Pinklec na rame

Katar I Myanmar (Burma)

Vjerni čitatelji mojih putopisa sigurno se sjećaju kraja putopisa sa mog proljetnog putovanja 2012, godine u kojem navodim: “uz nadu da me ujesen moj avanturistički duh odnese u neku daleku azijsku zemlju“. I tako, „intenzivno tragajući“, kako vole reći djelatnici naše policije, „surfam“ po internet stranicama naših agencija, te kod mog pouzdanog i simpatičnog ITC-a pronalazim da je za Myanmar, tj. nekadašnju Burmu garantiran polazak u vremenu od 20. 11. do 1. 12. 2012.

Na aerodromu se susrećemo s našim poznatim vodičem po Baltičkim zemljama, u drugoj polovini lipnja ove godine, gospodinom Trpimirom Čokolićem. Zaista, jedan fantastični vodič, koji raspolaže nepreglednim znanjem o svakoj lokaciji za koju je, kao vodič zadužen od strane turističke agencije. Malo je reći da je isti kao poznata tražilica „Google“.Takav se vodič uistinu rijetko može naći.

U dogovoreno vrijeme, kod šaltera pošte na aerodromu Pleso, okuplja se naša grupa od 15 sudionika te se međusobno upoznajemo. Upoznajem se sa simpatičnom gđom. Marijom Liović iz Funtane, sa kojom sam cimerica u sobi na ovom putu.

Nakon podjele putnih dokumenata, omatanja kofera, jer se isti izravno čekiraju za glavni grad Burme, a naše malenkosti ostaju jednu noć i dan u Kataru, u 14,30, po našem vremenu, krećemo katarskom zrakoplovnom kompanijom „Qatar airways“ na put do, oko 4000 km udaljene Dohe-glavnog grada Katara.

Nakon što je naš vodič za našu grupu obavio sve carinske formalnosti pokupivši nam putovnice, te nakon pregleda i pečatiranja istih, dobismo vauchere za boravak i konzumaciju ugostiteljskih usluga u vrlo lijepom 15-tero katnom hotelu „Horizon manor“ u Dohi-glavnom gradu Katara.

Zaista svake hvale vrijedno, u hotelu nam, i pola sata iza ponoći, serviraju večeru, odnosno daju mogućnost izbora iste sa prebogatog švedskog stola, koji osim raznih slanih jela, sadrži i odlične slastice. Međutim,  ne zaboravimo da smo u strogoj islamskoj državi u kojoj nema alkohola, nema noćnih klubova, nema kocke u kasinima. Dakle, drugim riječima, rekli bi:“nema glavnih poroka današnjeg društva“. Tako uz konzumaciju raznih slanih i slatkih jela možete piti vodu ili sokove.

Nakon što se ugodno smjestismo u naše sobe, te iza noćnog odmora, ujutro u 9,00 sati, te opet bogatog doručka sa švedskog stola, slijedi razgled DOHE.

Prije, nego što bilo što kažem o glavnom gradu Katara, reći ću nešto o samoj zemlji.

 

K A T A R

 

Katar je država na sjeveru Arapskog poluotoka koja obuhvaća mali poluotok na zapadnoj obali Perzijskog zaljeva i nekoliko susjednih otočića. Na jugu graniči sa Saudijskom Arabijom, a na zapadu morem s Bahreinom i UAR.

Apsolutna je monarhija na čelu s emirom, a službeni naziv zemlje je Država Katar. Politikom zemlje, posljednjih 150 godina dominira obitelj Al-Tani. Površina zemlje je 10.360 km², dužina 180 km. Novčana jedinica je katarski riyal koji se dijeli na 100 dirhama (1 $ = 3,5 riyala).

Zastava zemlje je crveno – bijela. Crveno označava krv, a bijelo mir.

Po vjeroispovijesti najzastupljenija religija je islam. U zemlji se govori arapskim jezikom, no što se tiče stanovništva, samo 20% su pravi Katarci, dok ostatak stanovništva čine Palestinci, Nepalci, Bangladešani i drugi, koji nikada ne mogu dobiti katarsko državljanstvo, već kada im istekne ugovor, tada odlaze u svoje domicilne države. Strani radnici uglavnom rade na eksploataciji nafte i plina. 14% svjetske proizvodnje plina je na ovom području, a imaju zalihe da još 35 godina ovakvim intenzitetom iskorištavaju naftu, kakvim je eksploatiraju danas.

Kada smo već kod nafte, spominjem i cijenu litre benzina, a ta je 90 dirhama za 1 litru. Za 1 $ može se kupiti gotovo 4 litre benzina. Kaže se da je ispod Katara nafta, dok je pod morem zemni plin.

Zemlja ima dva godišnja doba i to ljeto, kada se temperatura penje do 45 ili 50˚C, sa velikom vlagom, te zimu sa veoma ugodnih 25-27˚C sa vrlo malim količinama od 8,5 mm padalina godišnje.

Zemlja je, kao i Dubai, u kojem sam bila pred nekoliko godina, a koji je jedan od Arapskih Emirata, veliko gradilište. U ljeto, njihovi građevinski radnici imaju obvezu gradnje i na temperaturama do 50˚C. Nepotrebno je naglašavati, da temperatura, bar što se tiče građenja ne prelazi po službenim izvješćima nikada iznad 50˚C. Važno je naglasiti, da se većina građevinskih priprema odnosi na održavanje svjetskog prvenstva u nogometu, koje će se održati u Dohi 2022. godine. Do tada se planira izgraditi 9 stadiona, koji će biti klimatizirani, te povećati broj sa 20.000 hotelskih soba, koliko ih danas ima, na 90.000 soba.

Ne znam samo kako misle održavati svjetsko nogometno prvenstvo, a ne dozvoliti niti kap alkohola, kako prodaju, tako ni unošenje istog u zemlju, (osim nekolicine koju turisti „prošvercaju“ u svojim koferima za vlastitu konzumaciju tijekom boravka u zemlji).

Katar je sjedište poznate arapske TV-postaje Al-Jezeera, kojoj je za Balkan sjedište u Sarajevu, a na čelu iste, kao ravnatelj je naš poznati putopisac-Goran Milić.

Usput, što se tiče žena, moram se osvrnuti na njihov način oblačenja. Dakle, kompletno su obučene u crne burke na kojima postoje samo prorezi za oči. Nasuprot toga, muški dio populacije „špancira“ u bijelim dugim galabijama, s bijelim povezima na glavi. Pa sada, što mislite, tko je u boljem položaju u zemlji, poglavito u ljeto, kada se temperature penju i do 50, pa i više stupnjeva?!!!

Gospodarstvo: Ovo je jedna od najrazvijenijih zemalja svijeta čiji se gospodarski razvoj, kako je već rečeno, temelji na nafti i zemnom plinu, premda, u posljednje vrijeme zemlja pokušava pronalaziti i druge resurse. Razvija se visoka tehnologija, a društveni razvoj se temelji na znanju. Godine 2004. otvoren je Katarski znanstveni i tehnološki park s firmama usmjerenim na znanost i istraživanje. U najnovije se vrijeme u zemlji razvija turizam.

Od poljoprivrednih proizvoda najznačajniji je uzgoj datulja, a inače, zbog nepovoljnih klimatskih prilika poljoprivreda je slabo razvijena. Uglavnom u zemlji se sve uvozi, dakle sva hrana, voda i sl., a za sada, za plaćanje istog, uistinu nema problema.

Iako bi se, s obzirom na razvijenost i bogatstvo zemlje, moglo reći da je život u zemlji skup, cijene osnovnih potrepština nisu ništa veće, pa čak su i manje od onih u Hrvatskoj. Tako je npr. 1 l vode 2,79 kn, litra mlijeka 6,98 kn, kruha 5,58 kn, 1 km vožnje taksijem 1,40 kn, noćenje u hotelu niže kategorije 140,00 kuna, kava u kafiću 14,00 kuna itd.

Dakle, 21. studenog 2012. krećemo na razgled DOHE (WWW – glavnog grada Katara koji se nalazi na obalama Perzijskog zaljeva. Grad ima oko 450.000 stanovnika.

U samom smo gradu posjetili jedan poluotok, u obliku školjke u kojem je maketa Katara. Na ovom području je jedino mjesto gdje stranci mogu kupiti zemljište.  Usput rečeno, stan stoji 15 miliona $.

Doha-spomenik školjki bisernici

U gradu je uništeno sve što je podsjećalo na prošlost i siromaštvo, tako da, kada recimo posjetite suk (medinu) trgovački dio grada, to nije staro zdanje, jer je izgrađeno 2004. godine, ali samo svojim izgledom podsjeća  na neko staro zdanje. U gradu postoje dva tipa kuća. To su vile gdje stanuju oni koji su iz Katara. Takve su kuće veoma luksuzne s unutarnjim dvorištima, a iste imaju vrtove, bazene, pa i saune, te obični stanovi.

Plaće: Najmanja plaća za stanovnike Katara je 2500 $ mjesečno, a ista raste ovisno od položaja na kojem se osoba nalazi, dok je startna plaća za ne Katarce, kojih ima 80% u zemlji 300 $.

Navečer odlazimo do zrakoplovne luke  i opet katarskom zrakoplovnom kompanijom polijećemo prema 4700 km udaljenom Yangonu, nekadašnjem Rangunu, glavnom gradu Burme, danas zvanoj Myanmar, a što u prijevodu znači „brz i snažan“.

 

MYANMAR

 

U YANGON slijećemo  u 06,30 sati po lokalnom vremenu, koje je još 3,5 sati više nego u Kataru, odnosno 5,30 sati više od vremena u RH. Na aerodromu nas s vozačem dočekuje simpatična lokalna vodičica Čiči, pozdravljajući nas sa „minge laba“= dobro jutro na burmanskom.

Osim nje, dočekuje nas i temperatura od oko 30-ak stupnjeva, a vlage, valjda 500 i više %. Zemlja je veoma siromašna, a takvom stanju, između ostalog, pridonijela je i činjenica da je do pred nekoliko dana zemlja bila pod sankcijama.Tada su i skinute dugogodišnje sankcije, a olabavljela je i dosadašnja strahovlada vojne hunte.

Tek oko podneva smještavamo se u hotel „Asia Plazza“, kojeg su očito započeli  adaptirani s viših katova prema nižima, jer su na nižim katovima sobe, i kupaonice u poprilično derutnom stanju, a liftovi, koji spajaju pojedine katove, a koji su staklenog izdanja, „hlape“ da ih se ponekad i opere, kako bi se kroz iste moglo i što vidjeti. Na recepciji, nakon „pića dobrodošlice“ dočekuje nas i prtljaga, koju nismo vidjeli od polaska iz Zagreba. Stigla je, ali i unatoč tome što sam na zagrebačkom aerodromu dala omotati kofer plastičnom folijom, ipak su mi uspjeli potrgati pomičnu ručku na velikom koferu, tako da sam prisiljena kupiti drugi kofer, u obližnjem trgovačkom centru, za koji će se kasnije pokazati da je za jednokratnu uporabu, jer se, srećom na povratku, na terminalu zagrebačkog aerodroma, isti rasporio. Zato, nikada ne treba kupovati skupe kofere, jer su isti tijekom puta po raznim aerodromima podložni nesmiljenom bacanju, tumbanju i drugom maltretiranju, tako da moraš biti sretan, ako i sadržaj istog, koliko toliko dođe do željene destinacije.

Mianmar, drugim imenom Burma, službeno Unija Mianmar država je u jugoistočnoj Aziji, na obalama Bengalskog zaljeva i Andamanskog mora (tj. dijelova Indijskog oceana). Na zapadu graniči s Bangladešom, na sjeverozapadu s Indijom, sjeveroistoku s Kinom, na istoku s Laosom, a na jugoistoku s Tajlandom.

Zemljopis: U rubnim dijelovima zemlje i na istoku dominiraju planinski lanci i visoravni, s najvišim vrhom 5.881 m. U središnjem dijelu je dolina glavne rijeke Irrawaddy i njenih pritoka ispresijecana niskim gorjem u smjeru sjever-jug. Klima je, osim u najsjevernijim dijelovima, monsunska.

Stanovništvo: 70% stanovnika su Burmanci, koji sebe nazivaju Bamar.  Burmanci su jedan od tibetansko-burmanskih naroda nastanjeni u Mianmaru, u dolini rijeke Irravady i 13 drugih država. Jezično su srodni Tibetancima.

Narod uglavnom živi od riže. Meso jedu rijetko. Druga važna namirnica je riba, naročito kod onih koji žive uz obale rijeka i mora. Tradicionalna naselja Burmanaca smještena su u šumama, ili uz vodene tokove, sa kućama građenim od drveta, odnosno bambusa. Obitelj je monogamna, a roditelji rijetko sudjeluju u bračnom posredovanju. Vjera im je pretežito budistička, ali imaju i neka vjerovanja kao  npr. da nežive stvari imaju dušu.

Grb i zastava zemlje: Grb se sastoji od dva zlatna mitska lava, koja su okrenuta suprotno jedan od drugoga, a između njih se nalazi mijanmarski zemljovid na crvenoj podlozi. Grb je okružen mijanmarskim cvijećem i zlatnom zvijezdom na vrhu, a ispod grba je povez s natpisom koji sadržava službeni državni naziv Unije. Ovo je grb zemlje od 2008. godine.

Zastava je prvo bila predložena 10. 11. 2006. Sadržavala je zeleno bijelo i žuto vodoravno polje s bijelom zvijezdom u gornjem lijevom kutu. Zelena bi boja trebala predstavljati mir i smirenost, te bujnu vegetaciju zemlje, žuta solidarnost, a crvena hrabrost i odlučnost, dok bi bijela zvijezda trebala simbolizirati trajnu postojanost konsolidirane Unije. Ova je zastava postala zakonita 21. 10. 2010.

Klima: U zemlji se razlikuju tri sezone. Svježa sezona-od listopada do veljače sa srednjom dnevnom temperaturom od 20-24 stupnja C. Vruća sezona od ožujka do svibnja sa temperaturama od 30-35 stupnjeva, te vlažna sezona od lipnja do rujna sa srednjom temperaturom od 25 do 30 stupnjeva.

Novac: Novčana jedinica je kyat (čitaj:čat). 1 eur =7,34 kyata, 1 $ = 8,45 kyata, za 100$= 84.500 kyata. Nabolje je mijenjati američke dolare. No mora se paziti. Bili smo upozoreni da sobom uzmemo novčanice u manjim apoenima i nove novčanice. Moja malenkost pri tome nije podrazumijevala novčanice maltene iz štamparije, već novčanice koje su novijeg datuma, jer znam da postoje stare i nove dolarske novčanice.  Poteškoće s plaćanjem uvjetovane su vjerojatno strahom kojem su stanovnici zemlje donedavna bili izloženi. Tako neće vam primiti novčanicu, ako je presavijena, ne daj Bože da na istoj nešto piše i sl. No, ipak smo uspjeli dio novca promijeniti u mjenjačnici nekog hotela na putu, kao i na aerodromu u Medelayu, dok u mjestima, u kojima nije bilo mjenjačnica, naša je Čiči bila bankar kod koje smo mijenjali novac. No i ona je dosta veliku pažnju poklanjala izgledu novčanica.

Školovanje je besplatno. Svatko može ići u školu. Osnovna je škola obvezna za sve. Sveučilišta postoje u većim gradovima. U zemlji nema studentskih domova, ni menzi, pa potencijalni kandidati za studij moraju sve sami plaćati.

Zdravstvo-javno je zdarvstvo besplatno za sve. Međutim, takvih institucija ima premalo za broj ljudi koji traže njihove usluge, te je za mnoge potrebno da se obrate privatnicima koji na višoj razini obavljaju te poslove. Negativne tekovine naš Trpimir nam tumači u odnosu na našu lokalnu vodičicu Čiči i njenu obitelj. Dakle, Čiči je udana u Yangonu. Njen je suprug također turistički vodič, kao i ona, a imaju jednu djevojčicu od 10 godina, te žive pristojnim životom srednje klase. Čiči ima dva brata. Jedan je liječnik, oženjen liječnicom. Oni su obvezni ići na posao tamo gdje ih se rasporedi. Pri tome se ne vodi računa da li je jedan bračni drug u jednom, a drugi u nekom drugom gradu s mjestom rada. Iako oboje rade, nemaju dovoljno sredstava da otvore privatnu praksu. Oni imaju određene privilegije u društvenom sustavu zdarvstva. Tako imaju pravo na stan koji svaki za sebe dobiva na korištenje, režije su im besplatne, imaju pravo na mirovinsko osiguranje. Plaća liječnika je 140 $.

Mlađi brat naše lokalne vodičice Čiči živi sa majkom i suprugom u Mendelayu. On radi kod privatnika. Inžinjer je i ima 400 $ plaću. Nema stan i bespalatne režije, ali ima veća primanja od drugog brata koji je liječnik.

Prosječnu je plaću teško odrediti. Službenik na šalteru ima 70$ plaću. Obični ljudi imaju veoma slaba primanja, nemaju mirovina, ni nekih drugih beneficija.Prosječna obitelj ima 1-2 djece. U politici nataliteta, iako nema nekih ograničenja, kao npr. u Kini, oni sami propagiraju kontracepciju.

Posjetili smo gradski park  s jezerom u kojem je smještena kamena kraljevska lađa. To je u stvari kameni brod koji je danas restoran.

Kameni brod-danas restoran

Na tržnici, jednoj od popratnih ulica koja vodi do najsvetijeg  mjesta u gradu, pagode Swedagon, stare preko 2500 godina, pokrivene zlatom, te natkrite „kišobranom“ s više od 4000 dijamanta, na čijem je vrhu dijamant od 78 karata, vidimo i lepeze od novčanica, izrađene u obliku velikog cvijeta, koje predstavljaju zavjetne darove redovnika. Inače, zlatna je pagoda poznata po tome što se u njoj nalazi Buddina kosa, sandale i obuća, koji su smješteni u dobro čuvanim podrumima kompleksa koji obuhvaća Swedagon pagoda. Sama riječ „shwe“ znači zlatan.

Yangon-pagoda Swedagon

Inače, interesantan je podatak na koji nas upozorava naš Trpimir, a taj je da bi se recimo dobio posao u državnoj službi za običnog činovnika, muške osobe moraju nekoliko mjeseci biti redovnici. Svaki muškarac u Burmi, (misli se na domicilno stanovništvo), dva puta tijekom života mora biti redovnik u samostanu. Propisan je minimalan rok od 7 dana za boravak u samostanu, dok maksimalan nije propisan. Da bi bio redovnik u samostanu, mora se u potpunosti obrijati glava. Muški redovnici  obučeni su u tamno crvene plahte, koje izgledaju kao toge prebačene preko jednog ramena, dok je drugo golo, a ženske se oblače u roza toge (haljine), te također imaju obrijane glave.  Da bi netko postao redovnik predhodno ne treba završiti nikakve vjerske škole. Dakle, svaki običan čovjek može odlučiti postati redovnik uz uvjet da obrije glavu.

Budističke redovnice

Interesantno je da redovnici tijekom prijepodneva sakupljaju hranu u posude koje nose sobom, a u 10,15, u samostanu u kojem borave imaju tradicionalni obrok. To je ujedno i jedini obrok tijekom dana, a nakon toga meditiraju. Takvom smo okupljanju redovnika prisustvovali u jednom  samostanu u Mendelayu, nekada gl. gradu zemlje.

Zgodno kaže naš Trpimir, ako se npr. posvađaš kući sa ženom ili imaš neke druge nesuglasice, obrij glavu i zavuci se na neko vrijeme u samostan, te meditiraj. Uzimajući u obzir stresno vrijeme u kojem živimo, možda i navedeno i ne bi bilo tako loše.

Još jedan zgodan podatak. Ne daj Bože da bi se žensko biće, samo i okrznulo, a kamo li dodirnulo budističkog redovnika. Bogohuljenje-anatema 1000 i više%.

Karakteristično za cijelu zemlju, a poglavito za Yangon je da se sve odvija na ulici. Trgovine, restorani iz kojih dopiru  razni teški mirisi pržene i sušene ribe, voćarne, uglavnom sve, ali baš sve, odvija se na ulici. Ovom prilikom moram reći da me je sam glavni grad poprilično razočarao. Ne zato što sam neki čistunac, već zato što sve što vidite oko sebe, odaje dojam prašnjavosti, a sama hrana, koja se na ulici prodaje „diskutabilne“ je kvalitete. Dakle, kada bi me netko pitao da li bi se željela vratiti u glavni grad Burme, rekla bi ne. No to ne vrijedi za ostale gradove, u kojima sam uistinu uživala i stekla dojam da se nalazim u „Čarobnoj Burmi“, a kako nosi naziv i sam aranžman za turistički posjet  toj zemlji.

Yangon-restoran na ulici

Yangon(bivši Rangun-gl. grad Burme(Myanmara)-trgovine cvijćem

Šetajući gradom vidjeli smo, da većina lokalnog stanovništva ima crvene zube i usta, te da nešto žvaču i nakon toga sadržaj istog ispljunu, a kuda drugdje, već na cestu, te to izgleda kao krv. Naš vodič nam kaže da je to „betel“, smjesa vapna i duhana koja se žvače nakon čega su crveni zubi i usta, a navedeni običaj, osim u Burmi, postoji i u Indiji.

Nakon Yangona u ranim jutarnjim satima odlazimo put aerodroma i to nakon kratkog incidenta, jer nas zaboraviše probuditi u hotelu. Naravo učenije: „Navij vekericu i ne vjeruj buđenju s recepcije“. Tako da se navrat-nanos, moja cimerica, gđa Marija i ja, u roku od 10-ak min. spakirasmo i iz pidžama uskočismo u putnu odjeću, uletjevši u posljednji tren u autobus koji nas vozi da aerodroma, od kuda, lokalnom zrako

Zrakoplovnom kompanijom „Asia wings“ letimo do 1,15 minuta udaljenog prekrasnog mističnog BAGANA u kojem je na površini od 50 km² smješteno 4400 stupa i pagoda, odnosno hramova koji su građeni od 11. -13. st. od cigle, a pet je izgrađeno od kamena. Sam grad propao je 1287. Nema naselja, jer su sve kuće bile drvene, pa su propale, a ostale su samo stupe i pagode, koje služe za održavanje vjerskih ceremonija. Ovo je jedinstven lokalitet u svijetu, koji bi se mogao usporediti jedino sa Ankor Watom u Kambodži. Inače, organizira se i let balonom iznad Bagana koji košta 290 $. No svi termini su bili zauzeti sve do polovine prosinca. Mislim, da je i bilo slobodnog mjesta, da me isto ne bi privuklo i to ne samo zbog cijene, koja je poprilično visoka, za naše pojmove, nego i zbog vremena. Recimo, ako je maglovito, a letovi su u ranim jutarnjim satima, to znači da se ništa neće vidjeti, pa je novac bačen uzalud.

Po slijetanju u Bagan, posjećujemo živopisnu tržnicu Nyaung (Niangu) na kojoj se prodaje voće, povrće, začini i suveniri. Nakon toga, posjećujemo pagodu Švezigon. To je zlatna pagoda na pješćanoj obali koju je napravio Anojata, koji je prihvatio budizam. U okviru ovog hrama posjetili smo i kuću 37 nata (nati su polubožastva).

Bagan-zlatna pagoda Šwezigon

Nakon toga posjećujemo pagodu iz 11. st.Shwesandaw. Naravno, da uz svaki hram, ili pagodu postoje razne  trgovine lokalnim suvenirima. Između osatlih na jednom „štandu“ su i dijelovi drveta „tulu“. To je drvo iz čije se kore radi krema kojom se mažu lica žena i djece, a krema je za zaštitu od sunca, a služi i za njegu lica.

Iza toga slijedi posjet radionici predmeta od laka. Slijedi kratko predavanje i prezentacija proizvoda od laka. Babusovo se drvo reže,  i lakira,( stavlja se 8-12 slojeva laka). Kada se to osuši, na takav se proizvod lijepe zlatni listići (ovisno o tome što se želi prikazati, da li životinja, cvijet, neka osoba i sl.). Tada se taj proizvod tj. vaza, kutija, narukvica i sl. pere, te na proizvodu ostaje željeni lik, a nakon toga se ponovo lakira.

Tvornica za izradu zlatnih listića

Tvornica za izradu predmeta od laka

Nakon radione predmeta od laka, posjećujemo hram „Menuhe“.. Sama pagoda sagrađena je u teravada budizmu. U pagodi su skulpture 3 stojeća i jednog ležećeg Buddhe. Stojeće skulpture su velike i označavaju zarobljeništvo, dok ležeći Buddha predstavlja Buddhu u nirvani (na jeziku „pal“ se kaže „nibana“), a u stvari taj Buddha prikazuje Menuhinu smrt.

Hram Menuhe -pagoda sagrađena u teravada budizmu

Posjećujemo i pagodu Sulamuni iz 13. st. Ta pagoda sadržava murale izrađene u dva sloja. jedan je originalni iz 13. st., a na njemu je drugi sloj iz 18. st. Salamuni je inače ime hrama koji postoji na nebu, a u temeljima istog, kao relikvija nalaze se vlasi iz Buddhine glave.

U pred večernjim satima penjemo se na pagodu Švezandon koja je poznata po tome što se može popeti na istu do vrha i sa iste pratiti zalaz sunca. Sa vrha te pagode mogu se vidjeti na stotine stupa i pagoda u zalazu sunca. Uglavnom, sve je to vrlo impresivno,a pokriveno izmaglicom u jutarnjim satima djeluje mistično.

Bagan-zalaz sunca(slikano sa jednog od hramova)

Drugog dana našeg boravka u Baganu, u jutarnjim satima, nakon finog doručka u prelijepom hotelu „Plava ptica“ (Blue Bird) s krasnim vrtom i bazenom, posjećujemo selo Mi-Nen-Du. Ovdje se upoznajemo sa ženama koje nose kante s vodom iz obližnjeg jezera na način da su iste obješene na kolac koji stavljaju na vrat. Mogu reći da je to neopisivo teško, a tko isto radi, nego žene. Tu vodu nakon što je donesu, ulijevaju u velike okrugle posude u kojima se na neki način voda filtrira, a to znači da se pusti da se mulj slegne na dno, a nakon toga se prokuhava. Nadalje, upoznajemo  glavne usjeve koji se sade u selu, a to su: sezam, kikiriki, grašak i slanutak. U stajama nailazimo na azijska goveda sa karakterističnom grbom u kojoj se sakuplja masnoća, te voda, tako da govedo koje inače služi za vuču i obrađivanje polja može neko vrijeme izdržati bez hrane i vode. Selo ima školu, te zdravstvenu stanicu u koju dva puta tjedno dolazi liječnik. Upoznajemo život u selu, kao i dijelove istog u kojem živi po pet do šest porodica.

Nošenje vode iz jezera

Najmlađi stanovnik sela u zipki

Život u tipičnom burmanskom selu

Na putu prema drugim stupama i pagodama, koje dijelom obilazimo i konjskom zapregom na dijelovima kroz koje ne možemo autobusom, susrećemo i jedan sprovod. Kao što je već prije bilo rečeno, žene i djeca lica mažu smeđom kremom koja služi kao ukras, te kao zaštita od sunca i za njegu lica. Žene koje su u pogrebnoj povorci, nemaju namazana lica. Dakle, lica bez boje su odraz tuge.

Posjećujemo i Ananda praya-hram u obliku grčkog križa. U hramu  su 4 Buddhe. Jedna skulptura Buddhe predstavlja „mudru“ kojoj Buddha pruža pilulu. Vjeruje se da Buddha pruža pilulu za dosizanje nirvane. Ovakvu skulpturu nalazimo jedino u ovom hramu.
U smiraj dana, dolazimo do jednog hrama koji nije toliko turistički razvikan. Ima puno položitije stepenice kojima se uspinjemo da bi još jednom doživjeli zalaz sunca sa pogledom na prekrasne stupe i pagode Bagana. Večeramo u restoranu „Kod zlatnog slona“.Prilikom večere uživali smo u lutkarskoj predstavi sa lutkama u narodnim nošnjama Burme.

Hram Ananda Phaya-jedan od 5 kamenih hramova u Baganu

Bagan-predivni hramovi

Bagan-dio hramova i stupa od ukupno 4.400

Svaku smo večer večerali u nekom drugom restoranu u kojima smo probali i neka od tradicionalnih burmanskih jela. Neka od tadicionalnih jela su:“MO-HIN-GA“- jelo od tankih rezanaca u juhi s currijem (narančaste boje) čiji okus varira od slatkog do ljutog, a obično se jede za doručak: „OUN-NO-SUI“-jelo od krupnih rezanaca u gustoj juhi od kokosova mlijeka kojoj se često dodaje piletina, a ima intenzivan okus i miris, te „MEE-SUAN“-kinesko jelo s rezancima u čorbi koje se servira s malo mesa i finim travama.

Uglavnom jela su im dosta ljuta što je utjecaj currija koji je veoma pikantan i koji sadrži veliku količinu luka, jer je Burma najveći svjetski potrošač luka po glavi stanovnika. Inače, ljuta hrana se najvjerojatnije prakticira da bi uništila razne bakcile. Od pića, spoomenuti ću izvrsnu pivu „Myanmar“ u flašama od 7 dcl, koju smo gđa. Marija i ja, kao i veći dio naše grupe, redovno konzumirali prilikom večera, a nekada i prilikom ručka za koji smo obično uzele finu gustu juhu(čorbu) s rezancima i komadima bijelog pilećeg mesa.

Vezano uz navedeno, moram reći da za posjet Burmi nisu predviđene neke posebne zdravstvene mjere kao što su cijepljenja i sl. Jedino što se preporuča kupiti kremu „Odomos“ za zaštitu od komaraca, kojih ima dosta uz rijeke i jezera, posebno uz jezero Inle. Tom kremom smo se osigurali kupivši je u trgovačkom centru, blizu našeg hotela u Yangonu.

Osim navedenog, turisti  koji posjećuju Burmu morat će se pomiriti s činjenicom da prilikom posjeta bilo kojem hramu ili pagodi, koja je predviđena za posjet, a predviđeno ih je mnogo, treba skinuti ne samo cipele, već i čarape. Ništa nije koristilo što sam se osigurala s nekoliko pari „stopinka“ u Zagrebu. Zato je najbolje koristiti obuću koju ćete brzo moći svući (npr. japanke), te imati bose noge, koje ćete nakon posjete hramovima i pagodama obrisati papirnatim maramicama navlaženim alkoholom, ili jednostavno vlažnim maramicama koje ste ponijeli sami u svojoj prtljazi, a iste je osigurala i lokalna agencija, te će vam biti podijeljene prilikom ulaska ili izlaska iz hrama. Uglavnom, kada se radilo o hramovima koji su se nalazili u blizini gdje je autobus mogao stati, naše izuvanje cipela, japanki i druge obuće počelo je već u samom autobusu. Dakle, ne trebate se bojati da ćete se zaraziti, već treba svladati negativne predrasude i bez nekog straha uputiti se u osvajanje i uživanje u ljepotama bezbrojnih zlatnih pagoda optočenih dragim i poludragim kamenjem.

U jutarnjim satima šestog dana našeg puta, tj. 25. 11. 2012. ponovo odlazimo na aerodrom, te lokalnom zrakoplovnom kompanijom „Asia wings“ polijećemo prema MANDALAYU, drugom gradu po veličini u Burmi, sa oko 2 miliona stanovnika, te zadnjoj prijestolnici burmanskog kraljevstva, a u koji dolazimo, nakon 40-ak minuta leta. Možda ćete se pitati zbog čega toliko letova unutar same zemlje. Razlog je u prilično derutnim cestama, tako da bi prijevoz autobusima iziskivao sate i sate neugodne vožnje. Po slijetanju, obilazimo Amarapuru („grad besmrtnih“). Odlazimo do samostana Mahagandayon gdje prisustvujemo ceremoniji objeda nekoliko stotina budističkih redovnika razne starosne dobi, gledajući i fotografirajući iste, kao i mnogobrojne kamene ploče koje vode do samog samostana, a na kojima se nalaze riječi zahvale donatorima koji su omogućili izgradnju samostana.

Nakon toga, odlazimo do mjesta na kojem je 1200 m dug most napravljen od tikovine, tzv. U- Beinov most, nakon čega posjećujemo trgovinu u kojoj se prodaje odjeća (bluze, tunike i hlače od svile i pamuka, te tradicionalna odjeća „Long yi“), koju podjednako nose muškarci i žene.

Nakon smještaja u apartman hotela „Great wall“ u Mendelayu, u popodnevnim satima trajektom prelazimo rijeku Myitange, okruženi mnoštvom nasrtljivih prodavača, uglavnom raznih ogrlica i narukvica od žada, kojeg u ovoj zemlji ima u zaista neograničenim količinama. Osim žada, zemlja je bogata i dragim kamenom-rubinom, koji je najbolje kupovati u specijaliziranim trgovinama, kako bi uistinu bili sigurni da se radi o rubinu. Inače, predmeti u rubina nisu jeftini, ali se mogu pronaći i dućani u kojima ćete naći prstenje i ogrlice, koje si, ukoliko ste zainteresirani, možete i priuštiti.

Dolazimo do jedne od bivših prijestolnica AVA u kojoj se vozimo konjskim zapregama da bi posjetili ostatke starog drvenog samostana Bagaya iz 1834. god. u kojem je 267 drvenih stupova, od kojih je najviši 20 m, te ostatke kraljevske palače i utvrde. Po povratku u Mandalay razgledavamo područje na kojem je nekada bila kraljevska palača, a danas su ostale samo zidine, unutar kojih je vojska. Sve kuće, obzirom da su bile od drveta, izgorjele su tijekom II svj. rata. Sama kraljevska palača je spašena, jer su kuće bile građene tako da su se mogle složiti, odnosno prenijeti s jednog mjesta na druga, pa je tako kraljevska palača prenesena izvan zidina i tako spašena.

Posjećujemo pagodu Kuthodow u kojoj je 729 kamenih ploča s budističkim mislima koja u stvari predstavlja „najveću knjigu na svijetu“. Nakon toga odlazimo do Shwenandaw-pozlaćenog samostana izgrađenog od tikovog drveta. To je bila bivša palača burmanskih kraljeva koja se odlikuje prekrasnom myanmarskom drvenom arhitekturom. Divimo se krasno izrezbarenim vratima i krovu palače.

Drveni hram Aung Nan

Dio vanjskih zidina carske palače Hi-Don-Mina

Na večer odlazimo u restoran „Golden duck“=zlatna patka na kinesku večeru u okviru koje konzumiramo i finog kineskog pačića.

Sednmog dana našeg puta , tj. 27. 11. 2012. vozimo se po rijeci Ayeyarwaddy, do mjesta Mingun. Vozeći se uz rijeku promatramo način života na rijeci ( stanovanje, pranje, vađenje pijeska i sl.).

Došavši u samo mjesto Mingun, prvo posjećujemo nedovršenu najveću pagodu u Burmi. Sama pagoda projekt je kralja Vodopea, koji je 1790, odlučio izgraditi najveću pagodu. Taj je kralj umro 1819, te nije uspio dovršiti svoj projekt. U stvari, radi se o impresivnoj ruševini koju su uzrokovali mnogi potresi, kao i najnoviji koji je to područje pogodio pred mjesec dana. Prije same nedovršene pagode gledamo jednu stupu, koja je u stvari maketa, kako je pagoda trebala izgledati. Mjesto nije posvećeno, ali se u temeljima te stupe nalazi relikvija (otisak Buddhinog stopala), pa se smatra svetim mjestom.

Mingon-najveća nedovršena pagoda u Burmi

Nakon nedovršene pagode posjećujemo i hram u kojem je smješteno najveće zvono na svijetu, teško 90 tona, visoko 6,5 m, a sa potpornjima 10 metara. Ispod zvona slikam jednog simpatičnog psića. Razmišljam kako je isti sigurno totalno gluh, jer blaženo spava ispod ovog ogromnog zvona, u koje gotovo svaki posjetitelj udari, kako bi se osjetio zvuk istog.

Najveće zvono na svijetu, teško 90 tona, visine 6,5 m, a sa potpornjima 10 m

Po povratku u Mendalay posjećujemo pagodu HU-DU-DO, unutar koje je  preko 724 kamenih ploča na kojima su isklesani tekstovi 15 knjiga tripitaka. Danas su ti tekstovi sabrani i izdani u više svezaka, svaki po 400 strana. Car Mi-Don-Min dao je svećenicima da čitaju tekst 15 knjiga tripitake. Istima je trebalo 6 mjeseci dano-noćnog pjevušenja da otpjevaju najveću knjigu na svijetu. Osim ovih kamenih ploča na kojima su tekstovi 15 knjiga tripitake, postoji i 1800 manjih kamenih ploča na kojima se nalaze komentari na tripitaku. Svaka od tih kamenih ploča smještena je u po jednoj od 600 bijelih pagoda i samostana.

Sangaing-vjerski centar Burma(HU-DU-DO) sa 600 bijelih pagoda

Odalzimo i do svetišta Mahamuni (veliki mudrac). U tom je svetištu kip Buddhe za koji se vjerovalo da je napravljen u 5 st. pr. Kr. i da prikazuje lice Buddhe. Kip se ne može vidjeti jer je kompletno pokriven zlatnim listićima koje na isti lijepe ljudi izražavajući na taj način svoje želje i molitve.

Osmi dan našeg puta, 27. 11. 2012. ponovo avionom odlazimo do 40-ak minuta udaljenog mjesta HEHO u provinciji Shan. Mi se konkretno nalazimo u južnom dijelu te provincije. Šana ima oko 5 miliona, a jedan dio živi i u Tajlandu. Inače jezik ljudi koji žive u ovoj provinciji veoma je sličan tajlandskom jeziku.

Po slijetanju, prvo posjećujemo lokalnu tržnicu, na kojoj je danas sajmeni dan, a u okviru koje kupujem krasne izrezbarene školjke. Nakon toga posjećujemo pagodu Phaung Daw OO u kojoj se nalazi 5 svetih slika Buddhe, te samostan Ngaphechaung koji danas služi kao muzej za pohranu i restauraciju vrijednih predmeta iz drugih samostana.

Turističkim kanuima u koje stane uz vozača po četvero putnika, vozimo se po jezeru Inle, dugom 20, širokom 10, te dubokom 1,5 m. Glavna znamenitost na jezeru su ljudi, kojih na cijelom ovom području ima oko 70.000, te njihov način života, kao i priroda.

Ploveća tržnica na jezeru Inle

Ploveći vrtovi na jezeru Inle

Na samom jezeru vidimo ribare koji veslaju nogom, gledamo kuće izgrađene kao sojenice od bambusa. Posjećujemo radionicu za izradu predmeta od svile, u kojoj nam tumače da je za izradu samo jednog šala od svilenih niti lotosova cvijeta, potrebno 8000 lotosovih cvjetova. Zato se ni ne treba čuditi da je i cijena takvih šalova 50 i više $, ovisno o veličini. Osim radione za izradu svile posjećujemo i radionicu za izradu cigara  u kojoj, uglavnom rade djeca, koja za plaću od 2 $ dnevno moraju napraviti 1000 kom cigara. Cigare se rade tako da se na listove sebastije (biljke koja ima okrugle listove) stavi malo cvijeta od palme i malo duhana, te se to ovije i napravi cigara.

Život uz jezero Inle

Ribari na jezeru Inle koji veslaju nogom

Jezero Inle-tvornica svile

Jezero Inle-Tvornica cigara (na list sebastije stavi se malo duhana i palmin cvijet, rade djeca koja za 1000 kom. dobiju $2

Posjećujemo i hram 4 Budhe-najsvetije mjesto naroda Shan. Ispred samog hrama fotografiram sliku koja prikazuje te 4 bude. Naime, u hramu do samog oltara na kojem su kipovi Budhe, žene ne smiju doći, već do samog tog mjesta dolaze muškarci koji na kipove Buddha lijepe zlatne listiće, tako da se fizionomije istih niti ne vide, već isti izgledaju kao četiri krumpira. Nadam se da ovaj putopis neće pročitati neki od pripadnika budizma, jer bi me mogao i prozvati zbog omalovažavanja Buddhe. No to mi nije bila ni najmanja namjera, već samo da slikovito opišem izgled kipova koji prikazuju 4 budhe.

Hram 4 Bude na jezeru Inle (najsvetije mjesto naroda Šan)

Odlazimo i do mjesta u kojem vidimo žene kojima su vratovi ukrašeni mesinganim kolutovima.  Uglavnom, taj običaj se još danas održao, ali samo zbog turista. Najmanji broj tih kolutova je 9, koji se stavljaju 9-to godišnjim djevojčicama, a najveći broj je 26. Kolutovi su veoma teški, a iste ne skidaju niti kad spavaju. Sve to utječe na to da im se pod teretom kolutova vratni mišići produžuju, kolutovi pritišću ramena, a što je uzrokom da su u starijim godinama ruke takvih žena svojom dužinom do ispod koljena. Ukoliko bi se ti kolutovi skinuli, tada bi im kičma pukla. Eto jadno, ali je tako, i to je nažalost jedna od turističkih atrakcija tog kraja.

Jezero Inle-djevojčica s kolutovima na vratu

Dana 28. 11. 2012. nakon dvosatne plovidbe jezerom Inle stižemo do Indeina, mjesta uz zapadnu obalu jezera u kojem je smješteno 1054 stupa koje datiraju iz 15 stoljeća. Neke od njih u kamenu imaju izrezbarene figure nebeskih bića. U popodnevnim satima nakon odmora  u hotelu izgrađenom od tikovog drveta „Tek Wood“ šećemo mjestom, kupujući poklone.

Indein s pagodom Shweinntain (pagoda sa 1000 stupa iz 15. st.)

Ujutro 29.11. 2012. odlazimo put zračne luke u mjestu HEHO, te polijećemo za Yangon, u koji dolazimo nakon 1,15 min. leta. Po slijetanju, dočekuje nas tmurno i kišovito vrijeme. Posjećujemo kip najvećeg ležećeg Buddhe, dugog 72 m, smještenog u jednom hangaru. Sam kip izgleda dosta feminizirano, a oči na kipu izrađene su od poludragog kamena. Kip je dovršen 1974. godine i prikazuje Buddhu u nirvani, Napravljen je od raznih materijala. Budhina stopala prikazuju poredak u svemiru. Važno je reći da je ovo nekada bio stojeći kip Buddhe iz 1908. godine. U vrijeme II svj. rata skulptura je pala, te je otada to ležeći kip. Ovo je ujedno i posljednji sakralni objekt u kojem skidamo obuću ulazeći u isti bosih nogu.

Yangon-kip ležećeg Bude duž. 72 m-najveći spomenik Budi

Iza toga, odlazimo do Nacionalnog muzeja u kojem su smješteni predmeti iz kraljevskih palača (zlatni tron, zlatne posude optočene dragim kamenjem i drugi zlatni predmeti koji su služili osobnoj uporabi kraljeva), a koje su od propasti spasili Britanci. U samom muzeju izlošci se ne mogu fotografirati, a nažalost nisu predvidjeli ni prodaju monografija sa izloženim blagom u suvenir shopu muzeja. No, ipak su nam, na samom ulazu u muzej udijelili neki prospekt u kojem je slika  zlatnog trona, kao i nekih od izložaka u muzeju kao što su razni muzički instrumenti i sl. Nakon posjete muzeju, odlazimo na tržnicu suvenira za strance u kojoj obavljamo posljednju kupovinu u Burmi, pazeći da uglavnom potrošimo svu lokalnu valutu, jer prilike za kupovinu, uglavnom više neće biti.

Yangon-pagoda Sula

U večernjim satima odlazimo u posjet kineskom dijelu grada uživajući u šarolikom svijetu ljudi, voća, povrća, odjevnih predmeta i drugih đakonija koje slikamo u tom dijelu grada.

Ponuda raznovrsne hrane na otvorenom u Kineskoj četvrti u Yangonu

Uvečer, nam u lijepom restoranu kuhar tumači što nam sve priprema za tradicionalnu burmansku oproštajnu večeru, U hotelu  pakiramo prtljagu i to: veći dio za Zagreb, dio, koji će nam biti potreban za jednodnevni boravak u toploj Dohi, te drugi dio, za dolazak u Zagreb na + 2 stupnja. Uf, koje li temperaturne razlike.

Rano ujutro, dana 30. 11. 2012. odlazimo do aerodroma sa kojeg „Qatar airwaisom“ polijećemo za glavni grad Katara- 4700 km udaljenu Dohu. Iz Yangona na 25 stupnjeva C topline, ispratila nas je obilna kiša. Nakon 7 sati vožnje, u Dohu slijećemo u 11,25 sati po lokalnom vremenu, vraćajući naše satove 3,30 sati unatrag. Odlazimo u poznati nam 15-to katni hotel „Horizon manor“. Ručamo, ponovo sa prebogatog švedskog stola na kojem su po starom običaju razne đakonije, da bi u popodnevnim satima, još jednom, ovaj puta u „legero“ raspoloženju prošetali gradom. Petak je. Neradni dan u kojem su lokalne katarske obitelji izašle u šetnju centrom Dohe, uživajući u jednom od brojnih lijepih kafića. Nas nekolicina sumanuto pokušava pronaći otvorenu neku trgovinu. No, očito spoznajući namjere turista, ubrzo nekolicina lokalnih trgovaca otvara svoje dućane u kojima kupujemo razne prigodne suvenire tj. poklone, koji će biti veoma interesantni u našoj zemlji, jer se približavaju blagdani Božića i Novog ljeta. Sa ugodnih 25 stupnjeva, nakon što sunce zađe, počinje puhati neugodan vjetar, koji nas usmjerava na put prema hotelu i skoroj večeri.

Doha by night

U jutarnjim satima krećemo put aerodroma, sa kojeg polijećemo prema Zagrebu.

I što reći na kraju?!.

Još jedno interesantno putovanje je iza mene. Putovanje na kojem sam upoznala život ljudi jedne krasne i prebogate zemlje. Iako za sada ljudi u istoj žive veoma jadno, uvjerena sam, da će se dolaskom novog režima u toj zemlji sve promijeniti na dobrobit i boljitak njenih građana. Možda, kroz kojih 10-ak i više godina, to neće biti iskonska Burma, kao što ni Kina danas nije iskonska Kina. Ali u sve zemlje dolazi tehnički i tehnološki napredak, koji će vjerojatno zahvatiti i ovu zemlju. No uvjerena sam, da isti neće naškoditi njenim predivnim građevinama, koje će, nadam se, i nadalje ostati jedinstveni spomenik u svijetu i kojima će se diviti tisuće i tisuće ljudi, zaljublljenika u starine, kao što je i moja malenkost.

Sa nadom i željom da i ovi moji putopisi stignu do šireg kruga ljudi, pozdravljam čitatelje do sljedećeg putopisnog susreta.

Next Post

Previous Post

Leave a Reply

© 2019 Pinklec na rame

Theme by Anders Norén

Scroll Up