U vremenu od 12. do 17. 04. 2005. sa mojim dragim „Burgovcima“ putujem u Češku i Moravsku. Dakle, krećemo busom sa Glavnog kolodvora u 6,30. Moja malenkost, po dogovoru s gosp. Sašom, čeka bus kod „Vjesnika“. No, prolazi dobrih 30 minuta, kada ugledam autobus „Eni-cona“ s vozačem Brankecom. Od sve sreće što su ipak došli, nakon što se oprostih s mojim Masnim, koji po običaju ne ide sa mnom, poljubih i gospodina Sašu. Mogu reći da mu nije bilo krivo (mislim na gdina. Sašu).
Kiša nas je ispratila, i pratila kroz Sloveniju i do prvog odmorišta u Austriji (restoran „Rosenberg“, gdje po običaju u Austriji pijemo „Caiser melansh“, te na kraju, na poklon i dobivamo lijepi lončić).
Od putnika u busu, gotovo je polovina starih poznanika sa puta po Transilvaniji i Moldaviji. A tu je i planinar Janko Janković sa suprugom Vlastom (on visok i mršav, a njegova gđa. jako simpatična niska bucika). Eto, u sebi konstatiram:“Ne mogu ja bez pratnje paninara, bilo gdje da krenem.“ Po onoj staroj dobro pozantoj uzrečici: „Strogo kontrolirani vlakovi“. No, šalu na stranu i put pod noge.
Daklem, oko 14,00 sati prolazimo granični prijelaz Mikulov, na granici Austrije i Češke i dolazimo do istoimenog češkog grada – Mikulov. Taj su stari grad Nijemci zapalili 1945., a samo je čudom biblioteka ostala čitava. To je dvorac obitelji Lihtenstein, koji je iza požara obnovljen.
Oni su na ovom području sagradili svoju rezidenciju – dvorac Valtice , koje su privatnom cestom povezane s njihovim ljetnikovcem, dvorcem Lednice. Tu su stanovali do 1945. kada su s tri vlaka, sve svoje umjetnine koje su mogli ponijeti, otpremili u Beč, a nakon toga u Lihtenstein.
Današnji vladajući knez otkupio je svoju zbirku umjetnina, koja se čuvala u Vaduzu, uredio je ljetnu rezidenciju Lednice u koju je prenio zbirku umjetnina. Sam dvorac Lednice je u lijepom parku s jezerima.
Cijelo područje u kojem su smješteni dvorci Lednice i Valtice zove se „Vrt Europe“. U sklopu dvorca u Lednicama je neogotička, a u Valticama kapela u baroknom stilu.
LEDNICE – U prizemlju dvorca (ulaznicu plaćamo 130 čkr.-odnos je 1:4, tj. za 500 kn u to vrijeme se dobivalo 2.000 čkr.), nalazi se luster 15 m visok i 700 kg težak. Luster je 1902. elektrificiran, dok su ranije na istom bile voštane svijeće. Kupaona je iz 1849. godine. Ulazimo u predsoblje u kojem su zastave iz 1805. godine, te slika Jozefa Vencla, napravljena od mozaika. Ulazimo u apartmane u bidermayer stilu, te dvije kineske sobe. Slijedi viteška dvorana u kojoj su oklopi za ratnike koji potječu iz 16. st., a rađeni su za ljude visine 1,50 m.
Dvorac Lednice
Godine 1797. sagrađen je minaret u vodi do kojeg vodi 302 stepenice. Minaret je podignut na drvenim trupcima 60 m visine.
Uz dvorac, na 200 ha površine s otocima i umjetnim jezerima, nalazi se lijepi francuski park. Jedan od najvažnijih dijelova u parku je jahaona. Palaču za konje projektirao je arhitekt Fischer von Erlach. Nadalje u dvorcu prolazimo kroz ljetnu blagovaonu u kojoj je posebno vrijedan rezbareni stol. U toj prostoriji je i ogledalo iz 17. st. Dalje ulazimo u prostoriju u kojoj su krasne spiralne stepenice izrađene od jednog komada drveta i napravljene bez čavli, koje je projektirao Wundermüler. Stropovi i zidne oplate su od orahovine, a zidni oltar, koji je također u toj prostoriji, je od slonovače. Dalji nas put vodi do tirkizne dvorane u njoj su rezbarije od kanadskog oraha. Dvorac je imao moderno podno grijanje. Ulazimo u crveni salon za pušenje. Na stropu tog salona upisan je moto obitelji Lihtenstein:“Ljubav, čast, vjernost“. Taj je salon povezan sa zimskim vrtom , koji je izgrađen u 17. st i prvi je u Europi koji je izgrađen od čelika i stakla. U vrtu je drveće iz Afrike i drugo drveće, transportirano iz raznih dijelova svijeta, a tu je i palma stara 500 godina. Nakon crvenog ulazimo u plavi salon u kojem je kamin od salzburškog mramora, te lijepo venecijansko ogledalo. Strop salona je napravljen od lipovog drveta, a vaze u salonu su od malahita.
Nakon dvorca Lednice posjećujemo dvorac VALTICE, zimsku palaču obitelji Lihtenstein, napravljenu u baroknom stilu, a koja je privatnom cestom, dugom 7 km, povezana s ljetnim dvorcem Lednice. Čitavo to područje je jedan veliki kompleks na kojem su nekada bila lovišta. Postoji i željeznička pruga koja povezuje Lednice i Valtice.
Zimski dvorac Valtice
Nakon obilaska dvoraca obitelji Lihtenstein, odlazimo do glavnog grada Moravske-BRNO, drugog grada po veličini u Češkoj. Grad ima 400.000 stanovnika, te puno crkava i samostana. Ovim baroknim gradom dominira katedrala Sv. Petra, smještena na brežuljku iznad grada. Smješteni smo u hotelu „Continental“ sa 3*, u samom centru grada. Blizu našeg hotela je gotička crkva Sv. Tome.
Brno-fontana prema kapucinskoj crkvi
U gradu se nalazi i tvrđava Spilberg, sa zatvorom u kojem je bio zatvoren i u umro barun Trenk. Blizu tvrđe je i Kapucinska crkva. Na Moravskom trgu iza Kaunicove ulice, počimale su zidine koje su nekada okruživale grad, a srušene su u 19. st.
Među značajnijim građevinama u gradu je i najstarija palača u kojoj je smješteno Ministarstvo znanosti. Na ulazu u palaču, na fasadi su napravljeni tornjevi od kojih je jedan nakrivljen. To je arhitekt namjerno napravio, jer mu nisu željeli platiti ugovorenu cijenu.
Nakon doručka, dana 13. 04. 2005. odlazimo na izlet u 14 km udaljen Slavkov, odnosno Austerlitz, gdje je 2. 12. 1805. bila velika bitka u kojoj su sudjelovali Napoleon, austrijski car Franjo II i ruski car Aleksandar I. U bitci je pobijedio Napoleon, a bitku je ovjekovječio Lav Nikoolajević Tolstoj u svom slavnom romanu „Rat i mir“. Nakon te bitke potpisan je mir u Požunu kod Bratislave. Bitka je završila sa 75.000 mrtvih, od čega 35.000 Francuza, a vodila se na polju veličine 10 x 12 km.
Izvana smo pogledali dvorac iz 1700-te godine koji je gradio Antoneli u baroknom stilu. Godine 1730. dvorac je u crvenoj boji sagradio Martineli. Dvorac danas ima dva krila, a ispred njega je engleski park koji zajedno s mnogobrojnim kipovima obuhvaća 15 ha površine.
U Slavkovu (Austerlitzu) smo posjetili i župnu crkvu, građenu u klasicističkom stilu. Sa strane crkve je napravljen križni put u obliku lučnih prozora. Svjetlo u crkvu prodire od malih baroknih prozora smještenih na stropu crkve.
Vozimo se dalje prema OLOMUCU, mjestu sa 110.000 stanovnika. Na centralnom trgu u gradu dominira spomenik Sv. Trojstvu koji je upisan u UNESC-ovu baštinu. Prvu etažu kipa od 1715. do 1719. napravio je Vencl Rendl. Visina kipa je 32 metra, i to je jedan od najljepših svjetskih spomenika. Sam trg na kojem je smješten spomenik Sv. Trojstvu, u obliku je trokuta. Na trgu je i katedrala, čiji je toranj visine 57 m. Ulazimo u gotičku, 3-brodnu katedralu Sv. Morisa. Tu je značajni krilni oltar, te orgulje sa 1000 svirala. Na prozorima katedrale su lijepi vitraji koji su izgrađeni kao male kapelice. Nakon posjeta katedrali, naučili su nas nekoliko čeških beseda (tj. riječi). To su:beseda= riječ; radnice=gradska vijećnica; anno= da; hračky= dječje igračke; napoj=napitak; veprovina=svinjetina, ginkuje (đinkuje)=hvala, te pane i paninka=gospodin i gospođa.
Olomouc-kip sv. Trojstva
Na glavnom je trgu i gradska vijećnica. Raskoš grada, koji je nekada bio okružen zidinama, koje su u 20. st. srušene, predstavljaju krasne fontane.
Olomuc je do 30-to godišnjih husitskih ratova u 17. st. bio glavni grad Moravske. Počeci nastanka ovog grada datiraju iz 11. st. Grad je interesantan po tome što je u njemu godine 1848. kralj Ferdinand abdicirao u korist svog nećaka Franje Josipa, koji je tada, sa 18 godina došao na prijestolje. Ovo je nekada bio jedan od najsigurnijih gradova u koji se sklonila carska obitelj, pobjegavši iz Beča. Ovaj je grad i jedan od glavnih cvjetnih centara, u kojem se tijekom travnja održava izložba cvijeća.
Iz Olomuca, dana 14. 04. 2005. odlazimo prema prekrasnom gradiću TELČU, proglašenom baštinom čovječanstva, čiji glavni barokno-gotičko-romanički trg veoma podsjeća na austrijsko-njemački gradić Sherding. U Telču postoji dvorac iz 12. st., koji je kao i sam grad sagradio gospopdar Hradeca po kome i cijeli trg nosi ime –Zakarije. Oko dvorca je jezero, a na ulazu u dvorac je grob Zakarija od Hradeca.
Telč
Na putu prema mjestu Ždar nad Szahovu, prolazimo kroz mjesto Jihlava, u kojem su do 1945. njemački radnici bili rudari. Poznati su rudnici srebra, a samo mjesto je i najveći tekstilni centar Europe. Grad ima 15.000 stanovnika. Nedaleko od ovog mjesta rođen je i kompozitor Gustav Maler.
Odlazimo prema Ždar nad Szahovu, mjestu u kojem je između 1304. i 1350. rođen Sv. Ivan Nepomuk. Kao svećenik nije htio odati tajne koje je čuo tijekom ispovjedi, te mu je Karlo IV dao odrezati jezik, i u kavezu su ga bacili u Vltavu. Kada je 1719. otvoren njegov grob u njemu su pronađeni ostaci Sv. Ivana Nepomuka kojem je jezik bio čitav. Tada se na nebu upalilo pet zvijezda. Inače, Sv. Ivan Nepomuk je zaštitnik poplavljenih i zaštitnik tajni, a povodom proglašenja svetim, pokopan je na Hradčanima. Na mjestu gdje je bio grob Sv. Ivana Nepomuka, izgrađen je samostan cistercita, te je 1719. godine, u čast tom svecu izgrađena gotičko-barokna crkva i kapela u obliku zvijezde sa 5 krakova. Na glavnom oltaru kapele je 5 anđela koji drže kip. Kapela ima 55 prozora, a upisana je u UNESCU-ovu baštinu. Građena je 3 godine. U osnovi je građena u gotskom stilu, dok je oltar građen u stilu baroka.
Mjesto Ždar nad Szahovu ima 6000 stanovnika. Samostanska crkva u mjestu, koju su izgradili cisterciti, datira iz 1252. godine. Druga je crkva po veličini u Češkoj. Dužina crkve je 76 m, a visina 15,50. Na glavnom oltaru su kipovi Sv. Nikole i Sv. Margarete, izrađeni od češkog jantara, te slika Marijina uznesenja. U crkvi je i kor iz 15. st. Okolo samostana je umjetno jezero, nastalo tako što su cisterciti iskopavali treset i njime ložili. Takvim neprestanim udubljavanjem nastala su jezera. Husiti su 1462. zapalili samostan, a isti je 1638. rekonstruiran. Unutar samostana je izložba povijesti klavira, a nekadašnje samostanske ćelije, danas su pretvorene u muzej.
Put nas dalje vodi prema glavnom gradu Češke-PRAGU. Smješteni smo u predjelu Žiškov(hotel „Ostaš“ sa 3 *). To je nekadašnja radnička četvrt, a hotel je izgrađen 1891. Sam hotel, iako ima 3*, prilično je loš, ali je bar čista posteljina, a imamo i tuš s toplom i hladnom vodom, te WC-om, tako da je s te strane OK. Naime, soba i tako služi samo za spavanje.
Dana 15. 04. 2005. odlazimo na cjelodnevni obilazak Praga. Kroz koji nas vodi perfektna lokalna vodičica – Hana Jurkova.
Iz autobusa vidimo i mjesto gdje je nekada bio kip Staljina, koji se gradio 10 godina, a njegova je gradnja koštala kao gradnja dvije bolnice. Danas su od spomenika ostale samo stepenice koje su nekada vodile do spomenika. Spomenik se nalazio u Ledenskom parku koji vodi do kraljevske palače.
Nadalje, iz autobusa vidimo i ljetnikovac Belvedere, koji je građen za kraljicu Anu, vidimo „pjevajuću“ fontanu, kao i Černjinsku palaču u kojoj je danas smješteno Ministarstvo vanjskih poslova.
Tijekom daljeg obilaska grada, posjećujemo crkvu Kristova rođenja u Loreti. U crkvi je 29 zvona, od kojih 27 zvoni svaki sat, a zvonjava producira melodiju „Rajska djevo kraljice Hrvata“. Vodič nam priča da kako Češka nema mramora, pa se na spomenicima i u crkvama susrećemo sa maljanim mramorom. Ono što je žuto je pozlaćeno. Ova se crkva preko ljeta koristi kao koncertna dvorana, jer je jako akustična. Vidjeli smo i orgulje s anđelima od kojih svaki svira neki instrument. Na plafonu crkve su Renierove freske. Na katu, prema riznici, vidjeli smo slike tri gospođe Lebrovitz, koje su zaslužne za podizanje Lorete. Najstarija je prikazana u crnoj vjenčanici (treći se puta udala u 50-oj godini). Na njenoj vjenčanoj haljini je 6.500 briljanata. U riznici Lorete je i jedno od najvrednijih relikvija. To je „P r a š k o s u n c e“. Teško je 11,50 kg, visoko 90 cm. Ima 57 zraka u kojima je prema nekim izvorima 6333, a prema nekima 6222 briljanta. Na samo dva kraja, to sunce je pričvršćeno na kipić koji je izrađen od pozlaćenog srebra.
Posjetili smo i katedralu Sv. Vaclava u Hradčanima, koja je građena u gotičkom stilu, a njena dužina je 127 metara. Od katedrale vodi i glavna trgovačka ulica Sv. Vaclava.
Dolazimo i do Karlovog mosta čiji je početak gradnje bio 9. 07. 1357. Most ima 16 stupova, dug je 610 metara, a širok 10 metara. Sa svake strane mosta nalazi se po 15 kipova. Stariji kipovi su crne boje, a rađeni su od kraja 16. st. U sredini mosta je kopljanik sa zlatnim mačem. Šetajući gradom vidimo i kip djevojke koja se zove Vltava, a neki taj kip zovu i Treska. U taj se kip jedan general toliko zaljubio, da je svaki dan šetao pored njega, a iza svoje smrti kipu je ostavio sav svoj imetak. Obitelj tog generala 7 je godina vodila sudski spor, kako bi dokazala da pokojni prilikom sastavljanja oporuke nije bio „pri zdravoj pameti“, te kako bi dobili novac od države nazad.
Dana 16. 06. 2005. vozimo se kroz predio Sudeta gdje su živjeli Nijemci, koje su Česi protjerali, tako da nisu mogli ništa ponijeti sa sobom. Raselili su sve nacionalne manjine. Jezik kulture do I svj. rata bio je njemački, te je i Prag bio najveći njemački grad.
Zapadna Češka (predio Sudeta), bogata je termalnim izvorima, kojih ima oko 80-ak. Najpoznatija kupališna mjesta koja su se razvila oko tih izvora, su Karlove Vary(Karls bad) i Marianske Lazni (Marien bad), te drugi. Sve do I. svj. rata, u ova su mjesta dolazili ruski carevi, te austrijska aristokracija.
KARLOVE VARY, udaljene su 130 km od Praga, a turistički su najposjećeniji kraj u Češkoj, odmah iza Praga. Grad ima 60.000 stanovnika, a nalazi se na sutoku rijeka Okre i Teplice, na nadmorskoj visini od 450 m/n m. Ima 12 izvora iz kojih izlazi 6.000.000 litara vode dnevno, temperatura koje je od 37˚ do 77˚C. Voda služi za ublažavanje želučanih tegoba. Od nekadašnjih suvenira, zadržali su se bokali, iz kojih se pije voda Beherovka, te kamene ruže, za koje legenda kaže da su normalne ruže uronili u tu mineralnu vodu, pa su se iste okamenile. Tu su i oblatne, promjera 15 cm koje se tradicionalno pripremaju već stoljećima. Prvi izvor u ovom mjestu pronašao je lovački pas Karla IV.
Karlove Vary
Nakon Karlovih Vary, posjećujemo drugo kupalište Marian bad, odnosno Marianske Lazny. Taj gradić ima 15.000 stanovnika i mirniji je od mjesta Karlove Vary. Za vrijeme rata, ovo je mjesto veoma stradalo od Nijemaca i Rusa. Danas je to veoma otmjeno mjesto. Ima 40 izvora, a temperatura vode je 8˚C. Voda se koristi protiv uroloških tegoba. Ovdje je 1876. god. dolazio Wagner, te tu crpio inspiraciju za pisanje opere „Loengreen“. Ovdje je 15 godina živio i Petar Veliki. Godine 1818., park je projektirao arhitekt kneza Latkovica. U parku je kolonada i toplice. Samo mjesto ima puno lijepih K & K hotela.
Marianske Lazny-kolonada
Na našem putu prolazimo i kroz mjesto Plzenj, koje ima 170.000 stanovnika. Mjesto je poznato po tvornici piva i automobila Škoda. Katedrala u tom mjestu ima najviši toranj u Češkoj.
Dalje nas put vodi kroz mjesto Pisek, poznato po mostu iz 12. st. na kojem su kipovi u obliku luka, kao i na Karlovom mostu u Pragu. Danas je to sveučilišni grad, a nekada je bila rezidencija čeških kraljeva i kovnica zlatnka. Pisek ima 35.000 stanovnika. U mjestu je most, ljepši od Karlovog mosta u Pragu, dužine 110 m. Na tom se području nekada vadio prijesak, pa otuda i ime gradu.
Dolazimo do mjesta Češke Budjeovice, koje imaju 98.000 stanovnika i važno su raskršće između Austrije (Linza i Beča). Grad ima četverouglasti trg s arkadama (slično kao u Telču). Ovdje se nalazi i prva željeznička pruga u Europi koju su vukli konji. Željeznica je bila u pogonu sve do 1960. godine. Na ovom području je i domovina najpoznatijeg piva Budweiser.
Dana 17. 04. 2005. posjećujemo krasan dvorac –Hluboka, 15 km udaljen od Čeških Budjeovica. Dvorac je vlasništvo kneza Schwartzenberga i naočuvaniji je dvorac u Češkoj. To je jedan od 24 dvorca obitelji porijekolom iz Franačke. Ta imanja su dobili od cara nakon bitke na Bijeloj gori. Schwartzenberzi su uz Lihtensteine najbogatija obitelj u Austriji i Češkoj. Bili su bogatiji i od kralja. Dvorac je vraćen vlasniku, a nalazi se na rijeci Vltavi. Pandan je ljetnikovcu obitelji Lihtenstein-Lednice. Dvorac je okružen engleskim parkom i više je puta mijenjao svoj izgled. Jezera koja se nalaze uz veliko jezero, nekada su bila ribnjaci. Ispod dvorca, u dolini je mjesto Hluboka sa 4.000 stanovnika. Vlasnici dvorca su pojedine predmete donijeli iz raznih dvoraca. Sam dvorac je građen u 13. stoljeću kao gotička tvrđava. U to doba na ovom je području živjelo 20 obitelji. U vrijeme okupacije 1600-1661. gube dvorac. Obitelj Schwartsenberg u ovom je dvorcu živjela sve do 1939.
Unutarnje dvorište dvorca Hluboka
Ulazimo u dvorac, za koji plaćamo ulaznicu od 160 čkr. Posjećujemo ulaznu dvoranu-nekadašnju sobu za čaj. koja je tri puta pregrađivana i to prvi puta u 16. st. u renesansom stilu. Drugi puta u 18. st. u baroknom stilu, a treći puta u 19. st. Građena je po uzoru na engleski kraljevski dvorac Winsdor. Dvorac ima 161 sobu, od kojih je 141 dala pregraditi Eleonora, koja je nosilac osnovnih promjena u dvorcu. Njena slika, koja ju prikazuje kao 26-to godišnju djevojku, nalazi se u predvorju dvorca.
Ulazimo u spavaću sobu u kojoj je krevet 2×2 m. Krevet je iz Njemačke, dok je ormar izgrađen od 16 vrsta drveta. Prozori na sobi su iz 16. st. Na stropu te sobe su rezbarije iz 16. st., napravljene od lipovog drveta, a slike na zidovima su od pozlaćene kože. Ovdje se nalazi i kopija Rafaelove madone, čiji se original nalazi u Pallacio Pitti u Italiji. Tu se nalazi i čarobno ogledalo za žene. Naime, žena koja se u njega pogleda, biti će dugo lijepa.
Nakon spavaće sobe, ulazimo u budoar-sobu za oblačenje u kojoj se nalaze tapiserije iz Holandije. Iz ove sobe vode dvoja vrata (jedna vode u kupaonu, a druga u sobu za služinčad). Tu se nalazi i sekretarski stolić s delfinima. U ovoj je sobi i ogledalo za muške za koji se kaže“da onaj koji se u njega pogleda, da će ga žena napustiti sljedeće godine.“Dakle, muški o p r e z.
Ulazimo u sobu kneginje na čijim zidovima vidimo slike konja, švedskog slikara Himela. Porculan na zidu je od keramike iz Delfa. Luster u sobi teži 100 kg i napravljen je od murano stakla. U sobi je i ukrasni kamin, napravljen od rezbarenog drveta, koje je služilo samo za dekoraciju. Tu je i centralno grijanje na topli zrak, koje je staro 130 godina, i još uvijek je u funkciji. Ulazimo u jutarnji salon koji je napravljen od drveta. Namještaj u salonu je iz Njemačke (stol i stolice su od ebanovine), a porculan je iz Kine (18. st.). Na stolu je velika kineska zdjela za pranje ruku, a na zidovima su slike obitelji Swartsenberg (ulje na platnu). Sljedeća prostorija u koju ulazimo je mala blagovaonica, u kojoj su lamperije napravljene od orahovog i lipovog drveta koje je 7 majstora radilo 30 godina. Posuđe koje je na komodi, napravljeno je od cinka, a datira iz 12. st. Pojedini komadi tog posuđa su teški od 3 do 5 kg, a služe samo za dekoraciju. Na zidu, između ostalih, je i slika kneginje Ide, koja je zaslužna za elektrifikaciju dvorca, izvršenu 1909. godine.
Dalje nas put u razgledavanju dvorca, vodi do sobe za pušenje i društvene igre. Ovdje se nalazi kamin od granita, težak 26 tona. Jedna od značajnih slika na zidu je i slika starije dame koja se šest puta udavala (zadnji puta sa 82 godine za supruga 31 godinu mlađeg). Suprug je nakon ženidbe otišao u rat, i tamo bio 6 godina, a kada se vratio, ponovo se oženio, jer je njegova „mlada“, u međuvremenu umrla.
Ulazimo u salon za primanje u kojem su slike dvije dame. Jedna od njih je Paulina Šarlota, koja je govorila 5 jezika i svirala 5 instrumenata. Bila je slikarica, a izgorila je na balu kod Napoleona u dobi od 36 godina. Imala je 9 djece, a kada je stradala, bila je gravidna s 10-im djetetom. Druga dama je Eleonora, na slici prikazana kao 60-to godišnja žena. Posjećujemo i veliku blagovaonicu u kojoj se nalazi stol za koji, kada se razvuče može stati 72 osobe. Na zidovima su tapiserije iz Belgije sa prizorima iz mitologije.
Dolazimo i do najveće prostorije u dvorcu. To je biblioteka, u kojoj ima 12.000 knjiga, štampanih na 6 jezika, a samo 40 knjiga je štampano češkim jezikom. Najviše ih je na njemačkom jeziku, a pretežno se radi o povijesnim knjigama. Na stolu biblioteke su dvije velike knjige o lovu. Svaka je teška po 60 kg. Iznad stalaža s knjigama, je 26 grbova plemića koji su tu vladali. Tu su i globusi iz Njemačke iz 19. st., te barokni stol pozlaćen 24 karatnim zlatom. Najstariji komad namještaja u ovoj prostoriji je stol iz 16. st.
Dolazimo i do prostorije u kojoj je nekada bilo kazalište. Glumci su bila djeca, a prostorija je služila i kao kino u kojem su se projekcije održavale do 1920. godine. Posjećujemo i oružarnu (mala dvorana), osnovanu u 19. st. na inicijativu keginje Eleonore. U njoj se nalazi najviše oružja iz 30-to godišnjeg rata i to poglavito onog, koje se punilo barutom. Tu su i dvije škrinje od 160 i 200 kg, koje su služile za spremanje novca. Ulazimo u Okruglu dvoranu u kojoj je kip Adolfa Schwarzemberga koji je kod Gergija pobijedio Turke, kao i 30 kg težak oklop. Uz dvorac su golf tereni.
Iza dvorca Hluboka posjećujemo mjesto Češki Krumlov, mjesto upisano u UNESC-ovu baštinu. To je povijesni stari grad na okuci rijeke Vltave. Na poluotoku je mjesto s glavnim trgom i dvorcem koji je 6 km manji od Hradčana. Grad je 300 godina bio u vlasništvu obitelji Rosenberg. Zadnji član te obitelji, Peter Volk, toliko je potrošio, da je dvorac morao prodati Rudolfu Austrijskom, koji je nakon toga prešao u ruke Schwartzenberga, a koji su osim 24 dvorca, u vlasništvu imali i 13 pivovara.
Češki Krumlov-zgodne stolice u restoranu
Grad Češki Krumlov ima 6-7.000 stanovnika, te je iza Venecije, kao drugi po redu, upisan u Registar svjetske baštine. U grbu obitelji Rosenberg je znak ruže. Početkom kolovoza u ovom se gradu održava slikovita svečanost kada djevojke u srednjevjekovnim nošnjama prolaze kroz grad. Sam dvorac ima 300 soba. Ovaj je gradić i danas zadržao svoj srednjevjekovni romaničko-gotički stil, radi čega je i u Registru svjetske baštine. Prilikom ulaska u gradić, u nizu vidimo kuće-prizemnice, koje su, kao i u Telču, proglašene baštinom čovječanstva, samo što ovdje prevladava seoski, a u Telču-građanski barok.
U gradu postoji katedrala Sv. Vida i Isusov samostan, a na vrhu brežuljka je dvor, koji je, kako je već i naprijed navedeno, 6 km manji od Hradčana. U blizini ovog gradića je i samostan-Zlatna koruna.
Ovdje obavljamo zadnji shoping. Dok šećemo i slikamo grad sije sunce, a kako se približava vrijeme polaska-tj. 14 sati, počinje padati kiša. Pa ja na to kažem“ da i nebo plače za odlaskom anđela“.
U Zagreb se vraćamo 17. 04. 2005. Kao i uvijek, tijekom povratka sa mojih putovanja, ostajem razočarana sivilom koje me dočekuje, ali s lijepim i nezaboravnim uspomenama s puta.