Nakon duge 3,5 godine stanke uzrokovane pandemijom corone konačno je veliki dio svijeta ponovo slobodan. Što to znači? Znači svijet oslobođen maski i u većem dijelu i maskirnih odijela, po mom skromnom mišljenju prouzročen prvenstveno političkim čimbenicima, te željom za uništenjem svjetskog gospodarstva, a što je u većini slučajeva i uspjelo.
No na stranu ova crna razmišljanja kojima smo nažalost bili svjedoci godinama. Red je da se posvetim nečem ljepšem. Nečem u čemu sam uvijek uživala i čemu sam se veselila, a to su putovanja svijetom i upoznavanja drugih kultura i naroda.
U mom se životu ponovo ostvaruje činjenica da ono što nisam zbog određenih okolnosti uspjela ostvariti pred više od 3 godine, ostvarujem sada.
Još pred Božić ostavljam poruku vl. tur. agencije „ITC-travel“ sa kojom uistinu dosta putujem da sam zainteresirana za put u Istočnu Tursku (Sjevernu Mezopotamiju), koji se trebao realizirati početkom maja 2023. godine. No, početkom veljače 2023. upravo to područje pogađa niz razornih potresa. Agencija odustaje od putovanja i nudi kao zamjenu, između ostalog, i put od 7 dana u Libanon. Međutim, to putovanje još nije garantirano, pa se odlučujem za put u Libanon od 5 dana koje organizira „Palma travel“ u vremenu od 11. – 15. 04. 2023. Putovanje uplaćuem posredstvom ITC-travel jer sam kod iste agencije već djelomično uplatila put u Tursku. Zbog nekih problema sa produkcijom Palma travel završnu obavijest o putu dostavlja tek posljednji radni dan prije samog puta, odnosno 7. travnja 2023.
Držeći se jedne lijepe poruke iz dokumentarne emisije „Najveća graditeljska čuda svijeta“ koja je na HTV emitirana 9. veljače 2023, a koja glasi:“Maksimalno iskoristi vrijeme koje ti je dano, prije nego bude prekasno“, u ranim večernjim satima turskom avio kompanijom 11. 04. 2023. polijećemo prema Istambulu, a zatim prem Bejrutu-glavnom gradu Libanona u koji stižemo u ranim jutarnjim satima.
Vrijeme je i u Turskoj i Libanonu za 1 sat više od vremena u RH. Ne samo vremenska razlika, prati nas i poprilično loša vrmenska prognoza. Naime, obilna kiša dočekuje nas u Istambulu, te nas uzastopno dva dana prati i u Libanonu. Moram napomenuti da je jednu noć bilo toliko bljeskova, grmljavine i pljuskova da je moja malenkost imala osjećaj da se Hamas probudio i da je glavni grad Libanona opet na meti napada.
Ali, i unatoč kišovitom vremenu, prva dva dana boravka u Libanonu, uspjeli smo uspješno obaviti sve planirane posjete.
Naš vodič na putu je gđa, Mirna iz tur. agencije „Palma travel“, a u Libanonu nas dočekuje simpa vodič Kalid i uistinu jako dobar i veoma spretan vozač Zu-zu(odnosno Jožek, kako ga je nazvala naša vodičica Mirna).
Kao i u Vijetnamu i Kambodži-zemljama koje sam zadnje posjetila, tako se ni u Libanonu ne poštuju semafori, već vrijedi pravilo:“Hrabro zakorakni, odnoso uroni na cestu i pomoli se Bogu-za svaki slučaj“.
Ulice Libanona poprilično su uske, a čemu pridonosi i mnoštvo automobila parkiranih s jedne i druge strane ulica te parkiranih u zaista nemogućim položajima koji su predstavljali veoma veliki izazov našem odličnom ZU-ZU-u.
Evo i nekoliko arapskih riječi koje je naša grupa od 25 hrabrih pustolova naučila tijekom puta. To su:
S a b a h o = dobro jutro; j a l a-:j a l a = brže, brže; s h a v = brže; m i š m a š k a l = nema problema, te riječ na ž a n im = gladni smo (riječ koja je zbog kašnjenja izazvanog gužvama u prometu često upotrebljavana tijekom puta, a poglavito prije predviđenog vremena ručka).
U glavnom gradu Libanona bili smo smješteni u hotelu „Midtown“ sa 4 * po lokalnoj kategorizaciji u kojem vas na ulazu dočekuje kip Aladina sa čarobnom svjetiljkom. Sam hotel je lijep što se tiče sadržaja, ali je velika zamjerka istom što nema prostora u kojem bi se organizirao doručak za hotelske goste, već je isti organiziran u drugom hotelu-100-njak metara od hotela u kojem smo boravili. Navedeno nije bilo nimalo ugodno po kiši koja je nemilosrdno pljuštala u jutarnjim satima.
Povremeni nestanci struje, prilično slaba rasvjeta u samom hotelu, kao općenito i ulična rasvjeta u gradu, te nemogućnost gledanja TV-a – stvar je nažalost političke situacije koja vlada u zemlji. Osim navedenogg, na više mjesta u glavnom gradu vidjeli smo vojnike sa dugim cijevima i uz stražarnice postavljenu žilet žicu. No, prednost posjeta ovoj zemlji je grupni posjet putem turističkih agencija koji omogućuje posjet i dijelovima grada i mjesta koje individualno ne bi mogli pojetiti.
Međutim, sve što je bilo planirano uspjeli smo vidjeti, a i vrijeme, nam se barem prva dva dana našeg puta „smilovalo“, tako da kada smo bili na otvorenom nije „lijevalo“, već je kišica samo „rominjala“.
Red je da kažem nešto i o samoj zemlji. Naziv je: Libanonska Republika koja se prostire na površini od 10.500 km²., u kojoj živi 4 miliona Libanonaca, od kojih su zbog političkog stanja u zemlji mnogi potražili utočište u Europi (Belgija, Luksemburg), Americi (Kanada, Brazil), te UAR-(Dubai). Osim navedenog, u zemlji ima i oko 1,5 miliona migranata koji su ovdje pritigli iz ratom razorene Sirije i većim su dijelom smješteni u kampovima, a neki su si uredili stanove u nedovršenim zgradama u Libanonu. Zašto nedovršenim? Zato jer je nekada Libanon, a poglavito njegov glavni grad nosio blistavi naziv „Pariz Bliskog istoka“. Bilo je masu bogatih pojedinaca i poduzeća koja su gradila kuće i uređivali grad. Međutim, zbog posljedica ratnih razaranja (kao npr. građanski rat između muslimana i kršćana koji je trajao dugih 15 godina), te raznih drugih ratnih sukoba (poglavito s Izraelom), raznim koruptivnim događanjima u zemlji kao i njenom glavnom gradu (velika eksplozija u luci gl. grada u kojoj je stradalo 200 ljudi, a da za to do danas nitko nije odgovarao), doveli su do toga da je novac otišao u nepovrat, Zgrade se, stoga, nisu mogle dovršiti do kraja, a zbog takve situacije, sam glavni grad više ne može nositi oznaku „Pariza Bliskog istoka“.
Međutim, u samom glavnom gradu ima i dijelova grada koji su prekrasni – kao npr. centar u kojem ima mnogo lijepih kuća izgrađenih u francuskom stilu, kao i šetalište Cornish uz koje se nalaze brojni moderni i luksuzni hoteli sa 5 * i u kojem se m² stana plaća milijun $, dok se u drugim dijelovima grada cijena m² stana kreće oko 150 $.
Novčana jedinica u zemlji je libanonska funta (LBT) koja se dijeli na 100 pjastera, a koja je zbog pol. situacije u zemlji, gotovo bezvrijedna. Tako je tečaj u travnju 2023. bio 1 euro=16.413 LBT; 1 $= 15.039 LBT. Stoga, osim napojnica, te eventualnu vožnju taxijem, preporučljivo je sve plaćati dolarima koje primaju u svim restoranima, hotelima i trgovačkim centrima. Preporuka je i da na put ponesete dolare u manjim apoenima od 1, 5 i 10 $, kako bi mogli kupiti neki suvenir.
Od suvenira, ukoliko želite neki antikvitet možete kupiti bakrene vaze, zdjele, ručno izrađene tapiserije, visokokvalitetne vezene tkanine. Mogu se kupiti figurice od cedra, razni začini, zlatni nakit (u Tripoliju) i sl.
Vezano uz novac napominjem da je poželjno na put ponijeti u gotovini onoliko novca ($ i/ili eura) koliko mislite potrošiti. Ovo napominjem stoga, što, barem u vrijeme u kojem sam posjetila Libanon bankomati nisu radili, a ukoliko novac želite podiću u banci-tada ništa lakše. Na mobitelu pokažete sliku svoje kartice i IBAN, a da Vas pri tome ne traže nikakvu drugu dokumentaciju. No, u takvom se slučaju izlažete opasnosti da će vam nekoliko puta sa kartice skinuti zatraženi iznos. Naime, upravo se to dogodilo jednom gospodinu iz naše grupe.
Što se tiče telefoniranja iz zemlje-to zaboravite. Iako u završnoj obavijesti tur. agencije piše da „A1“, „T-mobil“ i „Telemach“imaju roming sa Libanonom“, to nije tako. Osobno sam se željela javiti kući po dolasku, no na mobitelu se pojavila poruka:“Zabrana odlaznih poziva“. Poruke koje sam poslala, ipak su stigle i to u duplom izdanju, iako je na mom mobitelu bila obavijest „da poruke nisu poslane“
Za putovanje u Libanon potrebna je viza koja je besplatna, u obliku crvenog pečata i natpisa „one month“, a koja se dobiva prilikom ulaska u zemlju.
Nacionalno drvo Libanona je cedar koji se nalazi na zastavi i nacionalnoj valuti zemlje. Međutim, nije izvozni artikli, već je jedini izvozni proizvod vino kojeg ima 35 vrsta. Poznato i cijenjeno je vino Xsara, a ima ga crvenog, bijelog, rose, a ponegdje se može naći i muscatel.
Kao i u RH, većina gospodarstva zemlje bazira se na prihodima od turizma.
Službeni jezik u zemlji je arapski, ali se koristi engleski i francuski, jer je nakon pada Otomanskog carstva, krajem I svj. rata Liga naroda dodijelila Libanon Francuskoj, pa se često i danas umjesto arapske riječi „šukran“= hvala, može čuti francuska riječ „mersi“
Žaštitnik zemlje je Saint Charbel (sv. Georg), a među izuzetnim relikvijama je ulje Saint Chabrela. To je posvećeno maslinovo ulje koje se ne može nabaviti. No, zahvaljujući simpatičnoj gđi. Željki, sa kojom sam se upoznala na ovom putu, moja je malenkost dobila na poklon malu bočicu tog ulja, koja uz druge suvenire sa mojih putovanja, zauzima počasno mjsto u vitrini dnevne sobe.
Libanon na sjeveru i istoku graniči sa Sirijom, na jugu sa Izraelom ((no oni ne kažu Izrael, već okupirana Palestina), a na Sredozemnom moru sa Ciprom.
Nakon II svj. rata Libanon postaje neovisna republika.
Prvog, a službeno drugog dana našeg posjeta Libanonu obilazimo glavni grad BEJRUT koji je i najnaseljeniji grad u zemlji. Ima oko 1,8 miliona stanovnika, a sa prigradskim naseljima oko 2,1 milion. Bejrut je i jedan od najstarijih gradova u svijetu.
Najstarije poznato stanovništvo bili su Feničani koji su oko 3000 god. pr. Kr. naselili područje današnjeg Libanona i susjednih dijelova Sirije i Izraela (više o razvoju i povijesti vidi na: Wikipedia ili Enciklopedia.
Grad je spoj istoka i zapada u kojem se miješaju kršćanstvo i islam. Tijekom građanslkog rata od 1975-1990 potpuno je razoren i podijeljen na muslimanski i kršćanski dio. Odijeljen je bio zelenim semaforima. Dans je grad potpuno ujedinjen.
Tijekom našeg razgleda obilazimo znamenitosti starog i novog dijela grada. Odlazimo do Trga mučenika iz 1919. na kojem je ubijen bivši premijer koji je 2005 godine dao izgraditi Veliku džamiju. Ista je otvorena za posjet samo petkom.
Naš lokalni vodič govori nam da u zemlji postoje reciklirane crkve. Naime, na nekađašnjem hramu podignu crkvu, pa nakon toga džamiju.
Posjećujemo jednu pravoslavnu crkvu te mormontsku crkvu s početka 20.-tog st. Inače Mormont je bio svetac iz Sirije. U Mormontskoj crkvi se nalaze i dvije slike iz 12. st, od kojih je jedna slika blažene djevice Marije.
Prolazimo uz jednu okruglu, napuštenu crnu zgradu. To je zgrada nekadašnjeg kina. U samom gradu ima dosta zgrada koje u oštećene ratnim razaranjima, te ostavljene bez restauracije, a kao podsjetnik budućim pokoljenjima na ratna razaranja.
Posjećujemo Nacionalni muzej koji je karakterističan po tome što se u njemu isključivo nalaze artefakti nađeni na području Libanona. Muzej je otvoren 1943. kada je Libanon postao nezavisan. Tijekom građanskog rata bio je zatvoren. Danas su u funkciji dva kata, kao i podrum koji je javnosti otvoren 2016. god.
Put nas dalje vodi do palače Beiteddine građene između 1788.-1818 po Emiru Bashiru II. Od 1818. palača je služila vladarima Otomanskog carstva. Za vrijeme francuske vladavine služila je za administartivne potrebe, a danas je tu ljetna rezidencija premijera.
Kako je za život u palači bila potrebna voda to je vojnicima bilo naređeno da svatko od njih izdubi 1,5 m zemlje, te je tako nastao bunar na koji i danas ljudi dolaze po pitku vodu. Taj se bunar nalazi prije samog ulaza u palaču. Ispred glavnog ulaza palače je dvorište veličine 107x 45 m. Palača ima 2 kata. U palači se nalaze sobe sa rezbarenim vratima od cedrovine, a u jednoj od soba je i luster koji je poklonio Napoleon. Prostor palače služi za administrativne poslove i prijeme. U svakoj prostoriji je manja fontana kojoj je svrha rashlađivanje zraka u vrućim ljetnim danima. U donjem dijelu palače su vrtovi i prostori nekadašnje konjušnice, a danas dijelovi koji služe kao kuhinja sa prostorima za poslugu. U tom su dijelu palače na zidovima lijepi mozaici.
Na našem daljem putu dolazimo do palače koju je 30 godina gradio jedan siromašan čovjek. Vezano uz ovu palaču, u kojoj je danas muzej oružja postoji legenda koja kaže da se jedan siromašan dječak zaljubio u djevojčicu koja je potjecala iz veoma bogate obitelji. Međutim, ona mu nije uzvratila ljubav rekavši da ne mogu biti skupa zato jer je on siromašan. Da bi pokazao svoju bezgraničnu ljubav 30 godina je gradio ovu palaču.. Na samoj je palači uklesana poruka;“Ulazimo mladi, a izlazimo stari“
Na kraju prvog dana našeg razgleda dolazimo do Golubove stijene-prirodne – formacije u obliku lukova koja se nalazi 50 m od obale uz lijepo Cornishe šetalište. Iako je bilo prohladno, a u pozadini su sijevale munje, nagovještavajući burnu noć, slika je ispala veoma lijepo zahvaljujući jednom simpatičnom Libanoncu kojeg sam zamolila da me poslika za uspomenu.
Nakon doručka 13. 04. 2023. odlazimo na cjelodnevni izlet u Jeitu, Harisu i Byblos.
Naši nas vodiči informiraju da u Libanonu postoji 8 departmana (nešto slično našim županijama) Između svake županije postoji rijeka. U zemlji ima 14 rijeka.
Nadalje, kažu nam da u zemlji živi 18 vjerskih zajednica. Službeno postoji 13 kršćanskih i 4 muslimanske zajednice, te nešto židova. Kršćana ima 35%, 65% muslimana, te 0,4% židova, a postoje i nepriznate vjeroispovijesti kao što su budisti i bahai –monoteistička vjera iz Perzije,U zemlji živi 29% sunitskih i šijitskih muslimana, a 5,4% su druzi (to su muslimani koji ne poštuju 5 stupova islama, ne prekticiraju višeženstvo, a vćina ih muslimane ne priznaje kao islamsku zajednicu). Postoje i aloviti, koji su bliski šijitima i koji čine 0,82% stanovnika zemlje. Ono što je bitno je da pripadnici svih religija žive u simbiozi-harmoniji i zajednički slave vjerske blagdane (krsne Slave, Božiće, Bajrame), te svakodnevno njeguju tu harmoniju, a što je veoma bitno u današnje vrijeme.
Na našem putu prema Jeiti prolazimo kroz tunel. Na brdu iznad tog tunela ljudi postavljaju plakete na kojima se naveni najznačajniji događaji. Prolazeći ovim krajem, jedan je monah odlučio dati na značaju kraju, te je dao sagraditi statuu Isusa Krista kralja. Ispod tog ogromnog kipa, koji prikazuje Krista sa raširenim rukama (jedna je otvorena prema Harisi, a druga prema Bejrutu, te je time simbolično prikazana harmonija kršćana i muslimana), nalazi se mala spilja u koju će postaviti kip Majke Božje.
Dolazimo do JEITE jedne od najljepših spilja u svijetu. Spilja se proteže u dužini od 9 km, od kojih je 6 km istraženo. Donja spilja je duža i nju se obilazi čamcima. Temperatura u donjoj spilji je 16ºC, ali je zbog vode i strujanja zraka osjećaj hladnoće veći Zbog vode koja se slijeva poželjno je sobom ponijeti kišnu kabanicu ili kišobran.
Istraženo je 2 km Gornje spilje u kojoj je temperatura 22 ͦ C. U Gornjoj se spilji, između ostalih nalazi i najveći stalagmit na svijetu duž. 8 m. Nekada se do gornje spilje išlo uspinjačom, a danas vlakićem. Spilju je sasvim slučajno 1836. god. otkrrio englez Thompson koji je ploveći rijekom ispalio metak u šupljinu, te kako je isti odzvanjao, predpostavio je da u toj šupljini postoji još prostora, te je tako otkrivena spilja. Donja je spilja otvorena 1958, a Gornja 1969. Godine 2011. Jeita je bila u konkurenciji prvih 14 spilja u svijetu za najbolju. Tom je prikom pobijedila Amazona, dok je Jeita zauzela 7-mo mjesto u svijetu.
Nakon Jeite odlazimo prema svetištu Majke Božje u Harisi. Sam kip visok je 8,5 m. U okviru svetišta je kapelica u kojoj je izložena hostija. U svetištu se održavaju mise tijekom cijelog maja i procesije 1. I 30. maja. Osim kršćana, ovdje hodočaste i muslimani. Iz svetišta smo se žičarom iz koje se pruža impesivan pogled na zaljev i grad, spustili u grad Joumich. Ranije je svetište imalo isključivo turističku ulogu, dok, nakon korone ima prvenstveno vjersku ulogu. Vožnja prvom žičarom-gondolom u koju stane 11 osoba traje nekoliko minuta, a nakon toga se vozite drugom žičarom (kabine) iz 60-tih god. 20. st. u koje 2-4 osobe , a vožnja traje 10 minuta.
Nakon ručka u lijepom restoranu okruženom vrtom sa drvom crvenih bugenvilija i stablima egzotičnog voća, odlazimo u najstariji grad na svijetu BYBLOS. Grad datira iz 7000 god. pr.Kr.
Byblos je grčko ime za fenički grad Gebal, danas Đubail koji se nalazi 40 km sjeverno od Bejruta. Grad je središte istoimene županije u pokrajini Gornji Liban (poznatoj po većinom kršćanskom stanovništvu. Nekada je bio velika luka za uvoz papirusa iz Egipta, pa se i riječ „byblos“ koristila umjesto riječi „papirus“. Na feničkom se grad označavao oznakom GBL što znači Božji izbor (GB= Bog, L= izvor). To je grad bogate povijesti s ostavštinom Feničana, Rima i Bizanta, zbog čega je UNESCO uvrstio taj grad u popis svjetske kulturne baštine. Prošetali smo kroz staru ribarsku luku, te staru Križarsku utvrdu iz 11. st s ostacima Velikog hrama (poznatog kao Hram L oblika), (Hram Bibloške dame ) iz 2700 god. pr. Kr., te Hram obeliska (oko 1600 god. pr. Kr.) U ovom se kompleksu nalaze i perzijske zidine duge oko 470 m, križarska katedrala Sv. Ivana, te dvorac koji su izgradili križari od vapnenca i ostataka starorimskih građevina. U Osmanskom je carstvu stari grad preuređen islamskim sokacima, karavan–sarajima, džamijama i kućama. Nakon razgleda, nastavili smo pohod na trgovine suvenirima.
Treći, odnosno 4-ti dan našeg puta po Libanonu odlazimo prema sirijskoj granici preko planine Libanon u dolini Beka prema ANJARU (Andžaru) gradu iz 8 st, kojeg je sagradio damaški kalif iz dinastije Omejida. Mjesto je poznato kao Pustinjska palača.
Anjar se nalazi 60-ak km jugoistočno od Bejruta. Samo ime grada potječe od arapskog izraza „ajn al-džar“ = voda iz kamena. Većinu stanovnika grada danas čine Armenci (potomci izbjeglica iz Turske).
Arheološkim iskapanjima otkrivene su ruševine palače od 2 kata, te kvadratične utvrđene zidine dimenzija 385 x 350 m, debljine oko 2 m sa 40 tornjeva. Zidine su izgrađene od jednakih kamenih blokova, kombiniranih opekom koja je imala funkciju zaštite od tektonskih poremećaja (više o palači vidi na netu).
Na putu prema Balbeku prolazimo pored tornja napravljenog 1991. god. od topova u spomen na završetak građanskog rata između kršćana i muslimana koji je trajao 15 godina (od 1975-1990).
Usput, naši nas vodiči upozoravaju na boju registarskih tablica na vozilima. Ukoliko vozilo ima bijelu registarsku tablicu sa prvim slovom „M“-pripada kompaniji, dok druga slova na bijeloj tablici označavaju osobna vozila pojedinaca, crvene registarske tablice imaju taxiji, zelene-rent-a car vozila, žute-predstavnici diplomacije, a crne tablice ima vojska.
U okolini Balbeka vidimo velike površine zasađene vinovom lozom. Vino, kojeg kako je već rečeno, ima 35 vrsta, glavni je izvozni proizvod, dok se svi drugi proizvodi uvoze. Prolazimo i pored regije u kojoj se proizvode mliječni proizvodi. Poznati specijalitet je „ariši“. To je vrhnje i prah od sira koji se jede s medom. Nešto slično, samo od kozjeg sira jedu i u Jordanu.
Zaustavljamo se kod tzv. trudne stijene. To je najveći kameni blok na svijetu u jednom komadu težak 1000 tona, koji se nalazi na području nekadašnjeg rimskog kamenoloma.
Dolazimo do BALBEKA, poznatog po dobro sačuvanim ostacima rimskih hramova Jupitera-koji je nekada imao 59 stupova od kojih je danas sačuvano 6, Venere i Bakusa. Nekada je to bio rimski grad Heliopolis, najbitnije svetište Rimskog carstva. Godine 1984. upisan je u UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine. Ovo je mjesto nekada smatrano jednim od čuda antičkog svijeta.
Nakon razgleda velebnog Balbeka odlazimo na ručak u jedan lijepi restoran. Za ručak dobivamo lokalne specijalitete; razne vrste humusa, baba ganus salatu, batata pire sa češnjakom, sempusek-kuhano lišće loze punjeno sirom, čevape, a za desert razno voće i kavu.
Ovom ću prilikom nešto reći i o poznatoj libanonskoj kuhinji kojom dominiraju ukusna jela kao što su: baba ganush-napravljen od pečenog patlidžana, falafi-pržene kuglice od mješavine začina i slanutka, shawarme-sendvič s mariniranim mesom sa grila. Vema važan sastojak libanonskih jela je humus-mješavina slanutka, tahini sezama, te soka od limuna i češnjaka koji se jede s libanonskim kruhom koji nalikuje tortilji, ali je puno tanji i nešto boljeg okusa od tortilje koju sam probala na svom putu po Meksiku. U okolini Balbeka poznat je lokalni specijalitet Sfiha-jelo slično pizzi koje se sastoji od somuna kuhanog sa preljevom od mljevenog mesa-najčešće janjetine, začinjene lukom, rajčicom, pinjolima i raznim začinima.
Osobno, mogu reći da mi se libanonska kuhinja veoma sviđa. Ukusna je i lagana, ali i zasitna.
Peti dan našeg puta u ranim jutarnjim satima krećemo prema aerodromu, te letimo prema Istambulu na kojem slijećemo na ogroman novi arodrom-Kemal Ataturk, te drugim avionom nastavljamo let prema Zagrebu.
Eo tako, završava još jedno kratko, ali lijepo i poučno putovanje na kojem sam ostvarila ono što sam željela Vidjela sam najstarije gradove svijeta, posjetila prekrasnu spilju i uživala u artefaktima neprocjenjive vrijednosti u Nacionalnom muzeju u Bejrutu, a čime je bio zadovoljen moj nesuđeni arheološki duh. Jedino mi je za poželjeti da ovo prekrasno blago ostane sačuvano za buduća pokoljenja. I da završim, kako je moja pok. majka rekla „mahajući maslinovom grančicom“. Duboko u sebi mislim i molim se za mir i blagostanje u cijelom svijetu, uz težnju za njegovanjem suživota svih rasa i vjera. Smatram da bi navedeno trebao biti osnovni moto i cilj svake svjetska politike, jer se jedino tim putem i takvim načinom može pridonijeti prosperitetu i sreći svakog pojedinca, kao i svake zemlje svijeta u kojem živimo.