U vremenu od 7.-10. listopada 2010., krećem s mojom od ranije poznatom turističkom agencijom „Burg“, na putovanje u Salsomaggiore-Parma-Mantova.
Po dolasku u autobus, a naročito nakon prvog izlaska iz autobusa, a po dolasku u susjednu nam „deželu“, ustvrđujem da u autobusu ima dosta poznatih lica sa ranijih putovanja, bilo sa Burgom ili nekim drugim agencijama (pri ovom mislim na gđu. Marinku i njenog supruga, s kojima sam 2002. bila na predivnom putovanju u Meksiku, u organizaciji, sada već pokojnog „Martin-toursa“). Pored toga, tu je i moja simpatična gđa. Marica Družetić, sa kojom sam bila u Maroku, kao i gđa. Berend poznata mi sa putovanja Transilvanija-Moldavija, te Češka-Moravska. Ubrzo, svi u autobusu postajemo jedna veća obitelj, jer smo očito zaljubljenici u putovanja. Kao i na svakom putu, većinu putnika čine žene, jer se očito lakše odlučuju za pomaknuti se iz domicilne destinacije od njihovih „slabijih“ polovica.
Ovaj puta, pored kulturno-povijesnih znamenitosti mjesta koje smo posjetili, moja je pozornost bila usmjerena i na život i postupke ljudi. Naime, u svim mjestima koje smo tijekom našeg kratkog puta posjetili, sve djeluje smireno i opušteno. U svakodnevnom radu nema stresa, nema nepotrebne političke konotacije koja prati svakodnevna događanja u zemlji iz koje dolazim.. Vlasnik hotela „Europa“ i „Nacional“ u kojima je smještena naša grupa, prisutan je gotovo 24 sata tijekom dana u tim objektima, imajući smiješak i lijepu riječ, pozdravljajući svakog od gostiju, pomažući konobarima pri podjeli večere, kao i našem vozaču pri okretanju autobusa. Da ne govorim, da konobari pamte narudžbe gostiju. Tako smo gđa. Marica i ja konzumirale prvo večer pivu, a kod druge večere je konobar to već znao i odmah postavio upit:“ Da li želimo pivo?“ Samo komparacije radi, što bi direktor hotela, ili konobar u hotelu u RH napravio? Da li bi postupak direktora i konobara bio isti u RH koja se hvali da je turistička zemlja? Ostavljam čitaocima na razmišljanje……. i vlastitu prosudbu.
U SALSOMAGGIORE stižemo u 16,30 u četvrtak 7. listopada 2010., nakon što smo se prvo provozali kroz samo mjesto, a gdin. Saša nas je upozorio na ono što se isplati pogledati. Ujedno, napomenuo je, da u ovom gradiću ima više hotela i pansiona, nego u cijeloj RH.
Mjesto Salsomagiore se nalazi u sjevernoj Italiji u pokrajini Parma, regiji Emilia Romania koja se nalazi u podnožju Apenina. To je popularan spa centar Voda je veoma slana. Njena temperatura je 16 stupnjeva, a nalazi se na dubini od 1900 m. Voda je bogata natrijem, soli i bromom. Ljekovita je, pa ljudi ovdje dolaze na liječenje dišnih i želučanih problema.
Na centralnom trgu smještena je zgrada „Terme“ koju je projektirao isti arhitekt koji je gradio i palaču u Bankoku. Na samom centralnom trgu u novije je vrijeme napravljena i fontana, koja je u večernjim satima obasjana raznobojnim reflektorima koji vodoskocima daju čaroban izgled (nešto slično kao i Barceloni, samo što ovdje nema muzike). Sam grad je pun krasnog cvijeća, mondenih trgovina i lijepih parkova. U gradu se održavaju filmski festivali, te izbori za miss Italije.
U petak 8. listopada 2010. odlazimo u PARMU. Grad se nalazi u pokrajini Emilia – Romagna, a poznat je po svojoj arhitekturi i bogatoj okolini. Sjedište je sveučilišta-jednog od najstarijih sveučilišta na svijetu. Rječica, zapravo potok Parma, grad dijeli na dva dijela. Grad je dobio ime po etrušćanskom imenu za okrugli štit koji su zvali „Parma“, a ime su usvojili i Rimljani.
To je administrativno sjedište istoimene provincije sa 156.000 stanovnika. Ovdje je i biskupijsko sjedište.
Danas je ovdje važno cestovno i željezničko čvorište između Milana i Bologne. Razvijene su prehrambena, farmaceutska i metalurška industrija, proizvodnja stakla i strojeva, a najpoznatiji proizvod je sir- parmezan koji se proizvodi u cijeloj pokrajini Reggio Emilia. Nadalje Parma je poznata i po svom pršutu (Prosciutto di Parma).
U samom je gradu sjedište dviju jakih multinacionalnih prehrambenih kompanija: Barille (tjestenina) i Parmalata (mljekarska industrija).
Parma je poznata po slikarima: Francesko Mazola, poznatiji kao Parmigianino, te Francesco Areco. To je i grad glazbe. Ovdje je rođen Toscanini, a u gradiću Busseto, blizu Parme, rođen je najpoznatiji talijanski kompozitor opera Giuseppe Verdi.
U samom gradu obišli smo galeriju slika u vojvodskoj palači (Palazzo Vescovile) te posjetili i veoma lijepo kazalište, (teatro Fornese) -izgrađeno od drveta.
Pored navedenog, u Parmi smo obišli katedralu iz 11. st., krstionicu-Battistero (najznačajniji srednjevjekovni spomenik u Italiji), crkvu Sv. Ivana Evanđelista iz 12. st., te najljepšu renesansnu crkvu u Italiji-Santa Maria della Stacata. Stacata znači da je na drvenim šiljcima, građena u obliku grčkog križa u kojoj su grobnice obitelji Fornese i Burbon.
Parma s katedralom i zgradom burze
U subotu 9. listopada 2010. u jutarnjim satima odlazimo u jednu veliku siranu u kojoj se proizvodi čuveni parmezan. Parmigiano-origano je samo onaj sir koji je u konzorciju (između Regio Emilie i Modene). Sama kvaliteta sira ovisi o teritoriju koji je vezan za ispašu krava koje se hrane raznim travama i sijenom. U ovim je krajevima takav sir poznat od 13. st.
U sirani koju smo posjetili, radi 8 radnika (obitelj-majka, njeni sinovi, snahe i unuci). Sam proces proizvodnje sira počinje rano ujutro i mora završiti do 9 sati ujutro. Najatraktivnije dvorane sirane, su dvorane za zrenje, koje traje od 20-24 mjeseca, a sirevi se nalaze prvo u plastičnim, a zatim u metalnim kalupima. U tom periodu sirevi se svakodnevno okreću. Zatim se suše na zraku i stavljaju u skladište (velika prostorija sa regalima-policama u nekoliko desetaka redova na kojima su poslagani sirevi). U toj dvorani ima 10.000 sireva koje roboti, na visokim dizalicama okrenu jedan puta tjedno. Sami sirevi su težine 40 kg jedan, za koji je potrebno 1400 l mlijeka, koje u ovu siranu dolazi sa 26 okolnih poljoprivrednih gospodarstava. Najpoznatiji je sir „Madonina“, nazvan tako po Madoni u Milanskoj katedrali. Pored sira, na ovom se gazdinstvu uzgajaju i svinje, te se u sirani mogu kupiti i razni prehrambeni proizvodi koji se rade od svinja (salamine, razne vrste kobasica, culatello-sličan pršutu, ali slađi od njega i dr.).
Parma-tvornica za izradu parmezana-sušenje sira.jpg
Nakon što smo pogledali proces izrade sira, te pokupovali fine delicije od sira, pršuta, salamina i culleta u prodavaonici sirane, te degustirali fini sir-star jednu i dvije godine, odlazimo u posjetu dvorcima Fontanellato i Soragna.
FONATENELLATO je mali gradić u provinciji Parma, na sjeveru Italije. Leži u ravnici rijeke Po, oko 20 km zapadno od Parme, blizu Piacenze. Grad je poznat po sajmovima (igra glazbe i svjetla, sajam poljoprivrednih proizvoda i sl.). Izvan zidina grada je svetište Majke Božje od krunice iz 18. st.
Na središnjem trgu je dvorac, čija je gradnja započela u 13. st. i dovršena u polovini 15. st. Dvorac je građen kao 4-ro kutna tvrđava okružena kanalom s vodom, kojoj je pristup osiguran preko pokretnog mosta. Do 1948. dvorac je bio u vlasništvu obitelji San Vitale, kada je zadnji grof dvorac prodao općini, dok je drugi dio, u kojem su nekada bile konjušnice i druge gospodarske zgrade, prodan privatnom vlasniku.
Veliku vrijednost dvorca predstavlja objedinjavanje 6. stoljetne povijesti. Kule, unutar kojih su viseći vrtovi, arkadama okružuju unutarnje dvorište dvorca. Sobe unutar dvorca, ukrašene su divnim slikama, a podovi keramičkim pločicama iz 15. st. koje su još uvijek u tako dobrom stanju, kao i u vrijeme same gradnje., Između ostalog, u dvorcu smo vidjeli i sobu u kojoj je smješteno lutkarsko kazalište, kao i dvoranu sa slikama predaka. Karakteristika slika u toj dvorani je, da su likovi na slikama gotovo identični. To je zato što u ono vrijeme nije bilo fotografija, te su slike napravljene po uzoru na jednu osobu, tako da „preci“ veoma liče jedan na drugog.
Kako se obitelj postepeno povećavala, to im je bilo potrebno i više prostora, tako da su se proširili i na dio prizemlja u kojem su nekada bile služinske sobe. Taj dio je također oslikan lijepim freskama. Međutim, u vrijeme kuge, koja je u srednjem vijeku zahvatila i ovo područje, ti zidovi su bilo okrečeni vapnom, koje je kasnije djelomično ostrugano, tako da su na zidovima vidljivi ostaci nekadašnjih fresaka.
U dijelu prizemlja dvorca je i soba bez prozora, odnosno, u istoj postoji samo jedan lažni prozor. Soba je okruglog oblika, a njene zidove prekrasno je oslikao Parmigianino kada je imao samo 20 godina.
U trećem dijelu dvorca, do kojeg se dolazi prolaskom kroz dvorište na kojem su viseći vrtovi i kroz čije se kule u kanalu koji okružuje dvorac mogu nazrijeti prilično velike ribe, nalazi se soba sa optičkom kamerom putem koje su kroz zrcala i prizme mogli pratiti sve što se dešava izvan dvorca. Danas je dvorac muzej namijenjen posjetiocima, a ulaz u isti plaća se 6,50 eura.
Iza posjeta dvorcu Fontanelato odlazimo do gradića SORAGNE, u kojem je veliko kazalište, ogromna koncertna dvorana i sinagoga koja je danas pretvorena u muzej. Prvo malo razgledavamo gradić, slikamo se, i odlazimo na ručak u jedan fini, ali poprilično skup restoran, te tako prikraćujemo vrijeme do popodnevnog otvaranja dvorca u 15,00 sati
Oko 15,00 sati dolazimo do dvorca obitelji Lupi di Soragna. Dio dvorca uređen je kao muzej i dostupan posjetiocima, a ulaz u isti se plaća 6,50 eura. U drugom dijelu dvorca, još uvijek stanuje jedan od potomaka obitelji Lupi. U ovaj dvorac na odmor dolazi i engleska kraljica.
Sam dvorac je kvadratnog oblika sa četiri kule koje su izgrađene 1542., dok je u srednjem vijeku dvorac sa sve četiri strane bio okružen jarkom. Danas je to krasna rezidencija, bogata umjetničkim slikama Beninia (slikara mrtve prirode), Facchinia i dr., namještajem, tapiserijama, freskama i štukaturom.
Kad već govorimo o namještaju, interesantno je da su kreveti u sobama, ne samo ovog, već u većini dvoraca, pretežito mali. Do sada sam bila uvjerena da je to stoga što su ljudi bili srednje visine, pa su i kreveti bili takvi. No, Saša nam je ispričao da su ljudi spavali u polu ležećem položaju. Odnosno da su više sjedili, nego ležali i to zato jer je većina od njih imala herniju, a drugi razlog takvom načinu spavanja bio je da nisu željeli spavati u vodoravnom položaju koji su smatrali „položajem mrtvaca“.
Eto, čovjek koliko je god star, i koliko je dvoraca, kao moja malenkost, vidio u svom životu, uvijek još nešto novog nauči i saznaje na putovanjima.
Uz dvorac je prekrasan park s rijetkim drvećem, kipovima i malim jezerom.
Interesantnog datuma tj. 10. 10. 2010. u nedjelju, naše kratko putovanje približava se kraju. Nakon doručka odlazimo u 60-setak km udaljenu Mantovu. Usput, premda nije u programu, ali kao mali poklon, gdin. Saša nas vodi u obližnji dvorac Colorno. To je nekada bila ljetna rezidencija potomaka francuskog kralja Luja XVI. Poznata je pod imenom „burbonski Versailles“. Opljačkana od strane Savojaca kada su došli na vlast, a koji su sav namještaj, slike, tapiserije, pa čak i fontane iz vrta odnijeli u papinsku palaču Quirinal u Rim. Sada se unutrašnjost dvorca obnavlja, a izvan dvorca je uređen prekrasan park, koji nalikuje parku ispred dvorca Versailles. Ovdje koristimo malo slobodnog vremena za slikanje, a usput obilazimo i prigodan sajam koji je smješten ispred dvorca.
Oko 11 sati prije podne dolazimo u MANTOVU. Po izlasku iz autobusa, odlazimo na razgled krasnog parka sa spomenikom pjesniku Vergiliu koji je ovdje rođen. Iza toga, odlazimo u posjetu kući Rigoleta, crkvi Sv. Andrije, katedrali i duždevoj palači (Pallazo Ducale), čiji je muzejski postav prepun krasnih slika, tapiserija i fresaka. U duždevoj palači, u koju smo ušli individualno, tek oko 12,30, jer je tada bila otvorena, uz napomenu da se ulaz plaća 6 eura, dok osobe starije od 65 godina ne plaćaju ulaz, vidjela sam u jednoj, vjerojatno nekada plesnoj sali s krasnim freskama po zidovima i na stropu, dva kamina, koji su napravljeni kao špilja. Vrlo interesantno, jer koliko sam do sada obišla tih starih dvoraca, po raznim dijelovima svijeta nigdje nešto slično, bar što se tiče kamina, nisam vidjela.
Mantova se nalazi u sjeverno talijanskoj provinciji, regija Lomdardija, te ima oko 70.000 stanovnika. Značajno je poljoprivredno, industrijsko i kulturno središte. Za mjesto je značajna proizvodnja poljoprivrednih strojeva, obuće i igračaka. Grad je smješten na rijeci Mincio, koja utječe u rijeku Po.
Mantova je veoma lijep grad, koji me očarao svojom smirenošću i krasnim trgovima, koji se „prelijevaju“ jedan u drugi, a na kojima, barem nedjeljom, sve vrvi od publike koja ili sjedi u kafićima i finim restoranima, ili je jednostavno u „muvingu“, kao što su mnogobrojni turisti, koji posjećuju ovaj lijepi grad. Ovdje kupujem tortu, specijalitet ovog grada. Torta je od prhkog tijesta, sušenog, u kojem su komadići mandula i oraha. Nije nešto naročito, no, mora se probati.
Eto i ovo kratko, ali lijepo putovanje, približilo se kraju. Ponavlja se stara uzrečica „sve što je lijepo, kratko traje“. Polako se vraćamo u sivu svakodnevicu, naše lijepe zemlje, čiju ljepotu znaju cijeniti stranci, dok ju domaći, i to oni koji rukovode zemljom, kao i njenim glavnim gradom, nažalost sistematski uništavaju.
Uistinu, svaki puta kada se vraćam s puta konstatiram da bi trebalo uvesti više reda, poglavito kulture u ovo naše podneblje. Ne želim pri tome reći da i u našoj zemlji nema finih i kulturnih ljudi, no takvi, kao da predstavljaju balast u našem društvu, a njihovo ponašanje i postupci su podvrgnuti kritici tzv. suvremenog i mondenog društva.
No, čovjek živi u nadi, pa tako i ja, nadajući se boljim i ljepšim danima u kojima će i u našoj zemlji doći do izražaja i procvata njeno kulturno i prirodno blago, za koje se „usrdno“ nadam da neće biti potpuno uništeno.