Pinklec na rame

Tajne Pirineja

Moje duže putovanje u trajanju od 8 dana tijekom 1999. godine realizirano je tijekom listopada, konkretno od 16.- 23. 10. 1999. u organizaciji turističke agencije „Penta tours“ pod nazivom „Tajne Pirineja“. Na ovom sam putovanju bila sa sestričnom Nenom.

Naše prvo odredište je VERONA za koju kažu „da leži pod nogama Alpa“. Nalazi se u pokrajini Monte berici koja je bogata vinogradima. Poznato vino je Soave bola. Grad leži na rijeci Adige koja je nekada imala funkciju zaštite grada s istočne i zapadne strane, a sa sjeverne i južne strane grad su štitile zidine.

Verona je bila rimska kolonija. U srednjem je vijeku pod vladavinom Zapadnih Gota, zatim postaje komuna pod vladavinom moćnih porodica Visconti i Skalieri – čija se lijepa grobnica nalazi u centru tog grada. Skalieri drže vlast do 15. st, a od tada je pod vlašću Venecije. Nakon Campoformijskog mira, tj. od 1797., Verona je pod vlašću Napoleona, a nakon toga, pod Austrijom do 1860. godine, kada ulazi u sastav Italije.

Grad je poznati kulturni i gospodarski centar, a značajna je i poljoprivreda (jesenski poljoprivredni sajam).

Znamenitosti grada su: crkva Sv. Anastazije, katedrala, trgovi-Piazza Verde i Paloma de la`vë.

Centar Verone je Arena koja može primiti 20.000 gledalaca. U njoj se održavaju operni koncerti. Svaki gledatelj uoči predstave dobiva po jednu svijeću. Svijeće se pale u znak sjećanja na robove koji su nekada poginuli u areni.

Dolazimo i do talijanskog jezera LAGO DI GARDA, dugog 70 km,  Na južnoj strani jezera, čija je voda mutna zbog rastopljenih minerala, smjestila se većina turističkih mjesta. Sa istočne strane obala je niska, a sa zapada strma. Ceste su prošarane tunelima. Na južnoj strani jezera je poluotok na kojem je smješten srednjevjekovni gradić Sirmione. Na sjevernoj su strani ostaci rimskih iskopina (poznata je vila nekadašnjeg rimskog pjesnika Katuna), te termalna lječilišta. U gradiću su uske uličice, pune dućana s raznim suvenirima i malim simpatičnim restorančićima.

Put nas vodi preko grada CREMONE, koja je poznata po poljoprivredi, i proizvodnji violina u srednjem vijeku ( Stradivarijeve violine).

Prolazimo Ligurskom obalom, poznatom po uzgoju cvijeća. Dolazimo u SAN REMO, a nakon toga se vozimo i razgledavamo MONACO i MONTE CARLO, prolazimo granični prijelaz Ventimigla (između Italije i Francuske), te u 24,00 sata, nakon pređenih 1001 km dolazimo u NICU. Grad ima  400.000 stanovnika. Nalazi se na mjestu nekadašnje grčke naseobine, a kasnije rimske pokrajine Galije. U srednjem je vijeku bila samostalna komuna, a zatim pod genoveškim grofovima, te od 13. st. pod vlašću Francuske.  Iza toga je  u sastavu Italije, čak i u vrijeme II svj. rata, da bi nakon rata bila priključena Francuskoj.

Grad je poznat po karnevalu, jazz festivalu, Shagal- Matissovoj galeriji i crkvi Notre Dam Nice-kopiji pariške crkve Notre Dame.

Nakon Nice, prolazimo kroz Can, rodno mjesto porodice Grimaldi, koja vlada Monacom, te kroz Antibes (kompleks modernih hotela) i dolazimo do CANES-a, turističkog mjesta poznatog po filmskim festivalima i srednjevjekovnoj tvrđi. U gradu je značajno šetalište uz more (tzv.Croaset). Na istočnoj strani uvale, nekada su se  sastajali križari prilikom odlaska u križarske ratove. Križari su dobili ime po riječi „croa“= križ koji su nosili za vratom.

Dolazimo do AVIGNONA u kojem je u vremenu od 1309. do 1387. bilo sjedište rimskih papa. Od 12. do 15. st. izbijaju česti sukobi između papa i svjetovnih vladara, te francuskih kraljeva. Najžešći su sukobi bili sa francuskim kraljem Filipom Augustom, koji je pape prisilio da svoje sjedište prenesu u Avignon. U vremenu boravka u Avignonu izmijenilo se 7 papa. Papska se palača počela graditi na mjestu prvobitne biskupske palače. Objekt je građen kao rezidencijalna palača sa mnogim ukrasima, draperijama, slikama, skulpturama i skupim namještajem, te je, s obzirom na navedeno, to bio jaki kulturno umjetnički centar. S druge je strane ovaj objekt građen kao fortifikacija za obranu lokalnih biskupa, a kasnije za vojsku. Palača je u 15. st. restaurirana, dok je danas u istoj smješten muzej.

Nedaleko palače je most na rijeci Rhoni, dužine 900 m, koji je sagrađen 1172. godine i imao je 19 lukova. Danas je sačuvan manji dio mosta sa 4 luka i na njemu se nalazi kapelica Sv. Nikole. U blizini je i romanička crkva Notre Dame.

Naš put dalje vodi prema ARLES-u, gradu smještenom na rijeci Rhoni. Na ušću rijeke se nalazi nacionalni park u kojem su bijeli konji, pelikani i crni labudovi, koji slobodno  šeću parkom. Okolicu grada krase rižina polja.

U ovom gradu, godinu je dana živio slikar Van Gogh, koji je tu naslikao svoju poznatu sliku „Suncokreti“. Grad je povremeno bio sjedište rimskih careva (Maksimilijana i Konstantina). Iz toga su vremena sačuvani ostaci palača, termi, rimskog teatra i foruma, Arena, crkva St. Tome, katedrala s tornjem i gradska vijećnica.

U večernjim satima dolazimo u srednjovjekovni grad CARCAS, opasan prekrasno očuvanim dvostrukim zidinama. Smješteni smo u lijepom hotelu „Terminus“.

Interesantan je podatak o tome kako je ovaj grad dobio ime. Arapi su u 7. i 8. st. proširili svoju vlast po sjevernoj Africi, prešli u Europu i zauzeli Pirinejski poluotok, te stigli do mjesta Pratica, gdje ih je zaustavio Karlo Martel. Neko su se vrijeme zadržali na južnim područjima oko Pirineja. Komandant tvrđave u Carcasonu bio je Ballan. Njegova je žena bila Španjolka i zvala se Carcas, koja je nakon smrti supruga, preuzela vodstvo tvrđavom. Franci su željeli zauzeti tu tvrđavu, ali nikako u tome nisu uspijevali. Odlučili su zauzeti tvrđavu na način da izgladne vojnike. Karkas je preostalo žito koje su imali, podijelila vojnicima, a ljuske žita bacali su van gradskih zidina. Kada su Franci došli pred ulazna vrata tvrđave, vidjevši ljuske žita, mislili su da neće moći savladati vojsku koja se nalazila unutar zidina, rekavši da oni imaju toliko hrane da sa njom mogu i svinje hraniti. Stoga, Franci su Carcas ponudili pregovore. Ona je putem zvonjave pozivala svoje vojnike  koji su vikali:“Kakas son“(son = zvoniti), te je tako nastalo ime grada.

Franački je vojskovođa sa Karkas razgovarao o daljnjoj sudbini države. Vidio je da se radi o sposobnoj ženi, te ju je uspio nagovoriti da se uda za francuskog viteza. Tako je utvrđena porodica Karkas. Unutar tvrđave koja se sastoji od dva reda zidova u elipsi koja zatvara unutrašnjost grada razvilo se naselje. Sama tvrđava ima više od 30 bastiona, te je najveća i najmoćnija u Europi.

Danas se unutar tvrđave nalaze mnoge prodavaone suvenira, pošta, banka,  dvorac Fontal, te lijepa crkva iz 14 st. čiji je jedan dio izgrađen u romanskom, a drugi dio u gotskom stilu. Tvrđava je restaurirana u 19. st.

Na našem daljnjem putu kroz Francusku dolazimo do jednog malog, u neku ruku mističnog mjesta- RENE Ľ CHATO.

Naš nam vodič priča da je Vatikanu prijavljeno 6000 raznih čuda, dok ih je Vatikan priznao svega 50-ak. Jedno od čuda, odnosno misterija je i u ovom malom gradiću, iako se službena crkva ogradila od bilo kakvog čuda, odnosno misterija mjesta. Naime, radi se o tome da je 1881. za župnika u tom mjestu bio postavljen Sommie Berger koji je tu zatekao zapuštenu crkvu. Pozvao je majstore da izgrade crkvu. U stupu stare crkve pronašli su pergamenu na kojoj je bila šifra koja je upućivala kako doći do novca za obnovu crkve. Nakon što je odgonetnuo šifru, svećenik je pronašao masu novaca, kojeg je, između ostalog, u velikoj mjeri trošio na provode sa svoje dvije ljubavnice. Kako se radilo o siromašnom svećeniku, postavilo se pitanje, odakle mu toliki novac. Nakon smrti svećenika 1917., njegova domaćica, koja mu je također bila ljubavnica, spalila je veliku količinu novca.

Vezano uz pronađeni novac ima nekoliko pretpostavki. Tako se pretpostavlja da se radi o blagu avižana-tj. sekte unutar katoličke crkve (zvani su i „katarski pokret“koji zamire u 15. st.), a težili su jednostavnijoj i skromnijoj crkvi.

Druga je pretpostavka da su to blago sa sobom donijeli templari koji su bili glavnina križarske vojske, dok je treća pretpostavka da se radilo o milodarima koje je Berger izmolio od vjernika. Međutim, toj pretpostavki se ne vjeruje previše, s obzirom na činjenicu da u vrijeme dok je Berger tu živio, to bilo malo mjesto s 400 ljudi.

Ovaj motiv, iskoristio je i njemački kompozitor Wagner u svojoj operi „Parsifal“.

U večernjim satima dolazimo u LURD, koji se nalazi na sjevernoj strani Pirineja. Ima 20.000 stanovnika, 350 hotela i 80 pansiona. Kroz Lurdes protječe rijeka Quava koja je 1979. poplavila svetište, te došla i do špilje.

Crkva je priznala čudo koje se ovdje dogodilo. Naime, godine 1858. 14-to godišnjoj djevojčici Bernardici, koja je išla u šetnju u špilju sa svoje dvije sestre, ukazala se Majka Božja. M. Božja se Bernardici ukazivala 18 dana zaredom i djevojčica je sa njom kontaktirala.

U samom gradu su objekti koji su povezani sa Bernardicom. Tako je u Lurdu njena rodna kuća, obilježena su mjesta na kojima je živjela u vrijeme prikazanja Blažene djevice Marije i mjesto gdje je primila Prvu pričest. Sama Bernardica bila je iz siromašne obitelji u kojoj je bilo osmero djece od kojih je četvero umrlo. Živi su ostali Bernardica i njene dvije sestre, te brat. U gradu je izgrađen veliki prostor na kojem je smješteno nekoliko bazilika, građenih u 3 nivoa, u obliku broja 8, a u kojima se održavaju vjerski obredi. Jedna je dvokatna bazilika ispred koje je kip Majke Božje. Na tom kompleksu se nalazi i velika podzemna dvorana-crkva, građena u vrijeme pape Pia X koja može primiti preko 20.000 ljudi, te još nekoliko stotina ljudi u invalidskim kolicima.

U Lurdu postoji i izvor svete vode, te mogućnost da se ta voda kupi i da se u njoj okupa. Temperatura vode je 10 stupnjeva. Svi se brišu istom mokrom plahtom i kupaju u istoj vodi. To nisam isprobala, ali sam prisustvovala večernjoj procesiji s malim svijećama tijekom koje se ljudi s upaljenim svijećama u rukama u obliku brojke 8 – koja označava neprekinuti životni niz, kreće od špilje, u kojoj se ukazala Majka Božja, do 500-tinjak m udaljene podzemne bazilike koja može, kako je već naprijed navedeno primiti 20.000 ljudi.

Dana 20. 10. 1999 od Lurda autobusom odlazimo u 200 km udaljen San Sebastijan u španjolskoj pokrajini Baskiji Putem prolazimo mimo  države Andore u čijoj se blizini nalazi najviši vrh Pirineja-Pico Auerto na 2600 m.

Prolazimo i kroz klanac sa ograncima Pirineja koji se spuštaju do Biskajskog zaljeva., te dolazimo do Bayona-predgrađa Biarizza, u kojem se nalazi katedrala u gotsko-pirinejskom stilu. To je glavni grad baskijske francuske pokrajine, a smješten je na dvije rijeke-Andu i Gransche. U blizini grada je i špilja Lescou u kojoj su nađene kosti pračovjeka i zidne slikarije koje prikazuju prizore iz lova i vjerske rituale. Ovdje su pronađene i oslikane stijene, te glinene figure. Za boje na stijenama, koje su proučavali stručnjaci, utvrđeno je, da iste već 50.000 godina nisu promijenile svoj sastav.

Na našem putu prolazimo i kroz mjesto Pau, u kojem je rođen francuski kralj Henrik IV s kraja 16. st. Od tog grada ulazimo u francuski dio Baskije i dolazimo do BIARITZA .Grad je smješten na samom Atlanskom oceanu, te se u istom zbog  visokih valova održavaju takmičenja surfera. Danas se u gradu razvija elitni turizam, Preko graničnog prijelaza Irune, prelazimo u Španjolsku i dolazimo do SAN SEBASTIJANA. U tom se gradu turizam počeo razvijati nakon što je Marija iz kuće Habsburg ovdje dala sagraditi vilu. To je po veličini drugi grad, iza Bilbaa, u španjolskoj pokrajini Baskija. Stanovnici ovog područja zadržali su svoj specifični jezik koji nije ni španjolski, ni francuski, ni portugalski. Grad ima 150.000 stanovnika. Poznat je po filmskom festivalu. Leži na rijeci Urunni koja dijeli grad na dva dijela. Glavna plaža u gradu zove se Konča. Na brdu Urgel, iznad grada je vidikovac. Ovdje se mogu nabaviti originalne francuske (tzv. baskijske kape). Grad je poznat po siru, pršutu i vinu sangria.

Navečer smo bili u jednom restoranu na tipičnoj baskijskoj večeri tijekom koje su nas ponudili sa crvenim radićem, zelenom salatom i gušćom paštetom, guljenim paprikama punjenim umakom od hrena, sira i škampi, teletinom u saftu s komadićima tijesta od lasagne, sladoledom od jagoda u slatkom vrhnju s malo voća (kockice od kivija i preljev od jagoda), te sve začinjeno bijelim vinom.

Dana 21. 10. 1999. dolazimo do mjesta BORDOUX koje je smješteno na rijeci Girondi. Mjesto ima 700.000 stanovnika sa okolicom,

Od značajnijih objekata u gradu navodim zgradu burze koja je izgrađena u vrijeme Luja XV u 17. st., katedralu, zgradu teatra i spomenik žirondincima. Iako je grad 80 km od mora- ima status velike riječne luke.

Grad se počeo razvijati nakon velikih geografskih otkrića. Prije vinogradarstva, stanovnici su se bavili lovom na bakalar. U gradu je razvijena kemijska industrija, te proizvodnja dijelova za automobile, kao i vinarska industrija (80% vina Francuske proizvodi se na ovom području).

Prolazimo preko rijeke Dordogne, dolazimo do gradića Liburn, a nakon toga odlazimo u vinski podrum u mjestu Fronsak. U večernjim satima dolazimo do mjesta CLERMON -FERNAN. Nekada su to bila dva grada. Clermon je povijesno poznatiji, jer je otuda krenuo povod za križarske ratove. U gradu se nalazi impozantna katedrala građena u gotskom stilu visine 108 m. Od znamenitosti grada značajna je i zgrada teatra.

Odavde odlazimo do 40-ak km udaljenog Tiaresa u kojem smo spavali u jednom urednom motelu s 2*. Ujutro imamo veoma bogat doručak (švedski stol), te pored uobičajenih stvarčica i finu voćnu salatu s preljevom od brusnica.

Dakle, dana 21. 10. 1999. na našem smo putu prošli 650 km od čega preko 500 km sporednim putevima kroz španjolska i francuska sela.

Dana 22. 10. 1999 u 7,40 sati krenuli smo od Tiaresa do 140 km udaljenog LYONA. Grad Lyon leži između rijeka Seone i Rhone. U Lyonu smo posjetili dvije krasne crkve (crkvu Sv. Jakova u romanskom stilu, te baziliku iznad grada, sagrađenu u bizantskom stilu ispred koje je lijepi vidikovac). Lyon je treći grad po veličini u Francuskoj čiji povijesni tragovi vode u vrijeme prethistorije. U 7. st. grad je obnovljen kao franačka naseobina, dok je u ranom  srednjem vijeku  to komuna.

Godine 1312. Filip IV Lijepi uključuje Lyon u sastav francuske države. U 15. st. zbog prometnih puteva na ovom se području dobro razvija tekstilna i svilarska industrija.

Grad ima preko milion stanovnika.

Iz rimskog vremena u gradu se mogu vidjeti ostaci teatra koji može primiti do 10.000 ljudi , te služi za održavanje dramskih predstava. Odeon, može primiti 3000 do 5000 gledatelja, a služi za održavanje muzičkih predstava.

Prolazimo kroz tunel dužine 13 km koji spaja Francusku s Italijom. Dakle, interesantno je bilo kako se nakon tih 13 km promijenila klima. Tako smo iz sunčane Francuske, došli u snijegom okupanu Italiju. Prolazimo kroz Sestriere, u Savojskim alpama sa vrhom Mon sise, na 1800 m nad morem. Usput vidimo i francuski brzi vlak „težere“ koji vozi brzinom od 250 km/h, a koja je u ono vrijeme bila veoma velika brzina. Prolazimo kroz predio pun tunela, te uvečer dolazimo u Milano. Dobrih 1,5 vremena tražimo hotel i večeramo u nekoj bezveznoj staroj gostionici.

Bliži se kraj našeg osmodnevnog puta tijekom kojeg smo prešli 3841 km autoputevima, odnosno preko 4.000 km uračunavajući gradsku vožnju.

Prolazimo i mimo mjesta VINCENCA, u kojem smo se prema programu puta trebali zaustaviti, no zbog jake kiše nismo mogli izići iz autobusa. Samo mjesto značajno je po tome što se u njemu rodio Andrea Paladio –arhitekta koji je gradio zgrade sa čvrstim i debelim zidovima i antičkim elementima za bogate građane, koji su to sve mogli platiti. Sam grad poznat je i po industriji zlatnog nakita.

Na kraju našeg puta posjećujemo shoping centar Carefur u kojem se zaustavljamo na 2,5 sata, te uz potoke kiše prolazimo talijansko-slovensku granicu i dolazimo u Zagreb, dana 23. 10. 1999. oko 22,30 sati.

Next Post

Previous Post

Leave a Reply

© 2019 Pinklec na rame

Theme by Anders Norén

Scroll Up