Prvo kratko putovanje ove godine odvelo je, moju malenkost, pobornika dužih putovanja, poglavito po azijskim zemljama, ovaj puta do dijela ravne Slavonije u kojem nisam do sada bila. Kako to uvijek biva i kod mene je, što se ovakvih putovanja tiče prevladavala uzrečica: „To je tu blizu, to imam vremena vidjeti i kasnije!“
Pretraživanje po internetu dovelo me je do putničke agencije „Media turist“ i simpatičnog dvodnevnog aranžama pod nazivom:“Gastro Baranja“. Vrlo zgodan sadržaj programa i još jedan veliki plus u istom -posjet Parku prirode „Kopački rit“. Dakle, krajem rujna uplaćujem navedeni dvodnevni aranžman,veseleći se već i samoj pomisli na malo, ali slatko putovanje koje će uslijediti polovinom listopada. Po straom običaju na put idem sama, jer suprug kaže da je to sve prošao sa svojim društvom računovođa, a sin da će to proći jednog dana sa svojim društvom.
I tako, dolazi i ta subota 14. listopada kada uz simpa vodstvo vodiča Tomice i vozača Ivice u svježe jutro krećemo sa autobusnog kolodvora u smjeru Osijeka. Po starom običaju na putu je puno više žena, nego muškaraca. Upoznajem se sa simpatičnom gđom. Vanjom koja sjedi do mene u autobusu. Saznajem da je iz Zadra i po zanimanju liječnik-anesteziolog u mirovini. Malo-pomalo saznajem da gospođa sa skijanja pozna mog supruga, kao i većinu planinarskog društva, koje se osim planinarenja bavilo i skijanjem. Eto, kako je svijet mali.
Putem do Slavonskog Broda prati nas prilično gusta magla. Jednoličnu vožnju autoputom prekida povremeno glas našeg vodiča koji nam iznosi neke zanimljive podatke o mjestima i ličnostima značajnim za pojedina mjesta pored kojih prolazimo. Tako nam kaže, između ostalog, da je u Pakracu bila prva kovnica novca, da se u kapeli sv. Lovre u Požegi nalaze vrlo lijepe gotičke freske, jedne od najstarijih u RH, te da je u kripti te kapele u 17 st. pokopan jedan gostioničar. Normalno, da smo se zapitali zašto, znajući da se u vjerskim objektima prvenstveno pokapaju biskupi i značajniji crkveni velikodostojnici ?! Odgovor je ubrzo uslijedio: Zato jer je dotični švercao vino za franjevce, te su mu se odužili pokopavši ga u kapeli.
Osim toga, naš simpa vodič pričao nam je i neke zanimljivosti iz života Marije Terezije, koja je, kako i sami znamo, bila naklonjena mladom muškom rodu. Tako priča o jednoj anegdoti iz Kutjevačkih podruma, u kojima je austrijska carica svojevremeno boravila sa zgodnim barunom Trenkom ne izlazeći 7 dana iz istih i u tom vremenu vodeći 70 puta ljubav sa barunom. Ako u tome ima imalo istine, možda je rezultat takvog zbližavanja i neko od 16-tero djece nekadašnje austrijske carice.
Prolazeći pored skretanja za Đakovo naš nam vodič priča o đakovačkoj katedrali za koju je Ivan Pavao XXIII rekao „da mu je najljepša katedrala od Carigrada do Vatikana“. Katedrala je sagrađena u obliku grčkog križa od 7 miliona opeka. Građena je 16 godina od 1862.-1878. Visina tornjeva katedrale je 84 m. U samoj katedrali su 43 freske koje su izradili braća Ludoviko i Aleksandar Zajc. Freske se ne potpisuju, već su prikazane likovima. Tako su, a uzimajući u obzir ideju jugoslavenstva koju je propagirao glavni inicijator podizanja katedrale, biskup Josip Juraj Strossmayer, na freskama prikazani likovi Slovenca, Srbina, Hrvata. Crnogorca, Makedonca i Bosanca u narodnim nošnjama. Kako se freske mogu raditi svega 2-3 mjeseca u godini i to od lipnja do rujna, stoga je i sama gradnja katedrale, koja je trebala biti sagrađena za 5 godina, produžena na 16 godina.
Pored navedenog, saznali smo i od kuda datiraju dva imena biskupa Strossmayera. Naime, biskup je imao brata blizanca, koji je nedugo nakon poroda umro, te su roditelji, ne znajući koje je dijete umrlo, onom koji je preživio dali dva imena.
I tako, slušajući interesantne detalje naše povijesti, dolazimo do Baranje. Prema podacima sa interneta sam naziv dolazi od mađarske riječi „Barany“, što u prijevodu znači „vinska majka“, dok je njemačka riječ za navedenu regiju „Baranau“. Baranja je izdvojena zemljopisna cjelina istočnohrvatske ravnice. Rijeke Dunav i Drava čine među prema Bačkoj i Slavoniji, dok državna granica prema Mađarskoj prolazi kroz ravničarski kraj, bez reljefne ili hidrografske prepreke. Najstarije naselje- Baranjin vrh potječe iz 12. st. dok su ostala nastala u 13. i 14. st.
Hrvatski dio Baranje zauzima 1147 km ², a mađarski dio 4541 km². Glavne veze su cestovna i željeznička prometnica Beli Manastir-Osijek. Izgradnjom mosta kod Batine 1974. god. pridonosi se boljem povezivanju sa Bačkom, a izgradnjom mosta kod Belišća sa Slavonijom. Vezu sa Mađarskom čini granični prijelaz Duboševica –Udvar, Baranjsko Petrovo Selo-Beremend, cestom Beli Manastir-Mohač ili željeznicom Beli Manastir-Mađarboja. Administrativno, Baranja je danas u Osječko-baranjskoj županiji.
Kraj je pretežito nizinski. Najviši vrh je Kamenjak 243 m na Banskom brdu. Naplavne ravni zauzimaju 63% područja. Do sada je meliorirano 10.000 ha. Izgrađeno je 135 km nasipa i preko 1000 km kanala.
Klima je kontinentalna sa prosječnom godišnjom količinom od 643 mm padalina, pa se stoga ovo područje ubraja među najsušnije dijelove Hrvatske. Prosječna godišnja temperatura je 10,7 stupnja C uz sjeverozapadni vjetar.
U naplavnim ravninama sačuvani su veći kompleksi hrasta lužnjaka koji znaju narasti između 30 i 40 m visine. Osim hrasta, u šumama Baranje ima još graba i johe.
Najstariji tragovi naselja predmetnog područja datiraju još iz neolitika. Dolaskom Mađara u IX st. na ovo se područje asimiliraju Slaveni. U tursko doba naseljavaju se Srbi, a nakon odlaska Turaka Baranju naseljavaju Hrvati –Šokci iz okolice Srebrenice u Bosni.
Od 1720. Baranju naseljavaju Nijemci najviše iz Austrije, Bavarske i Porajnja, dok se Mađari zadržavaju uz Dunav i na Banskom brdu. U to doba Baranja je imala 6900 stanovnika. Potkraj II svj. rata iz Baranje su izbjegli i prognani Nijemci, a jugoslavenske vlasti od 1941-1945 koloniziraju njemačke posjede na koje naseljavaju Srbe iz Banovine, te nešto manje Hrvate iz Zagorja, Međimurja i Dalmacije.
Naša prva destinacija koju posjećujemo u Baranji je mjesto Batina koja nas dočekuje okupana krasnim jesenskim suncem.Ovdje je 1974. Izgrađen most na Dunavu koji Baranju povezuje s Bačkom. Ranije, prijevoz se odvijao skelom. U mjestu Batina nalazi se jedina crkva u RH posvećena zaštitniku zaljubljenih sv. Valentinu.
Na Zelenom otoku nalazi se spomenik Antuna Augustinčića posvećen palim crvenoarmejcima i partizanima 11. i 12. studenog 1944. Spomenik je u narodu poznat kao „Julka“, a isti pridonosi turističkom značenju mjesta. Ukrajinski vojnici koji su na ovom mjestu stradali u stvari su bili tzv. „topovsko meso“. Tako je najmlađi imao samo 17, a najstariji- nešto više od 20 godina. Na samom spomeniku navedena je brojka od 1241 poginulog, no u stvari ta je brojka puno veća.
Spomenik u Batini
Spomenik u Batini
Nakon Batine odlazimo na OPG Matijević u mjestu Suza u kojem smo počašćeni raznim vrstama rakije (šljiva, loza, kruška, orahovac, te likerom od višnje), kao i finom slaninom, kulenom, kulenovom sekom, te baranjskom i jelenovom kobasicom. Dio spomenutih delicija izravno i kupujemo na spomenutom poljoprivrednom gospodarstvu.
OPG Matijević
Naš nas put dalje vodi u Kneževe vinograde-posjed koji je 1697. dobio Eugen Savojski kao zahvalu za pobjedu nad Turcima.Danas su Kneževi vinogradi naselje i općina u Osječko-baranjskoj županiji. Prema popisu iz 2011 godine u naselju je bilo 1657 stanovnika, a općina je imala 4614 stanovnika. U ovom se naselju nalazi poznata vinarija Belje. Čokoti vinove loze protežu se na 12 km. Zbog nedostatka radne snage, ove se godine berba odvijala strojno, dok je ranijih godina na berbi bilo angažirano 500 radnika.
Nakon reklamnog filma o Vinariji Belje, upoznajemo se sa reprezentativnim zdanjem nove vinarije koja se prostire na 10.000 m², izgrađena 2011. god. za 300 dana uz cijenu od 20 miliona eura. U pogonu nailazimo na ogromne bačve od inoksa proizvedene, kao i druga oprema smještena u pogonu, u Italiji i Francuskoj. Ovdje se proizvodi 8 miliona litara vina. Na kraju pogona je punionica u kojoj se svaki sat puni 4500 boca vina. U cijelom pogonu radi 16 radnika.
Nakon nove vinarije odlazimo u stari vinski podrum iz 1526 godine, ukopan u brijeg. Ovaj vinski podrum ima 3 etaže dugačke hodnike (zvane gatori). Dio ovog impozantnog podruma, obnovljen je 2008. godine, uz budno oko konzervatora. U istom su smještene nove bačve kapaciteta 10.000 litara svaka. Bačve su napravljene u Italiji od slavonskog hrasta, a peru se na način da čovjek uđe unutra te bačvu opere s unutarnje strane. Dio podruma stare vinarije nije obnovljen, a u istom su smještene boce s vinom obavijene dugogodišnjom paučinom. Svojim fotićem ovjekovjećujem najstariju bocu vina koja datira iz 1949. godine.
Po razgledu starog vinskog podruma, odlazimo u oveću prostoriju u kojoj je priređena degustacija 3 vrste vrhunskog vina, Tako nakon konzumacije vrlo finog sira i kruha, narezaanog na manje kocke konzumiramo vino graševina sa 13 % alkohola iz 2015. koje nije zrelilo u bačvama, već izvan bačvi. Konzumiramo i bijelo vino- chardonay, također sa 13% alkohola iz 2015. godine, te crveno vino frankovku iz 2012. god, sa 14,5% alkohola koje je zrelilo u drvenim bačvama.
Nakon degustacije navedenih vina, odlazimo u prodajni prostor u kojem imamo priliku kupiti vrhunska i kvalitetna vina, sir, baranjske kobasice, a u ponudi su i razni drugi suveniri predmetnog kraja.
Nastavljamo vožnju do Kneževe rakijarnice, smještene u objektu nalikom na malu utvrdu u kojem nas domaćin upoznaje s tradicijom proizvodnje rakije u Baranji. Nakon toga slijedi degustacija rakije od šljive, kruške, dinje, breskve, likera od naranđe, te kupovina nekih od navedenih delicija.
Kneževa rakijarnica
U večernjim satima odlazimo do mjesta Karanac, u restoran „Baranjska kuća“, u kojem uz živu muziku slavonskih tamburaša konzumiramo baranjski specjalitet –šaran na rašljama začinjen solju i paprikom koji se na otvorenoj vatri peče preko 2,5 sata, krumpir na žaru punjen sirom i vrhnjem, te svježa salata od zelja s domaćim kruhom.
Samo mjesto Karanac je naselje u općini Kneževi Vinogradi, udaljeno od istog 4 km , smješteno na južnim padinama Banske kose na nadmorskoj visini 114 m. Mjesto je autobusnim vezama povezano sa Belim Manastirom, Batinom, Somborom i Kneževim Vinogradima.
Noćimo u mjestu Suza u pansionu***/restoranu pod nazivom „Piroš čizma“, gdje imamo i doručak. Ne mogu, a da ne navedem neke nedostatke u samom smještaju kao što su:(teško zaključavanje vrata sobe, nedostatak zavjesa na prozoru, kao i nedostatak toalet papira u sanitarnom prostroru i to u većini soba). Ne bi se smjelo događati, jer se ipak radi o poznatom objektu koji je klasificiran s 3 zvjezdice. No, i navedeno se „pregrmi“, jer se radi o samo jednoj noći, ali je ipak potrebno ukazati na nedostatke.
Ulaz u „Piroš čizmu“
U prekrasno, suncem okupano nedjeljno jutro odlazimo iz Suze do Kopačkog rita. To je poplavno područje u Baranji između rijeka Dunav na istoku i Drave na jugu. Park prirode utemeljen je 1976. godine. Veličine je 17.700 ha (177km²), od čega zoološki rezervat obuhvaća 8000 ha (80 km²). Kopački rit je najstariji proglašen Park prirode u RH.
Ime je dobio po istoimenom selu-Kopačevo, koje se nalazi na rubu parka, a znači močvarna livada. Rit je jedna od najvećih fluvijalno-močvarnih nizina u Europi. Najveće je rastilište i mrijestilište slatkovodne ribe u Podunavlju i najvažniji ornitološki rezervat u RH. U njemu se svake godine gnijezi 140 raznih vrsta ptica. Ima samo 10.000 kormorana koji dnevno pojedu oko tone ribe.
Kormorani na stabluGodine 1993. Kopački rit je proglašen međunarodno značajnim močvarnim područjem. Od 1997. Parkom upravlja JU „Park prirode Kopački rit“. Godine 1999. Park prirode je odlukom Hrvatskog sabora proširen na sadašnjih 17.700 ha površine. U sastavu Parka je i dvorac Tikveš-nekadašnja lovna rezidencija bivšeg jugoslavenskog predsjednika Josipa Broza Tita. Nažalost, u isti se danas ne može ući, iako bi i to bila svojevrsna turistička atrakcija ovog kraja.
U samom Parku su i dva jezera-Kopačko, površine 220 ha i dubine 1,5-5 m koje je u središtu parka, te jezero Sakadaš koje je sa svojih 7 m dubine najdublje jezero parka.
Sam Rit je godišnje poplavljen 99 dana, a čitava je površina pod vodom prosječno 32 dana i to od početka proljeća za vrijeme dizanja vodostaja Drave i Dunava zbog topljenja snijega u Alpama. Najvažnija veza Dunava i rita je Hulovski kanal-dužine 6 km i širine 34 m, a glavna veza rita i Drave je kanal Renovo-dužine 3 km i širine 20 m. Najduži kanal je Stara Barbara dužine 26,7 km koji je paralelan sa Dravom.
U ritu se nalaze razni tipovi šuma (najviše bijele vrbe, hrasta lužnjaka i graba). Nailazimo i na močvarnu i vodenu vegetaciju. Rit ima ukupno 40-ak biljnih zajednica i preko 300 flornih vrsta, a što govori o velikoj vegetacijskoj raznolikosti Kopačkog rita.
Od faune ima više od 400 vrsta beskralježaka, 44 vrste riba-većinom šarana, štuka, somova i smuđeva. U ritu obitavaju jeleni, srne, divlje svinje, divlje mačke, jazavci te dabrovi.
Ima 285 vrsta ptica od kojih se 141 vrsta redovno ili povremeno gnjezdi u parku. Značajne su čaplje koje se gnjezde u velikim kolonijama. Ima i običnog galeba, velikog vranca i drugih. Osim toga, u ritu obitava ugrožena vrsta ptica-20 pari orlova štekavaca, 5 pari crnih roda, 4-5 pari stepskog sokola, kao i 40 pari bijelih čapljica te 100 pari divljih gusaka. Ovdje obitava i više stotina parova patki-njorke, jedne od najugroženijih europskih vrsta. Ima i raznih vrsta ptica močvarica.
Nakon šetnje kroz močvaru prošaranu lijepim oko 2,5 km dugim šetnicama, pogledali smo uistinu jedan prekrasan reklamni film o Kopačkom ritu. U podne vozili smio se po parku najnovijim motornim brodom „Labud“ iz 2015. godine koji se kreće na solarni pogon. Sama vožnja traje sat vremena u okviru koje jedan od renđera priča o sadržaju ovog krasnog parka prirode.
Naše lijepo jesensko putovanje Baranjom završavamo u Eko gospodarstvu „Orlov put“ koje je pred 15 godine osnovala obitelj Gorana Gusaka-dipl. ing. poljoprivrede koji su prodali stan u Osijeku, kupili 7 ha oranice s korovom visine do 6 m, jer od 1985. zemlja nije bila obrađivana. Obitelj na imanju posjeduje bijele konje, kokoši, pse, svinje, magarca, ovce i 110 krava. Ova eko kuća je prva drvena kuća od trupaca crnog bora prekrivena baranjskom trskom U kući je osim lijepog velikog restorana i 5 dvokrevetnih soba u kojima je u svakoj namještaj od druge vrste drveta (bagrem, jela, trešnja i crni bor).
Na ovom lijepom gospodarstvu, osim tradicionalnog pića dobrodošlice (domaća rakija-šljiva), imali smo ručak-čobanac koji se 2,5 sata pripremao na otvorenom ognjištu u velikom loncu u kojeg je stavljena veća količina luka, soli, vode i 4 vrste mesa, paprika i paradajz umak. U spomenuto jelo ne dolazi nikakva masnoća, već samo ona koju daje meso. Dakle, čobanac je bolji što ima više vrsta mesa. Uz ovo veoma fino tradicionalno jelo pili smo odlično crveno vino frankovku uz kod nas gotovo zaboravljenu soda vodu.
Eto, završilo je još jedno nezaboravno, nažalost kratko putovanje.
Što reći, odnosno neizmjerno puta ponoviti, uz nadu da će odgovorni i čuti, a to je da zaista imamo predivnu zemlju. Čuvajmo je i omogućimo ljudima koji znaju i žele raditi da ostanu u zemlji i unapređuju istu na radost kako njenih stanovnika, tako i mase stranaca koji posjećuju našu zemlju diveći se kako njenim prirodnim ljepotama, gastronomiji, tako i masi kulturnih spomenika kojima ista obiluje. Čuvajmo tekovine tolikih generacija i ne dopustimo da nerad, neznanje i želja za lagodnim načinom života (naročito pojedinaca) uništi veliko prirodno, kulturno i povijesno blago naše zemlje.