ognjište i samo “uređivanje” za supruga, kuhanje i brigu oko djece.

Što se visokog školstva tiče, danas u Jordanu ima 28 univerziteta, te mnogi ljudi i iz susjednih zemalja tu studiraju. Do 1983. godine, bilo je svega 3 univeziteta, te je većina Jordanaca, baš kao i naš Hasan, studirala van Jordana. Na univezitetima studira oko 10.000 ljudi. Obrazovna struktura žena je dosta dobra. Tako je 24% žena zaposleno u školstvu, zdravstvu, državnim službama, kao i hotelima, a u novije vrijeme i u privatnom sektoru.

Vezano uz visoko obrazovanje, i ovdje je veliki odljev mozgova u Saudijsku Arabiju, Dubai, Ameriku, no u novije se vrijeme obrazovani sve više vraćaju u Jordan.

Što se vjeroispovijesti tiče, 95% Jordanaca su muslimani, a 5% su kršćani. Bez obzira na takav omjer, velike su vjerske tolerancije, pa se tako kršćanski blagdani slave kao državni blagdani. Tako se Božić slavi 25. prosinca, a Uskrs se slavi kao državni blagdan na dan kada pada pravoslavni Uskrs.

Naš nam vodič iznosi jedan interesantan podatak. Kaže, Jordan nema nafte.  Ali nekad, odnosno do 1965. godine, Jordan nije imao izlaz na more. Stoga je 25 km svog teritorija ustupio Saudijskoj Arabiji. Dobio je izlaz na more, a Saudijska Arabija je kasnije na tom terenu vršila ispitivanja i otkrila naftu.

U Jordanu nema javnog prijevoza. Sav se prijevoz odvija osobnim automobilima i taxijima  koji nisu skupi. Tako je početna cijena taxija 1 jordanski dinar. Jedna litra benzina je 1 $. Cijena dizela je ista kao i benzina. U Joradnu danas ima 1 milion automobila.

Što se plaća tiče, one su za naše pojmove veoma niske, ali prilagođene prilikama te zemlje. Tako je plaća u državnoj upravi 300 eura, a u privatnim trgovinama 500 eura.

Novčana jedinica u Jordanu je jordanski dinar. Vrijednost se mijenja svakodnevno. Tako je u vrijeme kada sam bila u Jordanu, konkretno dana 22. 05. 2008. vrijednost 1 JD bila 1,5 $ odnosno 1 JD = 1,6 eura, ili oko 8 kuna. No da nam bude lakše, računali smo 1 JD = 1 euro. Inače u svim trgovinama uz jordanske dinare primaju i dolare i eure. Domaću je valutu poželjno imati ukoliko kupujete na njihovim tradicionalnim tržnicama-sukovima, gdje je obavezno cjenjkanje. No koliko god snizili cijenu, budite uvjereni da ćete još uvijek preplatiti proizvod koji ste kupili, makar vam trgovci cvilili i plakali da će ih cijena koju ste ponudili dovesti na prosjački štap. No, takav je Istok i njegova trgovina. Moram još naglasiti da je obavezno cjenkanje, poglavito na sukovima, jer ukoliko odmah prihvatite ponuđenu cijenu, niste vrijedni u očima njihovih trgovaca.

Jedini službeni jezik u svim arapskiim zemljama, osim u Maroku i Tunisu je arapski, a u navedenim zemljama uz arapski je i francuski, jer su dugo vremena bili francuske kolonije. Znamo već da Arapi pišu s desna na lijevo.

Da bi se mogli lakše uklopiti u svijet Orijenta, vodič nas uči nekoliko arapskih riječi. Tako:

SABAHL HER = dobro jutro

SABAH = jutro

AŠAM = večer

AFUAN = molim

ŠUKRAN = hvala

MERHABA= zdravo

SELAM ALEJKUM = pozdrav svima, a odgovor je ALEJKUM SELAM= svima pozdrav

HABIB= Drago

HABIBA=po naški bi bila Dragica, a HABIBI = volim Te

Posljednjih godina Jordan se sve više turistički razvija. Najbolje o tome svjedoči broj turista kojih je cijele 2007. godine bilo oko 700.000, a u prvih pet mjeseci 2008. bilo je oko 1 milion turista. Zasigurno je tome pridonijela Petra, koja je uvrštena u popis svjetskih čuda Novog vijeka, kao i ljubaznost domicilnog stanovništva.

Dakle, nakon ovih uvodnih napomena krećemo u razgledanje. U četvrtak, 22. 05. 2008. nakon bogatog „švedskog stola“ u hotelu krećemo na razgled glavnog grada Jordana-AMANA(WWW… koji je smješten na 900 m nad morem. O dugoj  povijesti Amana govore rimski i bizanstki ostaci, te ruševine iz ranog islamskog doba na Citadeli koja se prostire na jednom od brežuljaka Amana. Danas se Aman zove još i bijeli grad, jer su sve kuće izgrađene od bijelog kamena. Navedeno ima dvostruku predmost. S jedne strane, fasade ne treba bojati, a s druge strane, takav način gradnje predstavlja i zaštitu od velikih vrućina koje ljeti znaju biti i preko 40 stupnjeva.

Dolazimo do kompleksa Citadele na kojoj se nalaze ostaci Umajadove palače, bizantske bazilike i Herkulovog hrama. Navedeni je kompleks opasan zidinama dugim 1700 m. Za ostatke Umajadske palače se vjeruje da je djelo umajadskih Arapa iz 720. god. pr. Krista, među kojim je najbolje sačuvana sala za prijeme, nadsvođena kupolom i s tlocrtom križa. U sklopu palače nalazi se Ulica kolonada, te Umajadska cisterna, koja je nekada palaču i okolno područje opskrbljivala vodom. Druga važna znamenitost na Citadeli je Herkulov hram koji je izgrađen za vrijeme vladavine Marka Aurelija (160-168 god. pr. Kr.), a do danas, od hrama su ostali podijum i stupovi. Na Citadeli se nalazi i arheološki muzej kojeg smo posjetili, a u kojem se nalaze izlošci iz pretpovijesnog doba, pa sve do islamskog perioda. U zasebnoj sobi su izloženi  svitci na bronci s Mrtvog mora.

U Donjem gradu nalazi se Rimsko kazalište, najveće od svih kazališta u Joradnu koje može primiti 6.000 posjetitelja. Kazalište je podijeljeno na 3 dijela. Prvih 14 redova bilo je namijenjeno vladajućoj klasi, srednji dio od 16 redova bio je namijenjen vojsci, dok je nekoliko redova – najdalje od pozornice, bilo namijenjeno puku. Na istočnoj strani kazališta smješten je Folklorni muzej, a u zapadnom je dijelu muzej popularnih običaja. Ovdje se može vidjeti  galerija bizantskih mozaika iz Madabe, tradicionalni kostimi i nakit-stariji od 100 godina, glazbeni instrumenti, škrinje, posuđe i rukotvorine iz 19. st. a koje prikazuju tradicionalni život u Jordanu. Ispred ulaza u kazalište je red stupova koji su ostali od nekadašnjeg rimskog foruma. Na istočnoj strani foruma je Odeon – mali amfiteatar u kojem se i danas održavaju koncerti, a koji može primiti 500 posjetilaca.

U Amanu se nalaze i neke od najvećih džamija na Bliskom istoku. Posjetili smo najmlađu i najmoderniju džamiju kralja Abdulaha, osnivača Hašemitskog kraljevstva Jordana sagrađenu između 1982. do 1989. na površini od 18.000 m². U sklopu džamije se nalaze knjižnice, konferencijska dvorana, islamski muzej, kuće za učenje Kurana, administrativni uredi i sl. Džamija je pokrivena kupolom od plavog mozaika ispod koje može moliti 7.000 vjernika. Plava boja predstavlja nebo, a zlatne crte predstavljaju zrake sunca.

U popodnevnim satima odlazimo prema Mrtvom moru. Dolazimo do “Aman plaže” koja može primiti do 7000 ljudi. U moru ne možete plivsti, već samo plutati, a u što sam se i sama uvjerila. Naime. kada sam pokušala bar dva zamaha napraviti od prsnog plivanja, to je sa strane izgledalo “ko koprcanje u vlastitom sosu“.

Mrtvo se more nalazi 417 m ispod razine mora. To je u stvari jezero koje napaja Jordan, a na njega izlaze Izrael, od Izraela okupirana Zapadna obala i Jordan. Veliko je isušivanje, tako da se nivo mora svake godine smanji za 2,5 m. Ovdje vlada suha pustinjska klima, a kiše gotovo da i nema. Ljeti su temperature preko 40˚C, pa je stoga i isparavanje jako veliko, jer voda iz rijeke Jordan koja uđe u ovo jezero, vrlo brzo ispari.  Međutim, ispari samo voda, dok svi minerali i soli neprekidno ostaju u vodi i dalje se skupljaju. Iz njega voda ne ističe. Površina mu je 600 km². Njegova je slanost 33%. Radi usporedbe, salinitet Sredozemnog mora je oko 3%. Na Zemlji samo još Asalsko jezero, u istočnoj Africi, ima viši sadržaj soli (oko 35%). Dno jezera je na -794 m nadmorske visine.

Iako se zove Mrtvo more, biološki ono nije mrtvo. Život u njemu je ograničen na razne mikroorganizme, naročito aneobne bakterije, koje razgrađuju sumpor, celulozu i nitrate, a ovdje žive i neke biljke koje podnose sol.

Jezero je 2006. godine proglašeno “ugroženim jezerom”. Kako bi se održala određena razina vode u jezeru, Izrael i Jordan planiraju kanal od Crvenog do Mrtvog mora, koji bi bio dug oko 300 km, a izgradnja kojeg bi koštala oko 5 milijardi dolara.

Plaža na Mrtvom moru

Navečer odlazimo na fakultativni izlet nazvan “Aman noću”. Sa nekoliko taksija prvo odlazimo do slastičarnice “Habib”, u kojoj klopamo jordanski specijalitet zvan „knafa“. To je neka vrsta kolača sa ovčjim sirom uvaljnim u kuruzni gris i zapečenim, te prelivenim medom i posutim pistacijem, kojeg, moram reći, jako puno upotrebljavaju u kolačima koji su vrlo ukusni. U ovaj lokal navečer dolaze mnoge jordanske obitelji sa djecom, ali i sami muškarci, odjeveni u tradicinalne galabije-duge haljine, bijele i krem boje. Naša simpatična suputnica -gđa. Ljerka, silom želi saznati da li ispod tih galabija muški nose samo donji veš, ili imaju i drugu odjeću (tj. hlače i košulju). “Nestašno” kaže da će ići samo malo podignuti rub haljine, na jednom gospodinu, koji je tako obučen i sjedi tik do našeg stola“. No, to ipak ne čini, jer je saznala da ispod haljine isti nose samo donji veš.

Nakon slastičarnice, odlazimo u “villa firtl”, kako bi ovaj dio Amana nazvali “čisto po zagrebački”. Ovdje, sa jednog od brežuljaka, promatramo svjetla Amana u noći, uživajući usput u ogromnom mjesecu koji obasjava kuće s vrtovima bogatih Jordanaca koji žive u ovom dijelu grada. Nakon toga, sjedamo u naše taxije i odlazimo u dio Amana koji vrvi restoranima i kafićima (nešto kao zagrebačka “Tkalča”). U jedan od njih sjedamo, pijemo kavu i tradicionalni čaj od mente (alkohol se ne konzumira, osim u odabranim objektima). Neki od domaćih gostiju i plešu uz zvuke arapske muzike koja dopire iz unutrašnjosti objekta. Mi sjedimo na terasi, a neki iz naše grupe puše nargile. Slatkasti miris jabuke širi se zrakom. Do našeg velikog stola je stol za kojim su dvije mlade Jordanke, možda stare oko 20.-ak godina koje ćakulaju, pijuckaju čaj i puše nargile. Ovo napominjem stoga da se vidi da djevojke, kao i žene s obiteljima zalaze u lokale, a nisu samo zatvorenice u kući prepuštene štednjaku, spremanju i odgoju djece.

 

Treći dan našeg puta po Biblijskim zemljama (23. 05.-petak) odlazimo u Betaniu, mjesto Isusova krštenja na rijeci Jordan. Dok se vozimo, naš lokalni vodič nas nudi novim jordanskim specijalitetom „falafe“ – faširano povrće sa raznim začinima, od istog napravljene kuglice, te panirano i pečeno u maslinovom ulju. Usput dolazimo do impozantnog kanjona- El Munjib u kojem je bivši “Energoinvest”, iz Sarajeva, gradio branu i hidroelektranu sa akumulacionim jezerom.

Sama rijeka Jordan je duga 320 km, a teče kroz Izrael, Palestinu i Jordan. Smatra se jednom od najsvetijih rijeka. Jordan se ulijeva u jezero tj. Mrtvo more. Dio njegova sustava je Galilejsko jezero, koje je 250 km udaljeno od Mrtvog mora. Dolina Jordana je većinom pustinjska, ali zahvaljujući rijeci u blizini buja vegetacija. No, to je i mjesto gdje su česti potresi.

Batanija-mjsto Isusovog krštenja na rijeci Jordan

Dalje nas put vodi prema Planini Nebo, odakle puca pogled prema Jordanskoj dolini, a sa koje je Mojsije gledao prema  obećanoj Zemlji. Mojsije je po predanju i sahranjen na ovoj planini, iako o tome ne postoje neki opipljivi dokazi. Ovo je mjesto 2000. godine posjetio papa Ivan Pavao II, te je povodom tog posjeta izgrađen spomenik na kojem su uklesana imena graditelja i zemalja iz kojih graditelji tog spomenika potječu. Na lokalitetu Planine Nebo vidjeli smo krasan mozaik, sastavljen od 3 miliona kamenčića, na mjestu gdje je nekada bila crkva. Slikali smo se kod ogromnog okruglog kamena, koji u stvari predstavlja vrata kojima se crkva zatvarala. Tu je i križ na vrhu brda kod kojeg se Papa molio.

Pogled na Obećanu zemlju s Planine Nebo gdje je navodno sahranjen Mojsije

Iza Planine Nebo, put nas dalje vodi prema Madabi, gradu poznatom po crkvi sv. Jurja, u kojoj se čuva mozaik karte Svete zemlje iz 6. st.

Madaba-crkva Sv.Jurja u kojoj je mozaik Svete zemlje iz 6. st.

Nakon Madabe, odlazimo prema moćnoj križarskoj utvrdi sagrađenoj 1142.-KERAK.  Križari su u ovoj utvrdi, ispred koje je nekada bio kanal u kojem je bila voda duboka 15 metara, odoljevali preko 100 godina, dok na kraju nisu svladani od strane Arapa.

Kerak-križarska utvrda izvana

Pred večer, dolazimo u krasan hotel”Grand view”, sa 4* iz kojeg puca prekrasan pogled na ružičaste stijene, jednog od sedam novih svjetskih čuda (pored Chichen Itze u Meksiku, Krista otkupitelja u Brazilu, Koloseuma u Italiji, Kineskog zida, Machu Pichu u Peruu, te Taj Mahala u Indiji) –čarobne Petre,(WWW.) koju posjećujemo 4-og dana našeg puta po Jordanu.

Ogranci Petre

Petra se nalazi na visini od 800 do 1.350 m nad morem u širokoj kotlini brdskog područja Edoma. Obzirom na svoj starateški povoljan položaj na raskršću karavanskih puteva koji su spajali Egipat sa Sirijom i Južnu Arabiju sa Sredozemljem, grad je u razdoblju od 5. st. pr. n. ere do 3. st. nove ere bio važno trgovačko središte.

Pored povoljnog geografskog položaja, Petra je imala i dobro skriveni položaj među strmim stjenovitim zidinama okolnih bregova, a posebno je bila važna i sigurna opskrba vodom. Tako se i danas do mjesta može doći uskom brdskom stazom sa sjeverozapada, ili sjenovitim klancem s istoka dugim 1,5 km, dok stijene između kojih se klanac provlači dosežu visinu oko 200 m. Klanac je na najužem mjestu širok samo 2 metra. Duž jednog sjenovitog zida klanca uklesan je žljeb pokriven kamenim pločama kojim su Nabetejci u Petru sa jednog brdskog potoka dovodili vodu. Navedeno je poružalo sigurnost karavanama s juga Arabije koje su prenosile svilu i začine iz Indije te bjelokost iz Afrike.

U Petri je sačuvano oko 800 građevina i žrtvenika koji su obilježeni nabatejskim, grčko-helenističkim i rimskim utjecajima. Najpoznatiji objekt uklesan u živu stijenu je Riznica. Beduini su ju nazivali “Faraonska riznica”, iako se zapravo radi o jednoj od mnogih, u stijenu uklesanih grobnica. Nije točno dokazano kada je rađena, no smatra se da potječe iz 2. st. nove ere za vrijeme cara Hadrijana. Riznica je visoka 40 m i ima dva kata. Na desno su oni koji su išli u raj, a na lijevo- oni koji su išli u pakao. Zanimljivo je da su mrtve izlagali na najvišim stijenama oko mjesec dana, kako bi im strvinari pojeli meso, a sahranjivali su samo kosti. Na žrtvenicima su prvo žrtvovali životinje, a kasnije su s najviših stijena bacali u provaliju najljepše djevojke, te na taj način pinosili žrtve bogovima. Imali su 7 bogova, a glavni je bio Dušar.

U Petri se nalazi i vrlo dobro sačuvani amfiteatar iz 1. stoljeća. Kao i druge građevine, i on je isklesan iz stijene. Ima 33 reda sjedala, a imao je oko 5.000 mjesta. Otkrili su ga američki arheolozi 1961. godine. Kod klesanja amfiteatra, otvoreni su prilazi grobnicama koje su bile uklesane u stijene.

Sjeverno od amfiteatra izdiže se tzv. “kraljevski zid”. Ovdje su jedna do druge isklesane monumentalne grobnice. Čovjek ne može vjerovati da iste nisu obojane. Tu se priroda poigrala duginim bojama.

U sastavu Petre nalaze se i ruševine bizantske crkve sa krasno očuvanim mozaikom iz 4. do 6. st. Crkvu je uništio veliki potres iz 363. godine.

Na izlasku s područja nekadašnjeg grada, nalazi se najljepši spomenik ove izgubljene kulture-samostan, koji leži visoko na brijegu. Urna na vrhu okruglog hrama, visoka je 9 m, te se smatra vrhuncem nabatejske kulture.

Do nekog vremena u Petri su živjeli Beduini, no danas se lokalitet zatvara u 19 sati, te postoji samo jedan čovjek koji čuva lokalitet. Pravo trgovine ovdje imaju samo Beduini koji prodaju ogrlice od devine kosti, narukvice i drugi, vrlo lijepo izrađen nakit, kao i razne druge suvenire.

Po danu, Petra je puna turista koji pješke, na konjima, kočijama, devama i magarcima obilaze ovo jedinstveno svjetsko čudo. Pred kraj našeg 12 km dugog puta po Petri, odlazimo u mali arheološki muzej u kojem su izloženi predmeti nađeni na ovom lokalitetu.

Peti dan našeg puta (25.05.-nedjelja) odlazimo do 45 km udaljenog, najbolje sačuvanog grčko-rimskog grada Jerasha, ponatog i kao “Pompei istoka”. Gledamo ostatke hrama Artemisa i Zeusa, rimskog foruma, prolazimo kroz Hadrijanova trijumfalna vrata, te šećemo glavnom ulicom dugom 1,5 km sa stupovima.

Nakon razgleda Jerisha u rano popodnevnim satima vozimo se još oko 45 km, te dolazimo do sirijske granice. Ovdje se opraštamo sa našim simpatičnim vodičem Hasanom, koji nam na jordansko-sirijskoj granici sređuje vize za Siriju. Ovaj postupak traje negdje oko sat vremena, jer se sve putovnice moraju pomno provjeriti, da ne bi tko u istoj imao pečat Izraela, jer takav nije poželjan u Siriji. Sirijci ne mogu Izraelcima oprostiti gubitak Golanske visoravni, te odatle datira sav taj jaz. Moram još napomenuti da smo ovaj zadnji dan morali promijeniti autobus, jer samo neki vozači imaju licencu da mogu voziti iz Jordana do Sirije. Dakle, nakon što su nam udijeljene putovnice sa vizom i žigom Sirije, u auobus ulaze dva mlada carinika koji nam žele dobrodošlicu, kao i bucmasti ćelavi sredovječni gospodin, imenom Fares Khoury, koji je naš lokalni vodič po Siriji. 100-tinjak metara dalje, ponovo se zaustavljamo, a u autobus ulazi policajac koji provjerava putovnice. Nakon njegova izlaska, ponovo se nakon 200-tinjak metara zaustavljamo, da bi drugi policajac provjerio da li je onaj prvi sve kompletno provjerio, te nas konačno puštaju u Siriju.

 

S I R I J A

 

Nakon ovih carinskih „formalnosti“ naš put nastavljamo Sirijom i dolazimo do jedne benzinske pumpe, na kojoj naš jordanski vozač Ibro sa jednodnevnom licencom za prijevoz (naime, isti se navečer vraća u Jordan, nakon što nas doveze do Damaska), pokušava napuniti rezervoar, dok mi mijenjamo novac u lokalnu sirijsku valutu. No sve ostaje na pokušaju, jer mu plombiraju tank za benzin, kako ne bi kupovao disel. Nadamo se da ipak ima goriva u dovoljnoj količini da nas doveze do Damaska, kako ne bi morali gurati autobus. No sve prolazi, za sada OK.

Kao i kod Jordana, prije nego što počnem opisivati gradove i mjesta koja smo posjetili u Siriji, evo nekoliko značajnih podataka o toj zemlji, kakva je bila u vrijeme kada sam ju posjetila, a kada je tamo još bio mir.

Općenito: Sirija se službeno zove Sirijska Arapska Republika. Nalazi se na Bliskom istoku, u jugozapadnoj Aziji.Sirija na sjeveru graniči sa Turskom, na istoku sa Irakom, na jugu s Jordanom, jugozapadu s Izraelom, a na zapadu s Libanonom. Najvažniji grad na obali i najveća luka je Latakija.

Klima je određena reljefom. U područjima bližim moru prevladava umjerena klima sa suhim ljetima. Uz morsku obalu jaki je utjecaj Sredozemnog mora pa su tamo suha ljeta, a zime vlažne. Većina zemlje ima pustinjsku klimu, dok je na visinama planinska klima. Na području između Alepa i Damaska padaline variraju od 255 do 510 mm, dok su u pustinjskim predjelima od 25 do 127 mm.

Što se tiče temperature, u siječnju se kreću od 4-6˚C, a u srpnju su oko 30˚C. Mogu uglavnom reći da su nas tijekom puta pratile po danu temperature od 25 do 35, pa i 40 stupnjeva. No kako je to suha vrućina, puno sam lakše disala, nego na zagrebačkih 28 stupnjeva, koji su me dočekali po povratku.

Tlo je smeđe, dok u vegetaciji prevladava stepska i pustinjska, a u mediteranskom dijelu –sredozemna vegetacija. Od raslinja su značajne masline, tamaris, pamuk, alepski bor i u višim područjima sirijski hrast.

Stanovništvo-prma popisu iz 2001. ima 17.040.000 ljudi koji žive na površini od 1.851.80 km2. Prosječna gustoća naseljenosti je 92 stanovnika na km². Većina stanovnika su Arapi 90,3%, a ostatak su Kurdi i Armenci. Gradskog stanovništva ima 52%. Najveći broj stanovnika ima glavni grad –Damask- 5 miliona danju i 4 miliona po noći. Drugi najvažniji grad je Allep sa cca 1. 600.000 stanovnika, a treći je grad Horns  sa 600.000 ljudi. Stopa nataliteta je nešto viša od 30%, a mortaliteta nešto iznad 5%.

Prema vjeroispovijesti, najbrojniji su sunitski muslimani 74%, alavita ima oko 12%, te 9-10% kršćana.

Službeni jezik je arapski, a u nekim se područjima govori kurdskim i  turskim jezikom.

Obrazovanje i kultura -Iako je  obrazovanje besplatno, u Siriji je 30% stanovništva starijeg od 15 godina nepismeno. Nepismenost kod muškaraca je 15%, a kod žena 44%.

U zemlji postoje 3 vrste škola. Osnovna, koja traje 9 godina (6 + 3), srednja koja traje 3 godine i koja je obavezna, te univerzitet, na koji odlaze učenici s dobrim ocjenama, dok oni sa slabijim ocjenama odlaze u više škole. Sirija ima 5 sveučilišta u Damasku, Allepu, Latakiji, Homsu i Derizaru-gradu na jugoistoku zemlje. U Damasku postojii Arapska akademija, osnovana 1919. godine koja se bavi proučavanjem arapskog jezika, književnosti, povijesti i kulture. Postoji i 10 privatnih sveučilišta koja pohađaju djeca bogatih stanovnika zemlje.

U Siriji se nalazi mnogo muzeja i knjižnica. Najznačajniji je Nacionalni muzej u Damasku u kojem se nalaze brojni izlošci iz azijske, rimske, bizantske i islamske umjetnosti. U Damasku je i najveća knjižnica sa preko 150.000 naslova.

Vezano uz zapošljavanje, dobivamo podatak da je 49% žena zaposleno i 51 % muškaraca. No ima određeni broj “ortodoksnih” muslimana koji ženama ne dozvoljavaju raditi, te mlade djevojke udaju dok još i nisu napunile 18 godina života, a 18 godina se smatra gornjom granicom.

Najveći broj stanovnika zaposlen je u poljoprivredi. U primarnom sektoru zaposleno je 24%, a u sekundarnom sektoru 30% stanovnišva, dok je najveća zaposlenost 46% u tercijarnom sektoru. Od turizma ostvaruju najveće koristi (2000. god. devizni priliv je bio 1 milijardu i 82 miliona $).

Što se tiče plaća, one su kao i u susjednom Jordanu prilagođene prilikama u zemlji. Tako je plaća u državnoj službi 240 $ mjesečno, dok su plaće u privatnom sektoru i do 1000 $ mjesečno.

Radno vrijeme je od 9-13,30 i od 17-21 sat, a u državnim službama od 8-14,30, dok petkom i subotom ne rade.

Što se tiče vojnog roka, do pred dvije godine se služio 2,5 godine, dok sada traje 2 godine. Nadaju se ukidanju istog sklapanjem primirja između Izraela i Sirije. U vojsku idu samo muškarci sa 18 godina ili nakon fakulteta. Djevojke ne idu na služenje vojnog roka, ali mogu profesionalno služiti vojsku, ukoliko to žele.

Prirodna bogatstva-najvažniji proizvodi u zemlji su nafta i zemni plin. Proizvodnja nafte iznosi 530.000 barela dnevno. Proizvodnja fosfata iznosi 2.400.000 tona i po proizvodnji fosfata je 10 zemlja na svijetu. Postoje i velike zalihe minerala, hidroenergetska postrojenja na Eufratu, te termoelektrane na pogon naftom koje proizvode dovoljno struje za potrebe zemlje. Razvijena je i proizvodnja tekstila, prerada hrane i strojogradnja.

Glavna ratarska kultura je pamuk. Proizvodnja iznosi 272. 000 tona i po proizvodnji pamuka je 10 zemlja na svijetu. Sirija je 4-ta zemlja na svijetu po proizvodnji maslinova ulja. Imaju i visoko kvalitetan duhan. Od stoke najviše uzgajaju ovce, koze i deve

Nakon Zaljevskog rata, Sirija je popravila odnose sa Zapadom. Povećava se trgovina i ulaganja u zemlju, te se Siriji daje značajna novčana pomoć.

Novčana jedinica je sirijska funta (SYP). Stoti dio je pijaster. Omjer prema eurima i dolarima je sljedeći : 1 euro= 70 SYP; 1$= 45 SYP, a 1 kuna  (koje normalno ne možete mijenjati u mjenjačnicama ni banakama) = 0,15 SYP.

Što se tiče prometa, kao i Jordanu nema javnog prijevoza, već se vožnja odvija osobnim automobilima i taxijima, koji su prilično jeftini. Prometna je povezanost dosta dobra. Cestovna i željeznička mreža su dobro razvijene, a gradovi Damask i Allep imaju i međunarodne zaračne luke, dok je najveća morska luka Latakija.

Prvi grad koji smo posjetili u Sriji, bio je vrlo dobro očuvan, a ne i potpuno otkriven rimski grad, građen od crnih bazaltnih stijena-BOSRA. Kažem neistražen, jer svako ljeto ovdje dolaze studenti arheologije koji vrše nova otkapanja i istraživanja. Inače, u ostacima ovog grada, žive stanovnici.

Danas je u gradu najzanimljiviji rimski amfiteatar koji spada u najočuvanije rimske teatre u svijetu. Potječe iz 2. st. nove ere, a kapacitet mu je 15.000 gledatelja. Grad ima dosta spomenika grčkih i rimskih, a među najpoznatije ubrajaju se i ostaci bizantske crke Bahia i mošeje Al Mabrak, podignute na mjestu gdje se prorok Muhamed zaustavio za odmor. Tu je i Omar  mošeja iz 7. st., a na ovom se lokalitetu nalazi i muslimanska citadela koja datira iz vremena Mamluka, a kod koje je jedna od zgrada danas pretvorena u muzej antikviteta i tradicionalne umjetnosti.

Oko 7,00 sati navečer ulazimo u Damask-glavni grad Sirije. Prvo odlazimo u jedan lijepi restoran na večeru, gdje su nam između ostalih specijaliteta ponudili i kube (mješano mljeveno meso u vrlo malim pogačicama napravljenim od krumpirova tijesta i začinjeno raznim začinima). Jako fino. Nakon večere, zbog zagušenog prometa, taxijima dolazimo do našeg krasnog hotela “Royal suite” sa 4*. Okolina hotela je pravi pravcati Orijent sa mnoštvom prodavača voća i povrća koji svi izvikuju nazive svojih proizvoda i njihove cijene, dok se među prodavačima svojski gura mnoštvo osobnih automobila, kombija i poneki turistički autobus. U neposrednoj su blizini i dvije džamije sa kojih, “osuvremenjeni” mujezini pozivaju na molitvu. Naime, glas je snimljen na CD, te se pušta u određena vremena koje muslimanske vjernike pozivaju na molitvu. Općenito, cijela atmosfera podsjeća me na Istambul 1970. godine, kada sam ga zajedno sa roditeljima prvi puta posjetila.

U ponedjeljak, 26. 05. 2008., nakon doručka odlazimo u Siednayu – selo koje se nalazi na vrhu brda, oko 30 km od Damaska, na visini od 1500 m nad morem, okruženo maslinicima i vinogradima. Ovo je hodočasničko mjesto, poznato po samostanu utemeljenom u doba bizanstkog cara Justinijana 547. godine,  a bilo je u doba križara jedno od glavnih hodočasničkih mjesta.

Na sirijskom jeziku „Seyida Naya“ znači “Naša Gospa”. U samostanu koji je ukrašen freskama, nalazi se ikona Djevice Marije koju je prema predanju osobno nacrtao Sv. Luka Evenđelista. Opatice u samostanu blagoslivljaju maslinovim uljem, te tako hodočasnici koji posjete ovo mjesto dobivaju komadić vate natopljen maslinovim uljem i jednu končanu trakicu koju vežete oko ruke. Traka se ne smije baciti, pa se ili spali, ili čeka dok ne istrune, ili se ista, kao što sam ja učinila, zaveže za zavjetni stup, zapravo stup želja uz molitvu za ostvarenje želje.

Sidnaya-samostan

Vezano uz stup na kojem se vežu te trake, postoji jedna priča. Jednom se hodočasniku koji je na blagoslov nosio maslinovo ulje, na stepenicama koje vode do samostana razbila boca, te se na tom mjestu ukazao lik Gospe. To je mjesto ograđeno, i tamo se, kao što je već rečeno, vežu te bijele trakice.

Pored samostana Naše Gospoe nalazi se i Crkva Sv. Sofije iz 3. st. na visini od 2000 m.

Nakon Sidnaye odlazimo u Maaloulu, selo koje je poznato po tome što se u njemu još i danas govori aramejskim jezikom kojim se govorilo u Kristovo doba, a kojim je govorio i sam Isus Krist. Naziv sela na aramejskom jeziku znači “ulaz”. Mjesto se nalazi na 1550 m nad morem, a u njemu su 2 samostana-Mar Sarkis, sagrađen u 4. st. na mjestu antičkog hrama. Posvećen je konjaniku Sv. Sarkisu, jednom od prvih svetaca. Ovdje slušamo molitvu “Oče naš” na aramejskom jeziku. Za souvenir uzimam i traku sa misom na aramejskom jeziku.

Drugi samostan je obnovljeni manastir Sv. Tekle, mjesto hodoćašća kršćana i muslimana. I ovdje postoji priča da  Sv. Teqla potječe iz Grčke. Roditelji su je progonili, jer je vjerovala u Isusa Krista. Pobjegla je od kuće, došla do Sirije i do jednog dijela okruženog visokim planinama. Ovdje se usrdno molila Isusu, stjene su se otvorile i nastao je kanjon. U rupama u stijenama kanjona, nekada su živjeli ljudi. Sama Teqla živjela je u spilji. No pronašli su je rimski vojnici i vratili roditeljima, koji su je za kaznu stavili u kavez s divljim zvjerima. Umjesto da ju rastrgaju, Teqla se sprijateljila sa zvjerima, koje su joj kasnije donosile hranu. Tako je živjela jedno vrijeme, no na kraju su je ipak ubili rimski vojnici. Sv. Teqla-učenica Sv. Pavla apostola, postala je tako prva kršćanska mučenica. U mjestu su, uz ova dva samostana, i mnogi ostaci samostana i crkava iz antičkog doba i ranog kršćansta.

Maloula-kanjon koji vodi do špilje u kojoj je živjela Sv. Tekla-prva kršćanska mučenica

Put nas dalje vodi prema najpoznatijoj križarskoj utvrdi na svijetu – Crack de Chevaliers, odnosno u prijevodu “konjska utvrda”, sagrađena od Križara na koridoru koji povezuje Siriju s Mediteranom. Položaj utvrde bio je veoma značajan. Ovdje su se desetljećima vodile velike borbe s Arapima, dok 1271. godine sultan Baibar, nakon mjesec dana opsade, vojnim trikom osvaja utvrdu. Sama riječ “crack” je arapskog porijekla (Quala) i znači citadela. Križari su na ovom mjestu napravili prekrasnu utvrdu opasanu s 13 kula povezanih brojnim zidinama, prolazima, mostovima i rovovima. Njena je površina 3000 m², a mogla je primiti 5000 konjanika sa svom opremom.

Križarska(Konjska) utvrda iz 1271. god.

Prolazimo mimo Homsa-trećeg najznačajnijeg grada u Siriji, na udaljenosti od 160 km od Damaska, koji se u antičko doba zvao Mesa i bio treća stanica na putu svile, nakon Palmyre i Dura Europos. Grad je veoma oštećen u potresima koji su ovo područje pogodili u antičko doba. Ostala je Citadela s vratima “Damask” i “Palmyra”. Tu je mošeja velikog arapskog vojskovođe Khalida Ibn Al Walida, kao i brojne crkve iz razdoblja ranog kršćanstva.

U predvečerje, 6.-og dana našeg puta dolazimo u Palmyru .Smješteni smo u Hotelu “Villa Palmyra” s 4* po lokalnoj kategorizaciji. Nakon osvježenja,odlazimo na Beduinsku večeru pod šatorom, u neposrednoj blizini grada. Večera se sastoji od poznatog specijaliteta „mansaf“ (janjetina ispod peke sa dvije vrste riže). Pijemo poznato sirijsko pivo “Barada”, a neki hrabriji i Arak-rakiju od anisa i grožđa, s 54% alkohola koja se pije na način da se stavi 1/3 araka i 2/3 vode, te nastane bijela tekućina, nalik mlijeku. Po okusu je kao turska mastika.

Priprema tradicionalnog jela(mansaf-jsnjetina sa 2 vrste riže)

Ujutro, 7 – og dana našeg puta, tj. 27. 05. 2008. odlazimo na razgled stare Palmyre na arapskom Tadmor-oaze u Sirijskoj pustinji.

Prvo smo posjetili dio grada u kojem su smještene nadzemne, a kasnije dio u kojem su podzemne grobnice, kao i druge dijelove grada sa ostacima brojnih hramova, kupališta i teatara.

Palmyra-mozaik na svodu nadzemnih grobnica

Ianče u gradu se nalazi i vrlo lijepi arheološki muzej sa dobro uščuvanim izlošcima raznih radoblja kroz koje je u prošlosti prolazio ovaj grad. Samo mjesto je pogodno za kupovinu srebrnog i koraljnog nakita, tepiha, te finih datulja.

Premda mi nije neophodno potreban, no ne mogu odoliti jednom starinskom privjesku, krasan filigranski rad sa malom krunom na vrhu optočen koraljima. Pored toga, kupujem i datulje, punjene bademima i prelivene medom od datulja, te posute rezanim pistacijom (jako fino). Prodavač mi za uspomenu daje grančicu na kojoj su datulje.

U kasnim popodnevnim satima odlazimo prema glavnom gradu Sirije Damasku.

Damask je grad povijesti i brojnih spomenika od kojih su najznačajniji Mošeja Omajada iz 7. i 8. st. u kojoj se nalazi preko 3000 ručno tkanih tepiha.

Ovo je jedina džamija na svijetu u kojoj se zajedno nalaze simboli islamizma i kršćanstva. U džamiji je jedan od najljepših mirhaba na svijetu, a u sastavu džamije je sarkofag s glavom Ivana Krstitelja i krstionica.

U neposrednoj blizini Omajadove džamije je i mauzolej Saladina-najpoznatijeg arapskog vojskovođe iz doba križarskih ratova.

Moram napomenuti da je ženski dio grupe prije ulaska u mauzolej, i sam lokalitet na kojem je džamija, bio obavezan obući se u maslinaste halje sa kapuljačama koje podsjećaju na halje isusovačkih redovnika, za razliku od muškog dijela grupe, koji su u iste lokalitete, mogli ući i u kratkim hlačama. No, običaji su običaji, a kako se kaže “za volju društva i pop se oženio”, pa tako i mi pokorno obukosmo halje, pogledasmo navedene lokalitete, i ovjekovječismo te prizore fotografijama.

Od znamenitosti grada, poznata je i Palača El Azem, čije smo dvorište i dio prekrasne unutrašnjosti sa rezbarenim vratima i krasno izrezbarenim namještajem imali prilike vidjeti.

Prošli smo kroz dio grada u kojem se nalaze kuće, stare nekoliko stotina godina, “podboldane” drvenim gredama, ali još uvijek u funkcionalnom stanju.

Posjetili smo i crkvu Sv. Pavla, ispred koje je moderan spomenik Sv. Pavlu iz 1990. godine, dar talijanske vlade Siriji, kao i kuću Sv. Ananije, u kojoj je Sv. Pavao progledao, a koja je danas pretvorena u svetište.

Polako, ali sigurno, a nadasve žalosno, jer, kao i sve što je lijepo, “kratko traje”, približava se kraj našeg putovanja. Navečer još odlazimo u jedan zgodan restoran na večeru gdje nas derviši zabavljaju svojom svirkom i plesom. Interesantan je sam ulaz u restoran. Naime, izlog je kao da ulazite u mesnicu, a prolazite kroz dio lokala u kojem se mijesi kruh, zapravo tradicinalne tanke lepinje, nešto nalik na naše palačinke, koje se jedu umjesto kruha, da bi se nakon toga stepenicama popeli do vrlo lijepo uređenog restorana. Kao i tijekom cijelog puta, i ovdje nas hrane raznim bakanalijama koje su sastavljene od raznog povrća pripremljenog s raznim začinima, humusom i drugim namazima. U restoranu ostajemo do sitnih jutarnjih sati, nakon čega autobusom odlazimo do citadele, sa koje se divimo očaravajućim svjetlima Damaska u noći, te oko 1, 30 ujutro dolazimo do aerodroma. Ovdje, u djutiću obavljamo zadnji shoping. Nastojim pronaći neko od poznatih sirijskih piva “Baradu” iz Damaska ili “Ečrk” iz Alepa, kao i poznato vino “Nektar”, ali ne uspijevam. Naime, dućani na aerodromu su puni raznih libanonskih vina. U djutiću su najeftinije cigarete. Dakle-raj za pušače.

Damask-ples derviša

Još je jedno lijepo putovanje iza mene. Vraćam se u suru svakodnevicu, no, drži me pomisao na skori godišnji, a još više misao na neko lijepo sljedeće putovanje.

Next Post

Previous Post

Leave a Reply

© 2019 Pinklec na rame

Theme by Anders Norén

Scroll Up