U ljeto 2000. godine, nakon 20 godina, ponovo se vraćam lijepoj sjeverno-afričkoj zemlji TUNISU, koji posjećujem u vremenu od 24. 07. do 31. 07.
Sa autobusnog kolodvora u Zagrebu krećemo put Ljubljane, konkretno zračne luke Brnik, s kojeg polijećemo u 20,50 prema Tunisu u koji dolazimo po lokalnom vremenu u 21.35. Lokalno vrijeme Tunisa je – 1 sat od vremena u Hrvatskoj.
Autobusom odlazimo na jug zemlje, u mjesto Hammamet, koje je 65 km udaljeno od Tunisa. Smješteni smo u hotelu „Safa“(3*).
Drugi dan, tj. 25. 07. budimo se već u 5,30, a nakon sat vremena odlazimo klimatiziranim landroverima na trodnevni safari u Saharu.
Pri izlasku, vodič nam govori da je Hammamet veliko gradilište. Gradi se 42 nova hotela, čija je vrijednost milijardu $. Najluksuzniji hotel u ovom gradiću je „Hazdurbal“ s apartmanima od 300 m i u kojem noćenje košta 2000 $. Prolazimo pored žutih taxija koji voze na manje udaljenosti i prilično su jeftini (početna vožnja po danu je 250 milima, a noću 350 milima). Ukoliko je taxi marke mercedes, vožnja je skuplja. Tako npr. od našeg hotela „Safa“ do centra Hammameta, tj. za razdaljinu od 9 km, vožnja košta od 3,50 do 4 TD.
Pored običnih, postoje i „l u a ž“- liijski kolektivni taxiji koji voze između gradova (bijeli su sa crvenim linijama u sredini).
Novčana jedinica zemlje je: tuniski dinar. 1 TD = 6,3 kn; 100 DM = 63 TD; 100 $ = 133 TD.
Tuniski se dinar dijeli na 1000 milima.
Na safariju, koji je trajao 3 dana, prošli smo 1250 km. Na našem putu se vozimo glavnom cestom koja vodi prema drugoj afričkoj zemlji-Libiji. Prvi dan našeg puta prelazimo oko 400 km i vozimo se do Matmate, sa čestim usputnim zadržavanjem.
Naša prva stanica je u EL JAMU. To je rimski grad u kojem je lijepi amfiteatar koji može primiti do 27.000 posjetitelja. Tu se održavaju glazbene i dramske predstave. Arapski naziv za ovaj grad je DIZDUS. Nedaleko od ovog je još jedan anfiteatar, no taj je u ruševinama.
Nakon El Jama odlazimo u 6 km udaljen SFAX, koji je drugi po veličini grad u Tunisu. Grad ima 2 miliona stanovnika. Centar je proizvodnje soli. Medina=stari dio grada. Svaka medina se dijeli na tržnice-sukove (nekada je posebno bio suk za hranu, za obuću, odjeću, kovane proizvode i sl.), dok je na današnjim sukovima sve pomiješano.
Na putu do restorana gdje ručamo, kupujemo „šeše“(=rubac) kao od Jasera Arafata za glavu po 3 TD, halvu po 2,25 TD, predmete od maslinova drva i predmete od srebra, te odlazimo u jednu trgovinu u kojoj se kupuju predmeti od srebra za vjenčanja. Takvi se predmeti cijene više od zlata.
U Sfaxu je i rafinerija fosfata. To je ptičji izmet koji se nalazi na isušenim slanim jezerima.
Dolazimo i do mjesta MAHRES u kojem je kostur kita, dugačak 15 m, uz koji se i slikamo.
Na ovom putu prvo prolazimo kroz područje vinograda-na sjeveru zemlje, nakon toga u dužini 250 km je područje na kojem su zasađene masline, nakon toga je stepa u kojoj nailazimo na grmove trave (zovu se halfe), koja se koristi kao sirovina za papir, te iza toga slijedi pustinja.
U dijelu zasađenom maslinama, uz svaku maslinu vidimo mali nasip visine 1 m, koji služi da se ne razlijeva voda, te da natopi maslinu. Stabla su pravilno raspoređena, a zemlja ispod njih se redovno čisti od lišća, pa nema opasnosti od požara.
Putem uz cestu vidimo stabla eukaliptuse, koji su pred 150 godina doneseni iz Australije, te kaktuse, koji su doneseni iz Latinske Amerike, a služe da zemlju sačuvaju od erozije.
Prolazimo i kroz jedno malo mjesto koje ima samo 100 stanovnika, ali 40 mesnica. Taj broj mesnica je zbog putnika koji prolaze ovim krajem. Karakteristično je da mesnice nemaju frižidere, već se ono što se zakolje, odmah proda. Oznaka za mesnicu je obješena neoguljena glava krave ili teleta (ukoliko se prodaje teleće meso), odnosno deve, ili koža ovce ( ako se prodaje devino meso ili ovčetina).
Dolazimo do primorske oaze sa mjestom GABES koje ima 100.000 stanovnika. Na tržnici ovog grada kupuje se kana (to je drvo čije se lišće melje u prah, pa se s tom smjesom boji kosa). Na tržnici se prodaju i razni začini, kristali pustinjske ruže, te obrađene kože od ovaca i teladi koje koštaju od 8-12 TD.
Dolazimo i do mjesta MATMATA-berberskog naselja u kojem se život odvija pod zemljom. Posjetili smo i jednu berbersku kuću, te nam je tom prilikom naš vodič, sada pok. Srećko Capan, malo pričao o berberima.
Berberi su prastanovnici sjeverne Afrike. Postoje priče da su došli iz Indije, dok neki kažu da su došli iz Saudijeke Arabije, a neki navode da su došli iz Engleske. Berberi su nomadski narod koji je išao sa stadima u traženju plodnog tla. To tlo našli su pred 3.500 do 4.000 godina u sjevernoj Africi. Naziv su im dali Rimljani, a označavao je sve one koji su živjeli izvan Rimskog carstva.
Marokanski kralj Hasan II pred nekoliko ih je godina priznao kao narod. Uglavnom svi su ih tjerali prema brdima. Kralj Hasan je uveo berberski jezik u škole, te kanal na TV-u na berberskom jeziku. U Tunisu 5-8% stanovnika čine berberi. Žive pod zemljom radi klimatskih uvjeta. Naime, u ovim krajevima temperatura ljeti zna biti i viša od 50˚C, a po zimi noću oko 0˚C. Pored toga, glina je zemlja koja se lako dube, pa je to pogodno tlo za gradnju kuća pod zemljom. Bića koja žive pod zemljom nazivaju se trogloditi. Kuće pod zemljom mogu sagradititi za 2-3 mjeseca. Dvorište u takvim kućama je nagnuto, tako da se voda slijeva. Svake se godine učvršćuju vapnom. U kućama nemaju struje, ali neke od kuća imaju i TV antene. Na dvorištima takvih kuća su bunari u kojima se voda filtrira preko pijeska. Berberi žive od malo žita, nešto maslina, nekoliko ovaca i kokoši koje imaju za svoje potrebe. Danas sve više traže bolji život. Tako i najmanje berbersko selo danas ima svoju školu. Berberski jezik nije priznat kao jezik, ali se bori za postizanje kulturnog identiteta.
Starije berberske žene imaju tetovaže na licu i rukama kojima je funkcija da ih štiti od zla. One kanom mažu dlanove i tabane. Korijenje koriste za pranje zubi, a minerale kao šampon za pranje kose. Od trave halfe prave prostirke i papir. Podižu šatore koji se rade od devine dlake. U anforama drže začine i ulje.
U Tunisu postoje 3 vrste oaza. To su primorske sa sjedištem u Gabesu; pustinjske u Druzu i Zafrane, te planinske u Chebibi i Temerzi.
Oaza znači život u pustinjskom kraju. U Gabesu je bilo ishodište karavana koje su išle u crnu Afriku. U oazama se proizvodi voće kao što su: datulje, lubenice, jabuke, te hrana. Ima 40 vrsta palmi datulja koje treba mnogo zalijevati. Palme cvatu do 5 godina starosti, a mogu živjeti od 80-100 godina. Pored vjetra i ljudi, koji se penju na stabla datulja, oplođuju ih ručno, obrezuju i beru njihove plodove. Berba datulja odvija se od oktobra do veljače. Drvo datulje koristi se kao građevni materijal, deve jedu njeno lišće, a od plodova palme se radi palmino vino. Dakle, radi se o biljci koja je u potpunosti iskorištena.
Nadalje, na jednom od čestih pauza u malim putinjskim kafićima, vodič nas upoznaje s dijelovima krajolika kroz koji prolazimo. Tako nam je pričao i o pustinji SAHARI. Riječ „sahara“ na arapskom znači pustinja. Sama pustinja je svojom površinom veća nego Europa. U pustinjama živi oko 1,5 mlrd ljudi. Pustinje se šire radi erozija prouzrokovanih vodom i vjetrom. Pred mnogo miliona godina, pustinja Sahara je u cijeloj svojoj površini bila zelena. Naš vodič nam je rekao da kada bi netko dao 300 miliona kubika vode, da bi Sahara ponovo bila zelena. U Sahari se na dubini od 7-8 km nalaze najveći izvori fosilnih voda. Tunis ima 1/5 teritorija pod Saharom. Dine su visoke 10-15 m. Godišnje ih zamete pustinjski vjetar, te se one pomiču. Stoga se rade ograde od palminih grana uz pojedina mjesta da dine ne bi zatrpale krasane asfaltirane ceste koje prolaze kroz pustinju. Da se spriječi širenje Sahare, sade se kaktusi, mimoze i sl. kulture koje zadržavaju pijesak.
Dolazimo do samog ruba Sahare. Temperatura je 45˚C. Vozimo se preko mjesta Temerza, gdje su kuće ukopane u stijene u dužini od 15 km, te dolazimo do pustinjske oaze DOUZ. To su vrata Sahare. Ovdje se kupuju cipele i natikače od devine kože po 10-18 TD. Odjeća koja se nosi, boje je pijeska. Dolazimo i do mjesta Zafrane u kojem oni članovi naše grupe koji to žele, i koji su taj „užitak“ posebno i platili, jašu na devama (kamilama).
Ovom prilikom naš vodič nam nešto priča o devama tj. kamilama koje nose svoje mlado 10- 15 mjeseci. Deve su na početku bijele, a kasnije postaju smeđe. Daju meso, koje je veoma ukusno, bez holesterola, a kg tog mesa košta 8-10 TD. Tijekom našeg boravka u Tunisu probali smo i devino meso, koje je zaista veoma ukusno, napravljeno na saft i slično je veprovini. Deva daje i mlijeko. Njena koža se upotrebljava za izradu torbi i cipela (šlapa), a njena dlaka za izradu šatora. Deve nose teret od 150-200 kg. Mogu izdržati 3 tjedna bez vode i 2 mjeseca bez hrane. Grba deve je puna masnoća. Može živjeti 45 godina, a cijene je 800 do 1000 TD. Muške kamile služe za potrebe turizma, dok se ženske upotrebljavaju u poljoprivredi.
Eto, vidimo, kako i u životinjskom svijetu muški bolje prolaze.
Na našem putu kroz pustinju prelazimo preko isušenog slanog jezera i dolazimo u TOZEUR, gdje posjećujemo mali zoološki vrt. Posebnost ovog mjesta su zgrade izgrađene od cigli, koje lome sunčeve zrake. Ovdje Berberke umjesto plave i ljubičaste nošnje, nose crne halje. Udane žene na toj halji imaju plavi, a neudane bijeli pojas.
Dolazimo do gradića NEFTA, koji je udaljen 35 km od Alžira, a sastoji se od dvije oaze, od kojih je jedna na rupi Corbe.
U večernjim satima, nakon smještaja u hotel Neftus(3*) odlazimo na kraći izlet, u trajanju od dva sata, na kojem smo vidjeli brdo u obliku deve koja leži. Đipovima smo se vozili po dinama, te vidjeli scenografiju za snimanje filma „Ratovi zvijezda“. Na kraju tog izleta, prisustvovali smo prekrasnom zalasku sunca u pustinji. Cijena izleta bila je 15 TD.
U Nefti se društveni život odvija na ulici. Normalno je, da se tu nalaze samo muškarci koji sjede i promatraju tko prolazi ulicom, te usput kartaju.
Tijekom večeri, u našem smo hotelu prisustvovali i jednom vjenčanju. To je bio povod da nam je vodič ispričao nešto o ženidbenim običajima. Dakle, običaj je da se godinu dana prije samog čina vjenčanja dogovore o vjenčanju. Ukoliko se radi o siromašnom bračnom paru, tada se vjenčanje priređuje u kući, a ukoliko su bogatiji, vjenčanje priređuju u hotelu, ovisno o kategoriji. U luksuznom hotelu, mladoženja plaća stolac 40 TD po osobi. Ovdje se na svadbenoj svečanosti ne jede. Svečanost započinje oko 22,00 sata uvečer, te traje do 01,00 iza ponoći. Svatovi, kojih zna nekada biti i do 1000 osoba, služe se vodom i čajem, te coca colom. Alkohol se ne pije, osim u slučajevima kada se kriomice unese na svečanost. Mladenci sjede na počasnom mjestu, primaju čestitke i darove, a gosti plešu u grupama i to muški posebno i žene posebno.
Dana 27. 07. dižemo se veoma rano, već u 5,30, da bi nakon doručka u 6,30 pošli na put prema Hammametu, udaljenom 500 km. Vraćamo se preko Tozeura, prelazimo manje slano jezero i dolazimo u oazu CHEBIKA. Stara Chebika pod nazivom Ad Speculum i Temerza-Ad tures bile su granice Rimskog carstva. Odavde, do alžirske granice ima samo 2 km. Penjemo se na stijenu i dolazimo do izvora vode. Iznad kanjona je oaza u kojoj su mali slapovi. Tu se prodaju fosili puževa i razni kristali. Vozimo se do jednog luksuznog hotela, u kojem pijemo kavu. Hotel ima i bazen sa čije se terase vidi stara Temerza.
Uz alžirsku granicu vozimo se 1,5 do Gafse. Usput prolazimo kroz dva mjesta u kojem se nalaze rudnici fosfata. Ovdje je i jedan civilni aerodrom, kojih općenito u Tunisu ima 7-8. Aerodrom u Gafsi je izgrađen samo zbog 3-4 leta koja se godišnje organiziraju za hodočašće u Meku, u Saudi Arabiji.
Ručamo u jednom restoranu blizu kojeg je samoposluga u kojoj kupujemo sirupe od ruže, badema i malina iz kojih se radi veoma fini osvježavajući sok kojeg je baza limunada, pa se doda sirup od ruže, badema ili maline, pistacije i mineralna voda bez CO2.
Prolazmo kroz kraj El Hama. Hama = voda, pa otuda i naziv grada Hamamet, koji leži na izvorima vode. Voda se hladi prije nego se pusti u pustinju putem kanala za navodnjavanje. U ovom su gradu izvori termalne vode.
Naš nas put dalje vodi do KEROUANA- četvrtog muslimanskog mjesta na svijetu (1. Meka; 2. Medina; 3. Jeruzalem i 4. Kerouan).
Kroz ovaj su grad prolazile razne vojske i narodi koji su tu zaustavljeni (Berberi, Feničani, Rimljani u 2. st. poslije Krista). Nakon toga je prevladavala kršćanska religija po cijeloj sjevernoj Africi. Godine 311., za vrijeme cara Konstantina, kršćanska je službena religija Rima. Nakon toga, u te krajeve dolaze Bizantinci, te vandali. Od 4. st. grade se velike kršćanske crkve.
Godine 660, tj. 40 godina nakon smrti proroka Muhameda kreću veliki vojni pohodi, koji se zaustavljaju u Kerouanu. Grade se r i b a t i – manastiri. Muslimanstvo se počinje širiti od 666. godine, a 711. prelaze preko Gibraltara u Europu, 723. godine ih zaustavljaju Francuzi.
Na početku grada su rezervoari za vodu koja je akvaduktima dovodi sa izvora pitke vode, udaljenih odavde 40 km.
Do 12. st grad je bio gl. grad Tunisa, kada dinastija Hafoida, glavni grad prenosi u Tunis. Ovdje vrijedi pravilo da ukoliko 7 godina zaredom dolaziš u Kerouan, smatra se kao da si bio u Meki na hadžiluku. Dakle, postaješ „sveti čovjek“.
U gradu su interesantni i nadgrobni spomenici koji su jedino na ovom mjestu izgrađeni u obliku minareta. Sam grad opasuju zidine, dužine 4,5 km.
U gradu je i najstarija džamija, napravljena u 9. st. Minaret je napravljen kao kula, jer je to nekada bila neprijateljska religija. Unutrašnjost džamije popločana je mramornim pločama i ima 800 mramornih kipova. Džamija je nagnuta prema sredini, gdje teče pitka voda. Matrijal za gradnju džamije uzet je iz rimskih amfiteatara.
U ovom smo gradu posjetili tvornicu za izradu tepiha. To je u stvari zadruga. Tako nam vodič kaže da postoje dva tipa izrade tepiha. To su: keruanski ručni rad s berberskim motivima i klasični. Cijene tepiha ne određuju se po veličini, već po broju čvorova, a kreću se od 700 DM (oko 350 eura), na više. Mali svileni tepih koji služi za molitvu, a može biti i kao ukras na zidu sa arapskim motivima, košta 700 DM.
Na putu do Hammameta, stali smo u jednoj mesnici, u kojoj kupujemo devin but, koji nam je priređen u saftu s rižom za večeru 28. 07. Mogu reći da je devino meso veoma ukusno i kako sam već i naprijed spomenula, slično je veprovini.
Dana 28. 07. 2000. kupamo se i odmaramo na plaži i hotelskom bazenu našeg hotela „Safa“ u Hammametu, a 29. 07. odlazimo na cjelodnevni izlet u Tunis s posjetom muzeju mozaika-Bardo, Kartagi i Sidi Bou Saidu.
Sam grad Tunis ima 2 miliona stanovnika, dok je krajem 19. st. imao 15.-20.000. Okružen je slanim jezerima, koja su nekada bila more. U gradu prevladava arapski tip džamija koje su četvrtastog oblika. Tunis ima dvije luke, jednu na moru i jednu u gradu. Stanovnici Tunisa su do kraja 19. st. živjeli u Medini, a nakon toga život se širi i izvan starog dijela grada (tzv.medine).
Osnovne gospodarske grane zemlje su: poljoprivreda i turizam. U zemlji je 300-350 km zasađeno maslinama. Ima 60 miliona maslina i peti su na svijetu po proivodnji te kulture. Pored maslina, uz cestu se nalaze stabla eukaliptusa koja su pred 150 godina donesena iz Australije, te kaktusa koji su doneseni iz Latinske Amerike. Poznate su i smokve koje zovu „fiket di Indija“ od kojih rade „bouhu“ tj. rakiju jačine 36 gradi.
U Tunisu 1000 ha plodnog tla nestaje zbog erozije prouzrokovane velikim kišama. Najplodniji dio zemlje je poluotok Cap Bon, na kojem padne do 700 mm kiše, dok na jugu padne samo 100 mm kiše. Na ovom poluotoku ima agruma (mandarina, limuna i naranđi).
Temperature ljeti su od 35 do 50˚C. Tako je u Kerouanu, dana 26. 07. 2000. bilo 51˚C, dok se dana 27.07., kada su naše malenkosti posjetile taj grad, temperatura „snizila“ na „ samo“ + 43˚C. Međutim, te se temperature dadu lakše izdržati, jer se radi o suhim vrućinama, bez vlage. Na sjeveru, zimi su temperature od 20-22˚C danju, dok se noću znaju spustiti i do 0˚C. Posljednji snijeg u ovim je krajevima pao pred 25 godina, dakle negdje 1975. godine .
S obzirom na klimu, Tunižani žanju žito u maju. Kada smo posjetili Tunis bila je sezona berbe smokava, dok je 15 dana iza toga bila sezona berbe grožđa. Cijelu zimu stanovnici zemlje imaju sve povrće i voće. Godišnje proizvedu 450 ha vina. Mošt, s obzirom na klimatske uvjete sazrijeva za 2 dana. Vina nisu trajna, ali su dobra za piće i mogu se čuvati samo dvije do tri godine. U ove krajeve prva su vina donijeli Feničani, zatim Rimljani, a kasnije Francuzi.
Vezano uz planine napominjem da je najveće brdo u zemlji na 1540 m uz dio lanca Atlas gorja, koje se nalazi u blizini alžirske granice.
Glede životinjskog svijeta, naš nam vodič kaže da je najveća životinja ovih krajeva divlja svinja, a najljepša gazela, dok je zadnji lav na ovom području viđen pred 100 godina.
Vezano uz rudno bogatstvo zemlje, stanovnici zemlje imaju dovoljno nafte i plina da pokriju svoje potrebe, dok su najveće rudno bogatstvo fosfati.
U arhitekturi prevladava arapski način gradnje kuća s valjkastim ili kupolastim krovovima, a tako ih grade stoga da bi se toplina lakše raspršila.
U zemlji nema rijeka, već samo suha korita tzv. v a d e na kojima su sagradili brane.
Vezano uz pitanja školstva, u zemlji postoje osnovne škole u koje idu djeca s navršenih 6-7 godina., a one traju 6 godina. Iza toga idu u srednju školu i na fakultet. Na fakultetima u Tunisu, Sfaxu i Kerouanu studira 100.000 ljudi. Sva se djeca školuju. U gradovima obično imaju po 2-3 djetata, a na selu 5-6 djece.
Vojni rok traje godinu dana i obavezan je za sve.
Minimalna plaća u zemlji je 120 TD. Konobari i recepcionari zarađuju 250 TD; učitelji i policija 450 TD; profesori na školama 600 TD, a na fakultetima i doktori zarađuju od 800-900 TD. Liječnici u privatnim poliklinikama zarađuju i više od 1000 TD.
Što se tiče cijena osnovnih živežnih namirnica 2000,-te godine cijena kruha bila je 180 milima, vode 350 milima, a govedskog mesa 6-7 TD.
U vrijeme kada sam 2000. godine, ponovo nakon 20 godina posjetila ovu zemlju, predsjednik države bio je Ben Ali, koji je bio veoma zaslužan za promociju turizma. Tako je u zemlji bilo uređeno da se 20 godina ne moraju vraćati krediti, tj. ne vraća se glavnica, već samo kamati. U zemlji 250.000 ljudi radi u turizmu, a jedan milion ljudi živi od turizma. Godišnje imaju 5-6 miliona turista, a od turizma ostvare 35 milijardi $. Najznačajnija turistička mjesta u zemlji su Hamammet, otok Jerba, Souss i Tabark, blizu granice s Alžirom gdje je koraljna obala na površini 120 m² .
Naš Srećko nas upoznaje i sa jelom Tunižana. Tako kaže da godišnje pojedu oko 10 kg ribe po stanovniku. Poznato jelo je b r i k. To je jaje s mozgom i krumpirom. Jedu i razne salate s ljutim umacima. Za glavno jelo jedu „kus kus“ -jušnato jelo s povrćem, žitaricama i mesom. Karakteristično jelo je i salata „mechula“ (prepečeni kruh i zelena paprika). Od slatkiša jedu razne vrste, na bazi sezama i meda.
Piju čaj od mente i vodu koja se kupuje u bocama, a može biti s Co2 ili bez njega.
Puše nargile u kojima je posebno preparirani duhan koji se hladi.
Što se tiče životnog vijeka ljudi ranije su živjeli 49, a sada 70 godina i to stoga, jer pred 40-setak godina nije bilo zdravstvene zaštite. Život ljudi vezan je uz tunisku muslimansku tradiciju. Tako vrijede stroga pravila ponašanja. Mladi se rijetko drže za ruke, poštuju roditelje i žive sa njima jer smatraju da od njih mogu mnoge mudrosti naučiti.
U zemlji je veoma mnoguo učinjeno na emancipaciji žena, koje sada, za razliku od recimo 80-setih godina 20. st. mogu biti ministri, kapetani, raditi na carini, biti pomoćno osoblje u hotelima i sl. Ovdje vidimo razliku prema većini arapskih zemalja, u kojima su svi takvi poslovi namijenjeni muškarcima.
Iz Tunisa odlazimo u 8 km udaljen muzej BARDO. Sagradili su ga turski begovi pred 250 godina, a u nekadašnjem turskom haremu čuvaju se najljepši primjerci mozaika iz cijelog Tunisa. Naš vodič nam priča da se ekipa mozaista sastojala od 4 čovjeka. Jedan je nacrtao neku priču iz mitologije. Drugi je birao kamenčiće, treći je te kamenčiće lijepio, a četvrti je polirao. Takav mozaik postavljao se u blagovaone. Mozaici su pred stotinjak godina preneseni u begov harem. Iako su 2000 godina bili pod zemljom i nisu uništeni, dolaskom na svijetlo dana, počinju se uništavati zbog vlage.
Odlazimo put KARTAGE-rezidencijalno mjesto pod zaštitom UNESCO-a. Sam naziv dolazi od stare feničke riječi „cartage“(kartaž= mali grad). U 5. st. pr. Kr. Kartaga je imala 1/2 miliona stanovnika, te je bila najveći grad na Mediteranu. Imala je trgovačku luku od 140 brodova i ratnu luku-okruglog oblika. Nekada se iz sjeverne Afrike sve izvozilo u Rim (grožđe, ulje, žito i sl.).
U 4. st., kršćanstvo je zabranjeno. Pronađeni su sarkofazi „tofeti“ u kojima je pronađen pepeo djece koja su spaljena i žrtvovana bogovima. U to vrijeme, bogomolje se grade pod zemljom. Kršćanstvo je dozvoljeno tek 311. Milanskim ediktom, te se od tog vremena bogomolje grade nad zemljom. Od 660, tj 40 godina nakon smrti proroka Muhameda, njegovi sljedbenici šire islam prema Europi. Tarik Menzijat 711. dovodi islam u Španjolsku.
Nakon širenja Rima dolazi do punskih ratova. U II punskom ratu Hanibal poduzima veliki pohod na Rim. (Poznata je izreka „Hanibal ante portas“). Međutim, nedostajala mu je logistička podrška. Rimljani su spalili Kartagu i posuli solju da više ništa tamo ne izraste.
Nakon Kartage odlazimo put SIDI BOU SAIDA (Sidi=dobar; bou = gospodin i said= Srećko). To je prekrasno mjesto u kojem su umejtnici i pjesnici našli svoj raj. Karakteriziraju ga bijele zgrade s plavim prozorima i vratima.
U mjestu je maurska kavana, stara 200 godina u kojoj se pije kava i čaj s pinjolima.
Posjetili smo i centar HAMAMMETA-mjesta koje leži na izvorima vode Od našeg je hotela udaljeno 9 km, te smo za odlazak koristili taxi koji smo za tu razdaljinu platili 3,5 do 4 TD. Sam grad ima lijepu tvrđu-medinu u sastavu koje je tržnica. U večernjim smo satima bili u jednom zgodnom discu na otvorenom prostoru na kojem je svirala latino glazba, tako da smo Nataša, Blanka, Ana i ja ostale do 3 ujutro, provevši jednu simpatičnu, zabavnu večer, tijekom koje smo se, za ovaj puta, oprostili od ove lijepe zemlje.