Pinklec na rame

Dubai i Sri Lanka

Moje jesensko putovanje koje je trebalo biti od 13.-22. 11. 2007. na Kubu sa ITC-om, završilo je na potpuno drugom kraju svijeta i to sasvim slučajno. Naime, još u svibnju uplatila sam dio akontacije za “Veliku turu Kubom”, a dio akontacije i prije odlaska na godišnji odmor u srpnju 2007. kod turističke agencije ITC sa kojima u posljednje vrijeme putujem, obzirom da imaju veoma lijepe ture na kojima se zaista može upoznati pojedina zemlja.

Kako barem jednom dnevno, na nekoliko minuta “skoknem” do interneta i pogledam destinacije, ostadoh šokirana, kada sam početkom rujna otkrila da “Velike ture Kubom” kod ITC-a nema. Odmah pišem mail ITC-u, nadajući se da nije otkazano putovanje. No, moje zle slutnje, obistinjuju se. Zbog malog broja prijavljenih, putovanje na Kubu je otkazano.

Međutim, crvići u jednom dijelu moga tijela su proradili, i ja nekud moram otići za svoj vlastiti gušt. Bacam se u potragu za novom destinacijom. Još ranije, bolje rečeno i prije same Kube, zapela mi je za oko Južno – afrička Republika i Zambija (Viktorijini vodopadi). Prilično skupa destinacija, no garantirani polazak već u svibnju, jer se navodno radi o grupi bankara prema čijem je itinereru i organizirano navedeno putovanje. Slažem financijsku konstrukciju, podižem čekove razmišljajući o navedenoj lokaciji, umjesto Kube. No, idući 8. rujna 2007. prema Tkalčićevoj, odlučih se još pogledati i u Atlas air tours (tada u Praškoj 8). Za oko mi zapne prospekt za putovanje Dubai- Sri Lanka. Uzimam ga i čitam ispred poslovnice navedene putničke agencije. Prekrasan sadržaj putovanja koje treba biti realizirano u vremenu od 23. 10. do 1. 11. 2007. Ulazim u poslovnicu pitajući da li je garantiran navedeni polazak. Dobivan potvrdan odgovor mladog zaposlenika Atlas-air toursa-Robertina. Nisam bila na tom dijelu svijeta, a sam aranžman je  za 6.-8.000 kn jeftiniji od JAR-a.  Kako je ITC subagent Atlas ait-toursa, pitam da li mogu prebaciti akontacije koje sam platila za Kubu na aranžman Dubai Sri-Lanka. Dobivam potvrdan odgovor i donosim konačnu odluku o mojoj novoj putnoj destinaciji Dubai-Sri Lanka.

To popodne “bacam” se u intenzivnu potragu za dragim i simpatičnim “šlafkameradom” kojeg pronalazim u gđi. Maji Đžepina sa kojom sam bila prošle godine u Kini i ove godine u proljeće u Maroku. Konačno dočekah i 23. 10. 2007. kada u 17,50 krećemo Croatia airlainsom u Frankfurt.

Na samom aerodromu Pleso dočekuje nas simpatičan Atlasov vodič –Goran, koji nam uručuje putne dokumente.

Nakon 1,40 min. leta, dolazimo u Frankfurt. Slijedeći u stopu našeg Gorana, dolazimo do jednog savim novog dijela frankfurtskog aerodroma sa kojeg, zrakoplovnom kompanijom “Arapskih emirata” letimo u Dubai. Usput gledamo zgodno stiliziranu odjeću stjuardesa te zrakoplovne kompanije (kostimi boje pijeska sa bijelim bluzama, crvenim okruglim kapicama i maramama (šalovima), boje bijele kave koje su s jedne strane zakvačene za kapicu, te prebačene preko vrata, dajući dojam moderno stiliziranog “zara”. Letimo u stvari 6 sati (noćni let sa obrocima u avionu). Sa nekoliko stupnjeva iznad 0 i lokvama od kiše koje su nas otpratile sa frankfurtskog aerodroma, u 6,50 sati po lokalnom vremenu koje je +3 sata u odnosu na vrijeme u Hrvatskoj i Njemačkoj, stižemo  u vrući i vlažni Dubai na + 30-setak stupnjeva C.

Nakon podizanja prtljage ustanovljavam da mi je ručka od jednog kofera potrgana, te da na oba kofera nedostaju oznake imena i adrese koje su ili otpale, ili su namjerno skinute prilikom transfera prtljage. No, to je najmanja šteta, jer se odlučujem kupiti novi, malo čvršći kofer u Dubaiju. Dok čekamo lokalnog vodiča, Goran nam daje savjet da nešto novaca promijenimo u mjenjačnicama na aerodromu u Dubaiju. Zajedno sa Majom odlazim do šaltera mjenjačnice. Nešto interesantno, što ni danas ne mogu protumačiti, je da mi se službenik na šalteru mjenjačnice obratio nazvavši me mojim imenom-Koraljka. Ne znam kako je znao ime, jer sam mu dala samo dolare i eure koje sam željela promijeniti, a ne znam da bi baš moje ime upamtio, obzirom na vize koje državljani RH trebaju imati za UAE.

Na izlasku iz aerodromske zgrade dočekuje nas jedan simpatični buco, omanji Arapin, koji je vjerojatno zadužen za našu sigurnost, te organizaciju boravka grupe, od 15 putnika u Dubaiju. Dolazi mali kombi, sa 20-setak mjesta, vozačem i lokalnim vodičem Gilajem, porijeklom iz Sri Lanke. Sljedećih 3,5 dana, taj mali autobus-kombi je naše službeno prijevozno sredstvo u Dubaju. Dovozimo se do našeg “Lotus-apartman hotela” sa 4*. Na recepciji dobivamo ključeve i ulazimo u prekrasan apartman veličine cca 250 m², ogromnom dnevnom sobom s dugačkiom stolom sa 6 stolica, sjedećom garniturom, plazma TV i maltene velikim plesnim podijem, velikom kuhinjom sa ugrađenim elementima, velikim hladnjakom, posuđem, aparatom za kavu i tosterom, posebnom prostorijom u kojoj je WC sa lavaboom, posebnom prostorijom u kojoj je mašina za pranje rublja, ogromnom spavaćom sobom sa dva ležaja i ugrađenim ormarom sa sefom, daskom i peglom za peglanje, te ogromnom kupaonom sa WC-om, lavaboom i ležećom kadom. Pored toga, u sastavu apartmana su i dvije, vjerojatno 2-krevetne sobe, koje su zaključane, a navedeno zaključujemo prema broju stolica u dnevnoj sobi. Eto, takav je apartman za smještaj bogatijih stanovnika UAE i njihovih supruga (4 zakonite po šerijatskom pravu, te djece.). Što se tiče bogatih šeika, oni vjerojatno koriste usluge hotela u obliku jedra “Bjur El Arab”, sa 7* i njima sličnih. U spomenutom hotelu sa 7* cijene noćenju bez doručka kreću se od 15.000-25.000 dolara. Sam razgled, za koji se trebate unaprijed najaviti i razervirati na recepciji hotela, pa ako imaju slobodnih termina, možete razervirati posjet i razgled navedenog hotela, a što nama međutim nije uspjelo, košta od 60-80 eura, u što je uključena kava i kolač.

Kako do 15,00 sati, kada idemo na razgled Dubaja, imamo još vremena, skidamo putnu prljavštinu i odmaramo se u hotelu.

Eto već je, nakon ovog uvodnog dijela i vrijeme, da počnem pisati putopis sa konkretnim podacima o zemljama koje sam posjetila.

 

UJEDINJENI ARAPSKI EMIRATI

 

UAE ili Ujedinjeni Arapski Emirati u stvari su gradovi kojima vladaju šeici. Prema političkoj podjeli, postoji 7 emirata. To su: Dubai, Abu Dabi, Umel, Šarća, Umel el Kajvani, Aćman i Rasel el Fućaj.

Nalaze se na istočnom dijelu Arapskog poluotoka sa izlazom na Perzijski zaljev. S Katarom graniče na sjeverozapadu, Saudi Arabijom na jugozapadu i s Omanom na jugoistoku. Svi emirati smješteni su na jugoistočnoj obali Zaljeva, osim Rasel el Fućaja, odnosno Fujairaha (Fuđeire) koji izlazi na more na obali Omanskog zaljeva.

Površina zemlje je 83 500 km2 i ima oko 4,5 miliona stanovnika od čega 1,4 miliona živi u Dubaju. Gustoća je 46 stanovnika na 1 km².

Glavni grad je Abu Dabi.

Klima je pustinsjka i suptropska, sa velikim vrućinama ljeti (u srpnju i kolovozu do 48º C), a spušta se na ugodnih 25ºC u zimskim mjesecima od studenog do travnja. Jaki sezonski vjetrovi ponekad donose pješćane oluje. Osim palmi datulja u sjeveroistočnim oazama emirata, raslijenje je veoma rijetko.

Novčana jedinica u UAE je dirham koji ima 100 filsa. Za 100 $ dobijete 360 dirhama, a za 100 € 531 dirham. Preračunato u kune 1 UAE dirham = 1,4 kune.

Jezik je arapski, ali se gotovo u svim trgovinama, na ulici sa građanima, vozačima taxija i autobusa možete sporazumjeti na engleskom jeziku. Arapski književni jezik uči se u svim školama. Naziva se „el usha“. Postoje razlike u dijalektima arapskog jezika. Velike su razlike u arapskom jeziku između zemalja Magreba i zemalja Bliskog istoka. Tako bi se npr. Alžirac ili Tunižanin teško mogli sporazumjeti sa stanovnicima Emirata i Saudijske Arabije i to stoga što u alžirskom i tuniskom arapskom jeziku ima i dosta francuskih riječi, a što nije ni čudo, jer su bili francuske kolonije. Dijalekt koji se najbolje razumije u Emiratima je egipatski i to zato što je Kairo centar umjetnosti, muzike i filma. Tamo se rade sve one „fimske sapunice“ koje se gledaju u većini arapskih zemalja, pa tako i u Hrvatskoj. Tamo je i najpoznatije islamsko sveučilište -Al Atar koje školuje uleme, a koji onda odlaze po cijelom arapskom svijetu na službu u džamije, te se tako poprima taj dijalekt.

Prvi dan našeg boravka u Dubaju, bolje rečeno, popodne dana 24. 10. 2007., iza 15,00 sati, bio je rezerviran za turistički razgled grada autobusom, sa usputnim stanicama za fotografiranje na obali uz  hotel –u obliku jedra, zaustavljanje i fotografiranje uz Jumeira đamiju u kojoj je pristup nemuslimanima zabranjen, a radi se o džamiji staroj oko 200 godina-najstarijoj otomanskoj džamiji na istočnoj obali.

Dubai-hotel Jedro sa 7 zvjezdica

Yumeira-đamija

Posjetili smo i Mirage centar, u kojem su smješteni prekrasni primjerci raznih obrta iz Indije, Sirije i Irana-rukom izrađeni svileni tepisi sa ogromnim primjercima dragog kamenja, krasni primjerci dvosjeda i trosjeda sa filigranski izrađenim naslonima od zlata i srebra, predivne plastično izrađene slike-gledajući koje imate osjećaj da su ljudi i prizori prikazani na tim slikama uistinu tu-pored vas, samo što ne govore. Jedina zamjerka ovoj ljepoti je da je zabranjeno slikanje eksponata, a u sastavu muzeja ne postoji gift shop da bi mogli barem razglednice kupiti. No, ipak uhvatih priliku i barem jedan krasan dvosjed uslikah. Posjetili smo i stari dio Dubaija-Bastakiju u kojoj je smještena tvrđava Al Fahidi, stara 150 godina, preuređena u gradski muzej sa prizorima iz života stanovnika grada. Lutke koje prikazuju život i rad stanovnika Dubaja u muzeju toliko su vjerne stvarnim likovima, da tek nakon što se istima približite na nekoliko centimetara, otkrijete da se uistinu radi o lutkama, a ne o stvarnim ljudima. Starim čamcima tzv.“abrama“ vozimo se s jedne obale kanala Creeck na drugu. Neki i stanuju na tim čamcima. Pred kraj našeg razgleda, odlazimo na šarenu tržnicu tekstila, suka u kojem se miješaju mirisi raznih začina, te najveći bazar zlata na svijetu. Navodno da je zlato ovdje najeftinije, u što se baš nisam uvjerila. Naime pitala sam cijenu jednog omanjeg prstena od žutog zlata sa smaragdom nešto većim od glavice „špenadla“. Cijena-prava sitnica za pojmove šeika, ali ne i za nas, samo 720 eura sa svim mogućim popustima.

Muzej Mirage-Dubai(učionica)

Drveni čamci-abre-kakvima se nekada plovilo

Vožnja abrama preko Dubai creeka

Dubai-zlatni suk

Izvorno arapsko stanovništvo na ovim područjima ostaje u manjini dolaskom stranih radnika iz Indije, Šri Lanke, Kine, Koreje, te susjednih arapskih država. Danas se Emirati, naročito Dubai, reklamiraju kao “Arapska bajka 21. stoljeća”. U stvari, kada dođete u Dubai, to je veliko gradilište sa krasnim širokim avenijama, a opet promet je toliko zgusnust da javna prijevozna sredstva (autousi i taxiji) “mile” centimeter po centimeter širokim avenijama. U navedeno, imale smo se prilike uvjeriti Maja i ja kada smo, drugog dana našeg boravka u Dubaiju, tražeći “Daira shoping centar”, koji se, barem prema kartama koje su nam od strane našeg vodiča podijeljene, nalazi vrlo blizu našeg hotela. Dakle, kako smo imali vremena do 15 sati, kada smo iz hotela išli na pustinjski safari, odlučismo, nakon doručka u 10,30  krenuti pješke u navedeni shoping centar. Prošavši jedno od bezbrojnih gradilišta u neposrednoj blizini našeg hotela, upitasmo jednu simpatičnu malu Kineskinju ili Koreanku, uglavnom kosooku djevojku, za navedeni schoping centar. Kako i ona ide u tom smjeru, a centar je odvde udaljen samo sat hoda, a sunašce nemilosrdno žari, veli da je bolje pričekati autobus broj 3. Nakon otprilike 40-setak minuta dolazi navedeni autobus, mogli smo otići i pješke, bez obzira na udaljenost, ali kao imamo dosta vremena. Ulazimo u donekle klimatizirani autobus, ali onda slijedi vožnja centimetar po centimetar. Dakle, vozimo se i pomalo kuhamo u autobusu, jer klima polako iščezava, još oko 40-setak minuta. Vidjevši da nećemo još u dogledno vrijeme stići do traženog Deira schoping centra, a i zbog „vruće atmosfere“ u autobusu, i to ne samo od vrućine, nego i od razularenog vozača autobusa koji ne želi otvoriti vrata putnicima sa kojima se počeo i fizički obračunavati, silazimo na prvoj sljedećoj stanici. Ipak dođosmo u jednu trgovačku ulicu. Ulazimo u jedan od lijepo uređenih prodajnih centara, u kojem se zadržavamo do 13. 30. Ispred centra je autobusna stanica. Autobusa broj 3, ni za lijek, ali nakon 10-15 min. čekanja i bezuspješnog“mamljenja“ nekog od stotine taksija u prolazu, nailazi jedan, koji se, na našu sreću i zaustavlja. Normalno da mu kažemo da nas vozi u Lotus hotel, ne znajući da u Dubaiju potoje 3 hotela sa tim imenom. Jedan je „Lotus hotel“, drugi je „Lotus bewerage hotel“, a treći, u kojem smo mi smješteni, je „Lotus grand apartments hotel“. Kako je tek 13,40 sati imamo, prema našoj računici još dovoljno vremena do polaska na pustinsjki safari u 15 sati. Taksista, Mustafa Abas, koji osim arapskog,  govori i sva 4 svjetska jezika, svojski mi se nabacuje, opisijući svoju obitelj. Mustafa se žali da mu je supruga umrla pred 7 godina. Za razliku od mnogih drugih, Mustafa je domicilni stanovnik Dubaija. Nudi gđi. Maji i meni da budemo njegovi gosti i poziva nas da nas on odveze na safari. No mi mu kažemo da smo ovdje sa turističkom grupom i pokazujemo na sat na kojem je već skoro 15 sati, a našem se hotelu ne nazire ni prozorčić. Usput, molim taksistu da telefonira našem vodiču da smo zapeli u prometu i da nas pričekaju. Nakon sat i pol vožnje taksijem, bolje rečeno –puzanja po avenijama Dubaja, stižemo pred naš hotel, opraštajući se sa ljubaznim taksistom, ali i presretni što vidimo Gorana i našeg Bucu-security koji nas čekaju i odvode do mjesta gdje se ukrcavamo u landrovere, očekujući novu avanturu.

Popodne toga dana protiče u ludoj vožnji po dinama i to landroverima, kojima su malo ispuhali gume. Hvala Bogu što nemamo ručak, jer ne znam kako bi se osjećala od silnog „skakutanja“. Zaustavljamo se na jednom mjestu, na kojem je mali gift schop, a u kojem se može kupiti i voda, po cijeni od 10-15 dirhama za ½ litre, odnosno za 2,5 dcl., dakle oko 15 kuna-„prava sitnica“. Dalje je zaustavljanje na jednoj uzvisini, na kojoj promatramo zalaz sunca, uz usputno fotografiranje sa vozačem landrovera. Naš vozač je očito neki veoma poslovan čovjek, jer za vrijeme vožnje non- stop telefonira mobitelom. Predvečer dolazimo u jedno berbersko selo u pustinji, gdje je priređena veoma kvalitetna večera uz roštilj, razne salate i voće na švedskom stolu. Sve se odvija na otvorenom, a poseban red za izbor sa švedskog stola je za žene i poseban za muškarce. Sjedimo na jastucima u turskom sjedu i klopamo. Po želji, možete se i tetovirati (bez iglala, samo bojom koja se mora sušiti oko 1,5 sat,) a tragovi crteža koji ste dali napraviti traju do mjesec dana. Tko želi može jašiti deve, ili naprosto uživati u krasnoj toploj noći uz zvukove arpske glazbe. Nakon večere, na plesni podij u sredini prostora izlazi djevojka, prekrasne figure koja u ritmu glazbe izvodi krasan trbušni ples. Po završetku predstave, oko 23 sata vraćamo se u hotel.

Na pustinjskom safariju

U petak 26. 10. nakon doručka odlazimo u emirate Šarđa i Fuđeira. Oni koji dolaze charter letovima, uglavnom slijeću na aerodom u Šarđi. Ovdje su znatno jeftiniji stanovi nego u emiratu Dubai i tu nema noćnog života. Navedeni su emirati i znatno siromašniji, pogotovo emirat Fuđeira, od emirata Dubai. Putem se zaustavljamo na benzinskoj pumpi, te nam vodič govori o cijeni benzina (1 galon tj. 4 litre stoji oko 5,5 dirhama, odnosno oko 1 eura, a dizela 10 dirhama, tj. 4 l dizela oko 15 kuna).

Dok prolazimo kroz predio okružen golim kamenim planinama, naš Goran nam priča o arapskoj muzici, te o tradicionalnim običajima Arapa. U muzici prevladavaju tradicionalni instrumenti- mali bubnjevi, frule, neke vrste lutnji: muškarci plešu u kolu, a žene leleču. Postoji i moderna muzika koja se sluša u diskotekama. Emirati nemaju nekih svojih pjevača, već pjevači dolaze iz Egipta i Libanona.

Što se tiče tradicionalnih arapskih kuća, one su okružene visokim zidovima. Naime, tradicionalno mjesto žene je u kući. Ona je odvojena od vanjskog svijeta. Iza tih viskoh zidina nalazi se unutarnje dvorište u kojem se žene mogu kretati. Kada arapskoj obitelji dođe netko u posjet, žena se može doći pozdraviti, ali treba biti pokrivena. Jedine muške osobe pred kojima žena ne mora biti pokrivena, su njen suprug, brat i otac.

Što se tiče brakova, u selima se brak sa prvom ženom ugovara sa pripadnicima istog plemena. Nekada su to bili bratići i sestrične. Djevojka iz susjednog plemena koju je majka odobrala za svog sina može odbiti odabir, no to se veoma rijetko događa. Nakon što je odabrana djevojka, počinju pripreme za samo vjenčanje. Mladić mora pripremiti miraz. Nekada je to bilo u zlatu, dok se danas miraz sastoji od osiguranja predmeta potrebnih u kućanstvu, uređenja kuće, stana i sl. Muškarac mora osigurati stan, odnosno mjesto gdje će stanovati, dok se žene brinu za unutarnje uređenje kuće ili stana. Na selima se vjenčanje održava 3-4 dana. Na svadbi su prisutni svi osim mlade, koja dolazi posljednji dan i za nju se napravi posebna nosiljka na devi. Veoma je bitno da je djevojka koja se udaje djevica. Ukoliko to nije slučaj, mladić je može i vratiti, a što je velika sramota. Međutim, ovakvih tradicionalnih običaja, danas je sve manje. U selima je još običaj imati po šerijatskom pravu 4 žene. U emiratu Dubai, u prvilu imaju jednu, odnosno najviše dvije žene .

U gradovima vjenčanje traje jedan dan, a često su mlade obučene i u bijele vjenčanice. Mlada i mladoženja ne plešu,već sjede na visokim stolicama iznad podija na kojem uglavnom plešu muškarci, i primaju darove prisutnih. Takvo sam vjenčanje pratila u pustinjskoj oazi Nefta, prilikom boravka u Tunisu. Nakon toga, mladi odlaze na svadbeno putovanje za koje u pravilu izabiru zemlje Dalekog istoka-Tajland i Singapur, kao i odlazak u neku od europskih zemalja.

Osim vjenčanja, za arapsku obitelj drugi važan događaj je rođenje djeteta. Nakon rođenja, majka i dijete su 40 dana u kući. Dolaze im posjete za koje se priprema jedna vrsta veoma slatkog kolača.

Treći važan događaj za arapsku obitelj je obrezivanje muškog djeteta, koje se vrši u dobi od 5-6 god. starosti djeteta. Nekada su taj čin na selima vršili brijači, dok se danas obrezivanje muške djece obavlja u medicinskim ustanovama. U čast navedenog događaja priređuje se ovca pečena na ražnju.

Četvrti značajan događaj u arapskoj obitelji je proslava vjerskih blagdana (Velikog i malog Bajrama). U arapskom svijetu, značajni su i običaji za vrijeme mjeseca posta-ramazana koji traje mjesec dana i promjenjivog je datuma, kada je od izlaska do zalaska sunca zabranjeno jelo, piće, pušenje, te suzdržavanje od spolnih aktivnosti. Po zalasku sunca, popiju malo mlijeka i jedu datulje.

Karakteristični su i običaji vezani uz pokop umrlih. U pravilu, sahranjuju se istog dana kada su umrli. Pokojni se umata u bijelu plahtu i stavlja na dasku-tabut, te tako ukapa u zemlju. U sprovod idu samo muškarci, a drugi dan dolaze žene. Nekada se znaju i prilično dugo zadržavati na groblju, a ponekad tamo i pripremati hranu.

Zaustavljamo se na lokalnoj tržnici prije mjesta Musafija, gdje razgledavamo i kupujemo tepihe (u malom izdanju za poklone, koji stanu u kofer) i keramiku. Dolazimo do prekrasne oaze u kojoj, u lijepom restoranu pijemo kavu i papamo finu tortu, slikamo se i sunčamo, a neki se i kupaju u plitkom toplom moru. Dalje nas put vodi do  ribarskog sela u Dilbi u kojoj se nalazi najmanja i najstarija đamija u UAE. Stara 400 godina i zove se Otomanska džamija.

Dilba najmanja i najstarija džamija u Emiratima -stara 400 god.

Nastavljamo vožnju uz obalu, i dolazimo do 300 godina starih zidina Fujairaha (Fuđeire emirata). Nakon toga, dolazimo u oazu Bithan u kojoj se zaustavljamo kako bi fotografitrali lijepu utvrdu koja štiti planinski prolaz. Navečer, odlazimo na večeru na brodu-restoranu, na kojem uz obilati švedski stol, prepun raznih delicija, uživamo u pogledu na čarobna svjetla noćnog Dubaija, koji po noći izgleda mnogo impresivnije, jer se ne vide dizalice i ogromna gradilišta, koja „krase“ ovaj grad danju. U hotel se vraćamo oko 23 sata, pakiramo krpice, jer sutra napuštamo Emirte.

Oaza u Emiratu Fuđeira

Bitham-utvrda koja štiti planinski prolaz

U subotu 27.10. 2007. prije polaska na Internacionalni aerodrom u Dubaiju, sa kojeg svake minurte uzleti, odnosno na koji sleti jedan avion, odlazimo u dio grada gdje je izgrađeno skijalište. Uz skijalište je i prekrasan hotel „Kempinski“, kao i ogroman Avenue moll shoping centar. Zagrebački Avenue Moll je zaista mali „špenadl“, nasuprot ovog. Prostor je toliko ogroman da se vrlo lako u istom možete izgubiti. Uglavnom sve svjetske kompanije ovdje imaju svoje trgovine. Na prvom katu tog centra je ekskluzivna roba po tzv. “umjerenim cijenama“, na drugom su cijene robi puno više, a na trećem je katu, prodaja namještaja. Sjedamo u jedan kafić u kojem pijemo zaista fantastičan talijanski espresso. Inače, u prizemlju, kao i sa prvog kata možete vidjeti i slikati skijalište, a možete i iznajmiti ski opremu, pa se i skijati, ili možete iznajmiti samo opremu, pa se grudati na snijegu. Ove „zimske blagodati“, nisam iskušavala, jer zimu mrzim iz dna duše, ali sam zato oslikavala skijalište i druge „perverzije“, koje bogataši, koji ne znaju kuda će s novcem, grade i uludo troše novac. Mislim, da bi mogli to usmjeriti u neke druge kanale, napr. dati za ishranu gladne djece u afričkim zemljama. No, to je samo moje osobno mišljenje. Dakle, nakon 2,5 sata uživanja u ovoj raskoši, odlazimo na aerodrom, ukrcavano se u zrakoplov“Arapskih emirata“ i odlazimo prema glavnom gradu Sri Lanke- Colombu.

 

Dubai-zgrada telekomunikacija

Dubai-skijalište

Pogled iz jednog caffe bara u Aveny molu uz skijalište-Dubai 

 

SRI LANKA

 

U Colombo stižemo nakon 4 sata leta. Naše satove pomičemo još za 1,30 sat naprijed. U Colombu je već dobrano noć. Na aerodromu nas, nakon carinskih formalnosti dočekuje lokalni vodič –Fernando, a koji, svakog iz grupe kiti vijencem sačinjenim od malih mirišljivih orhideja. Iste su ovjekovječene na slici, no nažalost nisam ih mogla sačuvati da ne povenu, te ih stoga nisam ponijela sa sobom. Dakle, ovaj je vijenac bio jedno ugodno iznenađenje, bar za mene. Imala sam osjećaj kao da dolazim na Havaje. Odlazimo u jedan vrlo lijep hotel, blizu aerodroma na noćenje koji se zove „Garden Airport Hotel“. Ujuto, u nedjelju 8. 10. 2007. oko 8,30 nakon doručka krećemo u unutrašnjost Sri Lanke prema gradu Dambula.

Doček u Sri Lanki-garden airpot hotel

Sri Lanka je u prijevodu Sveta, zapravo Sretna zemlja. To je otočna država u južnoj Aziji. Zauzima otok Šri Lanku, te nekoliko manjih otočića u Indijskom oceanu. Nekada se zvala Ceylon. Službeno Šri Lanka je Demokratska Socijalistička Republika koje je ime dobila 1978.godine.

Službeni jezici su singaleški i tamilski, ali većina ljudi govori engleski. Glavni grad je Colombo.

Za razliku od susjednih zemalja, ovo je za turiste sigurna destinacija. Iako smo imali prilike vidjeti dosta naoružane vojske i policije, poglavito i policajce na konjima u Colombu, koji reguliraju promet. No i u mjestima, kroz koja smo prolazili, vidjeli smo dosta vojnih punktova –postaja na kojima se legitimiralo lokalno stanovništvo.

Karakteristično za ovu zemlju je osebujna vegetacija uzrokovana monsunskom klimom i toplim podnebljem. Većinu zemlje zauzimaju nizine i brežuljkasta područja. Planine se nalaze u unutrašnjosti otoka, s najvišim vrhom Pidurutalagalom visine 2.524 m.

Gospodarstvo zemlje bazira se na poljoprivredi. Karakteristične su plantaže kokosa, čaja, ananasa, kaučukovca, ciometa, kao i polja riže. U posljednjih 20-setak godina, nakon liberalizacije i privatizacije gospodarstva u prvi plan dolazi tekstilna industrija i proizvodnja hrane, te sve snažniji uslužni sektor-financije i telekomunikacije. U 2004. godini BDP je bio oko 4.000 $ po stanovniku.

Plantaža banana

Plantaža kaučukovca

Veličina zemlje je 65.000 km², a na tom području živi 20 miliona stanovnika. Najgušća je naseljenost oko Colomba, koji ima 3 miliona stanovnika. Inače gustoća naseljenosti je 298 stanovnika na km². Uz Colombo, najpoznatiji grad Sri Lanke je Candy koji je bio dugo godina prijestolnica Sri Lanke.

Vezano uz vjeru na otoku su dvije vjerske zajednice –Singalezi koji su budisti i kojih ima 75% i Tamili koji su po vjeroispovijesti hinduisti i kojih u ukupnoj populaciji ima 18%. Na otoku živi i značajna sunitska muslimanska zajednica, kojih ima 7%, a čiji pripadnici govore tamilskim jezikom. Ima i  katolika. To su potomci onih koji su u vrijeme  vladavine kolonista preselili u ove krajeve. Zovu ih „burgeri“.Oni govore mješavinom portugalskog, nizozemskog i engleskog jezika. Svijetle su puti, a koncentrirani su u većim gradovima.

Vezano uz školovanje navodim da je u zemlji obavezno 9-godišnje osnovno obrazovanje. 63% stanovništva ima završenu osnovnu školu. Država daje novac za uniforme školske djece 3x godišnje (djevojčice su odjevene u plisirane bijele haljine sa kravaticama smeđim ili crvenim, odnosno u bijele bluze i plisirane suknje, a dječaci su obučeni u plave kratke hlačice i bijele bluzice.) Ove su uniforme veoma čiste.

Školska odjeća djevojčica i dječaka

Što se tiče plaća u zemlji one dosta variraju. Tako npr. u državnim službama profesori zrađuju 200 $, a ako su na bolje plaćenim mjestima 300 $, liječnici mogu zaraditi 1000 $ i više, dok privatni poduzetnici dobro zarađuju. Općenito, bijedno, no treba znati da je ovo prirodno bogata zemlja, tako da se na hranu ne treba trošiti toliko kao u Europi, pa tako i u Hrvatskoj.

Od proizvoda koje se isplati kupiti su rakija od kokosa koja se zove „arak“ koja je slatkasta kada je svježa. Od drugih proizvoda koje se u zemlji isplati kupiti su: čaj, razni začini (cimet curry i drugi), pamučne stvari (majice, tunike, jastuci i sl). Poznata je i tehnika bojanja tkanina-„batik“. Zatim, lijepe su i drvene maske koje bojaju prirodnim bojama, a prikazuju božanstva iz legendi. Posebno su cijenjeni i plavi safiri, kao i izrada posuda od srebra. Safira ima nekoliko vrsta i boja, a najcjenjeniji je plavi safir.

Vezano uz sport, najomiljeniji je kriket, iako igraju i nogomet i ragbi.

Glede cijena benzina, vodič nam je spomenuo da je cijena 1 l benzina- 120 SLR, a što iznosi nešto preko 1 $, što je veoma skupo za njihove pojmove.

Na našem putu prema Dambuli prolazimo kroz mjesto KARUNGALI koje je karakteristično po stijenama koje prikazuju životinje. Ovo je inače glavni grad SZ provincije kojih u zemlji ima 9.

Dolazimo u DAMBULU. Grad je po geografskom položaju centar zemlje. Poznat je po trgovini voćem i povrćem. Grad se obogatio trgovinom i prostitucijom. Ovdje posjećujemo spiljski hram, smješten sa stražnje strane brda. Ispod brda, je najviša statua Bude na svijetu, visoka 14 metara. Buda je prikazan sa 4 prsta u karakterističnom položaju.

Zemlja ima 8 spomenika pod zaštitom UNESC-a. Jedan od njih je i hram u spilji koja je podijeljena na 5 dijelova, odnosno dvorana, u kojima se nalazi 150 kipova Buda u raznim položajima, među kojima je i 14 m dugi ležeći Buda (nejednaki položaj nogu na tom ležećem kipu označava da se radi o umirućem Budi). U prostorijama, odnosno spiljskim dvoranama 1. 2. i 4. su kipovi Buda i fresaka po stropovima napravljeni još u I. st. pr.Krista, u dvorani 3. su kipovi Buda napravljeni u 16.st., u vrijeme Kandijskog carstva, dok su u dvorani 5. kipovi buda koji su napravljeni u kasnijim razdobljima. Inače, ovu su pećinu koristili i u  razdoblju kamenog doba. U samim dvoranama vlada nesnosna vrućina, dok je vani  bilo prilično ugodno, jer je puhano lagani povjetarac koji je razblaživao suhu i vlažnu atmosferu.

Dambula-hram u špilji

Dambula-freske na svodu hrama u špilji

Na putu do samog ulaska u hram pratili su nas simpatični mali majmunčići, koji su se zabavljali moleći nas čokoladice i bonbončiće.

Susret sa simpatičnim rođacima

Na spavanje odlazimo u interesantan hotel, koji je izgrađen 1994. godine u središtu đungle.  Sam hotel ima 3 bazena, a sagrađen je unutar stijene, koja oblikom i tamnom bojom podsjeća na stijene vulkanskog porijekla. Ovdje ostajemo dvije noći. Soba je prekrasna, sa ogromnom kupaonicom i balkonom. Na vratima, koja vode prema balkonu je upozorennje sa slikom 3 majmuna:“Nemojte nas hraniti, jer znamo biti napasni. Zatvarajte vrata radi insekata.“ Pridržavamo se ovih uputa i prepuštamo blagodatima klime, umjesto prirodnoj ventilaciji. No ujutro, ipak otaram balkonska vrata i uživam u zvukovima koji dopiru iz đungle. Lijepo i interesantno.

Pogled na đunglu iz kupaone hotelaU ponedjeljak 29. 10. 2007. krećemo prema SIGIRYJI, arheološkom nalazištu poznatom po jedinstvenoj monolitnoj stijeni visokoj 200 metara na kojoj je u  5 st. pr. Krista kralj Kašopa (Kasyapa) sagradio svoju utvrdu. Želio je sagraditi tvrđavu u nebu. Danas je i taj spomenik pod zaštitom UNESC-a. Nekada je stijena bila u obliku lavlje glave sa otvorenim ustima i ogromim šapama. Tijekom godina glava se odlomila, a ostale su samo šape.

U podnožju se nalaze ostaci umjetnih jezera, koja su služila za natapanje. Do samog vrha vodi 1200 stepenica, a do Lavljih vrata, do kojih sam se popela, vodi 1000 stepenica. Na nekim mjestima, a poglavito kod samog ulaza u dio pećine u kojoj se nalaze prekrasno očuvane freske, kao i zid ogledalo, stepenice su vrlo strme i zavinute, i vode uz samu stijenu. Stepenice nisu pune, pa nije preporučljivo gledati pod noge, već isključivo naprijed, inače će vam se početi vrtiti. Ali, autosugestijom i porukom:“Gledaj naprijed, to si htjela vidjeti“, savladavam sve prepreke. Sama palača, nekada je imala 7 katova. Na ovom je području pronađena naušnica. Potječe iz 9/10 st. poslije Krista. Duga je 6,4 cm, a napravljena je od čistog zlata i dragog kamenja.

Kašopin hram-freske u stijeni iz 5 st. pr. Kr.

Sygiria-Kashopin hram na monolitnoj stijeni duž. 200 m do koje vodi 1200 stepenica

Uz našeg vodiča Gorana i lokalnog vodiča, kroz navedeni lokalitet nas u stopu prati 20- setak mladića, koji u želji za brzom zaradom dojađuju turistima, nudeći se da će ih sami voditi do vrha, odnosno, ako treba, mogu Vas i odnijeti do gore. Napasni su ko obadi, (konjske muhe), tako da nažalost, ne možete uživati u ljepoti ove zaista impresivne građevine, dok tjerate napasnike, koji vas usput pridržavaju za ruke, noge, kao i druge dijelove tijela, očekujući po završetku razgleda napojnicu za svoj trud.

Nakon Sigirye, odlazimo, onaj tko želi odlazi na jahanje na slonovima, odnosno na vožnju đipovima po đungli u trajnju od 2,5 sata, u kasno popodnevnim satima (cijena 30 eura), a koji izlet izabire moja malenkost.

Lokalni caffe bar

Sa safarija po đungli

Za sam popodnevni izlet mogu samo reći da je bilo lijepo i uzbudljivo. Usput susrećemo dosta slonova i jednu slonovsku obitelj na hranjenju, kao i jednog jaka. Prate nas i zvukovi raznih ptica. Na putu do hotela, pere nas tropska kiša. No, vozač džipa navlači ceradu, tako da ostajemo suhi.

U utorak 30. 10. 2007. odlazimo prema POLONNARUWI koja je od 5. st.prije Krista do 10. st. poslije Krista bila prijestolnica Sri Lanke. Ovdje su ostaci Kraljevske palače koja je nekada imala 7 katova, od kojih su danas sačuvana samo 2 kata.

Iza kraljevske palače, otišli smo u hram posvećen djevicama koje nisu mogle roditi. U tom je hramu simbol falusa. Nakon toga, razgledali smo baziliku u kojoj su nekada bile smještene relikvije Budinog zuba. Nakon ručka, nastavljamo s razgledom Kraljevske palače, te odlazimo do Gal Viharaya, gdje se nalaze 4 statue Bude u stojećem, sjedećem  i ležećem položaju koje su isklesane u stijeni. Statua ovog ležećeg bude, duga je 14,20 m. Posjećujemo Shivin hram, i jezero Lankati. Usput hranimo krekerima peseke koji nas u stopu prate, a koji su, kao i druge životinje zaštićene u ovoj zemlji. Naime, vjeruju, da će se u drugom životu pretvoriti u životinju koju su pregazili. Stoga, kao što su u Indiji svete krave, u SriLanki su to psi, koji slobodno šeću ulicama, trgovima i parkovima zemlje.

Kip najvišeg Bude na svijetu (visok 14 m)

Pored toga boje se i bacanja uroka. Tako kada izgrade kuću na vrh kuće vješaju lutku, da bi možebitne uroke usmjerili prema lutki, a ne prema građevini koju su izgradili. Praznovjernost naroda očituje se i u tome što je npr. nezgodno ujutro vidjeti budističkog svećenika, ili ženu koja nemože imati djecu, ili ženu koja ide po vodu i ima prazne kante. U takvim slučajevima, treba malo zastati kao bi uroci prošli.

U večernjim satima stižemo u KANDY u kojem odsjedamo u prekrasnom „Regensy earl hotelu“. Kandy se nalazi na visini od 500 m n/m i zadnji je grad neovisan od kolonijalista.

Kendy-park hotela Earls regency

U Kandiju posjećujemo tvornicu drvenih proizvoda, u kojima gledamo kako se rukom rezbari drvo i boja prirodnim bojama i kako se izraduje prekrasan namještaj od rezbarenog drva. Pitamo usput, koliko stoji jedan lijepi dugački drveni izrezbareni stol sa 8 stolica-cijena je 7200 eura. Usput kupujemo u njihovom dućanu i sitne poklone izrađene od kokosovog drva, maske obojane prirodnim bojama i sl.

Kendy-tvornica u kojoj se ručno rezbari namještaj

Iza toga, odlazimo u posjetu mjestu pred Natalom, na kojem se upoznajemo sa stablima raznih začina i ljekovitog bilja, te usput u njihovoj trgovini i kupujemo neke preparate. Potom slijedi vožnja kroz grad sa prekrasnim Kraljevskim jezerom izgrađenim 1806. Ovdje su Britanci došli 1815.godine, te im je ovo mjesto bilo omiljeno izletište. Na mjestu današnejg jezera, nekada su bila rižina polja. Oko 17 sati, odlazimo u jednu dvoranu na plesni spektakl, u kojem dominiraju 2 vrste plesa. Jedan plešu muškarci, obučeni u odjeću koja se zove „sarum“.To je neka vrsta muške suknje, dok su „sariji“ ženska odjeća. Tematika plesova je istejerivanje duhova. Nakon programa u dvorani, ples se nastavlja i na otvorenom prostoru, na kojem se pali žeravica preko koje preskaču muškarci i užarene mačeve prinose ustima.

Kendy-folklorna priredba

Navečer odlazimo u Hram u kojem se čuva relikvija Budinog zuba. To je najsvetije mjesto za budiste. Ovdje se 3x dnevno održavaju procesije. Zub se danas ne pokazuje. Međutim, znaju otvoriti vrata iza kojih je u zlatnim kaležima pohranjena relikvija Budinog zuba. Hram datira iz 17. st. u izdanju u kakvom je danas, dok je prvobitno bio izgrađen u 15 st. Ulazna vrata su renovirana nakon napada Tamilskih tigrova, koji su otuđili navedenu relikviju. Ista je naknadno vraćena, ali su rigorozne mjere sigurnosti na ulasku u sam hram. U posljednjoj dvorani hrama je u posebnom izlogu 550 priča sa opisima Budinog života. Te su priče napisane na 1600 listova masline. U hramu se nalaze i budističke zastave na kojima je 5 boja. Svaka od tih boja ima svoje značenje, a ta su: ne ubijati, ne piti previše, ne varati, ne govoriti laži, ne krasti.

Kendy-hram u kojem se čuva relikvija Budinog zuba

Srijeda 31. 10. 2007. u jutarnjim satima odlazimo u posjet predivnom Botaničkom vrtu u Paradeniyi, koji se prostire na 147 jutara. Vrt krasi mnoštvo egzotičnih biljaka, cvijeća (posebno je interesantna dvorana sa prekrasnim orhidejama, od kojih je jedna vrsta i s mirisom kave) i drveća. Ovdje je smješteno i stablo najvećeg benjamina na svijetu, kao i stabla koje su posadili razni strani državnici koji su posjetili ovu zemlju.

Kendy-botanički vrt

Kendy-dio botaničkog vrta

Govor cvijeća-orhideje u botaničkom vrtu u Kendyju

Kendy-muška palma u Botaničkom vrtu(plodovi mogu težiti i 20 kg)

Nakon uživanja u predivnom Botaničkom vrtu, odlazimo prema Pinnaweli u kojoj posjećujemo sirotište slonova. Ovdje je smješteno 70 setak slonova. Samo je sirotište otvoreno 1975, jer su slonovi bili u opasnosti od istrebljenja. Do 3-će godine života, mali se slonovi hrane na bočicu. Dobiju 3x dnevno po 7 bočica. Kasnije prelaze na normalnu hranu. Slonove vidimo po dolasku sa kupanja, a nakon ručka prisustvujemo hranjenu slonova. I sami hranimo slonove i slikamo se sa njima. Zaista ima preslatkih malenih sloneka, koji i sa svega 7 dana starosti izgledaju gotovo odraslo.

Pinavale-sirotište slonova (slonić star 7 dana)

Odavde do Colomba ima svega 80 km. Predvidljivo vrijeme vožnje je 2,30 min. Ceste su u jako lošem izdanju. Jedina 4-vero tračna auto cesta (oko 5 km.) nalazi se pred samim aerodromom.

U popodnevnim satima, dolazimo do glavnog grada Sri Lanke-COLOMBA. Grad ima, kako je već i rečeno, 3.000.000 stanovnika. U gradu ima 15 općina. Grad se prostire  na 30 km²

U glavnom smo gradu, kao uostalom i svugdje na našem putu bili smješteni u prekrasnim hotelima. U Colombu je to bio hotel „Hilton“. Ne zna se zaista da li je ljepša unutrašnjost, bogat i raznovrstan švedski stol koji smo imali za večeru i doručak, ili okolina samog hotela, jer se osjećate kao da ste u nekoj bajci. Ujedno samo 200-300 metara od hotela je glavna trgovačka četvrt tzv. „main street“. Kada smo to čudo vidjeli drugi dan po dnevnom svjetlu, Maja i ja, samo smo prokomentirale kako smo bile pametne da nismo u večernjim satima išle u ovu četvrt. Jadno i bijedno- štandovi sklepani od valovitih limenih ploča, puni raznovrsnih lokalnih proizvoda. O nekakvom trgovačkom dijelu „ala arapski suk“, odnosno ne daj Bože neka „europska trgovačka ulica“, nemojte ni sanjati. No ipak, i unatoč velikim razlikama koje naročito dolaze do izražaja i u samom glavnom gradu u kojem su, uz lijepe kolonijalne zgrade (White house odnosno predsjednička palača, Memorijal Hall, koji je napravila Vlada u spomen nezavisnosti zemlje, krasan kraljevski park sa velikim kipom Bude, i drugi), u neposrednoj se blizini nalaze polu razrušene kuće, kao i mali štandovi sklepani i pokriveni valovitim limovima u kojima se trguje lokalnim suvenirima.

Colombo-white house-predsjednička palača

Nakon doručka oko 8,30 krećemo prema aerodromu koji je udaljen oko sat vremena vožnje prilično lošom cestom. Međutim, ta loša cesta na jedno 5 km pred samim aerodromom prelazi u luksuzni četvero-tračni autoput, kojim dolazimo do krasno uređenog aerodroma, zapanjujuće ogromnog, te imamo osjećaj da smo dolutali na  aerodrom u UAE, a ne da se nalazimo na aerodromu u Colombu.

Eto, svemu lijepom ubrzo dođe kraj. Tako je došao kraj i našem lijepom 10-dnevnom putu na kojem smo upoznali mjesta, ljude i običaje dvaju potpuno različitih zemalja. Jednu, izrazito bogatu, koja je ogromnim novčanim sredstvima dobivenim prvenstveno od „crnog zlata“, umjetno napravljena u pustinji, i drugu, kojoj je Bog podario takve klimatske prilike, da iako je izrazito siromašna, zapravo je bogata i u stvari predstavlja „Raj zemaljski.“ Osobno mislim da su i sami stanovnici Sri Lanke puno sretniji u svojoj neimaštini, od većine bogatih stanovnika  Dubaija.

Next Post

Previous Post

Leave a Reply

© 2019 Pinklec na rame

Theme by Anders Norén

Scroll Up