Ponovo s „Burgom“ i gosp. Sašom kao vodičem, te Brankecom, kao vozačem „prijevoznika „Eni con“ od 31. 07. do 7. 08. 2005. odlazim u Tirol. Na granici s R. Slovenijom, bez nekog osobitog razloga, čekamo 2 sata. No to je još OK, jer je druga grupa „Burgovaca“, koja je tjedan dana ranije išla na isto ovo putovanje, na granici sa Slovenijom, čekala punih 5 sati. No, Janezi su Janezi, u EU su, a ovo je i Shengenska granica, pa se malo – puno i „prekakavaju“.
Dolazimo do mjesta Fiss u kojem smo smješteni u privatnom hotelu „Bergferid“. Do samog mjesta je 12 oštrih zavoja. Mjesto ima 500 stanovnika i 40 muzičara, koji sviraju limenu glazbu četvrtkom navečer, za sve goste koji borave u tom mjestu i to na glavnom trgu, iza crkve, odnosno u Kultur centru, ukoliko je loše vrijeme. Od samog mjesta, koje je na 1496 m, vozi najdulja i najgušća žičara, na visinu od 2500m. (povratnu kartu žičarom platili smo 11,30 eura). Interesantno je, da se od polovine puta, na ovu visinu može voziti i bob stazom.
Dana 2. 08. 2005. odlazimo prema talijanskom mjestu Merano, u kojem je zadržan duh stare monarhije. Tu se nalaze najluksuznija ljetovališta, a i u ovim se krajevima uzgaja i najpoznatije voće u Europi (jabuke i stolno grožđe). Vozeći se do Merana, uz rijeku Inn, koja izvire u Švicarskoj, teče kroz cijeli Tirol i utječe u pokrajini Passau u Njemačkoj, prolazimo i prijelaz Rahenpas. Cijelim nas putem prate krasni dvorci, tvrđave i voćnjaci, koji se, kao i trava, cijelo vrijeme zalijevaju. Vozimo se pored umjetnog jezera St. Valentine, koje je nastalo iz političkih razloga. Naime, mjesto je potopljeno, te je kao i Merano i okolica pripalo Italiji, dok su ranije na ovom području boravili Austrijanci. Tim umjetnim jezerom, potopljeno je cijelo mjesto. Ostalo je samo groblje, koje je na uzvisini i crkveni toranj, koji viri iz vode. U ovom su mjestu oznake ulica dvojezične (na njemačkom i talijanskom jeziku).
Source: www.sudtirol.com/en/meran-environs/merano.htm
Samo mjesto Merano, u stvari je Mediteran u Alpama. Arhitektura mjesta datira s kraja 19. st. Uzduž cijelog mjesta su trgovine pod svodovima. U mjestu postoje šetališta-zimsko koje se nalazi pod oslikanim galerijama, te ljetno, u parku, u kojem je kip carice Sissy i Franje Josipa, pa tako postoji i put carice Sissy. Mjesto nije samo zračno lječilište, već se ovdje nalaze i termalne vode, tako da se tu već od 19. st. grade razne klinike, sanatoriji i sl.
Nakon Merana, odlazimo u stari grad Tirol, koji je smješten između dvije doline i po njemu je i cijela pokrajina dobila ime.
Dana 3. 08. 2005. odlazimo u Švicarsku, u mjesto Samnaun, bescarinsku zonu u kojem kupujemo čokolade, ajer konjak, predmete od schwrovski kristala, a neki kupuju i kozmetiku. Jedini prilaz tom gradiću je iz Austrije. Odlazimo prema najljepšoj pokrajini u Svicarskoj-St. Moritzu. na 188 m/n m.
Source: https://www.ginesta.ch/en/location/st.-moritz
Grad St. Morirtz dobio je ime po crkvi iz 15. st., od koje je ostao samo toranj. Okružen je planinama visine oko 3000 m, koje se kao krune uzdižu nad mjestom. Mjesto je poznato kao skijališni centar, te po termalnim vrelima, čiju je ljekovitost u 16. st. opisao Paracelsius. Mjesto se sastoji od dva dijela Bad i Dorft. U Badu su toplice, a u Dorftu su dućani. Položaj grada je terasast. Na smrznutom jezeru, koje se nalazi u gradu, zimi se održavaju razne priredbe. U ovom mjestu su 1928. i 1948. održane olimpijske igre. Mjesto ima 5.500 stalnih stanovnika, ali ima i dosta sezonskih radnika.
Na našem daljem putu prolazimo kroz najljepši dio Austrije, tj. kroz mala mjesta koja su imena dobila po crkvama (St. Anton, St. Kristof, St. Jakob i dr.).
Danas je St. Anton poznati skijališni centar. Vrhunci koji ga okružuju su visine 3000 m, a prva su skijanja počela na padinama oko St. Antuna. Zahvaljujući željeznici, početkom 20. st., tu su dolazili skijati iz cijele Europe. Inače ovo je mjesto poznato po tamno-bordo cvijeću.
Prolazimo preko prijevoja Albertpas i vozimo se prema mjestu St. Kristof gdje su se počele graditi prve žičare. Ovdje su redovnici i redovnice pružali prvu pomoć ljudima koji su kočijama i pješke dolazili preko brda iz Švicarske u Austriju i Njemačku, jer je tu bio stari hospicij. Zanimljiva je željezna zaštita od lavina u obliku slova E , na brdu iznad mjesta. Dalje nas put vodi preko mjesta Zürs i Lech, poznatih skijališta, a u Lech-u se razvija i ljetni turizam. Mjesto Lech je na visini od 1483 m kao i Fiss. Kao i svugdje na našem putu, i u ovom području je nedirnuta priroda s potočićima i livadama punim krasnog cvijeća. Hvala Bogu da nemaju „famoznog“ gradonačelnika Bandića, koji bi i ovo područje, samo da mu se istog dočepati, pretvorio u gradilište.
Godine 2004. mjesto Lech proglašeno je najljepšim selom Europe. U mjestu je crkva iz 13. st. i lijepa šetnica.
Naš put dalje vodi prema Bodenskom jezeru, koje se rasprostire u tri države (Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj). Bogato je ribom. Prolazimo kroz gradić Lindau, u stvari otok, koji je željeznicom i mostom povezan s kopnom. Kod mjesta Warth odvaja se cesta prema Bregenzu i Bavarskoj. U mjestu Shopernaun nailazimo na kućice obložene drvetom kao ljuske od ribe. Prolazimo i ulicom sira. Svi potočići ovog područja kao rijeke se ulijevaju u Bodensko jezero. Boja jezera varira o boji neba. Na ovom području vlada suptropska klima. Tu Rheina utječe i istječe. Austriji pripada 10%, Švicarskoj 18%, dok ostatak jezera pripada Njemačkoj. Jezerom prometuju brodovi. Bodensko je jezero u stvari njemačka rivijera. Tu je i najrazvijeniji dio s vilama i samostanima u dolini. Sa Bodenskog jezera potječe i grof Cepelin-konstruktor Cepelin balona. Uzduž jezera su pješačke i biciklističke staze. Vrlo blizu odavde je državica Lihtenstein, jedina preostala od država Sv. Rimskog carstva.
Vozimo se dalje prema Dorbün-Fedelkürh– najačem kulturnom i religioznom centru. To je industrijsko središte, a glavni grad je Bregenz sa 22.000 stanovnika koji se nalazi na rijeci Ill. Tu je bila jedna od najpoznatijih isusovačkih gimnazija. Naš put dalje vodi do mjesta Veduz, u koje je knez Lihtenstein prenio sve svoje bogatstvo iz čeških dvoraca kada su im oduzeli imovinu. Naš put vodi kroz dolinu Klostertal, gdje su u 12. st. bili isusovci. Prolazimo i kroz mjesto Braz u kojem je 1884. izgrađen željeznički tunel, dužine 10 km. Paralelno s ovim najdužim željezničkim tunelom je i Albergpas, najduži tunel u Europi, dužine 15 km. Dalje prolazimo kroz Landecker tunel, dužine 6955 m. Ispred tunela je brežuljak na kojem je sagrađen mali dvorac.
Dana 6. 08. 2005. trebali smo ići na poludnevni izlet u dolinu Kaunertal i na glečer, no kako je bilo loše vrijeme, nismo išli na taj izlet, već smo se pješice uputili pješečkonm stazom do jedan sat udaljenog mjesta Ladis . Popodne se sunčam uz prekrasan pogled s kalvarije u Fissu. Večera u našem pansionu kao i obično veoma fina (šunkica, veprovina, srnetina, svinjetina, buffet salata, juhica, te sladoled od kave).
Dana 7. 08 2005. na visini od 1800 m pada snijeg. Iz Fissa gledamo vrhunce okolnih brda na kojima se zabijelio friški snijeg. Posljedni je dan našeg puta. Preko Brenera odlazimo prema Insbrücku.
Source: oneperfectdayin.org/2017/08/25/innsbruck-austria-12-things-to-do-walking-tour-maps-podcast-018/
U Insbrücku posjećujemo crkvu Sv. Jakova, danas katedralu koju je dala sagraditi Marija Terezija. U katedarli su freske i štukature braće Azam. U ovom je gradu Marije Terezija dala 1650. godine sagraditi slavoluk u čast vjenčanja svog sina Leopolda koji se oženio španjolskom princezom. Ovaj trijumfalni luk se pretvorio u spomenik žalosti, jer je tu umro suprug Marije Taerezije-Franjo Lotarinški. Insbrük je najkatoličkiji grad u Europi. Najljepši spomenik u gradu je mauzolej kralja Makimilijana. On je naručio 40 lijevanih kipova svojih predaka. Izrađeno ih je samo 28 koji okružuju prazan Maksimiljanov sarkofag. Dva kipa, od 28 izrađenih, navodno je napravio Dürer.
Na glavnom gradskom trgu je Zlatni krović (nekada kraljevska loža), na čijem balkonu, nedjeljom u 12, 00 sati sviraju muzičari odjeveni u tradicionalnu srednjevjekovnu odoru. Danas je Insbrücke=most na Innu, najznačajniji prijevoj između Njemačke i Italije. U gradu prolazimo kroz Helbrücke hause-ulicu natkrivenu svodovima, izgrađenu u rokoko stilu. Tu je i najljepši etnografski muzej i isusovačko sjemenište. Grad je, prema riječima našeg simpatičnog Saše najslavniji po tome što je tu studirao tadašnji predsjednik hrvatske vlade „neprikosnoveni“ i veoma prepotentni – Ivo Snader.
U ovom gradu, u carskom dvorcu je hotel „Sacher“ koji ima i svoju slastičarnicu u koju 2 x dnevno dolaze svježe torte iz istoimenog hotela u Beču. U gradu se nalazi i najstariji hotel u Europi „Swartzadler“=crni orao na kojem je mramorna ploča na kojoj su navedena imena slavnih osoba koje su posjetile ovaj hotel. Ovdje su 1960. i 1968. bile zimske olimpijske igre.
Naš dalji put vodi prema dvorcu Ambras, koji je do 1918. bio privatno vlasništvo carske kuće. Ispod dvorca je selo Amras u kojem su bile najveće kolekcije viteških oklopa i čudotvornih predmeta.
Na našem putu posjećujemo i crkvu u okviru samostana Vilten u kojem se čuva čudotvoran kip Majke Božje pod stupovima u rokoko stilu. U župnoj su crkvi pozlaćene štukature, a radovnici čine poseban red samostanaca.
Vozimo se preko Europa brücken čiji su stupovi visoki 77 metara, te preko prijevoja –Brennerpassa između Austrije i Italije. Ovim se područjima nekada putovalo kočijama, a put do Toskane je trajao 2 mjeseca. Na takav su način svi putovali, pa i kraljevi i njihova svita. Dolazimo do duhovnog centra Europe-Brixena, koji je 1920. prenesen u Insbruck. Dalje idemo prema Mastertalu-domovini ilota (tkanina od koje se rade „hubertusi“. I tako dolazimo do poznatih skijališnih centara Brunico i Kronplatz , u kojima je domovina, između ostalih i Mihaela Bakera i Bahara, poznatih po izradi neogotičkih oltara od plastike (u crkvi u mjestu Wolfgangsee). Grad je nakada bio opasan zidinama koje gledaju na glavnu ulicu.
Eto i tako završava još jedno lijepo putovanje.