Pinklec na rame

Etiopija

Moje ovogodišnje skitanje po svijetu, savim slučajno, ovaj me puta odnosi  u središte „crnog kontinenta“. Naime, kako se već početkom ove godine intenzivno bavim mišlju o odlasku u zasluženu mirovinu početkom kalendarske jeseni, to me tijekom proljeća, otplaćujući posljednje rate puta po Burmi turističkoj agenciji „ITC travel“, gosp. Srećko iz navedene agencije obavještava da za jesen planira organizaciju novog putovanja u Etiopiju. Inače, „ITC travel“ je jedina agencija u Zagrebu, koja na svojim programima ima to putovanje.

Odlučujem se za navedeno putovanje i krajem septembra  uplaćujem i otpremninu koju dobih prilikom odlaska u mirovinu (3 prosječna OD u RH-bijedno prema otpremninama u nekim drugim firmama u našoj zemlji). No, navedeni bi iznos „samo rasprčkala“, kako znam reći za bezvezne gluposti, a ovako ću se bar sjećati da sam isti usmjerila na nešto što me uistinu veseli. Tako sam pred nekoliko godina napravila i sa iznosom za jubilarnu nagradu za 30 godina rada u upravi koji sam namijenila za put u Škotsku.

U nedjelju, 20. 10 2013. u 9,30 sastajemo se u zračnoj luci u Zagrebu. Ukupno grupa broji 15 hrabrih putnika, većinom međusobno poznatih sa raznih drugih putovanja (kao npr. gđa Pina iz Labina, te jedan bračni par iz Zagreba sa puta po Uzbekistanu, jedan stariji gospodin sa puta po Dubaiju i Sri Lanki, gđa Marija sa puta po Burmi i Kataru, te moja Sonja sa puta po Rumunjskoj). Prva smo grupa iz Hrvatske koja je iza pok. predsjednika bivše SFRJ, Josipa Broza Tita i njegove nedavno preminule supruge, Jovanke Broz, posjetila Etiopiju.

Krećemo u 11,10 avionom turske zrakoplovne kompanije u 2000 km udaljen Istambul u koji dolazimo u 14,10 po lokalnom  vremenu. Isto nas vrijeme prati i u Etiopiji u koju također letimo turskom zrakoplovnom kompanijom u 18,50. Letimo 6 sati, te dana 21. 10. 2013. slijećemo u glavni grad Etiopije Adis Abebu, koja je od Istambula udaljena oko 4900 km. Hvala Bogu, na praznom aerodromu, jedina smo grupa koja remeti noćni mir, te relativno brzo dobivamo pojedinačne vize u naše putovnice za koje na licu mjesta plaćamo 20 $. U svakom slučaju treba unaprijed prirediti navedeni iznos, jer se relativno teško snalaze u vraćanju te valute ili preračunavanju u neku drugu valutu. Potrebno je znati da je u ovoj zemlji turizam u povojima.

Nakon što dobivamo putovnice sa vizom Etiopije, odlazimo do našeg minibusa gdje nas čeka lokalni vodič 27-mo godišnji Johanes, simpa mladić, kovrčave crne kose i garave puti, po profesiji vrlo talentirani slikar. Ujedno upoznajemo i vozača Abdua, koji će se kasnije pokazati neopisivo spretnim vozačem u svladavanju svih mogućih i nemogućih prepreka u 1550 km dugom, pretežito zavojitom i velikim dijelom makadam putu koji prolazimo po našem putovanju od Adis Abebe do Lalibele. Naš mali bus, na čijem je krovu bila naša prtljaga, bio nam je  za tih 10-ak dana drugi dom u svladavanju strahovito loših cesta.

Prvo večer, oko 02 sata ujutro dolazimo do hotela „Jupiter“ u Adis Abebi u kojem boravimo te noći, pa do 9,30 dana 21. 10 kada krećemo na 560 km dug put prema Bahir Daru, usput posjećujući i izvor Plavog Nila.

Etiopija je država u istočnoj Africi u regiji poznatoj kao Rog Afrike. Nema izlaza na more. Na sjeveru graniči s Eritrejom, na zapadu sa Sudanom, na jugu sa Kenijom, a na istoku sa Somalijom i Đibutijem.

Etiopija  je pradomovina ljudske vrste u kojoj su pronađeni najstariji fosilni ostaci hominida na svijetu. U Nacionalnom muzeju glavnog grada Etiopije čuvaju se kosti ženskog kostura, nazvanog Lucy, starog 4,5 miliona godina. Smatra se da je bila visine oko 1,5 m, starosti oko 25 godina. Do sada je pronađeno 40% fosilnih ostataka kostura navedenog ženskog bića.

Danas je Etiopija federalna demokratska republika sa 9 regionalnih država. Svaka od 9 regionalnih država ima pravo na otcjepljenje. Ima svoj Parlament, dok je  glavni dio nacionalnog parlamenta u glavnom gradu Adis Abebi koji ima Gornji dom sa 105 zastupnika i Donji dom sa preko 500 članova koji se biraju na pet godina. Zemlja ima i dva grada s posebnim statusom od kojijih je jedan glavni grad zemlje-Adis Abeba.

Zastava Etiopije-usvojena je 6. 02. 1996. U njoj su boje afričke jednakosti: crvena, žuta i zelena. Simbolika boja označena je na nekoliko načina. Crvena-označava simbol moći Afrike i krv prolivenu za obranu zemlje; žuta-označava mir i harmoniju među raznim etničkim grupama u zemlji, a zelena-označava plodnost zemlje.

Danas je na zastavi grb sa zvijezdom petokrakom i zrakama kojima zrači. Zvijezda petokraka je žute boje na plavom krugu koji prelazi u zelene i crvene pruge. Zvijezda predstavlja budućnost zemlje, a zrake koje ona ispušta označavaju jednakost svih ljudi u Etiopiji.

Grb je u uporabi od 1996. Sastoji se od zlatnog pentagrama koji potiče sa grba Salamona čiji su potomci preci etiopske kraljevske porodice. Pentagram označava jedinstvo ljudi i nacija Etiopije.

Stanovništvo; Zemlja je zajednica više naroda koji se razlikuju po jeziku i vjeri. Na sjeveru žive Amhari i Tigranje semitskog porijekla koji čine 35% stanovništva. Na jugu žive Oromi kojih ima 40%, Somali 6% i Afari 4%, a na istoku su uglavnom nomadi. Na jugozapadu su Sidame, nilotska plemena i razni Omotski narodi, od kojih su 8% animisti i poneki protestanti. Po gradovima, naročito u Gondaru ima i židova tzv. Falaša. Postoji i selo Falaša, blizu Gondara u kojem su nekada isključivo živjeli židovi, pripadnici zajednice Bet Israel. Danas u selu nema niti jednog židova, obzirom da su svi iseljeni u Izrael, no domicilno stanovništvo njeguje sve njihove tradicije i danas.

Kompletna Etiopija broji 90 miliona stanovnika Najviše ih ima u glavnom gradu-Adis Abebi, 3 miliona, a sa predgrađima i okolicom oko 5 miliona.

U zemlji živi preko 80 raznih etničkih grupa. Prosječna životna dob je 53 godine, odnosno 48 godina na selu.

Zdravstvo: Prema statističkim podacima iz 2006. godine u Etiopiji je bilo ukupno 1930 liječnika. U zdravstvu u prosjeku dolazi jedan liječnik na 100.000 stanovnika.  U zemlji ima 119 bolnica i 412 domova zdravlja. Pristup čistoj vodi u gradu ima 81% stanovnika, a na selu 11 %. Smrtnost novorođenih danas je 13-14%. Po ženi se rađa 5,3 djeteta, od toga 10 % u bolnicama, a ostalo kod kuće. Još i danas, u južnim krajevima zemlje, uobičajena je praksa obrezivanja žena. To su običaji koji datiraju još iz vremena starog Egipta.

Jezik: U Etiopiji Ima preko 100 različitih jezika, a uz to još 200-tinjak raznih narječja unutar jezičnih skupina. Preko 17 miliona ljudi govori amharskim jezikom koji se još zove i abesinskim, etiopskim jezikom. To je južnosemitski jezik. Drugi je po raširenosti semitski jezik na svijetu nakon arapskog. Službeni je jezik u Regiji Amhara, Banišangul-Gumuz, Gambela i u regiji južnih naroda i narodnosti. Tim se jezikom govori u vladinim ustanovama, vojsci kao i u Etiopskoj pravoslavnoj tevahedo crkvi još od srednjeg vijeka. Izvan Etiopije, amharski govori još 2,7 miliona ljudi, najviše u Eritreji, Đibutiju, Egiptu, SAD-u i Izraelu gdje ga govore iseljenici naroda Falaša. Kao drugim  jezikom amharskim u zemlji govori još oko 4 miliona ljudi.

Ovom prilikom navodim i dvije riječi izrečene na jednom od 100-njak jezika, a to su:

TENERA TARAČU= dobro jutro, te

MA SET GINANO= hvala.

Religija: Većina stanovnika koji žive na sjeveru zemlje Amhari i Tigranje su pripadnici Etiopske pravoslavne tevahedo crkve kojoj pripada ukupno 45% stanovništva. Od početka 20. st. u Etiopiju dolaze brojni europski misionari, poglavito iz Njemačke koji na ovim prostorima šire protestantizam, tako da su danas 16 % stanovništva protestanti. Na istoku i jugu, među Somalcima, a i među Afarima i Oromima ima muslimana. Animističkim vjerovanjima pripadaju narodi nilske etničke skupine, poput Kunama, Masaia i omotskih skupina – ukupno 5% populacije.

Novčana jedinica je: etiopski bir koji se dijeli na 100 centa.  100 etopskih bira = 30 kuna. Za 100 $ dobit ćete 1800 etiopskih bira, a za 100 eura 2500 do 2600 etiopskih bira.

Plaće: Biolog  i zrakoplovni inženjer zarađuju 10.000 etiopskih bira; mehaničar u zrakoplovnoj industriji 6000 et. bira; analitičar 5446 et. bira; dadilja 5000 et. bira, zaposlenik u trgovini kao i fizioterapeut 2500 et. bira. Profesori i učitelji nemaju velike plaće, ali im država daje velike beneficije.

Kada smo kod plaća navodim i cijene nekih proizvoda koje sam zapisala dok nam je naš vodič Nikica o istima pričao. Tako je 1 l mlijeka 0,86 $; štruca kruha 0,50 $; 1 kg riže 1 $: 12 jaja 1,80 $; 1 kg jabuka 4,70 $; 1 kg rajčica 0,50 $; vino 6 $; ulaznica za kino 3,5 $; režije za stan od 80 m² 20 $ mjesečno, cijena fitness cluba 40 $ mjesečno, Nike tenisice  100 $; 1 litra benzina 5,50 kn, te disela 7,00 kuna. Vezano uz naftu navodim da u zemlji ima nešto malo nafte, no ista se većinom uvozi iz Libije i Sudana.

Nadalje, daju nam podatke da je stanarina za najmanji stan u centru Adis Abebe 380 $, a za veći stan 1200 $, Ukoliko se želi kupiti stan, cijena je 1000 $ po m². Ove su cijene za gradsko središte, dok su u manjim gradovima puno niže cijene.

Školovanje: Obavezno školovanje traje 8 + 2 godine. Dalje se ide ili u obrt ili još 2 godine u školu kao priprema za fakultet. Posjetili smo jednu školu u Lalibeli. Danas je u razredima oko 40 učenika, koji uče od engleskog jezika, zemljopisa, zaštite okoliša i druge stvari. Dobili smo zabranu davanja djeci bonbona i pisaljki, jer nam naš lokalni vodič kaže da djeca sačekuju turističke autobuse da nešto dobiju, te da zato ne idu u školu. Napomenuo je da ukoliko imamo neke slastice, manje sapune, kemijske, bilježnice i sl., da ćemo to sve sakupiti i dati djeci prilikom posjeta školi. Sakupili smo i ostavili kod ravatelja škole, koji nas je proveo kroz razrede, te rekao da će ono što smo mu ostavili dobiti najsiromašnija djeca u školi. Inače rekao nam je i da jedna školska uniforma, kojih ima svih mogućih boja, košta od 220 do 250 etiopskih bira, te da istu roditelji moraju sami kupiti djeci. Napomenuto nam je da je u zabačenijim mjestima nepismenost na visokom nivou. Država danas radi na što većem otvaranju škola. U zemlji ima 39% pismenih. 70% je nepismeno djevojčica, a u nešto manjem postotku su nepismeni dječaci.

Prije nego što počnem sa opisivanjem pojedinih mjesta koje smo posjetili, moram općenito reći da se radi o zemlji vulkanskog porijekla, koja je veoma plodna. No zbog lošeg sistema navodnjavanja ima samo jednu žetvu godišnje. Sva je zemlja u državnom vlasništvu, dok je stanovništvo u najmu iste. No, kao i svugdje, gdje god sam bila, dakle i u najsiromašnijim zemljama, ono što me svaki puta ugodno iznenadi, je obrađenost zemlje. U Etiopiji, iako je veoma siromašna,  zemlja je obrađena i  zasijana žitaricama, od kojih je veoma značajan „tef- koji čini ¼ ukupnih žitarica, a upotrebljava se za izradu brašna od kojeg se radi neka vrsta palačinki koje se upotrebljavaju kao podloga za razne umake, za sjeckano meso i sl. Osim tefa, druga vrsta žitarica je „šor“, koji se također melje i od njega se radi brašno. Dakle žitaricama je zasijana gotovo sva zemlja, a ista je i obrađena i to ne samo do cesta, već i na najvišim visinama, gotovo do 4000 metara.

Jedna od specifičnosti u zemlji je i Etiopski kalendar, poznat kao Ge´ez kalendar. Zasnovan je na koptskom kalendaru koji potiče iz starog egipatskog kalendara. Svaka je četvrta godina, kao i kod julijanskog kalendara prestupna. Godina ima 12 mjeseci po 30 dana plus pet do šest tzv. epagomenalnih dana koji se obično nazivaju trinaesti mjesec. Šesti epagomenalni dan dodaje se svake četvrte godine 29. kolovoza po julijanskom kalendaru, šest mjeseci prije julijanskog prestupnog dana.  Prvi dan etiopsle godine počinje 11., odnosno 12. rujna pred julijansku prestupnu godinu. Tako je 2003. godina počela 11. rujna 2010. po gregorijanskom kalendaru, a milenijska je proslava održana u Etiopiji u ponoć, 12. rujna 2007. godine.

Interesantno je i računanje sati u danu. Tako je dan podijeljen na dva perioda od 12 sati, s početkom u 6 sati ujutro i 6, odnosno 18 sati popodne. Etiopski dan počinje s izlaskom sunca u 06,00 sati ujutro, a što za je za Etiopljane 0-ti sat. 10 sati prije podne, ustvari je 4 sata prije podne, a 2 sata popodne je u stvari 8 sati popodne za Etiopljane. Isto računanje vremena vrijedi i za večer, nakon 12 etiopskih sati, što je kod nas 6 sati popodne. Vrijeme je tri sata ispred vremena po  greenwichu.

No, da se ne bi previše mučili s ovakvim računanjem vremena, naše turističke malenkosti ravnale su se po satu kako smo ga „naštimali“ tijekom dolaska u Istambul, dana 20. 10. 2013., tj. 2 sata više od vremena u RH.

U ovim uvodnim napomenama ne mogu, a da ne spomenem i jednu vsrtu frizure koja je dosta popularna u Africi, a to su „dreadloksi“.

Dreadloksi www su vrsta frizure koja predstavlja korijenje rastafarijanaca, povezanost sa zemljom kao kontrast plavoj kosi i kulturi bijelaca. Takva frizura predstavlja i grivu lava, tj. simbol Afrike. Postoji nekoliko metoda da bi se stvorili dreadloksi. Za trajne dreadove trljanje vunenom vestom ili šeširom, te metoda začešljavanja i uvijanja, kojom su se koristili izvorni rastafarijanci.

Nakon ovih uvodnih napomena, u nastavku ću opisati pojedina mjesta koja smo posjetili tijekom našeg boravka u Etiopiji.

Dana 21. 10. 2013. krećemo na 560 km dug put prema Bahir Daru, prema našem programu koji dobismo u agenciji, cca 9 sati vožnje s odmorima. U stvari, radi se o pretežito makadam cesti, tako da taj put prevaljujemo nakon 13 sati, uglavnom provedenih u našem drugom domu, tj u busu, sa kraćim odmorima za slikanje prekrasnih krajolika kojima prolazimo, ručak u jednom od izabranih pristojnijih mjesta za konzumiranje sendviča koji smo dali napraviti u hotelu u A. Abebi, te prolaskom kroz klanac Plavog Nila gdje nas usput dočekuje i jedna veća obitelj majmunčića, raspoređenih dijelom ceste, spremnih za fotografiranje.

Ono što moram napomenuti ovom prilikom  je da tijekom putovanja treba zaboraviti na vlastite fiziološke potrebe, ukoliko iste ne želite obaviti u prirodnom okolišu, koji je uglavnom jedini čisti i sa prirodnim mirisima, za razliku, od uglavnom katastrofalnih toaleta u kafićima, odnosno tzv. gostionicama sa prenoćištem i sl. u kojima se usput zaustavljamo. No, ono što je za svaki takav kafić, ili neku drugu vrstu ugostiteljskog objekta karakteristično, to je super moderan veliki TV koji  zauzima počasno mjesto u sredini objekta. Osim najsuvremenijih TV aparata, nije uopće bitno da li takvi ugostiteljski objekti posjeduju ili ne i nešto od druge opreme (pod čime se uglavnom podrazumijeva 1-2 različita stola, te nekoliko različitih stolica). No,  navedeno treba smatrati normalnim, znajući da niste u nekoj od država Europe, već u srcu Afrike.

Vozeći se uglavom makadam cestama prema Bahir Daru, uživamo u zaista prekrasnim krajolicima od šuma eukaliptusa-zelenih i srebrnih – drveća koje raste jako brzo, ali koje ima duboko i agresivno korijenje koje sprečava rast bilo koje druge biljke. Prolazimo uz mnoge livade i visoravni na kojima pasu krave, koze i ovce raznih boja i vrsta, te konji, mule, magarci koje čuvaju pastiri, uglavnom djeca koja trčeći pozdravljaju nadolazeći autobus, ne mareći pri tome da stoku koju čuvaju potjeraju s ceste na livadu na pašu, no bitno je da iz sve snage mašu  putnicima autobusa. Na našem putu dolazimo i do kanjona Plavog Nila. Epitet Plavi, treba shvatiti kao i „plavi Dunav“ . Možda, bi i bio plav da nema kiša i miješanja vode sa drugim rijekama. Ovako je boja plavog Nila u stvari smeđa boja. Plavi Nil dužine je 1450 km, a izvire iz jezera Tana u Etiopskoj visoravni na visini od 1830 m/nad morem, te teče oko 1400 km do Kartuma, gdje se Plavi  i Bijeli Nil spajaju i stvaraju Nil.

Plavi Nil( samo za zaljubljene ono Plavi)Famoznih 560 km prelazimo kroz 13-ak sati došavši oko 23,30 u hotel „Homeland“ u Bahir Daru kojem ostajemo slijedeće dvije noći, a u čijim nas sobama, kao dobrodošlica na krevetima dočekuju labudi, izrađeni vještim rukama sobarica od ručnika posuti cvjetnim laticama. Zaista, vrlo lijepo i simpatično. Grad, barem njegova glavna ulica, u kojoj je i naš hotel vrlo je lijepo uređen, pun zelenila i prekrasnog cvijeća, od kojeg dominiraju stabla afričkog ljiljana i hibiskusa (crvenih i svijetlo ljubičastih boja).

Sam grad smješten je na obalama jezera Tana, na sjeverozapadu Etiopije i glavni je grad regije Amhara. Grad je jedno od vodećih turističkih odredišta, prvenstveno zahvaljujući ljepotama jezera Tana i slapovima Plavog Nila. To je grad pun širokih avenija zasađenih palmama i krasnim cvijećem. Tridesetak km od grada nalaze se vodopadi Plavog Nila, visoki 37- 45 m, koji predstavljaju veliku turističku atrakciju. Saznajemo i da grad ima veliku zračnu luku iz koje redovno prometuje domaći zrakoplovni prijevoznik „Ethiopian Airlines“ za glavni grad Adis Abebu i Gondar.

Dana 22. 10. 2013. plovimo po jezeru Tana i posjećujemo neke od samostana iz 13. i 14. st. Jedan od njih je i Ura Kidane Mihret u kojem živi 12 redovnika koji se ne žene, 40 svećenika, koji se žene i 20 đakona. Samostani su smješteni na nekim od brojnih otočića u samom jezeru. Crkve su okruglog oblika, izrađane od blata, slame i drva čempresa, dok su vrata crkava od smokvinog drveta. Naši vodiči biraju otoke na kojima su samostani sa crkvama u koje mogu ući i žene, jer na nekim otocima ne samo da su samostani u koje mogu ući samo muški, već uopće na takav otok ne može stupiti ni žensko biće, ni domaća životinnja jer se, između ostalog, prema natpisu na jednom od takvih otoka „mladi djevci moraju posvetiti službi  Bogu, a sotone koje  ih od toga mogu odagnati, nemaju pravo pristupa.“ Dakle, žene su izjednačene s domaćim životinjama, a i jedne i druge su sotone. Ha-ha, jako zgodno, dok isto ne vrijedi za neke druge otoke i samostane na istima, a na kojima žene i domaće životinje nemaju status sotona. No što je, tu je, i ženski dio populacije naše grupe, kao normalnu prihvaća navedenu zabranu.

Jezero Tana je najveće jezero u Etiopiji, udaljeno 370 km sjeverozapadno od Adis Abebe i 70 km od Gondara. Dugo je 84 i široko 66 km, a površina mu varira od 3000 do 3500 km², ovisno o količini oborina. U jezero se ulijeva 16 rijeka, a samo Plavi Nil izlazi iz njega. Jezero je na visini od 1840 m, a njegova maksimalna dubina je 15 metara. Po jezeru plove ribarski brodići izrađeni od papirusa. Svake se godine izlovi prosječno oko 1454 tona ribe, a što je ukupno 15% ukupne količine riba u jezeru. Na samom se jezeru odvija i brodski prijevoz. Tako trajektna linija povezuje gradove Bahir Dar i Gorgoa, preko otoka Dek, dok manje brodske linije povezuju brojna naselja uz obale jezera.

Južno od jezera, na udaljenosti od 30 km (normalno, veoma lošom makadam cestom) nalaze se vodopadi Tis Isat (Plavi Nil) visoki 37-45 m, čiji se dio snage od 2003. godine koristi za pokretanje hidroelektrane. Slapove Plavog Nila posjećujemo u popodnevnim satima toga dana.

Slapovi Plavog Nila

Dana 23. 10. 2013. nakon doručka krećemo na 130 km dugo putovanje prema Gondaru. Prema našem programu cca 3 sata vožnje, no treba u svakom slučaju, zbog loših cesta računati na najmanje dupli broj sati. Po dolasku, nakon smještaja u hotel „Taye“, u samom centru grada u kojem ostajemo dvije noći, u popodnevnim satima odlazimo u posjet Kraljevskoj utvrdi, obzidanoj sa 6 dvoraca koji su razni kraljevi započeli graditi još u 17. st.

Gondar je grad na sjeverozapadu Etiopije, nekada sjedište etiopskih vladara i glavni grad pokrajine Bedžemdar. Grad je smješten u zoni Semien Gondar u regiji Amhara. Leži na rijeci Mali Angereb, jugozapadno od Semienskog gorja, na visini od 2133 metra, a ima preko 200.000 stanovnika.

Današnji je Gondar poznat kao popularno turističko odredište prvenstveno zbog kraljevskog dvorca Fasilides, dvorca Jasu, Dvorane Davit, Zamka Mentervab, dvorske kancelarije, knjižnica i tri crkve.

Pored grada  nalazi se Fasiladesovo kupalište koje se na godišnoj svečanosti blagoslovi  i onda otvori za kupanje. Bazen je širok 50 x 80 m. Na vrhu kule sa bazenima vidjeli smo i slikali ptice(vodene ibise). Uz sam bazen posađena su stabla eukaliptusa, a impresivnost njihova korijenja, ovjekovječena je na mojim fotografijama,

Posjetili smo i glasovitu crkvu Debre Berham Selasie, čiji strop krasi 144 anđela od kojih svaki drugačije gleda. I ovdje vrijedi pravilo da muški ulaze na glavni ulaz na koji ulaze i svećenici, a žene na pokrajnji. Prije ulaska u crkvu skida se obuća, no za razliku od Burme, ovdje možete ostaviti čarape (sokne, dokoljenke ili stopinke) na nogama. Svaka je crkva podijeljena na tri dijela, u prvom je narod, svirači i pjevači, u drugom su dijelu svećenici, dok je treći dio zabranjen za posjet, jer se u istom čuva replika kovčega saveza, a u isti može ući samo ovlašteni redovnik.

Napominjem da u hotelskoj sobi hotela „Taye“ u Gondaru doživjeh jednu specifičnost, a ta je da umivaonika nema u kupaonici, već u samoj sobi, a što je veoma nezgodno. Naime, tijekom jutarnje higijene prisiljeni ste ruke prati pod rasprskavajućim tušem, ukoliko ne želite remetiti mir „šlafkamerada“ sa kojim ste u sobi. Dakle, trebalo bi možda, osim krivog označavanja sati puta po lokalnim cestama koje je naša agecija dobila od etiopske agencije, skrenuti pozornost loaklnoj agenciji i na navedenu činjenicu, pa da se za neku od budućih grupa, kojih će vjerojatno biti, samo putovanje organizira na neki pristupačniji, odnosno ugodniji način za korisnike usluga-turiste.

Nakon doručka u hotelu, dana 24. 10. 2013. krećemo prema 130 km udaljenom Nacionalnom parku Simien gorja  koje je od 1978. god u UNESC-ovoj baštini.  Gorje je 160 km istočno od jezera Tana, a ima položaj ruke. Na prostoru Nacionalnog parka obitavaju endemske životinjske vrste kao što je etiopski vuk, gelada majmuni i  etiopski kozorog – Ibex, kojih ima svega 600 komada. Za ulaz u Nacionalni park plaća se ulaznica u vrijednosti 8 eura, a svaki posjetitelj parka mora imati oružanu pratnju. Do mjesta Debark (oko 100-njak km) vodi lijepa asfaltirana cesta uz i na kojoj susrećemo mnogo raznih životinja i male pastire, kojima je bitnije mahanje putnicima iz autobusa, a ne tjeranje, odnosno čuvanje stoke da ista ne završi pod kotačima busa. Zaustavljamo se u selu Falaša, u kojem su nekada živjeli židovi, pripadnici zajednice „Bet Israel“, a nakon toga nastavljamo do Debarka, gdje nam se pridružuje lokalni vodič kroz nacionalni park, te dva crna pratitelja u maskirnoj uniformi naoružana kalašnjikovima.

Endemska vrsta majmuna (gelada babuni) u NP Simien Gorja

Krećemo hrabro naprijed, prema 30-ak km makadam, uglavnom „sama jama“ ceste, ali se na samom kraju asfaltirane ceste zaustavljamo, jer, pred nama je sprovod. Naime, umrla je jedna poprilično cijenjena gospođa u tom mejstu, a na njen sprovod su valjda došli ljudi iz svih okolnih mjesta, tako da se cijelom širinom ceste pruža nepregledna povorka ljudi obućenih u bijele halje. Ta boja i sama odjeća, nije boja i odjeća žalosti, već je najbolja odjeća koju pojedinci imaju u kući, a koju oblače za takve prigode. Inače, ljudi  pretežito hodaju bosi. Cipele oblače jedino kada idu u grad, u kupovinu, odnosno kada prisustvuju nekom od lokalnih događanja, bilo da se radi o svadbi, sprovodu ili nekom drugom događaju.

Kalo se pogrebna povorka zaustavlja svakih 300-400 m, a ide do crkve koja je smještena na jednom od okolnih brda, to naš Avdu okreće autobus kojim se vraćamo natrag do hotela, bolje rečeno prenoćišta u Debarku u čijem kafiću konzumiramo kavu, obavezno neko od vroma finih piva (jedno od najboljih je St. George), ili fini čaj sa jakim okusom cimeta, čekajući da se, koliko – toliko pogrebna povorka raziđe, kako bi mogli nastaviti naše putovanje prema željenoj visini od 3300 m u dubini NP Simien gorja na čijim visoravnima uživamo gledajući krasno cvijeće, te hvatajući u objektive naših fotića i kamera primjerke endemske vrste gelada majmuna. Ustanovljavamo da su isti jako strašljiva bića, koja bjesomučno bježe pred fotoaparatima i kamerama znatiželjnih turista. Došavši na krajnju točku našeg razgleda NP uživamo u  impresivnim stijenama koje sa sa visine od 1000 i više metara spuštaju prema ravnicama u podnožju. Na jednoj od takvih točaka susrećemo i jednu obitelj koja, samo  za turiste izrađuje interesantne suvenire (male kutijice, te tanjuriće  i posude za  voće pletene od pruća žarkih afričkih boja).

U kasnim popodnevnim satima vraćamo se prema Gondaru, da bi, u ranim satima, tj. već u 7,00 sati dana 25. 10. 2013. krenuli prema 460 km udaljenom Aksumu. Prema našem programu planiranih cca 6 sati vožnje, što se u stvarnosti pretvara u duplo, dakle 12 sati. Prvih 100-njak km, do već poznatog Debarka je asfaltirano. Nadamo se da danas nitko nije umro, te da nećemo ponovo nabasati na pogrebnu povorku. Nažalost ostatak od 360 km, čini veoma loša makadam cesta, na nekim mjestima dodatno opasna, jer se na pojedinim dijelovima cesta gradi. Tako se na ionako uskoj cesti susrećete sa golemim građevinskim strojevima kojima se ruše postojeće vulkanske stijene kako bi se napravila nova cesta, odnosno proširila postojeća. Dakle, ionako uska cesta, još više se sužava, a naš drugi dom se intenzivno puni prašinom, tako da moramo povremeno i neplanirano stajati, kako bi dio putnika iz našeg busa „koji je imao tu reću“ da je završio na kotačima busa, mogao malo doći do zraka, jer se gušio u oblacima prašine koja je u velikoj mjeri prodirala u zadnji dio našeg autobusa. Ovo je nažalost jedina, odnosno glavna cesta koja povezuje Gondar sa Axumom. Putem prolazimo kroz krasan krajolik nacionalnog parka, preko  prijevoja Limano i kanjona rijeke Tekeze, usput se zaustavljajući na krasnim vidicima kako bi ovjekovječili divnu prirodu i impresivne planine kojima smo okruženi.

 I tako, u kasnijim popodnevnim satima stižemo u Axum – grad na sjeveru zemlje u kojem ostajemo jednu noć u  hotelu „Consolar“, novijeg datuma, poprilično luksuznom, ali udaljenom od samog središta grada. Grad se nalazi u regiji Tigranj, u podnožju planine Adva,

Najveća znamenitost grada su kameni nadgrobni spomenici (obelisci-stele). Najviši je Velika Stela-kameni monolit visok 33 m, težine 520 tona. Isti je polegnut, te se za njega vjeruje da je pao pri samoj izgradnji, kod podizanja. Najveći stojeći obelisk je Stela kralja Ezana, visok 24 m, težak 160 tona.

Axum obelisci (kolijevka civilizacije)

Od ostalih znamenitosti Aksuma navodim Crkvu sv. Marije Sionske, sagrađenu 1665. za koju kruže priče da se u njoj nalazi mitski Kovčeg saveza i Aronov štap. U gradu postoji i nova crkva sv. Marije Sionske, sagrađena u 20. st, za čiju je gradnju car H. Selasije dao 1,3 miliona $, a u istoj se nalazi  i veliki luster, poklon engleske kraljice Elizabete. Od ostalih znamenitosti tu je kupalište kraljice od Sabe (zapravo rezervat vode), hram Toakha Mriam iz 4. st, palača Dungar iz 6. st. i druge.

Crkva u Axumu za čiju je izgradnju H. Selasije platio 1.3 mil. $

Gospodarstvo grada bazira se na turizmu i poljoprivredi, a grad ima i zračnu luku sa redovnom linijom dva puta dnevno prema glavnom gradu zemlje.

Nakon razgleda grada, dana 26. 10. 2013. odlazimo u  Mekeleprema programu cca 4 sata vožnje, no ustvari, kao što smo već i naučeni na ovom putu, najmanje duplo. Usput posjećujemo i crkvu Vukro Čerkos, izgrađenu u 4  st. u živoj stijeni. Prolazimo i kroz grad Vukro sa 35.000 stanovnika u kojem je danas vojna baza. U kasnijim popodenvnim satima dolazimo do grada Mekele sa cca 300.000 stanovnika koji leži na visini od 2200 metara i glavni je grad za sve iz regije Tigraj, udaljen 650 km od glavnog grada. Smješteni smo jednu noć u vrlo lijepom hotelu „Aksum“, dio čijeg kompleksa je još u izgradnji.

Vulkanske stijene na putu od Axuma prema Mekele

Grad ima međunarodnu zračnu luku i sveučilište. Gradom dominira spomenik oslobodilačkog fronta naroda Tigre, podignut u spomen na otpor vojnom režimu Derg, te na sjeveru grada palaču cara Ivana IV. Danas je tu muzej.

U Mekeleu se zadržavamo samo jednu noć, te u ranim jutarnjim satima 25. 10. 2013. krećemo u smjeru jugozapada i juga na 360 km dug put prema Lalibeli. Nakon prijeđenih 160 km, neasfaltiranom makadam cestom zaustavljamo se u Sekoti u kojoj razgledavamo jedan samostan. Kako je put do istog poprilično strm, to ostajem na jednoj visoravni, upijajući zrake afričkog sunca.

Tijekom puta posjetili smo i jednu interesantnu crkvu Vukro Meskle Kristos. Vukro= isklesan iz stijene, a meskle= križ. Neki kažu da je crkva iz 6. st., dok drugi navode da je napravljena nekoliko stoljeća kasnije. Ovo je najstarija monolitna crkva u Etiopiji usječena u jedan spiljski otvor preko kojeg klizi slap vode. U samoj crkvi su kamene posude u koje kapa voda sa stropa spilje, za koju se navodi da su svete suze.

Nakon već uobičajenog drndanja po lošoj makadam cesti u kasnijim popodnevnim satima stižemo do Lalibele gdje smo smješteni u hotel „Tukul village“ što znači „kuća kružnog oblika“. Zapravo, to su vrlo zgodni bungalovi, ispred kojih su lijepi vrtovi sa stablima oleandara, stablima sa naranđastim tzv. kefa cvijećem, te grmovima bugenvilija.

Lalibela je grad na sjeveru Etiopije, te je iza Aksuma jedan od svetih gradova i odredište brojnih hodočašća. Grad je izgrađen da postane novi Jeruzalem, nakon što su u 12. st. muslimani zauzeli Jeruzalem, te su zbog toga mnoge građevine u gradu dobile ime po slavnim objektima iz Jeruzalema. UNESCO je grad 1978. uvrstio u svoj popis arheoloških nalazišta svjetske baštine. Grad leži na 2500 m nadmorke visne, udaljen oko 700-njak km od glavnog grada zemlje. Sam grad ima oko 15.000 stanovnika.

Grad je poznat po prekrasnim monolitnim crkvama za koje se pretpostavlja da su sagrađene u vrijeme vladavine Lalibele, krajem 12. i početkom 13. st. U Lalibeli ima 12 crkava, a sve ispred imaju naziv Bet, što znači kuća. Izgrađene su u dvije osnovne skupine, odvojene umjetnim kanalom koji je trebao predstavljati rijeku Jordan.

Sve su crkve značajan inžinjerski pothvat, jer su povezane vodom koja ispunjava bunare koji stoje uz crkve. Graditelji su iskoristili arteški geološki sustav koji dovodi vodu do vrha sljemena brijega na kojem se i nalazi nalazište.

U popodnevnim smo satima posjetili jednu osnovnu školu u blizini našeg hotela, te se poslikali sa njenim simpatičnim đacima i predali poklone za školsku djecu ravnatelju škole.

Lalibela-škola

U večernjim satima odlazimo u jedno domaćinstvo u kojem smo bili ponuđeni rakijom i nekom vrstom medene žestice (za moj ukus poprilično kiselo), te prisustvovali ceremoniji pripreme kave, uz usputno malo folklora, odnosno lokalnih plesova koje su nam prezentirali mlađi muški i ženski članovi domaćinstva.

Daklem, kava se priprema na sljedeći način: Sirova se kava pari, stavlja na željezni tanjur koji se postavlja na žeravicu da se kava ispeče. Nakon toga, ispečena se kava stavlja u drvenu žaru i drobi batom da se usitni. Na kavu se tada nalijeva vrela voda. Kava mora stajati 10-15 minuta i tada se ulijeva u čaše, odnosno šalice findžane i poslužuje.

I eto, polako se približava i završetak našeg putovanja. Očito smo bili jako dobri, odnosno izdržali svakodnevno maltretiranje vožnjom kroz makadam puteve Etiopije, te tako, dana 29. 10. 2013. u ranim jutarnjim satima odlazimo do zračne luke u Lalibeli, te avionom lokalne zrakoplovne kompanije „Ethiopia airlines“ odlazimo u 700-njak km udaljen glavni grad zemlje Adis Abebu. Naime, da bi navedenu razdaljinu prevaljivali busom, trebalo bi nam između 36 i 48 sati. Stoga, smilovaše nam se, tako da istu razdaljinu prevaljujemo avionom. Postupak na aerodromu, iako se ne radi o međunarodnom letu, veoma je rigorozan. Tako smo, osim tardicionalnog skidanja remena sa hlača, podvrgnuti i skidanju cipela. Osim toga, provjerava se i sadržaj ne samo ručne prtljage, već i kofera. Tako je carinike zainteresirao i moj kofer u kojem su bile 4 manje boce pive, koje sam nosila za poklon, kao i načeta pljoska sa viskačem. Sve navedeno, temeljito je provjereno, a pljoska s viskačem i otvorena, te na svu sreću samo pomirišana. Već sam u sebi brundala: „Pa neće mi popiti ovo malo viskača“, a što je bilo namijenjeno konzumaciji za posljednji dan boravka u glavnom gradu Etiopije. Hvala Bogu, sve se samo svelo na mirišanje otvorene pljoske.

Nakon 40-ak minuta spustismo se na aerodrom u Adis Abebi, gdje nas čeka novi bus sa novim vozačem, jer smo simpatičnog Abdu-a sa našim drugim domom ostavili u Lalibeli. Odlazimo do vrlo lijepog hotela „Monarh“, vjerojatno  sa 4  zvjezdice, po lokalnoj kategorizaciji, jer ima bazen. Sobe su lijepo namještene, ali  poprilično mračne. Među opremu istih obavezno bi trebalo staviti i rashladne uređaje, napunjene barem sa originalnim bocama vode. Napominjem da se voda iz cijevi u cijeloj zemlji ne smije piti, već se ista kupuje. Za našu grupu, lokalna je agencija osigurala vodu, ali nažalost ista nije bila rashlađena. No, poslužila je.

Dakle, Adis Abeba ili Adis Ababa, je glavni grad zemlje, a samo ime na amharskom jeziku znači „novi cvijet“. Grad ima 3 miliona stanovnika, a sa okolicom oko 5 miliona.Leži u podnožju planine Entoto na 2400 metara, od kojih je najniža točka kod zračne luke Bole na 2326 m, na jugu grada, dok sjeverni dijelovi grada na planini Entoto leže na cca 3000 m.

Jedan od najpoznatijih simbola grada je Spomenik žrtvama fašizma iz 1955, rad kipara Augusta Augustinčića i Frane Kršinića. To je bio poklon predsjednika Tita etiopskom narodu. Spomenik je podignut kao uspomena na žrtve masakra nad građanima Adis Abebe kojeg je talijanska vojska izvela 19. veljače 1937. u znak odmazde zbog neuspjelog atentata na talijanskog potkralja maršala Grazijanija.

U gradu su smješteni mnogi muzeji. Naše malenkosti posjetile su Nacionalni muzej u čijem je dvorištu spomenik Heile Selasiju, njegovoj kćeri-prvoj medicinskoj sestri Etiopije, kip učitelja koji drži predavanje 12-orici učenika, te jedan od topova koji je sudjelovao u slavnoj bitci kod Adue. Jedan od najvrednijih eksponata unutrašnjosti samog muzeja su ostaci kostura najstarijeg humanoida na svijetu (slavne „Lucy“) stare 4,5 miliona godina.

Nakon ručka posjećujemo Etiopski etnografski muzej koji je smješten u bivšoj carskoj palači ispred koje je i vrlo lijepi vrt.U navedenom se muzeju posjećuju i privatne odaje bivšeg cara Heile Selasija i to: spavaća soba, u kojoj je krevet, koji je car ustupio predsjedniku bivše SFRJ – Titu za vrijeme njegovog boravka u Etiopiji, zatim privatna kupaona, te soba sa poklonima koje je bivši car dobio od raznih svjetskih državnika. Posjećujemo i nekadašnje privatne odaje carice, koje su u skromnijem izdanju od carevih. Mađutim, ono što bi za sve muzeje bilo poželjno, a to je čišćenje istih, barem jednom godišnje od nagominlane prašine koja se tijekom godina nakupila kako na izložbenim policama, tako i na eksponatima. Osim muzejske postave u palači je smješteno i sveučilište s velikom knjižnjicom, kao i upravne odaje koje pripadaju sveučilištu.

Ispred same palače je spomenik napravljen u obliku stepenica na vrhu kojiih je lav. Svaka stepenica označava po jednu godinu, kada je zemlja bila pod vlašću fašista-tj. Talijana.

Osim navedenih, u gradu postoji i željeznički muzej, prirodoslovni muzej, muzej grada, kao i Nacionalni poštanski muzej.

Među značajnijim građevinama grada navodim katedralu Sv. Jurja iz 1896., katedralu Sv. Trojstva u kojoj je pokopan car Heile Selasije, članovi carske obitelji, te heroji borbe protiv Talijana.

U gradskoj četvrti Merkato nalazi se najveća tržnica na otvorenom u Africi. U navedenom dijelu grada, u kojem vrvi „kao u košnici“ 24 sata dnevno, boravi oko 200.000 ljudi.

Tržnica u Adis Abebi-ovdje živi 200.000 ljudi

Grad ima suptropsku planinsku klimu, sa blagim temperaturnim razlikama. To znači da je u jutarnjim satima oko 8 stupnjeva, a popodne oko 20-25 stupnjeva. Dakle, nešto poput vječnog proljeća, ali na afrički način.

Prijevoz u gradu je poprilično slabo organiziran, a odvija se uglavnom autobusima i plavo bijelim taksijima i minibusima za 12-ak osoba, u koje se zna nagurati njih 20-ak i više. Osim navedenih, postoje i tzv „tuk-tuk“ vozila (plavo-bijela). Nazvala bi to rikšama na motorni pogon.

Posljednji dan našeg boravka u Etiopiji autobusom odlazimo prema jugozapadu zemlje prema lokalitetu Melka Konture koji se nalazi u blizini rijeke Awash (jedine koja izvire u zemlji i ponire u pustinjskom dijelu zemlje). Na ovom lokalitetu nalazi se najvažnije paleolitsko nalazište u zemlji. Još i danas se na navedenom lokalitetu vrše intenzivna arheološka istraživanja. Dosadašnji nalazi, smješteni su u nekoliko interesantnih objekata, okruglog oblika pokrivenih slamnatim krovovima.

Lokalitet Mela kulture-ptica Plavi styrling

Nakon toga, odlazimo  do lokaliteta Tyra koji je također uvršten  na UNESC-ovu kulturnu baštinu, a na kojem se nalazi 41 stela, koje podsjećaju na stećke, a podignuti su između 12. i 14. stoljeća.

Lokalitet Tiya-ovdje su pronađene stelle(nadgrobni spomenici)

Na povratku posjećujemo jednu simpatičnu obitelj u selu Gurage kako bi se upoznali sa načinom gradnje objekata tog dijela zemlje.

Tipično etiopsko selo

Prije samog odlaska na aerodrom odlazimo u jedan prekrasan restoran, žaleći što radi divnog vrta u isti nismo došli tijekom dana. Ovdje je oproštajna večera uz folklorni program raznih etničkih grupa.

Eto tako, završava još jedno u nizu mojih interesantnih, uglavnom egzotičnih putovanja. Što reći na kraju. Zemlja u kojoj provedoh 12-ak dana fascinira svojim prirodnim ljepotama – nestvarnim pejsažima, te egzotičnim biljnim i životinjskim vrstama.

Međutim, ono što treba u organizaciji nekog od budućih putovanja u ovu zemlju izbjegavati, to su uistinu veoma, veoma loše ceste. Dakle, samo putovanje trebalo bi organizirati na takav način da se vidi sve što je zanimljivo za vidjeti i upoznati u zemlji koju posjećujete, a da se putovanjem ne maltretiraju turisti. Dakle, putovanje, u dogovoru sa lokalnim agentima trebalo bi ubuduće organizirati korištenjem lokalnog avioprijevoznika, jer svako od mjesta, a radi se o većim gradovima koje smo posjetili, povezano je avionskim linijama, koje bi, barem dok su ceste u zemlji u ovako katastrofalnom stanju, uistinu trebalo obavezno koristiti.

U svakom slučaju, što se moje malenkosti tiče, mogu reći da iako je ovo putovanje bilo poprilično naporno i u velikoj mjeri avanturističko, svidjelo mi se. I na ovom sam putovanju saznala  puno novih činjenica, upoznala krajeve, ljude i običaje koje nisam poznavala do sada. To je još jedno veliko bogatstvo koje sam stekla za svoju dušu.

Next Post

Previous Post

Leave a Reply

© 2019 Pinklec na rame

Theme by Anders Norén

Scroll Up