Pinklec na rame

Madeira

Za svoje jesensko putovanje od 28. 10.- 1. 11. 2009. odabirem jedan predivan otok u Atlanskom oceanu, kojeg mnogi krste i „biserom Atlantika“, a koji je od 1999. uvršten na listu UNESCU-ove prirodne svjetske baštine.

28.10.2009. nešto više od 1,5 sat prije polaska, nalazimo se na aerodromu sa našim simatičnim vodičem Dariom, za kojeg kasnije saznajemo da je po struci teolog, ali nikada nije radio u tom zanimanju, s obzirom da je turizam, mora se priznati, ipak puno zanimljivija grana.

Letimo avionom portugalske kompanije TAP sa slijetanjem u Bologni, gdje gotovo 1,5 sat provodimo u avionu, čekajući na ulazak talijanskih putnika, kao i, pretpostavljamo  poslovnih ljudi Afrike, u krasnim Armanijevim odijelima, kojima se puni avion. Ponovo uzlijećemo te nakon gotovo 2 sata leta, slijećemo u Lisabon. Nakon 2 sata muvanja po aerodromu, sjedamo ponovo u avion portugalske kompanije TAP koji nas vozi do Funschala-glavnog grada Madeire, u koji stižemo za oko 1,25 min. vožnje.

Sam aerodrom u FUNSCHALU je veoma interesantan i jedan je od najspektakularnijih na svijetu, Nalazi se u mjestu Santa Cruse (Kruž), kako to Portugalci izgovaraju. Udaljen je 20-setak km od glavnog grada, te ukopan u stijene iznad mora. Nekada je bio poznat po vrlo kratkoj pisti koja je izgrađena na visokom nasipu koji izravno pada u more. Kako su ovdje slijetali i najveći zrakoplovi Airbus A 320 i Boeing 737, to je aerodrom dugo bio noćna mora većine pilota. Pred nekoliko godina, pista je nadograđena i produžena na 2,7 km čiji se veći dio nalazi na stupovima u moru, a što omogućava slijetanje zrakoplova bilo koje veličine. Na ovaj otok, građani zemalja EU, koje su obuhvaćene Sengenskim sporazumom mogu doći bez putnih dokumenata, a za ostale, među kojima su i naše malenkosti, putovnice su obavezne. Sam otok ima dvije zračne luke. Jedna je u Santa Crusu, a druga na otoku Porto Santo, u gradu Vila Baleira. Najčešći su letovi iz Lisabona, ali ima dosta i letova iz drugih europskih gradova, te iz Brazila i Venezuele.

Prijevoz između dva jedina naseljena otočja na ovom području vrši se zrakoplovima ili trajektima koji mogu prevoziti vozila.

Po dolasku, nakon pruzimanja prtljage, odlazimo do autobusa, gdje nas dočekuje predstavnica lokalne agencije, koja kaže da je prohladno, iako je krasna topla noć sa 23 stupnja, pa je morala obući vestu, dok je nama toplina upravo po mjeri, te nam nikakvi dodatni odjevni rekviziti nisu potrebni. Dočekuje nas i simpatična gospođa Madlena, koja će, kao i vozač mini busa Hui, biti naša lokalna službena pratnja za 4 dana, koliko ćemo biti na ovom krasnom otoku.

OPĆENITO: Madeira je autonomna pokrajina, odnosno regija Portugala u Atlanskom oceanu. Sama riječ „madeira“ na portugalskom znači drvo. Ovaj je kraj nekada bio veoma šumovit i nenastanjen. Na ovom području jedini naseljeni otoci su Madeira i Porto Santo. Sam otok je integralni dio EU.  Kako je već navedeno, glavni je grad Funschal, a službeni jezik- portugalski, iako se većina ljudi služi engleskim jezikom.

Površina otoka je 797 km², po prilici veličine našeg Brača. Otok ima ukupno 250.000 stanovnika, od čega u glavnom gradu 120.000. Što se samih stanovnika tiče, vrlo su ljubazni i to na svakom mjestu, od vozača, trgovaca, prodavača, pa do konobara u restoranima.

ZEMLJOPISNI POLOŽAJ: Otočje Madeira nalazi se u Atlanskom oceanu, 1000 km od Lisabona. Vulkanskog je porijekla, a sastoji se od otoka Madeire (736 km²), Porto Santo (43 km²), Desertas (14 km²) i Selvagens (18 km²). Naseljeni su samo otoci Madeira i Porto Santo, a ostali su prirodni rezervati. Samo se otočje nalazi u sjevernom dijelu Atlanskog oceana, 700 km udaljeno od afričke obale. Glanvi grad je Funschal, a ostali važniji gradovi su: Porto Santo, poznat i kao Vila Baleira, Ribiera Brava, Camara de Lobos, Santa Cruz, Machico, te Ponta do Sol.

Madeira je najveći otok dužine 57 i širine 22 km. Otok je izdužen u smjeru istok-zapad u kojem ga siječe planinski lanac, srednje visine 1220 m. Najviša točka na otoku je Pico Ruivo-visine 1862 m. Nekada je veliki dio otoka pokrivala  gusta šuma, čiji manji dio danas postoji na južnom dijelu, a veći na sjevernom dijelu otoka.

KLIMA: Zbog položaja i izloženosti vjetrovima ovim otočjem vlada mikroklima koja u kombinaciji s egzotičnom vegetacijom predstavlja vrlo interesantnu turističku destinaciju. Razlike u temperaturi nisu velike, tako da je prosječna godišnja temperatura između 16 i 22˚C. Klima je vlažna, a oblaci i magla često pokrivaju planine u unutrašnjosti.

GOSPODARSTVO: Zbog vuklanskog porijekla, tlo je veoma plodno, ali brdski reljef onemogućuje mehanizaciju. Poljpoprivredni prostor može se podijeliti na tri razine. Na niskim visinama – uz more, nalaze se kulture banana, manga, šećerne trske, gospodinova krunica, te druge tropske vrste. Na srednjoj razini- nalaze se prehrambene kulture kao: krumpir, grah, kukuruz, pšenica, te mediteransko voće, a na najvišim visinama je trava i šume.

Od stočarstva razvijeno je govedarstvo i kozarstvo. U ribarstu lovi se tuna, sabljarke i karakteristične ribe bez kostiju-ešpade. Te ribe žive u dubini od 800 do 1000 metara, a love se parangalima na koje se na kuke stavljaju hobotnice. Naš nam vodič priča da ribari nikada nisu vidjeli živu ešpadu. U dubokom moru, ešpada ima sjajnu kožu, duginih boja, a u dodiru sa zrakom, pocrni i ugine. Riba ima zmijolik oblik, dugoljsta je, sa izbuljenim očima i velikim zubima. Inače, kada je pripremljena, veoma je fina, ukoliko je svježa, a uobičajeno se priprema tako da se ispoha, te uslužuje s rižom, prokulicom, mrkvom, kuhanim krumpirom, limunom i maslinovim uljem.

Pored naprijed navedenog, veliki doprinos gospodarstvu daje madeirsko vino i cvijeće.

Industrija je koncentrirana u Funschalu, Santa Cruzu i Machicu, a većinom je zanatska, usmjerena na izradu odjevnih predmeta, rukom izrađenih kao što su razne pelerine, čarape od vune i sl. Za lokalne potrebe, bave se preradom šećerne trske.

Tradicionalne  poslastice na otoku koriste melasu tj. med od šećerne trske koji je glavni sastojak medenog kolača-Bolo de mel, a koji se po otočkom običaju ne reže nožem, već se lomi rukom. Osim meda od šećerne trske, u kolač se stavljaju i očišćeni bademi u  komadu.

Uz cvijeće i voće, najpoznatiji proizvod otoka i najveći izvozni artikl je vino. To je bilo jedino vino koje se izvozilo u britanske kolonije u Americi. Vino je izmišljeno slučajno, kako bi izdržalo duga putovanja brodom. Postoje 4 vrste vina: „Malvazija“-slatko s puno šećera, „Boal“-srednje slatko, „Vardelho“-polusuho i „Sercial“-suho koje se može čuvati i veći broj godina, a da ne izgubi na kvaliteti.

Pitali smo naše vodiče koliko stoji 1 m² stana. Za ne vjerovati, u usporedbi sa npr. Zagrebom – samo 600 do 700 eura. Ne postoje ograničenja za strance glede kupnje nekretnina, samo trebate imati osigurana primanja, bilo koje vrste. Socijala je, dakle, isključena.

Na otoku, veoma važnu gospodarsku granu ima turizam (20% ukupnog BDP-a). Na otoku Porto Santo, koji ima 9 km plaže i povoljnu klimu, jedina aktivnost je turizam. Tijekom nekoliko zadnjih godina, povećani su kapaciteti hotelskog smještaja.

Eto, kada smo već kod hotela da kažem da smo smješteni, u vrlo lijepom hotelu  „Quinta do Sol sa 4* u  gotovo samom središtu glavnog grada. Hotel ima 6 katova, a sobe lijepe balkone, sa kojih gledamo hotelski vrt sa bazenom i sunčalištem, i navečer-lijepo osvijetljeni glavni grad, koji je inače poznat i po organizaciji festivala vatrometa.

Općenito, značajno je napomenuti da je veliki potencijal u turizmu ostvaren investiranjem u održivi razvoj i očuvanje okoliša čime je postignut napredak bez remećenja ravnoteže između okoliša i društveno-gospodarskih aktivnosti. U navedeno, imali smo se prilike i sami uvjeriti na našem cjelodnevnom izletu po otoku dolaskom u malo selo na sjevernoj obali otoka, imenom Porto Moniz, koji je poznat po bazenima od vulkanskih stijena, o kojima će biti govora malo kasnije.

U ovim općenitim podacima o otoku spominjem i neke poznate osobe koje su rođene ili su živjele na Madeiri, kao što su npr. Kristofor Kolumbo-istraživač, Karlo I – austrijski car, te Christiano Ronaldo-nogometaš

Eto, krajnji je red da malo opišem i mjesta koja smo na ovom krasnom otoku posjetili. Drugi dan našeg puta, 29. 10. 2009., nakon raznovrsnih delicija ponuđenih na švedskom stolu našeg hotela, odlazimo sa Dariom i lokalnom vodičicom Madalenom na poludnevni razgled glavnog grada otoka-FUNSCHALA. Ista nas pozdravlja portugalski BON DIA, te ujedno malo trgajući jezik dodaje-DOBRO JUTRO. Ujedno, naučili smo još jednu portugalsku riječ-OBRIGADA= hvala, a koju će reći svaki trgovac, prodavač, konobar, bez obzira da li si nešto kupio ili konzumirao. Jednostavno, kultura na nivou.

Kako je već naprijed rečeno, Funschal ima 120.000 stanovnika. Podijeljen je na zapadni dio u kojem su uglavnom smješteni hoteli i šetnica Lido, te istočni-stari dio grada sa katedralom iz 15 stoljeća i mnoštvom malih restorana u kojima se u večernjim satima izvodi fado. Teme fado pjesama su: čežnja za domovinom, izgubljene ljubavi i nepravde raznih vrsta. Pjesme se u pravilu izvode uz pratnju žičanih instrumenata, a najpoznatija portugalska pjevačica fada bila je Amalia Rodrigez koja je umrla 1999. godine.

Funschal-Isusovačka crkva

Prvo se vozimo zapadnim dijelom grada, u kojem za razliku od Kanara, gdje su hotelski kompleksi na jednoj strani, a lokalno stanovništvo živi na drugoj strani, ovdje je sve pomiješano, tako da se građevinski gledano izmjenjuju hoteli sa privatnim kućama i apartmanima. Inače, ovdje je prvi hotel krajem 19. st. sagradila engleska obitelj Read. Rečeno nam je da dosta ljudi zbog nedostatka zemlje živi raseljeno po Venezueli, JAR-u, Švicarskoj, Francuskoj, Kanarskim otocima, SAD-u i Brazilu. Dio kroz koji se vozimo, prije komercijalizacije bio je pun vinograda i plantaža tropskog voća-poglavito banana. Naziv grada u slobodnom prijevodu znači „puno kopra“, valjda je nekada na ovom području bilo dosta nasada kopra, pa otuda i sam naziv grada. Naselje je osnovano 1419., a grad 1421. Tijekom 16. st. grad je bio važan za trgovinu Europe s Afrikom i Amerikom. Glavni proizvodi bili su šećer i domaće vino. Bio je odmorište i lječilište europske elite i plemstva. U gradu djeluje i nogometni klub Andorinha, osnovan 1925. iz kojeg je ponikao i ranije spominjani najbolji nogometaš današnjice Cristiano Ronaldo.

Među prvim znamenitostima grada posjećujemo katedralu iz 15. stoljeća. Naziv dolazi od riječi „sjediti“, dakle-sjedište biskupa. Građena je u manuelinskom-novo gotičkom stilu, u vremenu od 1495.-1517., a u njenoj unutrašnjosti prevladavaju maurski elementi. Ispred katedrale, postavljen je spomenik papi Ivanu Pavlu II, koji je 1991. posjetio ovaj otok.

U neposrednoj blizini katedrale je i utvrda Sv. Lovre iz 16. st. u kojoj je danas vojni stožer.

Dalje nas put vodi do živopisne tržnice u kojoj slikam  razno tropsko voće i povrće, živahnih boja, te kupujem dvije interesantne vrste banana. Jedne su dugoljaste sa zelenom korom u obliku malih kvadratića, a nazivaju se ananas banane. Slatkastog su okusa, ali po konzumiranju istih imate osjećaj da ste poklopali nešto bibereno, što izaziva svrbež na usnama. Kupujem i jednu vrstu banana koja izgleda kao dugoljasti mladi krumpir. Iste, konzumiram po povratku sa obitelji. Mogu reći da nisu bog zna što. Kada se kora oguli ispadne neka želatinozna žućkasta masa s većim smeđim sjemenkama, nekog bezličnog okusa. No vrijedi probati. Kupujem i jednu manju butelju vina Madeira-jakosti 18 -19% alkohola, a okusom slično našem prošeku, ali u puno jačem izdanju.

Nakon tržnice, posjećujemo tvornicu ručnih radova-osnovanu 1925. godine koja se prostire na tri kata, na čijem se svakom katu odvija određeni proces. Prvo se na paus papiru naprave razne šare, koje se u drugom dijelu prostora posebnim strojem „nabockaju“, te se iste stavljaju na razne tkanine u prostoriji na drugom katu i rukom izrađuju. Kod nas bi se reklo, jedna vrsta „šlingeraja“, koja je jako, jako skupa, ukoliko se recimo radi o stolnjaku za 12 osoba, jer je to ručni rad. U hali na prvom katu izrađuju se i krasni gobleni, za čiju se izradu umjesto konca raznih boja, koristi vuna. Na trećem katu se vrši pranje i peglanje gotovih radova, a u prizemlju je prodaja. Moram reći da bi sigurno i ovdje pala neka kupovina, da kod kuće nemam predivnih goblena i raznih prekrasnih ručnih radova, koje je s puno ljubavi napravila moja majka.

Dalje nas put vodi do lokalne vinarije u kojoj degustiramo 4 razne vrste, već ranije spomenutog madeira vina, kao i njihov tradicionalni kolač s medom i bademima. Vina izlažu suncu, na temperaturi od 30˚C, dok se za neka vina, stara 3 godine koriste cijevi s vrućom vodom. Starija se čuvaju u hrastovim bačvama u kojima vino sazrijeva. Normalno je da  su ovdje kupljene razne vrste vina, tradicionalnog kolača, kao i parfema napravljenog od cvijeća s Madeire.

Treći dan našeg puta 30. 10. 2009. rezerviran je za poludnevni izlet u vrtove  Madeire. To je fakultativni izlet koji smo još u Zagrebu uplatili agenciji 390 kn, dok smo ovdje ustvrdili da ulaznice u vrtove iznose ukupno 13 eura. Dakle, računajući organizaciju, odnosno vožnju autobusom, kao i usluge vodiča za ovaj izlet, naša je grupa zaključila da je zasigurno agencija na dobitku.

Prvo posjećujemo privatni botanički vrt koji je u vlasništvu britanske obitelji Blendys. Isti je veći od botaničkog vrta u društvenom vlasništvu, koji naknadno posjećujemo. Sam posjed, u vlasništvu je obitelji Blendys od 19 stoljeća. Ulaz se plaća 10 eura. U vrtu su razne biljke donesene iz Azije i Amerike. Vrt je formiran u 18. stoljeću, kada je bio u posjedu portugalske obitelji Karaveljo. Prve biljke zasađene su 1804. godine. Početno, ovdje nije trebala biti rezidencija, već je u vrijeme, dok je vrt bio u posjedu Karavelja, sagrađena lovačka kuća, koja je danas pretvorena u luksuzni hotel sa 5*.  Kako na otoku nije bilo životinja, da bi mogli organizirati lov, uvozili su životinje (jelene), na koje su onda organizirali lov.

S obzirom da Karaveljo nije imao nasljednika, imanje je naslijedio njegov nećak. Međutim, kako je isti bio poprilično razuzdan, odan lakim ženama i kocki-dakle noćni tip, vrlo brzo ovo je imanje otišlo na bubanj, te krajem 19. st. došlo u posjed britanske obitelji Blendy. Oni su prvi veleposjednici koji su krenuli s prodajom vina. Danas ta obitelj ima novine, golf terene i putničku agenciju, dok je nekada posjedovala i hotel „Ritz“. Bave se i uzgojem orhideja koje izvoze. U sastavu vrta je i rezidencija obitelji Blendis sa 18 soba koju je projektirao jedan francuski arhitekta, a u kojoj danas živi samo stari bračni par obitelji, dok su njihovi potomci raseljeni po svijetu. Na ovom posjedu, osim rezidencije je i nekadašnja lovačka kuća, pretvorena u hotel, caffe bar i velebni golf tereni sa apartmanma koji se mogu i kupiti za neku „siću“ od milion eura. Jedan od takvih čeka i mene u mom trećem životu, nakon što upoznam nekog bogatog šeika koji će sve to isfinancirati. Vezano uz golf igrališta, napominjem da se ovdje održavaju i svjetska takmičenja u golfu. Na posjedu je i jedna lijepa kapelica na koju  „gledaju“ prozori spavaće sobe Karavaljevog nećaka. Ovo spominjem radi nedjeljne mise na koju, zbog razuzdanog noćnog života nije mogao ići, već bi samo otvorio prozore svoje sobe, i na taj način prisustvovao misi. Dio posjeda je uređen i na istom su, pored ostalih, zasađena i drveća s ružičastim cjetovima koji imaju „mucice“ i plodove slične artičokama. Sa „mucicama“ se pune jastuci. Inače, artičoke (protije) su simbol Republike. Na ovo područje donesene su iz Južno – afričke republike, jer se jedan od Blendijevih, ožernio južnoafrikankom. Također smo vidjeli i biljku sa bijelim dugoljstim-zvonolikim cvjetovima, koji su navodno jako otrovni.

Drugi dio vrta je neuređen, dakle đungla, a  nosi naziv Đavolja šuma. Sam botanički vrt je na visini od 500 m. Na vrh, iz grada voze i dvije žičare.

Botanički vrt u društvenom vlasništvu je na visini od 300 m. Ulaz u isti je 3 eura. Za javnost je otvoren 1960. godine, a dijeli se na 5 cjelina po porodicama biljaka kao npr: kaktusi, ljekovito bilje, egzotično drveće i sl. Radi puno biljnih vrsta, vrt ima i istraživački centar u okviru kojeg se pokušava napraviti arhiva biljka koje pohranjuju na -25˚C.

Moja malenkost u popodnevnim satima odlazi na izlet kopijom Kolumbova broda „Santa Maria“ koji nas oko 3 sata vozi po funschalsom zaljevu. Na brodu se slikamo, pijuckajući madeira vino i papajući tradicionalni kolač koji nam poslužuje jedan mladić, odjeven kao Kolumbo. Uživamo u suncu i laganom popodnevnom povjetarcu. Trebali smo vidjeti i delfine, no isti se nisu pojavili, a za kupanje je očito bilo malo kasno. No vožnja je, barem meni, bila vrlo ugodna i opuštajuća. Za to vrijeme, moja prijateljica Jasminka je uživala u shopingu u glavnom gradu otoka. Vraćamo se oko 18 sati,  te odlazimo na večeru u grad i šetnju, uživajući u toploj noći.

Replika Kolumbove Sante Marie

Četvrti dan našeg puta, 31. 10. 2009. odlazimo na cjelodnevni izlet, s jednog kraja otoka na drugi, upoznajući reljef Madeire.

Prvo posjećujemo ribarsko selo– Camara de Lobos, poznato po ulovu ešpade. Osim ešpada koje love i jedu, postoji i jelo koje se zove ešpada, a koje se priređuje od goveđeg mesa. Isto se nasjecka na manje komadiće, koji se pripremaju na ulju i češnjaku, te se tako jede i servira sa žgancima, narezanim na kockice. Pored toga, u kioscima se serviraju kruščići kao male lepinje premazane češnjakom i začinskim biljem. Vrlo je fino, poglavito kada je ta lepinjica friško prepečena.Samo je mjesto karakteristično po terasastim terenima na kojima raste vinova loza, ali i banane. Za plantaže banana interesantno je spomenuti da za tržište, od kada su ušli u EU, svi plodovi moraju biti iste veličine. Zato na banane stavljaju foliju. Međutim, imaju i eko proizvodnju. Ovdje se proizvodi lokalno pivo „Coral“.

Pored navedenog, tu se iz dizela proizvodi 80% struje na otoku. Na brdu smo se zaustavili kod jednog velikog križa koji je podignut u čast oslobođenja otoka od španjolske vlasti.

Na putu do vidikovca Cabo Girao, druge najviše morske stijene na svijetu, koja se uzdiže 580 m nad morem, a s koje se pruža pogled na funschalski zaljev, gledamo kućice s interesantnim krovovima čiji vrhovi završavaju malim kipovima ptica ili anđela, a što označava neku vrstu zaštite od nesreća, te čuvanja njenih vlasnika od zla. Osim ovih karakterističnih krovova, postoji i tradicija oslikavanja zidova kuća slikanim pločicama s prizorima iz svakodnevnog života, a što je karakteristično u pokrajini Algarve, na jugu Portugala.

Dolazimo do mjesta Ribiera Brava u kojem posjećujemo crkvu Sv. Benedikta-zaštitnika mjesta. Crkva je iz 15. st., a njeno je pročelje ukrašeno pločicama, dok su u samoj crkvi primjeri flamanske umjetnosti. Lokalni specijalitet mjesta je kolač sa sirom naziva „kažada“. Nije loš, ali je prilično zasitan.

Riviera Brava-crkva Sv. Benedikta

Naš put nastavljamo prema sjeveru, odnosno mjestu San Vicence  na 1007 m nadmorske visine. Ujedno, naši nam vodiči pričaju da je Madeira nekada bila prilično visoka, s najvišim vrhom 1862 m. Raznim erozijama nastale su doline, od kojih je 2/3 ispod razine mora. Ovdje ručamo u jednom restoranu, koji se tijekom ručka polako okrenuo za 360º. Usput promatramo paraglaidere koji se spuštaju na obalu uspjenušanog mora, posutu ovećim crnim kamenjem vulkanskog porijekla.

Uzburkani Atlanski ocean u St. Vicence na 1007 m

Naš put nastavljamo prema Porto Munizu-malom selu na sjevernoj obali otoka, poznatog po bazenima nastalim od vulkanskih stijena koje se spuštaju prema moru. Između tih stijena, uređena su sunčališta. Prirodni bazeni nastali od vulkanskog kamenja zaštićeni su od valova Atlantika, te služe za kupanje. Temperatura vode je 22º C- prilično ugodno za malo nožice umočiti u vodi. Dakle, interesantno je kako su prirodni okoliš, bez nekih enormih građevinskih radova, uredili za potrebe turista. U našem podneblju-nepojmljivo, a da se ne naruši prirodni ambijent. Pri tome mislim na sveobuhvatnu „betonizaciju“ našeg Jadrana, uz sistematsko uništavanje prirodnih resursa. Ponovo kažem, naši bi ljudi mogli puno toga naučiti od stranaca, samo da žele slušati, gledati i u svojoj zemlji primijeniti viđeno.

Porto Moniz-bazeni od vulkanskih stijena

Na kraju našeg cjelodnevnog izleta posjećujemo Paul de Serra-„Krov Madeire“, na 1500 m. Na samom vrhu nema vegetacije, već samo niske makije. Ovdje ima dosta vjetrenjača koje danas proizvode 3% električne energije na otoku, a do 2020. godine, planira se da će proizvoditi 20% energije. Tu je i jedan veliki bazen s vodom, koja se posebnim kanalima tzv. „levadama“ dovodi do gradova, filtrira se, a može se koristiti i za piće.

Prije samog povratka u Funschal, svratili smo u jedan zgodan kafić, koji je oblijepljen raznim posjetnicama, a u kojem se uslužuje piće, koje je pored vina, karakteristično za ovaj otok. To je „poncha“-mješavina meda, limuna, bijelog ruma i kocki leda. Piće je usluženo uz kikiiriki u ljusci.

Taverna u kojoj se služi lokalno piće-poncha-(med, limun, bijeli rum i kocke leda)

I tako, polako približio se i posljednji dan našeg boravka na Madeiri. Nešto iza 8 sati ujutro krećemo iz hotela uz predhodnu provjeru da li svi u ručnoj prtljazi imamo putovnice. Na to pitanje naše lokalne vodičice, moj je odgovor bio:“Unforchenetly yes.“ Našem vodiču kažem da bi bilo jako lijepo kada bi me ostavio još neko vrijeme ovdje, jer mi je zaista bilo prekrasno, ali jako, jako kratko.

Eto, tako je završilo, još jedno prekrasno, ali nažalost vrlo kratko putovanje. Ponavljam, Madeira je predivan otok, mjesto u kojem bi, da mogu željela proživjeti ostatak života. No, povratak je neizbježan,ali postoji nova nada za nekim novim putovanjima  za koja smatram da su neprocjenjivo duševno bogatstvo. Za mene najljepši način ulaganja u vlastite potencijale.

Next Post

Previous Post

Leave a Reply

© 2019 Pinklec na rame

Theme by Anders Norén

Scroll Up