Pinklec na rame

Najljepši mali talijanski gradovi

Moj avanturistički duh se ne smiruje. Tako, nakon nepunih 1,5 mjesec,  nakon povratka iz Mexica, u organizaciji turističke agencije „Burg“ odlazim na 4-tvero dnevno, 2000 km dugo putovanje, pod nazivom „Najljepši mali talijanski gradovi“, tijekom kojeg posjećujem San Marino, Urbino, Gubbio, Assisi, Orvieto, Sienu i San Gimignano.

Vodič na našem putu je mlađi član agencije Burg gosp. Damir Šimanović, a vozač je Branko Matak.

Republika SAN MARINO je 750m/n m, te ima tri utvrde koje se prostiru po duljini brda Monte Titano. Najstarija je republika na svijetu. Njen osnovač je Sv. Marin, klesar koji je ovamo došao s otoka Raba početkom 4. st. za vrijeme vladavine cara Dioklecijana kada su proganjani kršćani. Nalazi govore da je tu u predhistorijsko doba bilo naselje. U Rimu je živjela bogata gospođa Felicita koja je imala bolesnog sina, te je došla moliti Sv. Marina da ga izliječi. S obzirom da ga je izlječio, poklonila mu je svoje imanje, te su se oni tu nastanili i živjeli. Na tom dijelu danas je katedrala sa grobom Sv. Marina.

Republika San Marino zasebna je teritorijalna jedinica. Pred 40-ak godina štampala je i svoj vlastiti novac, dok je kasnije na jedinstvenoj valuti, dakle na eurima, jer je Italija članica EU. Republika ima 30.000 stanovnika. Glavna gospodarska grana  je turizam. Inače poznati su po koži, vinima i likeru. Repblika San Marino ima svoju policiju, a svi njeni stanovnici su u stvari vojska. Na čelu Republike je Veliko vijeće koje se sastoji od 60 članova. Oni biraju izvršnu vlast koju čine 2 kapetana-regenta koji imaju ovlast svaki po 6 mjeseci godišnje, a biraju se 1. 04. i 1. 10. u godini. Izvršavaju odluke koje donosi Vijeće 60-torice. Financijski su neovisni o Italiji. Na njihovim automobilima su registarske oznake s grbom San Marina. Grad je veoma uređen i održavan, ali u stvari, cijeli je grad trgovina. U gradu postoji muzej voštanih figura, torture i pinakoteka.

Naš put nas dalje vodi prema URBINU. Nije bio komuna, već je imao svog vladara. Danas, je to renesansni grad, razvijao se i ostao  uglavnom unutar zidina. Smješten je između dva brežuljka. Grad ima impresivne zidine, unutar kojih se ističe vojvodska palača. Od 14. do 16. st. ovim gradom, a dijelom i Gubiom vladala je vojvodska obitelj Monte Feltre. Vojvodsku palaču projektirao je Luciano Vranjanin kojeg je doveo Frederigo Monte Feltre. U palači ima mnogo slika od kojih su najznačajnije slike Rafaela „La mutta“(nijema); i slika De la Franceske:“Bičevanje Krista“. Palača ima 4 lođe i 2 tornja. Ovdje je rođen i slikar Rafaello Santi, koji je umro s 35 godina, a pokopan je u Panteonu u Rimu. Njegove slike nalaze se u Firenzi (galerija Uffizi i u palači Pitti).

Urbino je do 1860. pod vlašću crkve, a nakon toga cijela pokrajina i grad su u sastavu Italije. Dio palače posvećen je obitelji de la Rovera. Uz utvrdu postoji i katedrala iz 19. st., koja je obnavljana 200 godina. Pored toga, unutar zidina postoji i botanički vrt.

Urbino – na stepenicama do katedrale

Dolazimo do mjesta GUBIO koje je smješteno na brežuljku. Tu su, kao i u Sieni i Orvietu nekada živjeli Etrušćani. Nakon Etrušćana dolaze Rimljani iz kojeg doba u dolini ovog područja postoje ostaci rimskog amfiteatra.

Gubio – Trg konzula

Grad je interesantan po tome što su ovdje pronađene ploče s natpisima na latinskom i etruskom jeziku. Na ovo je područje u doba kada su nestali dinosauri, pao veliki meteorit.

Ovo je grad tišine, miran i mističan. Kuće su zatvorene. Sam grad je smješten na terasama s mnogo stepenica. Grad je imao  50.000 stanovnika. Zaštitnik grada je Sv. Umbaldo. Ovdje se održavaju fešte „cera.“ To su 3 udruženja (3 prizmatičke figure koje prikazuju: udruženje trgovaca; udruženje obrtnika i udruženje seljaka).

Razlog što se nose ceri je taj što je u doba Rimljana bila božica cera-zaštitnica usjeva. Na platou ispred vijećnice održavaju se takmičenja u samostrelima (Palio de la palestra)

Iz ovog je područja tijekom II svj. rata dosta ljudi pobjeglo u partizane. Na trgu „40 mučenika“, na kojem smo parkirali naš turistički bus, Njemci su za vrijeme II svj. rata pogubili 40 gubijevaca, te je u spomen na njih i ovaj trg u gradu dobio ime.

Naš dalji put po najljepšim malim talijanskim gradovima vodi nas do ASSIZIA. Sv. Franjo Asiški ima naziv i „brat vukova“(fratello lupo). U njegovo je vrijeme postojao vuk kojeg su se svi bojali, te ljudi nisu izlazili van zidina grada. Kada je na ovo područje došao Sv. Franjo, vuk mu je dao svoju šapu, pa stoga postoji i figura Sv. Franje s vukom.

Asizi – Bazilika Sv. Franje

Sam grad datira iz rimskog doba, a kulminaciju doživljava u 12. st. dolaskom Franje Asiškog. On je rođen u obitelji bogatog trgovca tekstilom. Majka F. Asiškog bila je Francuskinja. Franjo je želio postati vojnik, no zbog rivalstava između Assizia i Perugie, koje je kulminiralo ratom, završio je u zatvoru u kojem je doživio ukazanja. Ukazao mu se Bog i pozvao ga da treba obnoviti crkvu i vjeru stanovništva. Sv. Franjo je osnovao tri reda franjevaca 1. franjevci mala braća (svjetovni); 2. red franjevaca su konventualaci ( vezani su za samostanski život) i 3.-će redci.

Sv. Franjo je bio svjetovni čovjek. Putovao je. Bio je u Egiptu, Zagrebu i Dubrovniku. Širio je vjeru i u tim krajevima, koja je u 12. st. bila u krizi.

Karakteristično za red franejvaca je da ne smiju imati svog vlasništva, već sve moraju dijeliti s drugima. Sv. Franjo sa svojom prijateljicom Sv. Klarom, koju je poslao Benediktinkama, zaredio je, te kasnije osnovao red „klarisa. Za Klarom, u taj su red došle njena majka i sestra. Sv. Klara je pokopana u Assiziju u crkvi Sv. Klare, dok je Sv. Franjo umro u jednoj crkvici podno Assizija, u kojoj je kasnije podignuta  bazilika Santa Maria degli Angeli.

Bazilika Sv. Franje rađena je u dva nivoa, a oslikana je s 24 Giottove freske koje su smještene na zidovima bazilike i prikazuju prizore iz života Sv. Franje.

Naš put dalje vodi do ORVIETA. To je nekada bilo veliko etrursko središte. Poznato je po borbama golorukih mladića koji su se međusobno borili do smrti. Pobjednik je za nagradu dobio djevicu koju je morao uzeti pred mnoštvom okupljenih.

Gradić Orvieto je smješten na vrhu ugaslog vulkana. Do samog smo grada išli žićarom, uz koju je 50-ak m udaljen bunar. Do gradskog trga Duomo (Trg katedrale), vozili smo se malim autobusom.

U dolini, ispod grada je rijeka Tibar. Grad poslije Rimljana prelazi iz ruke u ruku. U srednjem  je vijeku pod vlašću papa koji su se tu sakrivali.Tako je papa Klement VII 1525. bježeći pred vojskom Karla V, koji se, iako je bio katolik, nije slagao s papom, papa Klement ovdje dao sagraditi bunar, dubok 70 m. Smatrao je da grad koji ima vodu može dobiti rat. Sam bunar ima 60-ak prozora i dvostruko spiralno stubište (246 stepenica).

Katedrala je najljepši primjerak gotike u Italiji. U katedrali je smještena kapela koja je posvećena čudu u Bolseni. Naime, poljski redovnik je posumnjao u pretvorbu hostije i vina u krv Kristovu. Dok je on služio misu, hostija je prokrvarila, te se na glavnom oltaru u kapelici katedrale čuva pokrov s tragovima krvi. Tako je u stvari nastao i blagdan Tijelova, koji se po uzoru na Europu i u našoj zemlji slavi kao blagdan, odnosno neradni dan.

Sam gradić poznat je po keramici, vinima, kobasicama i pršutu.

Dolazimo i do SIENE –grada poznatog po trgovini tekstilom. U gradu je i velika banka (Monte dei Basci) koja egzistira od 13. st. Grad je kao školjka smješten na brežuljcima.

Sienna – Glavni gradski trg

U crkvi Sv. Dominika nalazi se kapelica Katarine Sienske koja je u drugoj polovini 14. st pridonijela povratku papa u Rim. Umrla je 1380. godine i pokopana u Rimu, u crkvi Santa Maria de la Minerva. Sv. Dominika je sa 7 godina odlučila da se želi udati samo za Krista. Sa 16 godina ušla je u dominikanski red. Pisala je pisma po europskim dvorovima, a 1377. godine  uspjela je Pape vratiti u Rim. Bolesne je liječila od kuge. Dobila je stigme kada je poželjela susret s Kristom.

U unutrašnjosti katedrale su zastave raznih boja. Radi se o zastavama kontada (kvartova). Mladići pojedinih kvartova se natjeću noseći zastave i mašući istima. Svaka kontada ima svoj simbol (kornjača, pijetao i sl.).

Naš put dalje vodi do SAN GIMINIANA srednjevjekovnog grada, podignutog od 13.-15. st. koji je ostao unutar zidina. Grad je karakterističan po broju tornjeva. Nekada ih je bilo 70-ak, a danas ih je ostalo svega 15-ak. Tornjevi su bili plemićke palače. U gradu je nekada bilo rivalstvo između plemićkih obitelji gibelina-koji su bili pod zaštitom cara i gvelfa – koji su bili pod zaštitom papa. Tornjeve su povezivali mostovima. Zbog rivalstva, glave obitelji se nisu mogle slobodno šetati. Ulazi u palače  bili su povišeni, a stubišta su bila izvan kuća kako bi se uštedio prostor. Prihode su ostvarivali trgujući tekstilom. Karakteristična je žuto-narandžasta boja koja se dobiva od šafrana. Sami tornjevi su nekada i služili za sušenje tkanina.

S. Giminiano – Porta S.Giovanni

Danas je San Giminiano dosta mrtvi grad. U gradu žive slikari i drugi umjetnici, a posjećuju ga i mnogi turisti. Do vrha grada vode dvije ceste („Porto S. Giovanni i Port S. Jacobo). Palače su još i danas u privatnom vlasništvu, a uz glavnu cestu gradića su dućani s jedne i druge strane.

Grad je poznat po kobasicama od veprovine, pršutu, maslinama i vinu.

Na kraju, mogu samo reći da smo kroz ovo četverodnevno putovanje doživjeli uistinu nevjerojatne ljepote koje sakrivaju naprijed navedenii mali talijanski gradovi.

Next Post

Previous Post

Leave a Reply

© 2019 Pinklec na rame

Theme by Anders Norén

Scroll Up