Mexico

Putovanje u Mexico bilo je palnirano tijekom studenog 2001. godine, kada sam ishodila i sve moguće potvrde, koje su bile potrebne za dobivanje vize. Kako je mexički konzulat u Budimpešti, to smo se trebali javiti sa svom dokumentacijom već negdje krajem listopada te godine. Pored drugih dokumenata, bila je potrebna i potvrda o zaposlenju.

Neću zaboraviti „divan“ postupak kadrovske službe institucije u kojoj sam radila. Kao i svaka druga potvrda koja se izdaje, tako je i za ovu bilo potrebno reći svrhu. Dovoljno bi bilo da je svrha izdavanja potvrde „za dobivanje vize“. No, od strane „bajne“ kadrovske službe firme u kojoj sam radila bilo je i dodatno pitanje:“Za kuda vam treba viza?“ Ne sluteći u što će se taj podatak izroditi, rekla sam da mi je viza potrebna za Mexico. No kako je  u rujnu 2001. bio napad na Ameriku, te kasnije „vrlo popularno“ i stavljanje otrova (tzv. „antrax)“ u poštanske pošiljke koje su upućivane diplomatskim i konzularnim predstavništvima stranih zemalja, a u svijetu se, pored navedenog, pojavila i „ptičja gripa“, sve je to uzrokovalo odgodu mog puta u Mexico, koji  se realizirao  tek u vremenu od 21. 02. do 1. 03. 2002. godine. Firma u kojoj sam radila je tri mjeseca „pjevala“ da ja idem u Mexico. Kao da sam nekome uzela njegov godišnji, ili njegov novac za put. Očiti dokaz da ljudskoj zlobi i zavisti, uistinu nema kraja.

Dakle, u organizaciji, tada živuće turističke agencije „Martin tours“ iz zagrebačke Vlaške 35, sa većom grupom putnika, dana 21. 02. 2002. krećemo put Mexica. Sa zrakoplovnom kompanijom „Croatia airlines“ polazimo put Frankfurta, u koji stužemo u 11,35, da bi sa zrakoplovnom kompanijom „Lufthansa“ u  14,05 krenuli put Mexico Cityja u koji stižemo u 19,20 sati po lokalnom vremenu, odnosno u 02,10 po europskom vremenu. Mexico je naime što se vremenske zone tiče -7 sati od Hrvatske. Udaljenost od Frankfurta do Mexica je 9.950 km.

Vodič na putu bio je simpatični, i veoma šarmantan fra Božo Luić, profesor teologije i biblije u Sarajevu i gost profesor na Teološkom fakultetu u Zagrebu, te profesor na fakultetu „Matija Vlačić Ilirik“ u Zagrebu. Predstavnik agencije u Mexicu je Zoran, govori ekvicom, no što se tiče njegove uloge u cijelom aranžmanu, vrlo je korektno istu obavio, dajući našoj grupi autubus sa simpatičnim, tihim vozačem, fantastičnim vodičem Marinom, rođenim u Tascu, a koji je vodio na talijanskom jeziku, koji je naš Božo vjerno prevodio, te malim simpatičnim Benjaminom, koji je imao funkciju zaštitnika grupe. Ja sam ga nazvala „Zvonimir security“, a imao je zadatak i pronalaženje „izgubljenih“ ovčica naše grupe. Tako je pronašao moju cimericu Vlastu, koja se izgubila u Puebli.

Dakle, aerodrom je udaljen 20 min. u centra Mexica. Naši nam vodiči daju osnovne informacije o zemlji koju posjećujemo.

Općenito područje zemlje je veoma trustno. Aktivni vulkan u zemlji je Popokatepetl na visini od 5476 m. Ovaj je vulkan „rigao“ lavu u IX mj. 2001. godine, a njegov je pepeo dosezao do zračne luke u Mexicu.

Vodiči nam kažu da je puno isplatljivije plaćati njihovom valutom, nego li dolarima, ili eurima. Njihova nacionalna valuta je n u o v o  p e ss o, koji se u vrijeme kada sam posjetila Mexico mijenjao za 100$= 870, odnosno 900 pesosa (1$= 1 kn.). Putovnice i avio karte, kao i sve dragocjenosti preporučljivo je ostaviti u hotelskom sefu, jer su krađe veoma česte.

Što se tiče telefoniranja, najbolje je kupiti telefonsku karticu od 100 pesosa za 5 min. razgovora. Telefonske kartice vrijede u svim gradovima, a povoljnije je telefonirati iz telefonskih govornica.

Mexico je zemlja u kojoj uvijek morate imati na umu 3M. To znači: memento=trenutak; mastarda=malo kasnije i manjana=sutra. Dakle, nema žurbe ni u čemu, sve će se stići. U neku ruku kao i u Bosni („nema srkleta“).

Država Mexico nosi naziv Ujedinjene meksičke države, a sastoji se od 31 samostalne države + Mexico distrikt s okolicom.

MEXICO CITY-glavni gradski trg je Zocalo, veličine 240 x 240 m i treći je po veličini u svijetu iza Tien an mena u gl. gradu Kine-Pekingu i Crvenog trga u Moskvi.

Sam grad je nekada bio veliko jezero koje se prostiralo na 40 km.

Grad Mexico city je na 2240 m/n morem. Na glavnom gradskom trgu Zocalo nalazi se katedrala, a pored nje jedinstvena crkva posvećena Sv. Ivanu Krstitelju. Na trgu se nalazi i Nacionalna palača u kojoj živi predsjednik države. Ta je kuća nekada pripadala zadnjem astečkom kralju Mekte Kanu. Ovdje je i zgrada Vlade iz 18. st. Ove su zgrade nekada služile za trgovinu.

Pročelje crkve Sv. Ivana Krstitelja je jedna vrsta posebnog baroka koja se zove „churigresco“. Nastoji se sav prostor ukrasiti raznim likovima svetaca.

U cijelom Mexicu postoje dvije vrste građe. Jedna je crvena cigla, vulkanskog porijekla, a druga bazaltna stijena zvana“kartera“, koja je poroznija i služi za pokrivanje ukrasa.

U Zemlji nema visokih zgrada. Najviše su do pet katova, jer je tlo vulkansko i tome 10-30 cm godišnje.

Što se tiče dobi života ljudi, rečeno nam je da muškarci žive 65, a žene 75 godina.

U zemlji na 1000 stanovnika ima 257 TV prijemnika.

Godišnji prirast je 1.800.000 stanovnika. Pismenost u zemlji je 90%. Pozivni broj (Mexico-Zagreb= 00385 1 i broj koji želite zvati). Kada sam gotovo svakodnevno, 1-2 puta zvala Zagreb, mama mi je rekla da se tako razgovjetno čuje, kao da se nalazim u susjednoj sobi.

Zemlja je poznata po arheološkim lokalitetima. Ima ih 2331, od čega je istraženo samo 8,3%.

Mexico city ima 1.953.162 km, a u njemu je 2002. godine, kada sam posjetila tu zemlju, živjelo 27 miliona stanovnika. Sam grad je dužine 65 km i širine 45 km. Ima i podzemnu željeznicu. Zbog tako velike rasprostranjenosti kaže se „da grad nitko ne poznaje dovoljno“. Krađe su veoma česte u samom gradu, pa stoga i izreka „da se u Mexicu ništa ne izgubi, samo promijeni vlasnika.“

Na mjestu gdje je današnji Mexico city, bio je stari astečki grad Tenoč titlan koji su porušili Španjolci.

U ovom su gradu, u listopadu 1968. održane i Zimske olimpijske igre.

Navesti ću neke znamenitosti koje smo vidjeli u samom glavnom gradu ove zemlje: Katedrala– na trgu Zocalo u reljefu ima prikazano uznesenje, iznad kojeg je simbol Mexica – orao, dok su iznad njega, tri teološke vjerske kreposti:-vjera-ljubav-nada.

U katedrali ima 7 lađa koje su napravljene prema uzoru na katedralu u Sevilli. Ima dvije kapele koje služe za prolaz, a dvije su za vjernike (rađene u drvetu). Na početku je oltar, a iza njega mole kanonici (oficij=neka vrsta kora), te poslije apsida. Na takav su način uglavnom građene sve katedrale. U katedrali je originalna ispovjedaonica iz 17. st., a tu su i njemačke orgulje. U unutrašnjosti katedrale je kip čudotvonog Isusa Krista. Njegov je lik crn. Ta boja stoga, što se jednom vjerniku nije sviđalo što svećenik ljubi noge Isusu, te je na njegove noge stavio otrov. Kip je pocrnio, kada se taj, što je stavio otrov, pokajao, dok je svećenik, kojem je otrov bio namijenjen, ostao živ. Zbog toga se i križ na kojem je razapet Krist, zove „ križ otrova“. Karakteristično je da se kipovi oblače. To je španjolska tradicija, a haljine na kipovima mijenjaju se prema boji dana.

Samo ime zemlje-Mexico dolazi od imena Asteka koji su sebe nazivali „meksika“. U to je vrijeme Mexico imao 200.000 stanovnika i bio je treći grad po veličini na svijetu iza Pekinga i Londona.

Na gl. trgu nalaze se i iskopine-ostaci astečke civilizacije, pronađeni 1978. kada se htjelo nešto od el. vodova promijeniti. Za taj se lokalitet znalo i prije, ali se nije znalo na kojem se mjestu točno nalazi. U Antropološkom muzeju Mexico cityja čuva se original hrama sa 30 m visokim tornjevima posvećenim Bogu vode i Bogu rata.

Tijekom boravka u Mexico cityju posjetili smo i Nacionalnu galeriju u kojoj su freske Diega Rivere, najpoznatijeg meksičkog slikara, koji je od 1920.-1930. radio freske u stilu muralizma. To je revolucionaran stil, a na slikama je prikazana povijest Mexica. Slike nije naplaćivao, već ih je poklonio Mexicu i njegovom narodu. Na dva mjesta na freskama je prikazan Fernando Cortes koji je 1521. godine uništio Asteke. Prikazan je s grbavim koljenima, jer je imao artritis. Na freskama su prikazane i životinje koje su uvezene iz Europe (konji, ovce, jarci, koze), a prikazana je i okrutnost konkvistadora prema domorocima. Pored navedenog, na freskama su prikazani proizvodi koji se dobivaju od kaktusa (papir, sapun za pranje, drvo kaučukovac koje raste na jugu zemlje, jer je tamo vlažno.) Na jednoj su prikazane Maje kako rade tortilje, dok ostale freske prikazuju prizore iz svakodnevnog života, te borbu naroda za oslobođenje.

Simbol Mexica je orao koji u kljunu drži zmiju. Zemlja je 1822. oslobođena od Španjolaca, a 1862. dolazi pod vlast Francuske s Napoleonom III na čelu, pod čijom je vlašću do dolaska Emilijana Zapate i Panco Ville-začetnika revolucije.

Centar grada čini Zona rosa i Antropološki muzej, te Palača lijepih umjetnosti iz 1934. napravljena u francuskom stilu, koji se još naziva i novi stil. U blizini te zgrade je i zgrada pošte iz 17. st.

Gradom dominira i najduža ulica-Reform, koju je car Maksimilijan Habsburški dao napraviti od svog dvora do grada. Ulica je duga 30 km. Pločnici su široki do 60 m, a u sredini su kipovi od bronce, koje su gradu poklonile pojedinie meksičke države, dok križanja završavaju krugom koji se naziva „gorjeta“. U toj najdužoj ulici u gradu, nalaze se zgrade veleposlanstva. Tu se nalazi i spomenik mexičkoj neovisnosti, te dvorac-Čepultek u kojem je stanovao car Maksimilijan. Sam dvorac nalazi se u parku Čapultepek, površine 60.000 ha. Riječ dolazi od stare astečke riječi „čapultepek“ koja u prijevodu znači „brežuljak skakavaca“. Park je podijeljen na tri dijela i obuhvaća: dvorac Čapultek; muzej Maja i Muzej moderne umjetnosti.

U gradu su i dva umjetna jezera, te veliki ZOO i predsjednička rezidencija.

Antropološki muzej otvoren je 1964. godine. Projektirao ga je arhitekt Pedro Ramirez Vaskez, koji je projektirao i baziliku Gospe u Gvadalupi. U prvoj dvorani „Teotiuakan“prikazuje se da čovjek ide u pakao kada umre. Ima 9 pakla i 13 nebesa, a okolo su bogovi. Na dnu su bog i božica koji odlučuju koji je čovjek od onih koji umru sposoban da ide u nebo.

U muzeju se nalaze pogrebne maske koje su stavljane na lice pokojnika sa svhom da se isti zaštiti od patnji kroz koje će prolaziti do dolaska u nebo.

U muzeju smo vidjeli i kameno oružje, napravljeno od kamena vulkanskog porijekla, te oslikane zdjele od terakote. Sve zgrade su nekada bile obložene slikanom terakotom. Pored navedenog, vidjeli smo i originalne eksponate zmije koja je prikazana kao rijeka koja teče (tj. izvor života). U to doba od životinja su bile značajni: jaguar, orao i zmija. Ratnici su prikazani kao jaguari.

Na jednoj figuri od terakote prikazana je i žena koja rađa carskim rezom.

Na ovom je području prije asteka bila totleška kultura koja je trajala do 1240. pr. Kr. Otkrivena su dva ljudska skeleta sa glavom kojota, a ratnici su se poistovjećivali sa životinjama. Smatrali su da su bogovi stvorili ljude da rade za njih. Da bi nahranili bogove, prinosili su ljudske žrtve. Kulture Totleka, Asteka i Maja su brzo propale, jer su vjerovale u mitologiju, tj. nešto što se u stvarnosti nije događalo.

U blizini Antropološkog muzeja je kip Tita, nekadašnjeg predsjednika SFRJ, sa kojim je zemljom Mexico bio u dobrim prijateljskim odnosima.

Iz gl. grada odlazimo u Guadalupe-najveće svetište u svijetu i u Americi. Ovo svetište godišnje posjeti oko 10 miliona hodočasnika. Sam lokalitet se sastoji od 6 crkava od kojih je 5 posvećeno Djevici Mariji, a šesta je posvećena franjevkama – kapucinkama. Zahvaljujući franjevcima cijelo ovo područje je evangelizirano 1531. godine, 10 godina nakon Cortesova osvajanja.

Legenda o Gvadalupi kaže da se na brežuljku seljaku Huanu Diegu 9. 12. 1531.  ukazala djevica koja mu se javila u liku Indijanke i rekla da se zove Maria Gvadalupska. Gospa je Diega zamolila da biskupu Saramagi prenese poruku da bi na tom brežuljku trebao napraviti crkvu. Indijanac je govorio astečkim narječjem, te se nije mogao sporazumijeti s biskupom. Pored toga, i sam biskup mu nije vjerovao, jer se u tim krajevima poštivala Božica zemlje. Diego se ponovo vratio na brežuljak i ponovo mu se ukazala Madona. S obzirom da su ga svi ismijavali, Diego nije želio ići biskupu, već je požurio kući bolesnom stricu. Gospa mu je obećala da će se pobrinuti za njegovog strica, a on neka siđe i ubere ruže koje će naći ispod brežuljka. To cvijeće je stavio u pončo i Gospa ga je ponovo poslala biskupu kod kojeg je na silu ušao i bacio mu cvijeće. Kada je otvorio svoj pončo, na njemu se ukazala slika Gospe. To je bio čudesan dokaz. Naime, platno od kojeg je bio napravljen pončo, bilo je od kaktusovih vlakana, kojima je rok trajanja 20-ak godina, dok je platno, koje se nalazi u crkvi, staro  preko 500 godina.

Kada su u 19. st. vršena istraživanja, otkriveno je da boje na slici nisu ni životinjskog, ni biljnog porijekla, već je u njima nešto kao prah leptira, a u Gospinim očima je slika 13 muškaraca, među kojima je i Huan Diego. Ova slika smještena je iza glavnog oltara u crkvi posvećenoj blaženoj djevici Mariji 1976. godine.

Stanovništvo: Mexico ima ukupno 102 miliona stanovnika, od kojih 27 miliona živi u glavnom gradu Mexico Cityju. 80% stanovnika su mestici (mješenci Indijaca i Španjolaca), 8-10% su Indijanci i 10 % su bijelci (Španjolci). U 19. st. većinu stanovništva su činili Indijanci, dok ih je 1921. bilo samo 1/3. Većina Indijanaca u Mexicu govori idaldo jezikom. Nacionalni jezik je španjolski, ali ima i dijelova gdje se govori indijanskim jezikom. Pored toga, ima i 20 različitih jezika maja i 6 naptu. Država priznaje 52 indijanske skupine, dok u stvari, u zemlji ima 115 raznih indijanskih skupina.

Plaće: Maksimalna plaća je 1500 $. Od toga, Vlada uzima 6% kao socijalnu pomoć za one koji ne rade i 2% za mirovinu. Toliko se plaća i stan, tako da ljudi u zemlji žive od napojnica koje dobiju.

Natalitet: U gradovima u prosjeku ima 2-4 djeteta, dok je taj broj na selu najmanje dvostruko veći.

Škole: U zemlji ima besplatnih i onih koje se paćaju. Osnovne (primaria) i (sekundaria) su obligatorne. Djeca polaze u školu sa 6 godina. Primaria traje 6, a sekundaria (licej) 3 godine. Iza toga je fakultet.

Zdravstvo:-u zemlji postoje privatne i državne bolnice. Za zdravstvo se izdvaja 6% i to oni koji rade, tj. onih koji plaćaju osiguranje. Zdravstvene usluge mogu koristiti i članovi njihove obitelji. Lijekovi su besplatni, osim specijalnih. Liječnici rade od ujutro do 15 sati, a mogu otvoriti i svoju privatnu ordinaciju. Onaj tko završi medicinski fakultet jednu godinu radi bez plaće, kako bi vratio ono što je država u njega uložila. Osim medicinskog, takva obveza vrijedi za sve koji su završili bilo koji fakultet u zemlji.

Vojska: U vojsku idu svi mladići sa 17 godina. Oni moraju doći u najbližu vojarnu i tu dobivaju potvrdu o sposobnosti. S obzirom da u zemlji ima puno mladih ljudi, to ne postoji potreba da svi služe vojsku. Stoga, postoje  prilikom prijave u vojsku dvije kutije ( sa crnim i bijelim kuglicama). Kandidati izvlače kuglice, pa koji izvuče crnu kuglicu ide u vojsku. Vojska se služi subotom i nedjeljom, a u druge dane mladići rade svoj posao (idu u školu, rade na polju i sl.). Vojni rok se služi jednu godinu.

Ceste:-uglavnom se plaćaju. Svakih 50 km plaća se 50 $. Jedna od cesta vodi do Texasa u SAD-u, koji je nekada bio u sastavu Mexica, i do kojeg ima 1200 km. Tu su smještene tvornice drveta, kamena i čelika. Postoji i podzemna željeznica kojom se možete voziti dokle hoćete, a karta je 1,3 $.

Biljni svijet: Ima puno kaktusa koji se mogu upotrebljavati na razne načine. Tako se mogu upotreblajvati kao salata, kao začin, a mogu se i kuhati.

Agava- u industriji se upotrebljava za pripravke krema (aloe vera) i kao pripravak za rakiju-tekilu. Postoji i drugi napitak, koji se zove „meskal“ i ima poseban okus, jer u nju stavljaju crve, koje kada u kolovozu dozriju, kupuju ljudi iz gradova, zamrznu ih i jedu. Od agave se dobiva papir, piće i sapun.

Vidjeli smo i agavu sa bijelim gljivicama koje sline, moče se u rupu agavinog lista i na taj način se dobiva crvena boja, dok se žuta boja dobiva od trnja kaktusa „čikaloto“ ,koji kao divljaka raste posvuda.

Životinjski svijet: Središnji i sjeverni dio Mexica ima krava koje kupuju od SAD-a. Najveća životinja je jaguar koje ima u JI dijelu zemlje. U središnjem dijelu zemlje ima puma i felota, a u sjevernom, u pustinji zmija. Kažu nam da postoje dvije karakteristične vrste zmija. To su: „koralo“-veoma opasna zmija, žuto-crvene boje, te „naojaka“-zmija koja nije dugačka. Ima debelo tijelo i 4 nosa. Njen otrov je takav da od jednog ugriza na tijelu počinje na raznimm mjestima teći krv, te ukoliko se odmah ne dade protuotrov, čovjek umire za ½ sata. Na jugu, te djelomično i na sjeveru ima škorpiona koji su česti uzročnici smrti starijih ljudi i djece.

Na našem putu posjećujemo i TEOTIJUAKAN-mjesto božanstva. Ime su mu dali Asteci koji su tu došli iz zapadnog dijela Mexica, u vremenu od 500 god. pr. Kr. do 750 god. poslije Krista. Poznate su piramide Sunca i Mjeseca. Narod koji je  osnovao ovu kulturu nije ostavio nikakav pisani trag.

 

Putujemo kroz državu Puebla u kojoj rastu stabla rogača, koja zovu „vuahes“, a jedu ih sa grahom, mesom tortiljama i sirom.

Posjećujemo grad PUEBLA, 126 km od Mexico cityja. Grad je poznat po kulinarstvu. U 16. i 17. st. tu dolaze razni redovi svećenika i časnih sestara koji pripravljaju različite vrste hrane. Dolazi do spajanja kulinarskih tradicija. Ovdje je nastala specifična hrana, poznata u cijelom svijetu, a radi se od mesa pauna s mljevenim feferonima koji se melju u malim mlinovima.

Druga vrsta hrane je „čile de la nogada“-veliki feferon koji se puni sa mesom i prelije sosom od rajčice. Hrana je gorko-slatka.

Na ovom su se području uzgajale jabuke, a danas se tu proizvodi voće i razni alkoholni napici („sidro“-samo nekoliko% alkohola, te „tekila“ sa 38-40% alkohola).

Sam grad ima milion stanovnika, te 40-50 crkava, a pored njega se nalazi COLULA, gradić sa 5000 stanovnika i 360 crkava. Grad Puebla osnovan je 1531. godine, a pravo ime grada je „Puebla de la Anhelos“. Osnivač grada bio je Huan Gustav koji je saznao da su anđeli sišli dugim ljestvama i napravili kvadrat koji je bio znak da tu treba napraviti grad. Ovaj je grad poznat i po tome što je ovdje počela meksička revolucija.

Danas je Puebla industrijski grad. Najvažnija je industrija automobila (WV industrija-jedina u svijetu koja radi folkswagen vozila. Najnoviji model, u doba kada sam bila u tom gradu koštao je  65.000 kuna). Puebla je bogati grad. U njemu nema prosjaka. Sam centar ima kulturne baštine (katedrala, crkva Sv. Dominga, crkva Majke Božje Gvadalupske) i pod zaštitom je UNESCO-a. I ovo je područje dosta trustno, pa zato nema velikih zgrada.

Karakteristično za grad je da su doseljenici iz sjevero zapadne Španjolske uz granicu sa Portugalom, u ove krajeve donijeli poseban način ukrašavanja zgrada keramičkim pločicama-„tavalerima“. Za oblikovanje kutova upotrebljavaju posebnu gipsanu smjesu.

Prema sjeveru grada su dvije utvrde(Guadalupe i Loreto)-spomenik Maja domovini.

Prolazimo i kroz državu Morelos.. Glavni grad te države je GUERNAVAKA, koja je 120 km  udaljena od grada Pueble. Ima 1 milion stanovnika.

U ovom su području car Maksimilijan i njegova žena Šarlota imali  rezidenciju. Ista je srušena u revoluciji koji je predvodio Zapatta 1920. godine.

Ovdje su franjevci vršili evangelizaciju (pokrštavanje domorodaca na kršćanstvo). Značajna crkva-tvrđava iz 17. st., građena je na taj način radi zaštite. Tu postoje otvorene kapele, tako napravljene zato, jer su domoroci klanjali na otvorenom, a kada su došli franjevci, domoroci nisu željeli na poziv ući u crkvu. Ovakve su kapele jedinstvene u Meksiku, i ne postoje niti na jednom drugom dijelu svijeta.

Guernavaca je industrijski grad, a u njegovoj je blizini tvornica automobila „Nissan“. Cijelo ovo područje nalazi se na 1560 m/n morem. Zemlja je plodna, a temperature su oko 24 stupnjeva tijekom cijele godine. Dakle, vlada vječno proljeće, pa je to i razlogom što stari Amerikanci ovdje kupuju zemljišta za gradnju kuća, da tu provedu svoje umirovljeničke dane. Oko grada su rekreativni centri s bazenima. To je najbogatije područje u kojem se uzgajaju tri vrste proizvoda:kukuruz, cvijeće i šećerna trska. Poznati su plodovi“kasaguate“. Ovdje ima i dosta kaktusa, čiji je životni vijek 10 godina. Postoji i jedna posebna vrsta igličastih kaktusa koji se zovu „svekrvin jezik“. Ti kaktusi mogu narasti do 10 m u visinu i 8 m u širinu. Rastu na 300 m nad morem. Ovdje se jede meso iguana, jer je to područje puno te vrste guštera.

I tako polako dolazimo do TASCA-antičkog grada, koji se ranije zvao Tlaško. To znači mjesto gdje se igra loptom. To je tipična meksička igra koja se igrala još od 1300. god. pr. Kr. Zidovi igrališta su mogli biti ravni ii vertikalni. Na njima su bili prstenovi. Lopta je bila napravljena od kaučuka. Trebalo je pogoditi neki od tih prstenova. U vremenu od 1300. god. pr. Kr. do 1200. god. poslije Krista oni koji su u toj igri pobijedili, bili su žrtvovani Bogu i to zato jer su željeli pobijediti. Znači, bili su protivni Bogu, pa ih je trebalo žrtvovati. Narod je igrače gledao kao heroje. Međutim, dolaskom jedne skupine vojnika, promijenjena je ideja igre. Tu su igru igrali robovi. Sada su bili žrtvovani oni koji su izgubili u igri.

Gradić Tasko bio je područje rudnika srebra i bakra. U 17. st. rudnici srebra su bili 40 km udaljeni od Taska. Oko 1748. godine Hose de la Parda otkriva rudnike i daje da se sagradi crkva usred grada. Crkva Sv. Priske i Sebastijana sagrađena je između 1748. i 1758. godine. Ovo je veoma romantičan grad. Sam gradić je sagrađen na planini, te se ne mogu graditi višekatnice, pa u gradu prevladavaju kuće visine 2-3 kata oličene bijelom bojom i ukrašene bugenvilijama. Nema pločnika. Ulice su popločeen kamenim oblutcima

Ovaj je gradić u cijelom Mexicu poznat po svečanosti koja se priređuje u Velikom tjednu. Ljudi su veoma pobožni, kao uostalom i u cijelom Mexicu. U razdoblju korizme ljudi smatraju da imaju teške grijehe, povlače se izvan grada i cijeli se dan i noć mole, a u Velikom tjednu u procesiji bičuju i nose veoma teške snopove (neka vrsta trske). Zovu se „Enkrusadosi“= oni gotovo razapeti. Oni koji se bičuju nose križ težak 40 kg. Svi mole krunicu, a kada završe jedan redak, daju se javno bičevati. Na glavi nose kapuljače i tako u procesiji prođu 3 km. Najveća je procesija u utorak u Velikom tjednu. U toj se procesiji ponavlja sve ono što se zbivalo u zadnjim danima Isusova života.

Grad Tasco ima 80.000 stanovnika. U centru mjesta je, kako je već i navedeno, prekrasna barokna crkva Sv. Priske i Sebastijana. Stupovi u crkvi su rađeni kao vijci, a izgrađena je od roza kamena. Iznad ulaznih vrata je simbol papinstva. S lijeve strane ulaznih vrata je kip Sv. Priske, a s desne Sv. Sebastijana. Lokalni stanovnici kažu da najmanje 3 x svaki stanovnik Tasca dođe u ovu crkvu (kada se rodi, na svoje vjenčanje i kao pokojnik).

Inače, u ovom prekrasnom gradiću, u kojem je svaka kuća ukrašena  stablima bugenvilija bili smo smješteni u veoma lijepom hotelu „La mission“. Tu sam prvi puta u životu vidjela interesantnu „pokretnu trgovinu“. Naime, trgovac je imao sve proizvode koje je prodavao u obodu velikog sombrera, koji je nosio na glavi.

Eto, tako polako i sigurno dolazimo do glasovitog ACAPULCA, udaljenog 260 km od Tasca, oko 4,5 sata vožnje. Zapadni dio grada je u blizini zračne luke. Ovdje je poznata riba „gvačinango“ koja nema kosti, a živi u Tihom oceanu. Tijekom večere smo ju probali. Mogu reći da nisam bila nimalo oduševljena istom. Vjerojatno, nije bila svježa, i imala je neki poprilično čudan miris.

Dakle, sam grad Acapulco je na visini od 2 m/n m. Razlika između plime i oseke nije velika. Ovdje su veoma veliki valovi, i nije proporučljivo kupanje iza 18 sati. Na plažama su nadzornici koji brinu o sigurnosti kupača. To je moderan grad sa mnogim golf terenima. Ima 350.000 stanovnika. Kada smo posjetili ovo turističko mjesto bilo je 30 stupnjeva, te vlaga preko 95%, tako da smo jedva disali, a ako si ne daj Bože morao nešto i napraviti, bilo je tako da ti srce iskoči. Uopće mi nije jasno kako Ameri ovdje kupuju kuće  (200 m košta 125.000 $), te dolaze na ljetovanje, kao i 2 tjedna pred Uskrs (tzv.“spring brake“), a tu i stalno žive, kada odu u mirovinu. Osobno, jako volim sunce, ali ova vlaga je uistinu previše.

U večernjim satima odlazimo na fakultativan izlet koji nam je ponudio lokalni agent Zoki za 30 $. Posjećujemo Palaču San Diego u kojoj je smješten nautički muzej. Tvrđava je napravljena u 17. st. Porušena je u potresu 1778., epicentar kojeg je bio 100 km ispred Acapulca. Između 1784. godine počinje izgradnja današnje tvrđave. Nekada su ovakve utvrde služile za obranu od nizozemskih, francuskih i engleskih gusara koji su otimali srebro. Utvrde su posvećene svecima. Tako je ova posvećena Sv. Ivanu. Ova je utvrda služila i za zaštitu lađa kada su robu prevozili za Filipine. Godine 1876. tvrđava je preuređena u nautički muzej.

Nakon nautičkog muzeja, posjetili smo krasan restoran-vidikovac, „Bel air“, do kojeg smo se od podnožja vozili u bijelo-roza đipovima. Ovdje smo konzumirali  veoma fine napitke „pigna colada“(ananas, rum i kokos) i „konga“ (rum, sok od naranđe, anans i grenadin).

Iza ovog restorana, otišli smo na večeru u restoran, tipa Mc Donald`s „Charlies and Carlos“, u kojem konobari animatori vežu gostima balone na glavu, te na mlađim ženskicama iz grupe izvode sexy ples „napojivši“ ih predhodno nekom vrstom likera.

Naš večernji izlet u Acapulcu završio je poznatim skakačima (djeca od 12-14 godina) koja skaču u ocean, s bakljama u rukama sa stijene visine 35 m. Skaču kroz jedno okruglo mjesto u stijeni. Prije skoka se pomole u kapelicama na vrhu stijene, jer u ponor skaču bez ikakve zaštite, a na taj način prehranjuju sebe i porodicu.

Prije povratka u Mexico city, odlazimo u HOCHIMILCO, koji se naziva „Venecija Mexica“, a 20 km je udaljen od centarlnog mexičkog trga Zoccalo. To su ustvari kanali, ostaci nekadašnjeg velikog jezera, dužine 200 km, koje su napravili da bi na ovom području mogli uzgajati sve što može uspijevati. Ovo je najfolklornije mjesto u Mexicu u koje, u vrijeme vikenda dolaze mnogi sa obiteljima na izlet, a nekada se ovdje obavljaju i romnatična vjenčanja. Po kanalima se putuje barkama. Uz jednu se priključi druga, a sve je popraćeno glazbom „marijača“. Kažu nam da su barke, pred 20 godina, ukrašavali svježim cvijećem, dok se danas ukrašavaju umjetnim cvjetovima.

Ženski dio naše turističke grupe bio je počašćen buketićima svježeg cvijeća. Voda u kanalima je čista, iako, zbog brojnih algi koje se nalaze unutar vode, ista izgleda prljavo. Tijekom vožnje kanalima zaustavljamo se u jednom uzgajalištu kaktusa i cvijeća, koje kasnije u Guadalupi poklanjam Majci Božjoj, dok jedan rascvjetali kaktus ostavljam našem simpatičnom vozaču.

Eto tako, završava još jedno prekrasno putovanje koje će mi ostati u trajnoj uspomeni, jer sam još kao dijete željela obići ove lokalitete. Mislila sam da je to moj neostvareni san. No, čudni su putevi Božji, koji su mi omogućili da posjetim i ovu zemlju u mom zemaljskom životu.