Uzbekistan

Moje proljetno putovanje ove godine, bilo je u jednu od bivših republika SSSR-a-Uzbekistan u vremenu od 14. 04.- 22.04. 2009.

Putujemo turkish airlainsom prvo do Istambula, a kasnije u večernjim satima do Taškenta-glavni grad Uzbekistana. Put traje 5 sati. U Uzbekistan dolazimo oko 3, 30 ujutro po lokalnom vremenu, koje je još 2 sata naprijed, u odnosu na vrijeme u Hrvatskoj.

Naš vodič je, simpa profesor zemljopisa- Nikola Cvjetičanin. Došavši u aerodromsku zgradu u Taškentu postajemo svjesni što znači „ažurnost“ na uzbečki način. Radi 5 šaltera za kontrolu putovnica. Iz jednog nas reda šalju u drugi i tako, nakon 40-setak minuta prođosmo kontrolu putovnica. Zahvaljujemo Bogu što je sva prtljaga svih 14.-toro putnika, koliko nas ima s vodičem, sretno pristigla iz Zagreba do Taškenta. No sada slijedi stajanje u jednom, pa u drugom redu, za nevjerovati, ali punih 2,5 sata. Kada konačno uspjesmo proći carinsku kontrolu, koja je tako spora radi samih uzbečkih građana, kojima 100% nabijaju carinu na svaku krpicu koju su kupili, pretpostavljam u Rusiji, ili Ukrajijni, jer jedino za te dvije zemlje im ne trebaju vize. Dakle, njihovu prtljagu svu prorešetaju. Vazano za naše malenkosti, briga ih je samo koliko deviza unosimo, a po povratku koliko smo deviza iznijeli iz zemlje. No sporosti doista nema kraja.

Dočekuje nas naša simpatične bucka-mlada vodičica Elena koja je službeno naš lokalni vodič kroz Uzbekistan na perfektno razgovjetnom engleskom jeziku. Autobusom odlazimo do hotela Taskent Palace. Nakon veoma finih croasana i drugih sitnih kolača za doručak, odlazimo na odmor do podneva, kada idemo  na ručak i kasnije na razgled Taskenta. Za razliku od sunčanog i relativno toplog vremena u Hrvatskoj, ovdje nas dočekuje tmurno i kišovito, a mogu reći u popodnevnim satima i prilično hladno vrijeme. To je valjda zato, jer kada sam u agenciji pitala kakvo je vrijeme u Uzbekistanu, rekoše mi da je još malo toplije nego u Hrvatskoj.

Dakle, došlo je vrijeme da nešto kažem općenito o Uzbekistanu.

Uzbekistan je jedna od 15 država nastalih raspadom Sovjetskog Saveza. Svoju nezavisnost stekla je 1991. godine. Nalazi se u srednjoj Aziji i nema izlaz na more. Sa sjevera i zapada graniči sa Kazahstanom, na istoku sa Kirgistanom i Tađikistanom, a na jugu sa Turkmenistanom i Afganistanom. Površina zemlje iznosi 447400 km². Od istoka prema zapadu proteže se u dužinu od 1500 km, a od sjevera prema jugu u dužinu od 930 km. Više od 4/5 teritorija čine slabo naseljene ravnice, dijelovi Turanske nizine. Najviši vrh je Beštor na 4.300 m .

Krajolikom prevladavaju dvije pustinje. Na jugu je mali dio pustinje Karakum, što u prijevodu znači crni pijesak, a na sjeveru je pustinja Kizilkum=crveni pijesak, koja se nalazi između rijeka Amudarja i Syrdarja na površini 300,000 km². Obje su pustinje djelomično obrasle biljkama čije korijenje zna biti i do 20 m duboko. Ispod pijeska nalaze se nalazišta nafte i zemnog plina. Danas se u pustinajma stvaraju umjetne oaze, tako što se voda dovodi kanalima. Od srednjeg se vijeka u oazama uzgaja uzbečka dinja, te uzbečka marelica. Uzgaja se i drugo voće, povrće i riža, te vinova loza.

Prirodna bogatstva i poljoprivreda: Zemlja je bogata naftom (Fergana bazen), zemnim plinom (Gasla oko 100 km od Buhare ima 96% metana). Pored toga ima i urana i bakra. U planinskom dijelu pustinje Kizilkum ima i zlata. U poljoprivrednoj proizvodnji sve se bazira na pamuku, od čije prodaje dolazi 1/3 nacionalnog dohotka zemlje. Zbog velike količine soli u tlu, proces desalinizacije tla prije nego se nova površina zasadi pamukom traje od 3 do 5 godina. Zbog navodnjavanja neki dijelovi u pustinji daju i po nekoliko žetvi godišnje. Klima omogućuje osim uzgoja pamuka, i uzgoj voća, vinove loze, šećerne trske i voća (marelice, trešnje grožđe, jabuke, šljive, kruške, te smokve i limuni). Uspjeva i nar, te dinja, kako je već i naprijed spomenuto. Uzgajaju se i žitarice, od kojih je značajna riža. Veliki značaj ima i uzgoj duduva svilca. Dud se sadi i do visine od 1300 m. Proces započinje u travnju i traje do polovine svibnja. Kupe se gusjenice teške od 10 do 12 grama, te hrane više puta dnevno dudovim lišćem. Nakon 7-10 dana gusjenice se začahure, a od jedne se čahure može dobiti od 800 do 1200 m svilenih niti.

Daljnja važna grana uzbečke poljoprivrede je uzgoj ovaca koje zbog masnih naslaga koje imaju, mogu izdržati sušni period. To su tzv. karakulske ovce  koje se uzgajaju u okolici Chiwe i Buhare više od 1000 godina Tu su vrstu ovce prvi otkrili perzijski trgovci, pa je zato i poznata pod nazivom perzijaner.

Stanovništvo i religija: Ima 27,7 miliona stanovnika i najmnogoljudnija je zemlja od bivših sovjetskih republika Srednje Azije. Godišnji prirast je 1,7 promila. Većinu stanovništva čine Uzbeci čija je religija sunitski islam. U okolini Samarkanda živi veća tadžikistanska manjina. Broj Tadžika iznosi od 5 do 30% stanovništva. Ima 15 % Rusa, a ima i koreanaca-kao rezultat prisilnog preseljenja za vrijeme Staljina u doba II svj. rata. Trećina stanovništva živi u gradovima. Obitelj prosječno broji 5,5 članova. Veliki značaj u društvu ima  obitelj. Često cijela obitelj živi u jednoj kući i svi se zajedno hrane. Majka je u kući zadužena za održavanje kuće i odgoj djece, dok muškarci privređuju i imaju zadnju riječ u kući. Dakle, sve se zasniva na shvaćanju da bazu društva ne čini pojedinac, već porodica i povezanost među porodicama. Životni vijek za ženu je 71 godina, a za muškarca 66 godina

Prema vjeroispovijesti: 75% su muslimani, 15% pravoslavci 5% židovi, katolici i ostali neizjašnjeni. Veliki utjecaj ima sufizam-mistična formacija unutar islama. Sufije kroz molitvu i meditaciju žele dublje ponirati u Božju ljubav. Pored navedenog, u islamu Uzbekistana vide se i utjecaji dvije starije religije koje su bile popularne u srednjoj Aziji. Jedna je zoroastrizam, a druga budizam.

.         Jezik i državna struktura: Uzbekistan je multietička država. Službeni jezik je uzbečki s raznim dijalektima i ruski, te tađički na jugu prema Buhari.  Uzbečki pripada  skupini turkmenskih jezika i srodan je turskom jeziku. 300.000 ljudi govori uzbečkim jezikom. 1927. godine uvedeno je latinično pismo, a od 1940. uvodi se i ćirilica. Izlaskom iz Sovjetskog Saveza, ponovo se 1993. uvodi latinica. U medresama se koristi arapski jezik i pismo. U većim gradovima i hotelima u uporabi je engleski jezik. Evo i nekoliko uzbečkih riječi:

SELAM ALEJKUM (jednako kao i u Turskoj)= pozdrav

MARHAD=dobro došli

RAHMAD=puno hvala

HAIRLI TUN=laku noć

HAIR=zbogom

JOK=ne

GOLA=dječak

KEZGOLA=djevojčica

OK JOL= sretno, sretan put

Dakle, Uzbekistan je republika. Na čelu države je predsjednik. Karakteristično za ovu zemlju je da je do 1998. ulazak strancima bio zabranjen, no otada stega na svim nivoima popušta. Uzbekistanci politiku svog vođe uglavnom kritiziraju iza zatvorenih vrata.

Uzbekistan ima 12 pokrajina i autonomnu republiku Karakalpakstan koja ima svoje zakone i vlastiti palamenat, no uzbečki se zakoni automatski prmjenjuju i na ovom području. Ovu regiju nazivaju i regijom crvenih četvrtastih kapa od janjeće vune. Kada smo prolazili autobusom iz jedne pokrajine u drugu, vidjeli smo rampe, i kao neke manje granične postaje na kojima lokalna policija kontrolira njihove garđane, dok turistički autobusi bez problema prolaze.

Spacifičnost koja postoji u lokalnoj administraciji zove se mahala. Dakle, ako nekome treba pomoć, javit će se u mahalu, pa će se tako i fasada kvartovske džamije riješiti preko mahale.

Grb i zastava Uzbekisatna: Grb je usvojen 2. 07. 1992. Sličan je grbu Uzbečke SSR, samo što su srp i čekić zamijenjeni pticom Kurnom-simbolom uzbečke reinkarnacije. To je ujedno simbol sreće i ljubavi prema slobodi. Tu je i izlazeće sunce i plodna dolina. Kurna će se uzdići iz pepela kao ptica fenix. S lijeve strane grba je pamuk, a sa desne snop pšenice. Petokraku je zvijezdu zamijenio polumjesec i zvijezda.

Zastava je usvojena 18. 11. 1991. Inspirirana je zastavom Turske. Postoji nekoliko teorija o simboličnom značenju zastave. Po jednoj teoriji 12 zvijezda predstavlja 12 administrativnih jedinica (vilajeta). Smatra se da plava traka predstavlja nebo, bijela pravdu, a zelena gostoljubivost. Dvije uske crvene trake predstavljaju snagu, a polumjesec predstavlja obnavljanje, ili ponovno pojavljivanje zemlje nakon dugog boravka unutar SSSR-a.

Po drugoj teoriji 12 zvijezda predstavlja ili 12 mjeseci, ili 12 zodijačkih znakova, bijela traka predstavlja pamuk, a polumjesec islam.

Prema trećoj teoriji plava traka predstavlja vodu, bijela mir, a zelena prirodu, dok crvene linije predstavljaju životne sile koje spajaju navedene komponente. Obzirom da je Uzbekistan službeno sekularna zemlja, sve boje ili detalji koji predstavljaju islam nisu priznati, a upitan je i polumjesec.

Klima i okoliš: Uzbekistan ima kontinentalnu klimu, sa hladnim zimama i vrućim ljetima. Tako su u siječnju temperature od -5 do 0, dok u srpnju i kolovozu znaju biti i od 40 do 50 stupnjeva. Po starom običaju pitala sam, kao uostalom i drugi suputnici u našoj grupi, kakve su temperature u travnju u Uzbekistanu, te nam je rečeno da je nešto toplije nego u Zagrebu, Srećom, da sam u kofer spakirala i jednu malo topliju jaknu, te tri majice s dugim rukavima, koje su mi, naročito prvog dana u Taškentu, te pred posljednjeg, u popodnevnim satima u Samarkandu, kao i posljednjeg dana boravka u Taškentu, zaista dobro došle, jer je bilo kišovito i vrlo hladno, čemu je doprinio i vjetar, koji je pretposljednji dan u popodnevnim satima tako puhao, da je srušio nekoliko poprilično debelih stabala, kao i krov, te dio kuće nasuprot našeg hotela. Dakle, kako se nebo zacrnilo, imala sam osjećaj da je nastao smak svijeta. No, srećom, za nekoliko je sati to prohujalo, ali nas je omelo u ostvarenju planiranog „light showa“ na otvorenom, pa smo umjesto toga, prisustvovali izvedbi krasnih ruskih romansi(„Podmoskovske večeri“, Oči čornije“ i dr.) u nekadašnjoj ruskoj crkvi Sv. Georgija.

Što se čistoće tiče, moram prizmnati da me je fasciniralo kako su svi gradovi kroz koje smo prolazili, pa tako i podzemna željeznica vrlo čisti i uredni, Normalno, da o nekim grafitima, koje u Hrvatskoj krste modernom umjetnosti, u Uzbekistanu nema ni govora. Zgrade su čiste i uredne, ulice su uredne, a Samarkand, za koji moram priznati da me se najviše dojmio, zbog prekrasnih parkova, kao i svi lokaliteti koje smo posjetili su vrlo čisti i uredni. No, taj dojam ne vrijedi za put kroz stepu do pustinje Kizilkum, na kojem nema nekih ugostiteljskih objekata, kao ni WC-a, te se koristi prirodni okoliš za tu namjenu kao i rijetko grmlje, ukoliko se isto uspije pronaći. Preporuka je stoga, da se konzumira što manje tekućine, da ne bi bili dovedeni u neugodnu napast. Pored navedenog, na nekim smo mjestima uz put vidjeli i hrpetine razbacanih plastičnih flaša, tako da se naš Nikola zafrkavao nudeći nam da se autobus zaustavi, kako bi pokupili flaše, pa da ih prodamo u Hrvatskoj.

Novac, plaće stanovi (stanarine): Službeno novčana jedinica je sum. U zemlji postoji crno i bijelo tržište, a inflacija je jako velika. Ne kane u dogledno vrijeme maknuti nule, jer tako bar postoji vizualan osjećaj da imate puno love, Tako npr. na crnom sam tržištu promijenila 100 $, za koje sam dobila 170.000 suma u apoenima po 500 suma (to znači 3,5 poprilična bunta novčanica). Dakle, na crno kada mijenjate, bar u vrijeme kada sam ja bila u Uzbekistanu, mijenjalo se od 1.700 do 1.900 suma za 1 $ (na bijelom tržištu  za 1$ se dobilo od 1.300  do 1.500 suma), dok se za 1 euro na crnom tržištu dobivalo 2.200 suma (na bijelom 1.800-1.900 suma). Novčanice su u apoenima od 1.00, 2.00, 5.00 i 1.000 suma. No kada to preračunate u kune, vidi se da je vrijednost nikakva.

Što se plaća u Uzbekistanu tiče, situacija je mnogo bolja, nego npr. u Kubi. Dok je plaća na Kubi i visokokvalificiranih osoba ( npr. prof. engleskog jezika) od 12 do 15 eura, u Uzbekistanu je prosječna plaća 250 do 300 $, odnosno 300 do 350 $ u privatnom sektoru. Nastavnici npr. u privatnoj školi imaju 300 $ mjesečnu plaću, a polovinu toga, tj. 150 $ imaju u državnoj školi. Najbolje plaće u zemlji ima policija (500 do 600 $, a neslužbeno, za razne kazne na cesti, zarade još 200$.  Tako npr. kazna za prebrzu vožnju je 10.0000 suma, odnosno 6-7 $, a što je cijena za jedan pristojan ručak).

Što se cijena stanova tiče- 1,5 sobni stan u centru Taškenta, oko 40 m2 stoji 100.000 do 150.000 $, dok dalje od centra grada iznosi 500 eura po kvadratu. Najam stanova je od 150 do 200 $ mjesečno. Zemljište je u stvari skuplje od same kuće. Vezano uz  mjesečne režije u stanovima, kao što su troškovi grijanja, utroška vode, telefona, TV za jednosobni stan od 40- m² iznose 30-40 $ mjesečno.

Školovanje: Postoji obavezno 9-to godišnje školovanje. Dakle, to je osnovna škola koja je besplatna. Srednja škola traje 3 godine i djelomično se plaća oko 50$ mjesečno, dok je za dobre učenike i srednja škola besplatna. Troškovi školarina na Visokim školama i fakultetima se plaćaju. Tako je npr. školarina za studij medicine 1200 $.

U zdravstvu postoji javni i privatni sektor. Izdvajanja su 0,5% plaće mjesečno. Ako je mjesečna plaća  npr. 200 $, 1 $ će se izdvojiti za zdravstvo. Kod liječenja u državnim bolnicama, prva 3 dana su besplatna, a ostalo 50% plaća korisnik usluge, a 50% država. Kod privatnih liječnika korisnik usluge svaku uslugu plaća u punom iznosu.

Među interesantnim značajkama zemlje su i svadbeni običaji.  Uzbekistanska svadba traje 3 dana. Tada kroz kuću „procirkulira“ oko 1500 ljudi. Nekoliko dana prije iznose svoja odijela, a djevojke svoje haljine. Idući se dan obilaze nacionalni spomenici, a nakon toga se odlazi u matični ured, pa u crkvu, odnosno džamiju, a u večernjim je satima ceremonija. Prvi je dan u restoranu, a drugi u kući. Mlada ne spava prve noći s mužem, te drugi dan pokazuje čistu plahtu, a što znači da je u brak ušla kao djevica.

U zemlji još uvijek postoje dogovorena vjenčanja u seoskim sredinama. Mladi se prije braka mogu vidjeti 3-4 puta kako bi se upoznali. U gradskim sredinama mladi žive zajedno i prije braka. U vrijeme SSSR-a mješoviti su brakovi bili češći, dok se danas 85% muslimana žene međusobno. Što se broja djece tiče, nekada ih je jedna obitelj imala 6-8, dok ih danas na selu imaju u prosjeku troje, a u gradovima jedno do dvoje djece. Svadbena ceremonija, kao i druge ceremonije tijekom braka (npr. rođendani, godišnjice i sl.) plaćaju se pola-pola.

Kod svadbenih svečanosti na ulazu stoji jedna osoba koja prima poklone i piše tko je koliko dao i kakav poklon. Mlada u kuću donosi odjeću, namještaj i kućanske aparate, dok mladoženja mora sagraditi kuću. Običaj je da se mlada kupuje. Obitelj mladoženje može dati 100-150 ovaca, 100 kg šećera i sl., o čemu se obitelji međusobno dogovaraju.

Jela i pića: Nacionalno jelo je pilav ili plov. To je kombinacija riže i mesa. Legenda kaže da je kreator ovog jela Aleksandar Veliki, koji je, kada je planirao svoj pohod na Srednju Aziju naredio kuharima „da smisle neko jelo kojeg će biti u dovoljnim količinama za vojsku, a koje neće biti teško za želudac“. Inače postoje pilavi za razne namjene (npr. za vjenčanje ili kada se rodi sin). Pilavu se mogu dodati grožđice, marelice, grašak, te tikve i dinje s pamukovim ili lanenim uljem. Inače priprema ovog jela namijenjena je muškarcima, a najbolji je kada se priprema na otvorenom.

Pored pilava, omiljeni su i manti-jedna vrsta uzbečkih raviola, a uzbečki štih daje ovčji loj. Postoji i vrsta juhe koja se poslužuje kao glavno jelo. Zove se lagman. To je juha s tjesteninom, mesom, krumpirom i raznim vrstama povrća (mrkva, cikla, rajčica, repa, paprika, luk i češnjak). Pored toga, poznat je i šašlik ili šiš – kebab. Meso izrezano na kockice, posoljeno, začinjeno paprikom i paprom, te marinirano u vinskom octu u koji se dodaje luk i korijander i čuva jedan dan u emajliranom loncu na hladnom, nakon čega se peče.

Pored navedenog, jedu se i razne mliječne i mesne juhe (šurpa i mastava). Šurpa se radi od ovčetine, a može se raditi i od piletine i govedine uz dodatak povrća, rezanaca i zelenja. Mustava se radi od riže uz dodatak luka, rajčice, mrkve, graška i divljih šljiva.

Od pića, umjesto vode, koju usput rečeno možete upotrebljavati samo za tuširanje, a ne i za piće, pa tako ni za pranje zubi, pije se crni i zeleni čaj. Nadalje, pije se mlijeko, kefir, voćni sokovi. Imaju i dobru pivu,(„Baltika“), kao i fina slatkasta crna vina („Mona Lisa“,“Madona“ i druga), te prilično dobra bijela vina. Od žestokih alkoholnih pića tu su razne vrste votki. Ako istu kupujete za poklon, treba paziti da je preko čepa zalijepljena etiketa, jer to znači originalno pakovanje. Navodno, ako je bez takve etikete, može biti i falsifikat, ili ti patvorina, od koje se možete i otrovati.

Red je, da počnem opisivati i pojedine gradove koje smo posjetili na našem putu kroz Uzbekistan. Prvi je glavni grad Uzbekistana-TAŠKENT, grad sa 4 miliona stanovnika. To je grad mira i prijateljstva. Godine 1966. sravnjen je sa zemljom nakon potresa koji je pogodio to područje, te su isti obnovili ruski inžinjeri i graditelji tijekom 60-tih i 70-tih godina prošlog stoljeća. Ime grada na ruskom je Taškent, a na uzbečkom – Toškent (toš= kamen i kent= grad), dakle, kameni grad.

²U gradu smo posjetili spomenike i vjerske objekte iz 15. i 16. st. na trgu Hasti Imam: medresu Barak–kan i Abdul Kasim, u sastavu koje je i prostorija u kojoj je donedavna bila knjižnica sa oko 300,000 knjiga, a danas značajno mjesto zauzima najstariji primjerak Kurana iz 7. st, ispisan arapskim pismom na jelenjoj koži veličine oko 2 m u dužinu i oko 1 m u širinu. Obišli smo i mauzolej Kaffai Chachi, te povijesni muzej grada, U autobusnom smo obilasku vidjeli i zgradu cirkusa izgrađenog 1981. godine. Provozali smo se dvije stanice i metroom, koji je izgrađen 1976. i ima 3 linije, te je jedini metro u centralnoj Aziji. Sam grad je veoma raširen. Smješten je na površini od 200 km². Tako samo u četvrti Čilanzar živi preko 300,000 stanovnika. Inače, sam grad je na 450m/nad morem.

Šetajući gradom, vidjeli smo i hotel Uzbekistan sa 17 katova, a na 17 je katu restoran. To je bio jedan od prvih hotela za turiste. Hotel Taškent palace, u kojem smo smješteni, je iz 1956, godine. U predvečerje, prvog dana prošetali smo i dijelom Chorsu bazara, koji me se uopće nije dojmio, jer smo istom vidjeli sam kraj, a trgovci su pakirali svoje krpice, jer rade do 18 sati. Radno vrijeme u Taškentu je od 9-18 sati, a u Buhari i drugim gradovima od 8-17 sati. U gradu postoji korejska tvornica Daevo, te se proizvodi 7 vrsta automobila koji se izvoze prema Rusiji i ostalim zemljama srednje Azije.  (1 l goriva, koje je sve njihova proizvodnja = 1$ i 30 centi)

16.04.2009. nakon ranog ustajanja, oko 4,30, u 5,00 sati krećemo prema aerodromu i letimo ruskim Tupoljevim prema Turkmenistanu. Dolazimo u Urgench-administrativni centar regije Horezum. Najznačajnija poljoprivredna kultura ovog područja je proizvodnja riže, koja je dugoljasta oblika. Ima i jagoda koje se beru 2 puta godišnje, a najznačajnija je berba pamuka od 9-11 mjeseca, Tada se čitava zemlja angažira na berbi. Plaća radnika-berača je 1000 suma dnevno ili ½ eura, a 1 kg pamuka= 1 euro. Radnik dnevno može nabrati 70-100 kg pamuka koji se bere ručno, kako bi mu se sačuvala kvaliteta. Za pamukovo ulje, pamuk se bere strojno. Ova pokrajina je najniži dio zemlje, samo 12 m/nad morem, premda smo više od 1000 km udaljeni od Kaspijskog mora.

Urgench je grad s 250.000 stanovnika koji govore mješavinom uzbekistanskog i turkmenskog jezika, koji pripada skupini perzijskih jezika. Na ovo područje u 17. st. dolaze Tatari, kao loš sloj društva u Ruskom carstvu. Usput naš nam vodič priča o običajima ovog kraja. Naime, običaj je da kada se rodi muško dijete, da se zasadi 40 topola, da kada odraste i oženi se ima građevni materijal za gradnju kuće. Kada se rodi djevojčica, sadi se 25 stabala dudova svilca, da bi, kada odraste, imala za miraz.

Autobusom odlazimo u 30 km udaljenu Khivu, te dolazimo u hotel „Kheivak“, koji je u samom središtu starog grada. Grad je od 1990. proglašen spmenikom kulturne baštine i pod zaštitom je UNESC-a. Udaljenost između Taškenta i Khive je 1200 km. Khiva je pripadala nekadašnjem Horezum kanatu, koji je bio poznat u IV st. prije Krista. Okružena je unutarnjim (veličine 2250 m) i vanjskim zidinama (veličine 5700 m). Stariji dio grada, nazvan Ichon-Qala, mjesto je gdje se nalaze najpoznatiji spomenici. Za Khivu kažu da je najautentičnija oaza središnje Azije-grad muzej pod vedrim nebom. U starom dijelu grada, unutar gradskih zidina, upoznajemo se sa slikom koja na zidu označava put svile, kojim su se kretale nekadašnje karavane od Venecije i Rima, do Shangaja u Kini. Uglavnom, put od preko 11.000 km. Pred zgradom univerziteta, nalazi se spomenik matematičaru Al-Horizmi, čovjeku koji je pronašao algoritam i izumio algebru. Zvali su ga i „gospodin 0“ jer je cijeli život posvetio tome da bi našao „nulu“. Posjećujemo medresu, vjersku školu Muhameda Amir Kana s nedovršenim okruglim minaretom Kalta-minnor. Minaret je visok 49 m, te još 8 m u zemlji. Odlazimo do mauzoleja Pahlavan Mahmuda, te utvrde Kunya Ark i đamije Juma sa 218 drvenih izrezbarenih stupova. Džamija je izgrađena na ruševinama ranijih građevina, bez portala i kupola, i bez galerija i dvorišta. U džamiju se može ući sa sve četiri strane svijeta. Sa sjeverne strane se nalazi jedan minaret visok 52 m, a džamija je ograđena zidovima od cigle. Odlazimo do palače Tash Holi, u kojoj se divimo krasnim paunima u vrtu palače, a zatim prekrasnoj dvorani za prijeme u unutrašnjosti, sobi pauna čiji su zidovi oslikani paunovim perima. U palači prolazimo i kroz sobe u kojima je prikazana nošnja i ukrasi koje su žene stavljale u kosu. U dvorištu palače nalazi se i bazen u kojem su se nekada kupale  djevojke iz harema, očekujući kojoj će od njih car, koji ih je prmatrao s povišenog mjesta, do kojeg se dolazilo stepenicama, baciti jabuku. To je značilo da je ta djevojka odabrana da sa carem provede noć. U gradu posjećujemo i kompleks Islam hodže u kojem se nalazi minaret, visok 59 m, s kojeg se pruža krasan pogled na grad. Nakon službenog razgleda grada, šećemo loaklnim bazarom. Kupujem jednu slatku zimsku kapu (u sredini ima malo perzijanera, a sa strane je repić od srebrne lisice. Lijepo i čini me mladolikom Ha-ha. Eto, moći ću se šepuriti zimi. Kupujem i jedne lijepe vunene dokoljenke, koje  po povratku poklanjam mojoj zimogroznoj majčici. Predvečer, odlazimo u jedan lokal, gdje nas oko 40-setak minuta zabavlja folklorna grupa, koja u svom sastavu ima i jednog dečkića, možda starog kojih 5-6 godina, izrazito simpatičnog, naročito u kozačkoj narodnoj nošnji sa šubarom, koja je veća od njegove glavice. No maleni lijepo pleše i pjeva, a uz to i glumi, tako da je pokupio simpatije i veliki pljesak svih nazočnih.

17.04.2009. nakon doručka odlazimo u 450 km udaljenu BUHARU koja se nalazi usred Crvene pustinje Kizil Kum. Put je asfaltiran, ali je asfalt u prilično lošem stanju, tako da tih 450 km putujemo gotovo cijeli dan. Nakon prohladnog, na dijelu kišovitog i vrlo vjetrovitog puta, nadomak Buhare, dočekuje nas sunce. Putem do Buhare dolazimo i posjećujemo i Zarastruističko groblje koje karaktriziraju nadzemni grobovi, To je danas uzbečko groblje. Sahrane se vrše na islamski način, a što znači da se pokojni sahranjuju isti dan, kada su i umrli prije zalaska sunca. Ne sahranjuju se u kovčegu, već na dasci-tabutu pokriveni plahtom i stavljaju u kameni dio groba, na koji se nadograđuje sarkofag, koji se boji u bijelo. Bijela je boja simbol čistoće. Grobovi nemaju naziva. Samo neke grobnice imaju ogledala kako bi privukla sunce (privlačenje svjetlosti na pokojnika). Interesantno je, da ukolio pokojnik ima neke tetovaže po tijelu, one se prije sahrane skidaju. Jer vrijedi pravilo: „Kakav si došao na svijet, takav moraš i otići.“

Putem prolazimo i kroz stepsko područje. Zastajemo i slikamo se kod žute stepske ruže s insteresantnim cvjetovima. Dalje nas put vodi kroz slabo naseljena područja. Tu je prostor s orlovima, šakalima, pustinjskim lisicama, zmijama i škorpionima. Nailazimo na područja zasijana trskom kako bi se zadržao pijesak. Područje je prilično vjetrovito, a vjetar nosi prašinu iz Avganistana.

Pustinjska ruža u cvatu u pustinji KizilkumNadalje, uz put vidimo livade na kojima pase stoka, te jurte-okrugle šatore u kojima žive polunomadi. Polunomadi su zato, jer dio godine ne žive nomadskim životom, već u gradovima. Polunomadi se bave uzgojem stoke, a što je veoma unosno zanimanje. Ovce se prodaju po 100 $, krave od 200-300 $, a deve po 1000 $. Ljudi koji žive u jurtama, svoju djecu šalju na školovanje u gradove, a školarinu plaćaju novcem dobivenim od prodaje stoke.

U kasnim popodnevnim satima dolazimo u Buharu gdje smo dvije noći smješteni u hotelu „Karavan“. U pred večernjem obilasku grada posjećujemo medresu Hor Minor (čotrminaret) koja je građena oko 1879. godine, a 1980. je ponovo izgrađen četvrti minaret, jer je bio srušen. Medresu je gradio bogati mještanin koji je dugo godina boravio u Iranu, te je medresu napravio po uzoru na iransku arhitekturu. Inače taj mještanin je imao 4 kćerke, koji je, kada su dolazile karavane tražio ženike za njih. Svaka od kćeri, bila je na po jednom minaretu i gledala dolazak karavana, te na takav način „ogledavala“ potencijalne ženike. Posjećujemo i Loby hauz, bazen u kojem je rezervoar za opskrbu vodom cijelog grada, dok su okolo izgrađene čajane. Ovdje je zaista lijepo mjesto za provesti večer, koje je, usput rečeno, puno zvijezda.

Nakon ugodne šetnje, te fine večere, dolazimo do zaratustričkog hrama iz 13. st. Nakon toga, ova je građevina služila kao budistički hram, te džamija, a danas je muzej tepiha. Građevina je bila zakopana u pijesku, a otkrivena je 1930. godine. Polako, šetnjom, kroz još uvijek otvoreni bazar (riječ koja dolazi iz perzijskog jezika, a označava tržnicu, odnosno puno ljudi), na kojem su razne prigodne rukotvorine, a koji se nalazi unutar gradskih vrata, dolazimo do našeg hotela. Oko ponoći, budi me tresak i grmljavina. Dakle, divna zvjezdana večer, a po noći tarapana.

18.04.2009. Ujutro, autobusom odlazimo u 15 km udaljeni sufitski vjerski centar-NAKŠ BANDI (= lijepa kaligrafija).

Sam Nakšbandi je živio u 14. St.Roditelji su mu bili veoma religiozni, te su 5 puta dnevno odlazili na molitvu. Njegova se obitelj bavila pisanjem lijepe kaligrafije. I mali Nakšbandi je bio veoma religiozan, te je već sa 7 godina naučio Kuran napamet. Sa 17 godina se oženio, a nakon dvije godine napustio obitelj i zajedno s djedom otišao u školu za derviše koji su mu rekli da mora napustiti obitelj i posvetiti se učenju. Narednih 10 godina posvetio se meditaciji. Spavao je na stepenicama Šamahina kompleksa u Samarkandu. Putovao je, čitao mnoge knjige, te proučavao šerijat i Kuran, otkrivši mnoge tajne. Nakon školovanja u islamskim zemljama, za vrijeme vladavine Timurlenka na ovom području, Nakšbandi je ovdje odlučio otvoriti centar sufija. Ovaj kompleks je najsvetije mjesto u Uzbekistanu, pa vrijedi pravilo da tko 5 puta posjeti ovo mjesto, smatra se kao da je bio na hadžu u Meki.

Red sufija je zatvoren red. Za zapisivanje stvari, koristili su posebnu kaligrafiju. Mjesto na kojem su meditirali zvalo se H a n a ka, a ljudi koji su meditirali i lutali od mjesta do mjesta zvali su se dervišima (derviš je čovjek bez kuće).

Kompleks Nakšambandi danas ima 12 građevina iz doba Amira kana, a okružen je grobnicama koje pripadaju vladajućim obiteljima koje su ovim područjem vladale kroz stoljeća. Ima više džamija (bijela-Isla džamija je za žene, smeđe za muškarce i sl.) .

Sama grobnica Nakšambandija, je u dvorištu navedenog kompleksa. Karakteristično za grobnicu je, da je u nju ugrađen komadić kamena sa Kabe (Čabe) iz Meke. Vjernici, 3 puta obilaze grob, nadajući se da će im se želje uslišati. Sam kompleks napravljen je u 15. i 16. st. U vrijeme vladavine SSSR-a, bio je zatvoren za posjet, a nakon nezavisnosti zemlje 1991. ponovo je otvoren javnosti.

Pored grobnice, značajno mjesto u Nakšbandijevom kompleksu ima i stablo duda, koje je izraslo na mjestu na kojem je Nakšbandi bacio štap. Ostatak tog drveta vidi se i danas, a vjeruje se da sadrži duh Bandija. Vjernici 3 puta prolaze ispod drveta, te uzimaju komadiće tog drveta. To je veoma teško, jer je drvo tvrdo kao kamen. Ovdje dolaze na hodočašće i žene koje ne mogu imati djece, moleći da im se uslišaju želje za potomstvom. Svakodnevno se žrtvuju po 3 ovce kako bi se uslišale molitve vjernika.

Sljedbenici sufizma smatraju da u tijelu čovjeka postoji 5 točaka, od kojih je glavna unutar tijela, a koja znači život. Najvažnija stvar prema njihovu učenju je jedinstvo duha i misli, a druga najvažnija stvar je da sve što imaš, pa i komadić kruha, podijeliš s drugima.

Nakon posjeta Nakšambadijevom sufističkom centru, odlazimo u posjet Ljetnoj Palači koja se  nalazi 5 km sjeverozapadno od Buahre. Zgrada je građena posljednjih godina XIX i prvih 10 godina XX stoljeća i mješavina je islamskog i ruskog stila. Interesantan je podatak zbog čega je palača izgrađena baš na ovom mjestu. Naime, prije odabira same lokacije, ubili bi životinju, te ju bacili na ovo područje. Nakon 3 mjeseca pronašli bi istu životinju u  neraspadnutom stanju, a što je bio znak da su klimatski uvjeti pogodni, te je upravo na ovom mjestu odabrana i lokacija za izgradnju ljetne palače.

Sama palača nosi naziv po ženi emira Abdulaha-Sitori, koja je umrla na porodu. Emir je dao sagraditi ovu palaču i nazvao je „palača mjeseca i zvijezda“ (sitora=mjesec). Kada je palača napravljena, zasađeno je 10.000 stabala. Graditelj palače bio je Širin Muradov, koji je projektirao i zgradu opere u Taškentu. Emir od Buhare poslao ga je u Rusiju kako bi naučio tehniku gradnje. Nekada je palača zauzimala površinu 30 hektara. Većinu površine činili su vrtovi i ZOO vrt u kojem je bilo i tigrova koji su sa ovog područja nestali krajem 19. st U palači je nekada boravio emir sa svoje 4 žene, 30.-setak konkubina, djecom i poslugom. Prednji dio palače je divan (ajvan)- mjesto gdje se emir sastajao s ministrima drugih zemalja. To je i najstariji dio palače. U samoj palači postojale su i dvije vrste parketa (ljetni i zimski) koji su se mijenjali svake godine. Kako je unutrašnjost palače trebalo popuniti, u unutrašnjosti se može vidjeti namještaj, porculan, pribor za jelo, peći i sl. iz raznih europskih država. Nekadašnja gostinska soba palače, danas je pretvorena u muzej narodnih nošnji. Ovdje smo vidjeli i žensku odjeću sa hlačama koja se sastojala od tri sloja, te ukrase koje su žene nosile na kosi, a koji su mogli težiti i po 2 kg. Jadne žene, što sve ne učiniše i u prošlosti kako bi bile što ljepše za svoje muževe i ljubavnike.

U popodnevnim satima posjećujemo mauzolej Ismail Samani iz 9. st., star 1.100 godina, te Ayub česmu koja se sastoji od 3 dijela iz 12, 14. i 16. st, a u kojoj je i mali muzej u kojem je slika dječaka-vodonoše kojeg su zvali mašrab. Vodu je nosio u torbama od kože, a pročišćavao ju je srebrnim novčićem. Put nas vodi prema Citadeli-rezidenciji svih  careva. U unutrašnjim zidinama je 12 izbi u kojima su bile tamnice. Unutar zidina je i bijela đamija (obojana sva u bijelo) i namijenjena carskoj obitelji da ne bi trebali ići van zidina. Danas je tu muzej u kojem su slike minijatura. Iza toga posjećujemo i Bolo đamiju, ispred koje se nalaze prodavači koji prodaju interesantne proizvode od drveta. Naime, kako je na selu još uvijek običaj da obitelj ima više djece, normalno je da majka ne stigne sve odjednom dovesti u red, barem što se tiče fizioloških potreba. Zato dječji krevetići imaju rupu u sredini. Dječaku se stavlja spravica od drveta koja je nalik maloj luli, a djevojčici također mali drveni predmet koji je udubljen u sredini, a koji omogućuje da kada se dijete upiški, mokraća može lakše otjecati kroz rupu u sredini kreveta. No nisu nam znali objasniti što se događa kada dijete napravi veliku nuždu. Valjda je siroče, onda cijeli dan, dok majka ne dođe iz polja, ili sa nekog drugog posla – pokakano.

Navečer odlazimo u jedan veoma lijepi restoran na otvorenom, gdje je osim večere i folklorna priredba sa nošnjama i pjesmama iz raznih dijelova Uzbekistana i Rusije.

19.04.2009. Nakon doručka odlazimo do džamije Đani mašid-velika džamija. Minaret džamije je drugi po veličini u državi. Visok je 47 metara, a do vrha vodi 105 stepenica. Sagrađen je 1127. dakle, početkom 12. st. Jedan je od rijetkih spomenika koji su sačuvani iz vremena prije Đingis kana. Minaret ima 16 prozora, a cijeli je ukrašen dekoracijama.

O nastanku minareta postoji priča da tadašnji vladar Arslan kan, koji je imao izvršnu vlast, nije bio u dobrim odnosima s imamom, koji je predstavljao vrhovnu vlast. Ubio ga je i njegov mu je duh rekao da mora napraviti nešto više od njegove glave da ga se ne vidi, te je tako na tom mjestu nastao minaret. Inače, ostao je pošteđen u vrijeme Đingis kanovih osvajačkih, odnosno rušilačkih pohoda zbog vrha koji sliči mongolskoj kapi. Tako, kada je Đingis kan to vidio, skinuo je svoju kapu i poštedio minaret razaranja. Sam minaret je u ranija vremena služio za izvršenje egzekucija, što znači da su nepoćudne osobe bacali s njega u ambis. Džamiju su zapalili mongoli početkom 13. st, a sagrađena je ponovo, početkom 16. st. Sam minaret, oštećen je od strane boljševika 1921. godine, a kasnije je obnovljen.

Posjećujemo i Džamiju Petka, koja je druga po veličini u zemlji. Može primiti 8. do 10. 000 ljudi. Svakodnevno, ovdje moli po 200 vjernika. Džamija je polu otvorenog tipa, a ima i manji zatvoreni dio za 300 ljudi. U džamiji je rekonstruirano preko 80% keramičkih pločica, a na samom mirhabu je 80% keramičkih pločica original. Na rubu dvorišta ima 208 stupova koje drže 288 malih kupola. U sastavu ove džamije je i mali paviljon koji ima formu arabeske. Po jednom vjerovanju, taj je paviljon napravljen za imama, a po drugom, sam imam je ovdje molio, ali samo petkom. Kada je Đingis kan došao na ovo mjesto, prvo je mislio da je to palača, a kada je u unutrašnjosti zatekao 10.000 ljudi u molitvi, sve ih je dao pogubiti.

Dalje odlazimo do medrese Mir Arab iz 16. st. Medresu je dao sagraditi Abdulah II tako što je prodao 3000 robova u Iran. Glavni je arhitekt medresu gradio iranskim stilom, koji je u to vrijeme prevladavao u arhitekturi. Medresa je jedinstvena. S desne je strane džamija, a sa lijeve kripta za 11 lokalnih imama. U dvorište nije dopušteno ulaziti, jer je medresa aktivna. Naime u njoj studira  230 studenata. Ovo je bila jedina medresa koja je radila i u vrijeme vladavine SSSR-a ovim područjem. Zatvorena je 1947. te nakon toga, po naredbi Staljina ponovo otvorena. To je bila centralna islamska institucija u cijelom Uzbekistanu. Studenti, prije nego što krenu na fakultet, dolaze u ovu medresu zato jer tu mogu i Kuran učiti na engleskom jeziku. Danas u Uzbekistanu ima 10 aktivnih medresa, od kojih je jedna i za žene.

Nakon posjete medresi Mir Arab odlazimo do gradskih vrata, odnosno mjesta koje se zove Toki Zagaron  tj. mjesto gdje se prodaju zlato i dragulji. Unutar tih gradskih vrata bilo je nekada 38 trgovina u kojima se prodavalo zlato i dragulji, tekstil, mijenjao novac i sl. Danas ih je ostalo veoma malo. U njima se uglavnom prodaju rukotvorine, torbe, marame od svile, tepisi, bluze i sl., a od starih zanata, tu je brusač, te jedan simpatičan bucmasti trgovac u  originalnoj uzbekistanskoj kapici koji nas nudi mješavinom čaja od 7 raznih trava, odnosno biljaka (anis, kardamon, menta, cimet, bazilika, šafran i klinčić).Priređuje se tako da se stavi 1 žlica čaja na ½ litre kipuće vode, te pusti malo odstajati. Može se i dva puta upotrijebiti, a najbolji je za piće s medom.

Posjećujemo i medresu Ulug bega-unuka Timora Velikog iz 1415. godine, koji je vladao 50 godina. U sredini luka medrese je zvijezda gdje je napisana zapovijed Ulug bega, da svi muškarci moraju pohađati školu.

Gotovo ista medresa, na suprotnoj strani od Ulug begove je  medresa Abdulaziz Kana iz polovine 17 st. tj. iz vremena Astrašan dinastije. Unutar dvorišta je prostorija  u kojoj su živjele tri učiteljice.

Nakon razgleda, odlazimo u 280 km udaljen SHAHR-I SABZ oko 3,5  sata vožnje gdje razgledavamo grobnicu Timur lenka. U ovom je mjestu rođen Đingis kan, a 35 km. dalje od ovog mjesta, rođen je Timur lenk. Rođen je u noći kada su se spojile dvije zvijezde, pa su svi proroci rekli da će to biti veliki čovjek, jer se takva astronomska pojava događa svakih 800 godina. U Sahr-I Sabzu je Timur dao sagraditi ogromnu palaču Ak Saray (bijela palača). To je njegova druga prijestolnica. Palača  je bila duga 100 m, a široka 75 m i preko 50 m visoka. Ima 11 očuvanih katova. Kako je bila izgrađena među malim kućicama, izgledala je još velebnije. Gradnju palače Timur je započeo u jesen 1380. god. nakon što je pobijedio carstvo Khive-Horezum koju je sravnio sa zemljom. Interesantno je, da u velikim uzbečkim gradovima postoje ogromni spomenici Timur Lenku. Tako je U Taškentu na konju, u Shahr-I Sabzu je kip u stojećem položaju, a izgrađen je 1996., dok je u Samarkandu kip Timur Lenka u sjedećem položaju. U gradu Khiva nema spomenika, jer je protiv iste ratovao i sravnio ju sa zemljom. Inače, Timur je bio veoma okrutan, ali odličan organizator i ratnik. Armija mu je brojala 200.000 vojnika. 1330. godine postao je kralj Samarkanda.

Na ulazu u palaču su 3 znaka koja označavaju da je Timur kralj Europe, Afrike i Azije. Sam stil gradnje palače liči na iranski stil, jer su odatle dolazili arhitekti koji su projektirali i gradili palaču. Cijela vrata palače puna su natpisa na kojima piše da je „Timur, Božja sjena na Zemlji“. U gradnji palače učestvovalo je 25.000 ljudi. Sama gradnja trajala je 30 i više godina. Početkom 18. st., kada se perzijski šah prije stvaranja kanata u jutarnjim satima zaustavio na ovom brdu, rekao je svojim vojnicima da će ubrzo doći do palače. Međutim, tek u predvečerje su stigli do same palače, te ju je dao srušiti, rekavši da je blizina palače iluzija i da sigurno ima nešto unutra. Do vrha palače vodi 125 stepenica.

Osim impozantne palače, te spomenika Timur Lenku, dolazimo i do lokaliteta Hosti Imam= poštovani imam. To je lokalitet kraljevskih grobnica u kojem su sahranjena dva sina Timura Velikog, a druga dvojica su zajedno s Timurom sahranjena u Samarkandu. Ovdje se nalazi i mauzolej islamskog sveca Gumbaz Sejdana.  U kompleksu je i džamija, sagrađena u drugoj polovini 19. st., pored koje je bunar i mala medresa. U ovom je kompleksu napravljena i grobnica za Timura Velikog, koji je tu trebao biti sahranjen 19. 02. 1405. Samo kamen koji je prekrivao grobnicu koja je pod zemljom, težak je 2 tone. Grobnica je slučajno otkrivena 1963. godine, kada je dječacima, koji su se igrali loptom, lopta  pala u otvor u zemlji. Kamen je lancima podignut s groba, ali u njemu nisu našli tijelo Timura, već nekog radnika. Kako je u to vrijeme na ovom području pao veliki snijeg, to je Timur sahranjen u Samarkandu.

Nakon što smo razgledali kompleks grobnica kraljeve obitelji u Shah-i Sabzu, vozimo se kroz pokrajinu Kaška Darju, u kojoj posjećujemo jedno selo u kojem žive mongoli koji se bave stočarstvom, a čije su kućice napravljene od blata.

U predvečerje dolazimo do SAMARKANDA u kojem smo smješteni u krasnom hotelu „Panorama“.

Samarkand ili kameni grad, kamena tvrđava, drugi je grad po veličini u Uzbekistanu. Grad zauzima površinu od 44.000 km², odnosno 10% teritorija Uzbekistana na kojem živi 500.000 stanovnika, dok pokrajina Samarkand broji 2,5 miliona stanovnika. U gardu se govori tađičkim jezikom. Sam grad je star 2750 godina. Grad leži u dolini Zaravšan, uz željezničku prugu Krasnovodsk-Taškent. Ima prehrambenu i kožnu industriju, proizvodnju traktora, automobilskih dijelova, industriju obuće i proizvodnju cigareta. Ovdje je i važno prometno i trgovačko središte poljoprivredne okolice u kojoj dominira proizvodnja riže, pamuka i svile. U gradu se nalazi sveučilište, uzbečko i rusko kazalište, te muzej uzbekistanske kulture i umjetnosti.

20.04. 2009. posjećujemo najznačajnije lokalitete u Samarkandu. To su Gur Emir, kompleks od 9 grobnica u kojem je mauzolej Timura Velikog od crnog mramora, na podlozi od zelenog žada, te njegove najbliže obitelji. Tu su sahranjena njegova dva sina, dva unuka, neki učitelji i lokalni imam. Rusi su 1939. otvorili Timurovu grobnicu u kojoj je pisalo:“Ako tko otvori ovu grobnicu, napašće ga sila, još gora od moje“. Rusi su Timurove kosti odnijeli u Rusiju. Tada je započeo II svjetski rat. Pet godina kasnije, kada je Staljin za to saznao, naredio je da se Timurove kosti vrate, i rat je završio. Grobnica je 1996. obnovljena, a za obnovu je utrošeno 2,5 kg čistog zlata. Na zidovima, unutar grobnice krasni su primjerci keramike iz 15 st, ograda je od mramora, a pod, gdje su grobovi, napravljen je od zelenog mramora.

Nakon grobnice Gur Emir, posjećujemo trg Registan (mjesto pijeska). Nekada je tu tekla rijeka i donijela pijesak. Ovdje je nekada bio kompleks od 12 džamija i medresa. Danas su ostale samo 3. To su: medresa Ulug bega čija je gradnja počela 1420. To je bilo vrijeme najvećeg procvata znanosti. U to su se doba koristile dekoracije u obliku zvijezda i tornjeva, a temelji su bili kopani veoma duboko. Karakteristične su rezbarije poput zmije u luku.

Druga je Šerdan medresa,  čija je gradnja započela u 16. st. i trajala 16 godina. U ukrasima na građevini prevladava životinja, što je u stvari simbol između vlasti i vjere. To je neka kombinacija između lava i tigra sa ženskim licem u sredini. Sličan je motiv na aktualnoj uzbečkoj novčanici od 200 suma. Treća je medresa Cila Kari,  iz druge polovine 17. st., a pokrivena je zlatom. Najmanja je od navedenih medresa. Osnovna je razlika da nema dva dekorativna tornja, već 2 manja tornjića koji su kasnije predstavljali minarete.

Ulazimo u Ulug begovu medresu koja je građena 10 godina, a 10 godina su u istoj rađene dekoracije, te tako na 1 m² ima 2500 komada keramičkih mozaika. Godine 1902. cijeli se minaret nagnuo za 2 m, te su stoga ruske vlasti pojačale temelje medrese. U jednoj od prostorija medrese prisustvujemo predstavljanju uzbečkih muzičkih instrumenata. Jedan od instrumenata koji se radi od duda, a sredina je od riblje kože zove se murbab. Dalji instrumenti koji su nam predstavljeni zovu se: hamura, tambura, te tor koji je izrađen od  sedefa, a koža je od srca bika, dok je drveni dio od duda. Dalje nam je predstavljen instrument koji je nalik cimbalama, a zove se čang. Prezentiran nam je i instrument koji se zove nai. To je flauta od bambusa, te lap-čan (nešto slično kao gumica u ustima, u nekim našim krajevima rekli bi “brunde“), te  def izrađen od kravlje kože.

Naš razgled nastavljamo posjetom džamiji Bibi hanum, u prijevodu voljena baka. Bibi hanum bila je najstarija žena Timur Lenka, dakle prva, od legalne 4 žene. Kako nije imala svoje djece, odgajala je djecu Timurovih sinova. Bibi hanum je izgradnjom džamije željela iznenaditi Timur Lenka kada se vratio iz jednog od osvajačkih pohoda.

Neki kažu da mu je ta žena bila kineskog, a neki da je bila ruskog porijekla, dok je po nekima bila ropkinja. Džamija je visoka 170 metara, 50 m široka, ima 408 stupova i 488 malih kupola. U punom je sjaju imala mjesta za 12. 000 ljudi. Gradilo ju je 27.000 ljudi + 15. 000 ljudi koji su radili na mjestu gdje se vadio kamen. U 5 godina napravljen je cijeli kompleks. Navodno graditelj, koji je imao zadatak napraviti džamiju, rekao je Bibi hanum da to nije moguće u tako kratkom roku napraviti, ali da će to ipak napraviti, ukoliko mu Bibi hanum dopusti da ju poljubi nakon završetka izgradnje džamije. Poljubac je bio tako strastan da je ostavio tragove na vratu lijepe Bibi hanum. Jedna od drugih Timurovih žena, vjerojatno ljubomorna na Bibi hanum, sve je otkrila Timuru. Kazna je bila da je Bibi hanum morala zauvijek pokrivati glavu i vrat, a graditelj je prije dolaska Timora, pobjegao glavom bez obzira. U dvorištu džamije vidimo i ogroman kameni postament, na kojem je nekada stajao Kuran kojeg smo vidjeli u Taškentu.

U popodnevnim satima posjećujemo kompleks nekropole Timurida Shah i Zinda u kojem su sahranjeni ženski članovi kraljeve obitelji. Kasnije, oko nekropole je nastalo groblje sa 17. 000 grobnica koje pokrivaju staru nekropolu. Ovdje je sahranjen i nećak proroka Muhameda- Muhamed Ibn Abaz. Moram spomenuti, da dok smo razgledavali ovaj kompleks, doživjesmo i uragan. Uspjesmo nekako doći do autobusa, kojim smo krenuli do muzeja, u kojem smo pogledali eksponate i freske iz 1-3 st. poslije Krista, iz doba Kušana (budisti), u nekadašnjem Afrosijabu. To je bio prostor uz rijeku Sijab. Spominje se u zorostraističkim spisima u spomen na državu Sokdijanu, pred 2700 godina. To je dakle bio prostor u kojem su živjeli samo bogati ljudi.

Same freske bile su smještene u palači koja se nekada nalazila na ovom području, a koju su Arapi našli u punom sjaju. Arapi su, na freskama koje su našli u palači, iskopali oči, jer su željeli pokazati da postoji samo jedna vjera, a ne ona u koju se ranije vjerovalo (dakle, da postoji samo muslimanska vjera, a ne i budistička), iz kojeg perioda potječu pronađene freske. Osim fresaka, u sklopu muzeja Afrosijaba, vidjeli smo i novčiće s rupom u sredini, koji su služili i kao nakit, da bi se mogli nositi kao privjesak oko vrata. Među eksponatima, vidjeli smo i kocke za igru- beck geam, te peći (Asurie), u kojima su spaljivali mrtve, odnosno ostavljali njihove kosti.

21.04.2009. U jutarnjim satima, a prije polaska na put prema 320 km udaljenom Taškentu, odlazimo u posjetu Observatoriju Ulug bega koji je pronašao Jatkin 1928. godine. Bio je to prvi observatorij na cijelom istoku i preteča mnogim znanstvenicima u proučavanju Zemlje i svega što je uz to vezano. Ulug beg je bio unuk Timura Velikog. Najviše je vremena provodio sa Bibi hanum. Sa 12 godina, bio je najbolji student u medresi, a sa 15 godina postaje kraljem Samarkanda, sa 17 godina, kada mu umire otac-postaje kraljem cijelog carstva. Kraljem je postao 1411. i vladao je do 1440. kada ga je ubio njegov najstariji sin koji je bio vjerski fanatik, a koji je uništio knjižnicu i zapalio opservatorij.

U observatoriju je sačuvan sekstant-uređaj za mjerenje visine zvijezda i geografske širine. Sam opservatorij je 11 m pod zemljom.  Ulug beg je koristio i teleskop kojim je promatrao položaj zvijezda i kretanje mjeseca, a arapskim je brojevima označavao stupnjeve na sekstantu. Proučavao je i okretanje Zemlje oko Sunca, te je došao do podataka da se okrene za 365 dana, 6 sati, 10 minuta  i 4 sekunde. Prema današnjim mjerilima taj podatak iznosi 365 dana, 6 sati, 9 minuta i 6 sekundi. Ulug beg je koristio znanje Al Horizmi koji je pronašao algoritam i pručavao 0, te Berunya koji je izumio globus.

U popodnevnim satima dolazimo u Taškent. Ponovo smo u hotelu  „Taskent palace“, a popodne obavljamo posljednju kupovinu u robnoj kući blizu našeg hotela i navečer prisustvujemo opernoj predstavi u zgradi opere smještenoj nasuprot hotela.

Eto, tako završava još jedno lijepo i nezaboravno putovanje, praćeno  mišlju i željom za otkrivanjem nekih novih destinacija.