Putovanje koje sam planirala već 2 godine, pa i u 2006. i uplatila, ostvarilo mi se sa agencijom ITC od 25.03. do 1. 04. 2007. godine. Krećem u Afriku, nadajući se toplom i sunčanom vremenu, no ipak po preporuci nosim slojevitu odjeću.
Iz Zagreba polijećemo u 8,30 sa Croatia airlainsom do Pariza, u koji slijećemo nakon 2 sata. Kapetan našeg zrakoplova se „blago“ prizemljuje na aerodromu Charles de Gool u Parizu, da imamo osjećaj da je zadnji dio našeg aviona u raspadu na najmanje 3 sastavna dijela. No sretni, što smo ipak u punom sastavu dočekali prizemljenje,odlazimo do terminala sa kojeg u 12,50 polijećemo Air franceovim zrakoplovom za Casablanku. Nakon 2,5 sata leta, u 13,25 po lokalnom vremenu koje je 2 sata unatrag od europskog od europskog vremena blago se prizemljujemo na aerodromu Muhameda VI u Casablanki.
Naš vodič iz Zagreba, je gđa. Jadranka Carević iz turističke agencije „Sibila“, a na aerodromu u Casablanki, dočekuje nas simpatičan marokanski vodič Alamin, koji tečno, osim arapskog, govori i francuski i engleski, te autobus, sa isto tako dragim vozačem Mulajem i tzv. asistentom Ašrafom, zaduženim za spremanje kofera i pomaganje -davanjem ruke prilikom izlaska iz autobusa ženskom dijelu populacije. Alamin nas podučava sa dvije arapske riječi: Sabahl her= dobro jutro i mashal=dobro večer.
Vozimo se autoputom sagrađenim 1972. praćeni stablima eukaliptusa i mimoza (kalenđula-poseban cvijet) koje krasno cvjetaju, u 100 km udaljen Rabat, danas glavni grad Maroka.
Općenito o zemlji: Maroko je parlamentarna monarhija. Na čelu je kralj Muhamed VI. Narod ga voli, jer je prvi od troje vladara od nezavisnosti zemlje (tj. njegovog oca –Hasana II, velikog „lavera“ i djeda Muhameda V), koji je okrenut prema narodu i nastoji približiti svoju zemlju svijetu.
Maroko je smješten na sjeverozapadu Afrike. Na sjeveru graniči s Alžirom, a na jugu sa Zapadnom Saharom, Sjevernim Atlantikom i Mediteranskim morem. To je zemlja Magreba, smještena na 2 obale-obali Mediterana i obali Atlantika. 1/3 zemlje pokriva pustinja, dok u predjelu Atlasa ima crnogoričnih šuma i šuma cedra. Zemlja bi mogla biti veoma bogata, jer u Zapadnoj Sahari ima dosta nafte, no zbog neriješenih odnosa sa Alžirom, nafta se ne iskorištava. Od prirodnih bogatstava ima dosta fosfata, te agruma-naranči, a prilično je razvijen i turizam. Imaju i vrlo kvalitetna vina. Naime, Francuzi su zasadili vinovu lozu, a Marokanci su samo nastavili koristiti istu, bez ikakvih unapređenja nakon odlaska Francuza. Imaju i 5-6 vrsta piva. Alkohol nije zabranjen, osim u nekim hotelima u vlasništu pravovjernih muslimana (kao npr. u hotelu „Ryad mogador“ u Marakešu-hotelu sa 5 * u vlasništu najbogatijeg Marokanca).
Zemlja je je 2. ožujka 1956. stekla neovisnost od Francuske. Površina zemlje iznosi 450.000 km².U zemlji živi 32 miliona stanovnika. 50% populacije je ispod 25 godina, a gotovo ih polovina ne zna čitati. Plaće su prilično jadne. Tako je plaća državnih službenika od 500-600 €, a radnika 180 €. 98% stanovništva su muslimani, a ostatak čine kršćani i židovi. U Maroku je 1941. bilo 750.000 židova, a danas ih ima 6.500, od toga 1.500 živi u Rabatu. Najveća etnička skupina među muslimanima su starosjedioci zemlje-berberi.
Marokanska zastava je crvene boje sa zelenom zvijezdom u sredini. Zvjezda nalikuje židovskoj zvijezdi. Ima 5 krakova koji označavaju 5 svetih pravila islama (5x dnevno moliti se Alahu, postiti za Ramazan, 1 x u životu otići u Meku, pomagati siromašnima i vjerovati da je Bog jedan jedini).
Što se tiče oblačenja žena nailazimo, poglavito u većim gradovima, da su mlade žene i djevojke europski odjevene, te se kupaju na plažama u normalnim kupaćim kostimima, za razliku od npr. Saudi Arabije, gdje se kupaju obučene. Samo poneke žene nose tradicinalnu odjeću (duge đelabije sa zerevima preko lica, a neke i preko glave, samo sa prorezima za oči).
Što se tiče vojske, od 1992. vojna obveza nije obligacija, dok je ranije vojni rok bio 18 mjeseci.
Vezano uz klimatska razdoblja, naša nam vodičica tumači da zemlja ima dvije sezone i to: kišnu i sušnu, te da od listopada nije palo ni kap kiše.
Novac:Novčana jedinica je d i r h a m. Sitni novac je u apoenima od 1, 2, 5. i 10 dirhama, a papirnati u apoenima od 50, 100, 200 i 500 dirhama. 1o – 11 dirhama otprilike je vrijednost 1 eura (odnosno 7,5 kuna). Eure i dolare može se mijenjati u većim hotelima i bankama, a kreditnim karticama može se plaćati samo u trgovinama većih gradova, gdje će rado primiti i eure. Važno je napomenuti, da ukoliko prvo mijenjanje novca obavljate na aerodromu u poslovnici banke, sačuvajte potvrdu, jer će vam dobro doći, ukoliko vam na kraju putovanja ostanu nepotrošeni dirhami, koje ne možete iznijeti, te da ih uz navedenu potvrdu zamijenite ponovo u eure.
Darivanje sirotinje, jedno je od 5 svetih pravila islama. Zato uvijek imajte pri ruci sitan novac, jer siromašnih ima jako puno. Za djecu, potrebno je imati bombone i kemijske olovke. Prisjećam se jednog događaja tijekom puta, kada smo izašli iz trgovine keramikom. Dok smo čekali ostatak grupe, do autobusa su došla dva dječaka od 12-13 godina, te nam pokazivala na usta i pisala po rukama. To je značilo da prose bombone i kemijske olovke. U torbi sam imala vrećicu bombona, te izašla iz autobusa i dala im. Ne mogu opisati radost to dvoje djece i zahvalnost našeg vozača i aistenta Ašrefa na ovoj mojoj gesti.
Kupovina: predmeti od kože, berberski nakit, voće-datulje, naranđe, kao i vrlo kvalitetne masline kojih ima raznih vrsta i boja od crnih, crvenih, žućkastih i zelenih. Ima i finih sitnih kolača. Vrlo je lijep i nakit od srebra i zlata, a čije su cijene fiksne, dok se u sukovima, obavezno morate cjenkati, jer vas inače ne poštuju. U početku će vam, kao i u ostalim arapskim zemljama, reči vrlo visoku cijenu pojedinog artikla. Kaže se da treba odmah sniziti cijenu na trećinu. U svakom slučaju, reći će vam da imaju „specijalne cijene za vas“. Svakako znajte, da ste, koliko god snizili cijenu, još uvijek preplatili ono što ste kupili. Iako se osobno ne volim cjenkati, no bila sam primorana, te me je tako jedan trgovac na trgu Jemna el Fna u Marakešu okrstio riječima „You are really berber woman“, kada sam mu rekla „da sam i tu berbersku lutku koju sam kupila i suviše platila.“
25.03.2007.(nedjelja) U kasnim popodnevnim satima stižemo u glavni grad kraljevine Maroko-RABAT. Smještavamo se u hotel „Chellah“, vrlo blizu centra grada, da bi ubrzo nakon toga „odskakutali“ na pred večernji đir u središte grada, te popili čaj od mente, ugodno zavaljeni u stolice jednog kafića i promatrali ljude.
26.03.2007. (ponedjeljak) Jutro, za razliku od krasne sunčane večeri, nije obćavajuće. Ulice su već prilično mokre od kiše, no za sada je samo oblačno. Sjedamo u autobus i odlazimo na razgled grada.
Zanimljivost grada je Medina –stari dio grada sa velikom đamijom iz 14. stoljeća. Na đamiji je minaret četvrtasta oblika za razliku od minareta koje nailazimo na đamijama u Turskoj, koji su okruglog oblika. Zidine su duge 12 km, a u zidovima zidina su rupe kako bi zidovi mogli disati. Najstariji dio Rabata je Kasbah de Qudaia sa velikim vratima i lijepim Andaluzijskim vrtom. Nacionalni spomenik je nedovršeni Hasanov stup, visok 44 metra koji je izgradio Yacub el Mensur nakon pobjede nad kraljem Kastilje.
U neposrednoj blizini, na ruševinama džamije, 1967. godine izgrađen je mauzolej Muhameda V-djeda današnjeg kralja. To je jedna od najljepših građevina modernog islama. Fasada je od karara mramora. Mozaici zauzimaju površinu od 1000 m², a na kvadratnom metru se nalazi 20.000 kamenčića. U središtu mauzoleja je sarkofag sa posmrtnim ostacima Muhameda V od bijelog oniksa, a sa stropa iznad sarkofaga visi brončani luster težine 1,5 tonu. U mauzoleju je i sarkofag princa Moulaya Abdalaha-sina Muhameda V, kao i sarkofag Hasana II, oca današnjeg kralja, koji je umro 1999. godine. Stražu ispred mauzoleja drži kraljevska garda-ljeti obučena u bijelo sa bijelo crvenom ešarpom, a zimi u tamnoplavim uniformama sa zlatom izvezenom ešarpom i crvenom pelerinom.
Glavna trgovačka ulica –avenija Muhameda V, nalazi se južno od Andaluzijskog bedema. U njoj su banke, trgovine, pošta, mnogo hotela željeznički kolodvor i mnogi ugostiteljski objekti. U blizini je i katolička katedrala koju su gradili francuzi 1925.
Južno od Vrata vjetrova (iza željezničkog kolodvora) nalazi se univerzitet Mohameda V, a nekoliko stotina metara daje kraljevska palača. Taj komplekst započeo je krajem 18. st graditi sultan Sidi Mohamed Ben Abdallah. Njegovi su nasljednici nastavili gradnju, te je tako nastao kompleks zgrada koji osim prostora za život kralja, ima đamiju, vojarnu i prostor za parade.
Nakon razgleda Rabata i Salea, kao i ribljeg ručka u jednom lijepom restoranu sa pogledom na uspjenušane morske valove Atlantika, odlazimo prema Meknesu. Uz put prolazima mimo aerodroma blizu kojeg postoji još jedna kraljevska rezidencija u kojoj je živio današnji kralj u vrijeme dok je još bio princ. Uz rezidenciju se nalazi park na 1,5 km dužine, te hipodrom, ali samo za kralja. Odavde se proteže na 124 km² šuma hrasta plutnjaka. Radi izrade čepova skida se kora sa tog drveća do visine 3 m. U šumama, ispod hrasta plutnajka ima dosta tartufa. Za njihov je razvoj pogodna porozna zemlja kakve ima ispod tih hrastova. Ovi su tartufi roza boje (kod nas u Istri su crni i crveni). Tartufe pronalaze pomoću svinja, a njihova prodaja nije legalna. Na cestama smo, u više navrata uočili stožaste nakupine tartufa, namijenjene prodaji. Cijena im je 50-60 eura za kg.
Do MEKNESA, koji je 122 km istočno od Rabata, stižemo za 2 sata. Nebo je već cijelo pokriveno gustim oblacima, a kiša nesmiljeno pada. Dolazimo u Meknes koji je peti grad po veličini u Maroku. Ima 700.000 stanovnika i jedan je od 4 karaljevska grada Maroka pored Rabata, Fesa i Marakeša. Smješten je u vrlo plodnom području oko kojeg se nalaze nepregledni maslinici i voćnjaci badema. Smješteni smo u krasnom hotelu „Zaki“, sa 4 *.
Centralni trg u gradu Place el Hedim nalazi se između medine, mellaha i palače zvane Villa Imperiale. Na ulazu u ostatke Ville Imperiale, nalaze se najpoznatija vrata u Meknesu, čija je gradnja započela za Moulay Idrisa, a koju je, 5 godina nakon smrti oca, dovršio Idrisov sin- Moulay Ismail 1732. Vrata su ukrašena zelenim keramičkim pločicama, dok su stupovi dovučeni iz rimskog Volubilisa. Nekada su se pred tim vratima izvršavala smaknuća i izlagala tijela usmrćenih osoba. Palača se sastojala od 20 samostalnih zgrada. Najstariji dio palače restauriran je u 18. i 19 st. Veliko razaranje grada dogodilo se i u vrijeme velikog potresa 1755. Kroz vrata Bab Moulay Ismail dolazi se do mauzoleja istoimenog vladara. Tu se nalaze satovi koje je francuski kralj Luis XIV poslao Moulay Ismailu kao utjehu nakon neuspjele prošnje princeze Conti. Prostor ispred mauzoleja je popločen emajliranim pločama.
Od značajnijih građevina spominjem Medresu Bou Inania, izgrađenu u 14. st., koju ukrašava lijepa kupola. U centralnom unutarnjem dvorištu nalazi se fontana u obliku školjke, male sobe za studente vjerske škole smještene su na galeriji, gdje se nalazi i dvorana za molitvu. Fasada dvorišta je ukrašena citatima iz Kurana, štukaturama i kamenčićima, dok strop pokrivaju gipsani stalaktiti i ukrasi od drva. Od 1964. ovdje se ne održava vjerska nastava, već je medresa pretvorena u muzej.
Najvažnija sakralna građevina u Meknesu je Velika đamija koju su u 12. st. počeli graditi Almoravidi, a današnji su joj oblik dali Merinidi u 14. st. Godine 1635. Moulay Ismail je renovirao đamiju. U unutarnje dvorište đamije vodi 12 ulaza.
27.03.2007. (utorak) Po vjetrovitom i poprilično oblačnom vremenu krećemo put svetog marokanskog grada MOULAY IDRISA, izgrađenog terasasto u podnožju brda Djebel Zerhoun na dva brežuljka. Grad je od Meknesa udaljen 30 km, a ima oko 13.000 stanovnika. Oko grada su nasadi maslina. U gradu je grobnica Moulay Idrisa I-prvog osnivača marokanske države i utemeljitelja prve dinastije u Maroku-dinastije Idrisi. U taj grad muslimani hodočaste do 7 puta, a što je zamjena za vrlo skupu i udaljenu Meku. Grad su do 1917. mogli posjećivati samo vjernici, dok do nedavno, nemuslimani nisu smjeli prenoćiti unutar gradskih zidina. U gradu se nalazi jedini okrugli minaret u Maroku, iz 1939. godine. Ovdje se u kolovozu i rujnu svake godine u čast osnivača prve marokanske dinastije održavaju tradicionalne marokanske igre na konjima, te niče grad od šatora.
Dva km od Moulay Idrisa nalazi se –VOLUBILIS – najveća antička građevina u Maroku, koju je 1874. otkrio francuz Tissot, te otada traju iskapanja.
Kuće su izgrađene od gline i imaju najviše 2 prostorije. Najbolje su očuvane Orfejeva i Venerina kuća. Orfejeva je kuća poznata po mozaicima od mramora, terakote i stakla. U mozaiku se vide razne morske životinje, dok se u drugom vidi personifikacija mora. Iza Orfejeve kuće nalaze se 900 m² velike Galienus terme-najluksuznije kupalište u gradu. Venerina je kuća poznata kao najveća i najljepša rezidencija u koju se ulazi kroz mali vrt, zidovi su ukrašeni dekoracijama, a u prizemlju je 8 soba sa mozaicima na kojima su prikazane mitološke scene.
U mnogim su kućama trgovine i radionice. Vidimo stare pekare, uljare i mlinove. Kao i u svakom velikom gradu i ovdje se nalaze predjeli za zabavu (javne kuće).
Volubilis-prekrasni mozaici-originali iz 2. st. pr. Kr.
28.03.2007. (srijeda) Odlazimo prema FES-u. To je 3-ći grad po veličini u Maroku. Ima 1.300,000 stanovnika. Zapravo se sastoji od 2 grada. Medina se gradila od 9. st. i do danas je ostala neizmijenjana. U 16. st. u Medini je živjelo 10.000 ljudi, a danas je prenapučena i u istoj živi 300,000 ljudi. UNESCO je predlagao da se ispred medine sagradi još jedan grad da ne bi bilo tolike prenapućenosti, no Marokanci nisu htjeli na to pristati. Ovo je ustvari najstariji srednjevjekovni grad na svijetu sa 350 ha površine. Medinu čini labirint uskih uličica kojih ima preko 900 i 500 okruga. Ovdje je i najbolja kuhinja Maroka .
Sam grad je smješten na sjevero-zapadu Srednjeg Atlasa. Opasan je 40 km dugim zidinama sa 14 vratiju koje su građene u vrijeme dinastije Almoravida. Iza svakih su vratiju groblja. Grad je više od 1000 godina duhovni centar Maroka. Ovdje je 860. utemeljen Univezitet Kairounine. To je kombinacija univerziteta i džamije. Isti je građen od 857. do 1135. godine. Ovo je druga po veličini džamija u Maroku.
Za vrijeme boravka u Fesu kiša ne da je padala, već je lijevala i to cijeli dan. Najvažniji rekvizit koji mi je na ovom cijelom putu dobrodošao, bila je kišna kabanica, kupljena u ožujku 2006. u Cascaisu u Portugalu. Punih 6 sati, hodamo po kiši, osim što povremeno ulazimo u trgovine kožom (dio poprilično smrdljiv, a bolji ugođaj stvaramo grančicom mente koju dobivamo na ulazu u trgovinu da se ne onesvijestimo), zatim odlazimo do trgovine tepisima, te lijepim dugačkim haljinama sa narodnim vezom – đelabijama, kao i ručka u jednom lijepom restoranu, kojeg je interijer rađen u krasnom mozaiku, ali se ne grije, a mi svi promrzli i mokrih nogu. Zato sam bila sretna što sam mogla konzumirati samo čaj od mente. Dakle, tih famoznih 6 sati gacamo po vodi do iznad gležnja, bacajući povremene poglede na prenatrpane dućane, sudarajući se sa natovarenim magarcima i slušajući dreku njihovih vlasnika, koji neprekidno uzvikuju:»Beleg, beleg!!“(što znači-makni se, mjesta!!). Pokušavam nešto i zabilježiti fotićem čija mi se futrola gotovo rastapa u mokrim rukama.
Konačno sjedamo u topli autobus. Noge stavljam na grijajući dio busa- uz prozor i razmišljam o ludom vremenu koje me prati u «žarkoj» Africi. Molim Boga da sad odemo u hotel i da se presvučemo, te tada nastavimo daljnji razgled, tj. odlazak u tvornicu keramike. No moje nade nisu uslišane. Krećemo mokri i promrzli na razgled tvornice keramike. Dakle, sam proces izrade, ručnog oslikavanja zidnih tanjura, izrade kockica mozaika od kojeg se rade prekrasne ploče za stolove, vaze i drugi predivni predmeti, kao i peči u kojima se peče keramika i iz kojih u visinu od nekoliko desetaka metara suklja gusti crni dim, veoma je primitivan. Ljudi skutreni u neprirodnom položaju, bosih nogu i veoma slabo obučeni, po cijele dane ručno oslikavaju tanjure, odnosno izrađuju pločice mozaika. Zaista primitivno, jadno i jako, jako siromašno. Činjenica je, da pod rukama ovih ljudi nastaju prekrasna djela, ali gledajući same radnike, a poglavito tzv. „zaštitu na radu“, dolazimo do zaključka da je ista na nivou prvobitne zajednice, a ipak smo u 21. stoljeću, pa makar bili i u državi koja je na SZ Afrike, ali puno bliže Europi, nego centralnoj Africi.
Konačno, oko 18,30 dolazimo u hotel i žurimo u vruču kupku, kako ostatak puta ne bi proveli šmrcajući. No prije kupke, mojoj cimerici i sebi priređujem aperitiv od brendija, donesenog iz Zareba, koji nas zagrijava iznutra.
29.03.2007.(četvrtak) Već u 8,30 krećemo put 480 km udaljenog Marakeša. Vozimo se sa povremenim stajanjima gotovo cijeli dan. Naše prvo odmorište je na zaleđenom jezeru blizu skijaškog centra IFRANE, te u samom mjestu Ifrane (63 km od Fesa), koje nas dočekuje u snježnom pokrivaču. Taj centar su 1929. izgradili Francuzi u Srednjem Atlasu, kao mjesto za ekskluzivan odmor. I ovdje, kao i u većini drugih mjesta Maroka, kralj ima svoju rezidenciju. U blizini su krasne cedrove šume koje mogu narasti i do 40 m visine. Sam gradić je smješten na visini od 1650 m nad morem i u njemu se nalaze brojne trgovine skijaškom opremom i ekskluzivni restorani. Uglavnom, ovdje doživljavamo i snježnu mećavu, koja je uzrokom okretanja većine automobila na cesti. No našeg simpatičnog vozača Mulaya ništa ne može omesti u vožnji, te tako sretno prebrođujemo mećavu. Prolazimo pored šuma eukaliptusa, mesnatih kaktusa i agava, žitom zasijanih ravničarskih predjela, kao i predjela sa gotovo mjesečevim pejsažom.
Zaleđeno jezero blizu mjesta Ifrane na Atlasu
Navečer oko 19,30 stižemo u MARAKEŠ. Smješteni smo u hotel „Riyad mogador“, u vlasništvu najbogatijeg čovjeka Maroka. Hotel ima 5 *. Otvoren je pred 3 mjeseca i nalazi se u sklopu budućeg kongresnog centa. Hotel nije u potpunosti dovršen. Kako je vlasnik pravovjerni musliman, u hotelu se ne može uz obrok kupiti nikakvo alkoholno piće, niti isto možete donijeti sa sobom na večeru u restoran. No poskivečki, ipak donosimo crno i bijelo vino i isto pijemo pod nazivom „coca cola“ i limunada, kupujući u restoranu mineralnu i običnu vodu. Eto kako se „naš čovjek“ svugdje snađe.
Grad je smješten 60 km sjeverozapadno od Visokog Atlasa. Sa oko 600.000 stanovnika, četvri je grad po veličini u Maroku. Naziv dolazi od arapskog „markš“, što znači grad. Već u 11. st. bio je prvi glavni grad ujedinjenog Maroka. Grad ima 2 potpuno različita dijela -bedemima okruženu medinu i Gueliz. Medinu čini labirint trgova i povijesnih spomenika unutar ružičastih gradskih zidina. Sjeverni dio od trga Jemma el Fna sačinjavaju sukovi, trgovački ili zanatski, a prema sjeveru su četvrti namijenjene stanovanju, dok se južno od trga nalaze kazba i kraljevska palača.
Središte grada čini Trg Jema el Fna koji se još zove i „okupljalište pogubljenih“, jer su glave pogubljenih nekada bile nataknute na motke i izložene na ovom trgu. Ovdje se u popodnevnim satima okupljaju gatare, pjevači, krotitelji zmija i svirači koji zabavljaju turiste. Predvečer, na jednom dijelu trga, ugostitelji postavljaju stolove, te tu možete kušati razne delicije marokanske kuhinje. Možete čak i birati jela između puževa i kozjih glava, kuskusa i drugih jela. Na trgu se prodaju velike datulje, naranđe, vrlo kvalitetne masline raznih boja, kao i razna druga roba.
Trg El Jemaa al Fna-prodaja naranđi i datulja
Značajna je i džamija El Mansouria-nazvana po graditelju Jakubu el Mansouru. Prvobitno je građena u 12. st., no tu je građevinu uništio požar. Današnji izgled, džamija je dobila u 1574. godini. Minaret je građen od cigli i ukrašen pločicama. Uz džamiju se nalaze grobnice Sadida, građene 200 godina nakon Alhambre (u Cordobi – Španjolska) u andaluzijskom stilu.
Istočno od trga, nalazi se džamija Koutubia sagrađena 1158., poznata i kao „džamija knjižnica“. Njeni su vanjski zidovi ukrašeni filigranski izrađenim ukrasima i to svaka fasada na drugačiji način. Kvadratni minaret, dužine 13 m, visine 77m, s terasom na visini od 69 m. Iznad terase je tornjić s 4 pozlaćene kugle od kojih najveća u promjeru ima 2 m, a najmanja samo nekoliko cm. Minaret je, kao i iskopine nekadašnje džamije- restauriran.
Marakesh-džamija Kontubia iz 1147. god.
Jedna od znamenitosti grada je i prekrasna palača Bahia iz 1900. godine. Vrt palače, sa predivnim bugenvilijama, stablima jasmina, naranđi, banana i čempresa ima oblik trapeza s bočnom dužinom 400 m.
Još nešto prekrasno u Marakešu su vrtovi Majorell koje je zasadio francuz Louis Majjorell, od koga je kasnije vrtove kupio modni kreator Yves Saint Laurent. U vrtu su zasađene razne vrste bugenvilija (od ljubičastih, crvenih, naranđastih, žutih, i krem), bambusa, palmi, kaktusa, čempresa i banana. U vrtu je i plavi paviljon u kojem se nalazi muzej islamske umjetnosti.
Inače grad je poznat po tome što u njemu mnogi diplomati, glumci, i modni dizajneri imaju svoje vile i vikendice, a neki su Marakeš toliko zavoljeli da su se i preselili u taj grad iz drugih dijelova svijeta.
Marakeš je inače jedini grad u Maroku u koji bi se osobno željela vratiti. Ne samo zato što nas je dočekao okupan suncem, već i stoga što je to grad pun predivnih parkova, cvijeća i raznog drugog zelenila, a osim toga je i veoma čist grad.
Nakon 2 noći koje spavamo u hotelu u Marakešu, u subotu, 31. 03. 2007. odlazimo u 180 km udaljen lučki grad CASABLANKA. Grad ima oko 5 miliona stanovnika i treći je grad po veličini na afričkom kontinentu iza Kaira i Aleksandrije.
U samom gradu zanimljiv je trg Muhameda V koji se smatra najljepšim trgom u gradu. Značajan je i 100 godišnji park Arapske lige, velika trgovačka ulica-avenija Muhameda V, te džamija Hasana II, građena od 1986.-1993. na platou na Obali Atlanskog oceana. Džamija je izgrađena u modernističkom maurskom stilu, površine 40.000 m², a može primiti 22.500 vjernika. Njen je minaret visok 200 m. Na njega se hodža vozi liftom kada poziva na molitvu. Sa vrha minareta laserska je zraka usmjrena prema Meki.
Casablanka-palača Muhameda V
Navečer odlazimo na fini koktel u „Rick’s caffe“, koji drži jedna Amerikanka, koja se zaljubila u Casablanku. Mjesto ovog bara bio je predložak po kojem je u hollywudskim studijima snimljen poznati film „Casablanka“ sa Henfryjem Bougarthom i Ingrid Bergman.
Navečer, oko 23,00 sata vraćamo se u hotel, gdje vršim posljednje pakiranje, pred povratak u Zagreb. Cijelu noć pljušti kiša ko sumanuta. Fala Bogu da nam je dala mira dok smo razgledavali Casablanku. Dakle, od 8 dana puta 2.5 dana je bilo predivno sunce, a ostalo kiša i snijeg u „žarkoj“ Africi.
1.04. 2007. (nedjelja) Sviće tmurno i kišovito jutro. Nakon doručka, odlazimo na 30-satak km udaljeni aerodrom, gdje se opraštamo sa našim simpatičnim vodičem, vozačem i njegovim asistentom, te u 11, 45 krećemo sa Air franceovim avionom put Pariza. Nakon 2,5 sata leta, slijećemo na pariški aerodrom Charles de Gool, na kojem imamo oko 1,5 vremena do daljeg transfera za Zagreb. Mogu reći da, iako se čini da je to dosta vremena, jedva stižem, da osim obaveznog javljanja mami, nakon tro- dnevne pauze, jer HT mobile ne šljaka u Maroku, kupim parfemiće za Uskršnje poklone. Nakon kontrole putovnica i bording karata na svakom koraku pariškog arodroma, konačno dolazimo do autobusa kojim se vozimo gotovo 10-setak minuta do terminala na kojem je postavljen naš avion. Došavši do aviona, skoro da ne doživjesmo šok, jer smo smješteni u neko malo „prdekalo“ za nekih 60-setak putnika. No, na vrijeme polijećemo i oko 21,00 sat, po našem vremenu, sretno slijećemo na zagrebački aerodrom Pleso.