Škotska

Sasvim slučajno, kod ITC-a vidim program „Škotska“ u organizaciji „Meridijan putovanaja“  sa posjetama mnogim škotskim dvorcima i jezerima. Jedino strepim od vremena, jer ako nešto uistinu ne volim, to je kiša i snijeg. Dakle, hitam kod ITC agencije gdje oko 20. 05. uplaćujem  akontaciju za Škotsku, a koje bi se putovanje trebalo realizirati od 19. do 25. 06. 2011.

Na aerodromu nas dočekuje simpatična vodičica i vlasnica turističke agencije „Meridijan putovanja“-gđa. Melita Garača. Kako je za to putovanje u programu bilo navedeno da je „garantirani polazak“, veoma sam se iznenadila kada sam upitala gđu. Melitu kolika je grupa, a ona mi je rekla da cijela grupa broji 7 putnika, dok je ona, kao vodič 8-ma. Definitivno, ovo je najmanja grupa, od kada putujem sama po svijetu. No, možda je tako i bolje, jer se bolje čuje ono što nam vodiči pričaju, te se svi možemo zajednički družiti i biti jedna mala obitelj, a što je i bio slučaj na ovom putovanju.

Dakle, u 8,35 dana 19. 06. 2011.plijećemo Croatia airlainsom za London u koji stižemo oko 10,00 sati, po Geenichu, tj. 1 sat unatrag, od vremena u Hrvatskoj. Na aerodromu Heatrow, dok dolazimo do našeg terminala vrijeme prolijeće u času, tako da u 12,15 polijećemo sa British airwaysom za Glasgow.

Škotska ima nekoliko naziva. Rimski naziv je Caledonia, na škotskom gaelskom zemlja se zova Alba, a na engleskom Scotland. Škotska je  najsjeverniji dio otoka Velike Britanije koja s otočjem Hebridi, Orkney i Shetland, te unutarnjim vodama obuhvaća 78.764 km², a ima oko 5.500,00 stanovnika. Na zapadu i sjeveru dopire do Atlanskog oceana, a na istoku do Sjevernog mora. Za Škotsku je, za razliku od Engleske karakteristična razvedenost obale. Na istočnoj obali su zaljevi Firth of Forth i Moray Firth. Nacionalni cvijet Škotske je čičak, a Engleske ruža.

Zemlja se uglavnom dijeli na južni, sjeverni i srednji dio. Južni dio obuhvaća Južno visočje s gorjem Cheviot, građenim od starih stijena. Središnji se dio sastoji od niza depresija koje se nastavljaju u zaljeve Firth of Clyde, Firth of Forth i Firth of Tay kojima je odvojeno brdovito područje na jugu od granitnih travnjaka gorja Grampian na sjeveru s najvišim vrhom britanskog otočja Ben Nevis na visini od 1343 m.

Udolina Glen More s nizom jezera rastavlja gorje Grampian od sjevernog visočja. Sjeverni dio zauzima Sjeverno visočje, koje na krajnjem sjeveru prelazi u obalnu ravnicu.

Gospodarstvo: Osnovne gospodarske grane su rudarstvo i industrija. Ima dosta hidroelektrana i nuklearnih elektrana. Uz metalurgijiu se razvija metalna industrija s brodogradnjom, proizvodnjom strojeva i sl. Poznate su i tekstilna, prehrambena, kemijska i petrokemijska industrija.

Važnu gospodarsku granu predstavlja i stočarstvo, osobito uzgoj goveda i ovaca. U zemlji postoje dvije vrste ovaca. To su: bijele sa bijelom njuškom čija je vuna mekanija i upotrebljava se za izradu odjevnih predmeta, te bijele ovce sa crnom njuškom čija je vuna čvršća, pa se upotrebljava za izradu tepiha. Inače na 5.130.000 stanovnika ima 2,500.000 ovaca koje se upotrebljavaju za jelo, dok se od vune rade odjevni predmeti i izrađuju tepisi.

Oko 26% površina nalazi se pod žitaricama (zob, ječam pšenica), te industrijskim biljkama. U priobalnim je vodama dobro razvijeno ribarstvo (poznate su ribarske luke Aberdeen i Banff). Značajne su trgovačke luke u Glasgowu i Dundee, a glavno prometno središte, te ujedno i glavni grad je Edinburgh. U novije se vrijeme sve više razvija turizam.

Pored navedenog, u zemlji ima i 137 otoka, od kojih je 97 naseljeno, a isti se uglavnom nalaze uz zapadnu obalu. Na jednom otoku živi samo jedan čovjek, mislim da je to onaj luđak o kojem sam svojevremeno čitala u novinama koji si je dao tetovirati cijelo tijelo te ima izgled geparda, a umjesto svojih zubiju ima samo očnjake. Dakle, na tom otoku on živi sam i potpuno gol se kreće otokom.

Himna: Škotska nema službene himne, već se u službenim  prilikama koristi himna Ujedinjenog Kraljevstva „Good save the Queen“.Ta se himna koristi u svim dijelovima UK (tj. u Engleskoj Škotskoj Welsu i Sj. Irskoj). Neslužbeno se koristi himna „Flower of Schotland“= škotski cvijet, a uz nju posebno mjesto zauzima starija himna – „Schotland the Brave“.

Zastava Škotske je plave boje s bijelim križem Sv. Andrije, dok je žuta zastava sa crvenim lavom -zastava škotske kraljevske dinastije..

Jezik: Osim engleskog, koristi se škotski gaelski i škotski jezik, kao manjinski jezici. Ovdje spominjem i dvije škotske riječi: „mačinba“= dobro jutro i „svanča“= živjeli.

Novac: Koristi se engleska funta (krajem lipnja 2011. jedna pf=8,075 kn).U zemlji postoji i škotska funta koja nije nezavisna valuta, već se smatra jednim od oblika britanske funte koji se koristi u Škotskoj.

Narodna nošnja: Tradicionalna nošnja škotskih gorštaka-highlendera još od 16. st. je kilt. Boja i uzorak razlikuju se od kilta do kilta, ovisno o pripadnosti klanu kojeg označava. Najpozanatiji je Wallace tartan koji ima kod „K4R32K32Y4“ pri čemu je K oznaka za crni, R za crveni, a Y za žuti konac. U  ITI-International tartan indeksu zavedeno je 14.000 različitih uzoraka. Nekada je taj odjevni predmet bio dužine dugačke haljine, nešto nalik na rimsku togu koja se ovila oko  tijela, prebacila preko ramena i kopčala velikom kopčom na ramenu. Danas je to odjevni komad vunene tkanine koji dopire do visine koljena. U povijesti se kilt nosio kao narodna nošnja prilikom održavanja nekih lokalnih nadmetanja (kao npr. „bacanje kamena s ramena,“ nošenje debla i sl.), a i danas se koristi u specijalnim prilikama prigodom smotri folklora, povodom velikih nacionalnih blagdana, prigodnih raznih manifestacija i sl. Pripadnici pojedinog klana veoma su ponosni na svoju tradicionalnu nošnju.

Kilt se izrađuje od platna, dužine cca 5 m koje se prekraja u faldice koje se nose straga. Postoje zimski  kilt koji se izrađuje od deblje vunene tkanine i ljetni. Nosi se uz visoke dokoljenke, presavinute pri vrhu, posebne crne cipele, bijelu košulju, te prsluk i kravatu, i malu torbicu, koja se koristi umjesto džepova. Pravi highlanderi u čarapama nose mali bodež zvan „Sigian Dubh“=crni nož dužine 167 mm, sa sječivom dužine 82 i širine 19 mm, ukupne težine 56 grama, smještenom u drvenim koricama obloženim kožom.

Pravi Škoti ispod kilta ne nose ništa. Osobno nisam provjeravala, pa možda i zato što me ponuđeni primjerci (odnosno osbe koje sam vidjela u kiltu tijekom puta po Škotskoj), kao muška stvorenja, nisu baš naročito impresionirala. No, da sam nekim slučajem ostala malo duže u ovoj prekrasnoj, prirodnim ljepotama i dvorcima obdarenoj zemlji, pitanje je što bi se moglo dogoditi.

E, dragi moji čitatelji, ovo što sam malo prije napisala, ne mislim ozbiljno, ali se moram malo našaliti na svoj vlastiti račun.

Plaće: Minimalna plaća je 6,33 funti po satu, 50 funti dnevno, te 2.500 funti mjesečno. Liječnici zarade 9.-10.000 funti mjesečno. Toliko poprilici zarade i zubari i veterinari.

Mirovina detektiva, u koje spada i vozač našeg autobusa gdin. Alan, je 1650 funti, a medicinskih sestara 1,200 funti mjesečno.

Državljanstvo se stječe odmah činom vjenčanja ili nakon 3 godine s dozvolom boravka koja se mora produžavati.

Osiguranje:Zdravstveno je osiguranje gratis, a ne plaćaju ni recepte ni operacije.

Koga zanima povijest zemlje upućujem na Škotska.

Kišovite nedjelje 19. 6. 2011. u 13,40. slijećemo u tmurni. barem što s vremena tiče Glasgow, te uz  pratnju lokalnog vodiča krećemo na panoramsko razgledavanje grada.

GLASGOW ili škotski  Glesga, najveći je grad, u Škotskoj i poslije Londona i Briminghama treći grad po veličini u UK. Kroz grad prolazi rijeka Clyde. Grad ima oko 600.000 stanovnika i zauzima površinu od 175,5 km².

Od znamenitosti u gradu je najznačajnija katedrala iz 13. st. Od značajnijih građevina u gradu se ističu Škotska opera, Narodno kazalište i balet, a grad je poznat i po jednoj od najvećih knjižnica u Europi (Mitchel Library) sa 1,3 miliona knjiga.

Nakon panoramskog razgleda grada odlazimo u „Holiday Inn Glasgow“, hotel u centru grada.

Drugi dan našeg boravka u Škotskoj (20. 6. 2011.) putujemo u okolicu Glasgowa. Nakon tmurne nedjelje, osvanuo je suncem okupan ponedjeljak, kada odlazimo do najvećeg škotskog dvorca STIRLINGA, sagrađenog pred 900 godina koji je nekada bio kraljevska rezidencija dinastije Stewart, dok je danas dio UNESCUO-ve baštine. Dvorac se nalazi uz rijeku Forth, koja Škotsku dijeli na dva dijela, te na razmeđu dviju glavnih škotskih regija Lowlandsa i Highlandsa.

U novije je vrijeme renovirana Velika dvorana, te izvana ofarbana žutom bojom, a krov zgrade je u obliku broda. Ova drečava boja je „navodno“ kraljevska boja, no nasuprot tamno sivom ostatku dvorca, ovaj dio dvorca djeluje kao „šaka u oko“, pa je pozitivno da se našao netko „pametniji“ koji nije dopustio „daljnje građevinske radove„ i daljnje „suvremeno“ renoviranje dvorca.

U unutrašnjosti palače značajne su tzv. „stirlinške glave“-drveni medaljoni s likovima kraljeva i biblijskim likovima koje su nekada krasile strop Jamesove sobe za primanja.

Kroz kraljevsku palaču proveli su nas uniformirani glumci u odjeći srednjevjekovnog doba. Vrlo zgodno, te poželjan primjer i za obilazak dvoraca u našoj zemlji, no valjda će se netko od odgovornih prisjetiti i toga kako bi se privukli turisti, a ne samo da srednjevjekovno obučene dame šeću zagrebačkim Jelačić placem tijekom Markovog sajma.

Zgradu u kojoj su kraljevske odaje, sa stražnje strane krase kipovi raznih demona, koji su nekada imali ulogu čuvanja vladara od zlih duhova, dok prednju stranu krasi niz alegorijskih figura, među kojima je i figura samog kralja Jamesa V, koji  je prikazan kao pučanin. Naime, legenda kaže da se kralj volio preoblačiti u pučanina i odlaziti među obične podanike kako bi na takav način saznao što misle o njegovoj vladavini. Normalno, da si je tim prigodama „priuštio“ i malo-puno zabave s pučankama.

U sastavu Kraljevske palače je i Kraljevska kapela čije zidove danas krase prekrasne tapiserije s prizorima lova na jednoroga istkane srednjovjekovnom metodom kao replike onih koje su u renesansno vrijeme visjele na zidovima ovog dvorca.

Posjetili smo i vrlo zgodno renoviranu kuhinju u kojoj je voštanim figurama prikazan život i rad kuharica i služinčadi kraljevske familije.

Okolinu dvorca krase  brižljivo njegovani vrtovi.

Interesantno je za spomenuti da u svim lokalitetima, koje smo tijekom našeg 7-mo dnevnog boravka u Škotskoj posjetili prate suvenir shopovi, koji su postavljeni tako da ne možete ući, odnosno izaći iz dvorca, odnosno nekog drugog značajnog lokaliteta, a da ne prođete kroz gift shop. Dakle, hvale vrijedno, te posebno zgodno kako za posjetioce, od kojih će svaki kupiti barem razglednicu, ako već ne i neke druge suvenire, tako i financijski isplativo, te predstavlja i poprilično velik izvor prihoda koji zemlja ostvaruje od brojnih posjeta turista.

Na povratku u Glasgow zaustavljamo se u najjužnijoj destileriji Highlandsa GLENGOYN DESTILERIJI u kojoj su nam prezentirali proizvodnju škotskog nacionalnog pića whiskya. Destilerija je osnovana 1833. Destilerija se nalazi na jugozapadnom rubu škotskog gorja, u blizini jezera Lomond (Loch Lomond). Ova se destilerija naziva „najljepšom destilerijom u Škotskoj u kojoj se već više od 175 godina proizvodi singl malt wiskey. Godišnja proizvodnja je preko milion litara alkohola, a destileriju godišnje posjeti 35.000 posjetitelja. Za svoje proizvode dobila je brojne nagrade. Tako je dobila za 10. god. star wiskey zlatnu medalju  2007. na San Francisco World spirits natjecanju, za 12 godina star wiskey dobila je zlatne medalje 2003. i 2005. godine, te zlatnu medalju 2005. godine za wiskey star 21 godinu itd. Svoje proizvode uglavnom prodaju u Velikoj Britaniji, Skandinaviji, Francuskoj, Njemačkoj i SAD-u.

Treći dan našeg boravka u Škotskoj (21. 6. 2011.) odjavljujemo se iz hotela u Glasgowu i krećemo prema jezeru Lamond koji je u dijelu Trossachs nacionalnog parka. Usput se zaustavljamo u jednom malom selu, punom lijepih malih kućica koje krase okućnice, pune ruža puzavica i interesantnih crvenih ljiljana. Premda dosadna kišica neumorno sipi, ovaj cvjetni ugođaj razgaljuje dušu. Usput gledamo i klupicu, oivičenu cvijećem, na kojoj se odmarala najstarija stanovnica tog sela, koja je umrla 2004.-te godine u 104-toj godini.

Prolazimo uz jezera, kojih u Škotskoj ima nekoliko stotina, a koja su nastala tijekom posljednjeg ledenog doba. Voda u jezerima je tamne boje zbog velikih dubina, te šuma, koje ista okružuju.

Najveće među jezerima je jezero Lamond, koje predstavlja i najveću slatkovodnu površinu na Britanskom otočju. Obala tog jezera pokrivena je autohtonim hrastovim šumama, a u samom jezeru živi 17 autohtonih vrsta ribe. Jezero je dugačko 39 km i pripada dijelu Trossach nacionalnog parka.

Zapadno od jezera Lamond je morsko jezero Loch Fyne, poznato po dagnajma i izlovu morskih riba. Na tom jezeru ručamo u jednom zgodnom ribljem restoranu, unutar kojeg je šank u formi brodića. Klopamo juhu od njihove domaće ribe koja se zove „hedoch“. Po običaju, i unutar ovog restorana je gift shop, u kojem, između ostalog, ima i pakirane razne vrste riba.

Na ovom jezeru posjećujemo i ijepi dvorac Inverary, u kojem i danas živi vojvoda od Argyla sa svojom obitelji, dok je drugi dio dvorca muzejski prostor, otvoren za javnost.

U glavnoj dvorani koja se proteže čitavom visinom dvorca je dvorana ukrašena impozantnim primjercima raznog oružja. Zidovi su puni lijepih slika i tapiserija, a prostorije krasnog stilskog namještaja. Najvredniji eksponat je škotska torbica i nož (kama) koji su pripadali Rob Roy Mac Gregoru iz 18. st. Okolinu dvorca krase lijepi parkovi (šetnice) sa velikim stablima rododendrona. Šteta što dosadna kiša, koja i nadalje neumorno sipi, uništava opći dojam ove ljepote sjevera.

Naše dalje putovanje nastavljamo prem klancu Glencoe, zvanom „Klancu jauka“ koji je ime dobio po rijeci Coe. Selo koje se nalazi u blizini klanca  poznato je kao mjesto pokolja dvaju klanova (Mac Donald i Campbel klan) po nalogu kralja Williama III. Samo naselje je okruženo visokim planinama popularnim među turistima planinarima i alpinistima, a ovdje su snimani  i razni filmovi o Rob Royu, Highlander, Harry Poter i sl.

U kasno popodnevnim satima dolazimo u Fort William, lijepo mjestašce u kojem smo smješteni u hotelu „Aleksandra“, koji je u obliku malog dvorca. Samo mjesto je na visini od 600 m, a planine koje ga okružuju su na visini oko 900 m.

Četvrti dan našeg puta (22. 6. 2011.) odlazimo prema Fort Augustusu. Naša prva foto stanka je kod spomenika vojnicima koji su pali u II svj. ratu za Škotsku, a uz taj spomenik je i manje spomen groblje vojnicima poginulim u borbama u Afganistanu. Planine koje okružuju ovaj predio koristile su se za obuku komandosa. Pričaju nam i o spartanskoj obuci koju isti moraju proći da bi bili sposobni snaći se u svim mogućim i nemogućim situacijama. Tako ih se sa zavezanim očima ostavi na nekoj od ovih planina, sa malo keksa, čokoladom, kompasom i kartom, te oni moraju tako prevaliti popriličan put od jedne do druge točke, dok za 3 dana, za njima dolazi nova grupa komandosa koja ih napada.

Druga foto stanka je kod izvora 7 glava koji je 1812. podigao Colonel Mc Donal u spomen događaju koji se na ovom mejstu dogodio 1633. Te su godine šefu jednog klana ubili dva sina. Ubio ih je u stvari njihov ujak, te je radi toga šef klana potplatio gorštake-highlendere, koji su ubili tog ujaka i 6 njegovih sinova, njihove glave isprali u potoku, naboli na kolac i donijeli šefu klana kao dokaz da je osveta izvršena.

Naša treća foto stanka je u Fort Augustusu. Nekada je bio križište vojne ceste. Bio je dio garnizona u kojem je boravilo 8 vojnika, i radnici koji su radili na izgradnji Kaleidonskog kanala Danas je taj gradić turističko mjeto na kojem su glavna atrakcije 5 ustava-brana koje se  nalaze na Kaleidonskom kanalu. Da se prođe kroz svih 5 brana, potrebno je oko sat vremena.

Mogu reći da dok smo šetali uz kanal i gledali ustave, vjetar je tako bjesomučno puhao, a nebo je „visilo“ tako da se svaki čas ne samo očekivala kiša, već i koja snježna pahulja. No, kako je ovdje ljeto, te  temeratura „kao na Bahamima“, tako naime kaže naš vozač Alan kojem je očito jako vruće. Naime, dok smo u planinskoj regiji tzv. Highlandsu, on nosi kilt, s tartan uzorkom klana Mac Gregor (mislim da nam je tako Melita rekla), a u slobodnim časovima oblači majice kratkih rukava. Čvrst goršak, što ćemo, dok mi „cvokoćemo“ na škotskih ljetnih 12-ak stupnjeva C.

Dolazimo do najpoznatiejg jezera Škotske-Loch Ness. Jezero je dužine 38,5 km, a prosječna širina je 2,5 puta veća od drugih jezera. Dubina jezera je 250 m. Jezero se ne zamrzava. Njegova temperatura je 5,5 ºC. Zbog boje, te planina koje ga okružuju i šuma, nosi epitet mističnog jezera. No toj mistici pridonosi i čudovište „Nessie“, navodno neman koja je posljednji puta viđena 1933. godine. Unatoč svim suvremenim sredstvima, uključujući i sonare, kojima se nastojalo ispitati da li uistinu postoji neko čudovište u jezeru, sve je ostalo bez razultata.

Dakle, čudovište iz Loch Nessa, zvano Nessie ili Ness je mitološko stvorenje ili grupa stvorenja za koja se vjeruje da žive u ovom jezeru, koje se nalazi  u blizini grada Inverness u sjevernoj Škotskoj. Postoji više od 3000 raznih svjedočanstava o postojanju čudovišta. Većina očevidaca Nessie opisuje kao veliku životinju sa dvije ili tri grbe koje vire iz vode. Duljina joj se procjenjuje na 5-10 m, iako postoje i tvrdnje o većim primjercima. Neman  navodnoo ima dugi i tanki vrat i malu glavu, te dugo tijelo s debelim repom.

S obzirom da u današnje vrijeme po jezeru vozi popriličan broj što privatnih ribarskih brodica, što većih izletničkih plovila, to, moja malenkost kaže da ukoliko i nešto postoji u jezeru, očito mu ne daju mira da proviri svoju malu glavicu, već spava zimski san na dubini jezera.

Na obali jezera Loch Ness već preko 1000 godina postoji dvorac  Uguhart,od kojeg su danas ostale samo ruševine, dosta dobro uščuvane, i uređene. Ulaznica u navedeni kompleks za odrasle je 10 eura.

Danas je dvorac jedna od glavnih atrakcija obale Loch Nessa, predivan spomenik burne prošlosti Škotske i njezinih ljudi, a  njegove zidine kao da su pune tajni i priča o događajima koji su se nizali stotinama godina prije nas.

Dolazimo do Invernessa, nekadašnje stare prijestolnice Higlandsa, a danas trgovačkog i kulturnog središta pokrajine Highlands., Nalazi se na rijeci Ness koju presjeca nekoliko visećih mostova. U nekadašnjoj kraljevskj palači na brdu danas je zgrada suda. Stare kamene građevine ovog lijepog grada sa oko 40. 000 stanovnika, od kojih mnogi žive na svojim farmama, oduševit će svakog posjetitelja. Žao nam je samo što smo ovdje ostali svega dva sata, nakon čega odlazimo prema gradiču Avienmore, koji je smješten unutar nacionalnog parka Cairngorms. Grad je poznat po skijanju i drugim zimskim sportovima, kao i po planinarenju po planinama Nacionalnog parka.

U kasnim popodnevnim satima dolazimo do malog sela Netybridge, koje ima oko 30-ak kuća i krasan hotel istog imena kao i mjesto. Hotel ima izgled dvorca, poprilično lijepo je uređen i inetrier, a sam hotel datira iz 1899. godine. U svakom, pa tako i u ovom hotelu, besplatno su na raspolaganju brojni propekti koji ukazuju na ljepote škotskih dvoraca, jezera, botaničkih vrtova i nacionalnih parkova. Za svaku pohvalu, za razliku od mnogih naših hotela, u kojima nema prospekta ni samog hotela, a kamo li ukazivanja na neke druge ljepote zemlje u kojoj se nalazite.

Uz sam hotel je krasan park i manje golf igralište, na kojem nekolicina putnika iz naše grupe prakticira početničke udarce u golfu, posuđujući u hotelu sve potrebne rekvizite. Igri se u ljetnoj odjeći (T-shirt majica kratkih rukava, te ipak dugačke hlače) pridružuje i naš „vrući“ Alan. Vani visi, u zraku svojski miriše na kišu, koja je, sudeći po velikim lokvama vode uz hotel, nedavno i padala.  Odlučujem se prošetati malo po parku hotela, te po selu, usput slikajući vrlo lijepo uređene kućice, koje se mogu i iznajmiti, za 1 ili 2-dnevni odmor, te nastavak puta do nekog od obližnjih dvoraca.

Peti dan našeg puta po Škotskoj (23. 6. 2011.) naše putovanje nastavljamo uz Caringorn Nacionalni park-centar zimskih sportova, te dolazimo do dvorca Blair iz 13. st. U dvorcu se posjećuje 30-ak soba koje su smještene u krilu dvorca izgrađenom u 18. st. Cjelokupan dvorac je u bijelom izdanju.  Ispred dvorca je stari Škot u nacionalnoj nošnji-kiltu, svirao na gajdama jednu od najpoznatijih škotskih pjesama. Ispred dvorca su krasni vrtovi u kojima šeću „srmežljivi“ pauni. Sramežljivi zato, jer nisu htjeli za slikanje raširiti i pokazati svoj ponos-rep sa krasnim šarama. No možda ih je u tom času omeo pljusak, koji se bjesomučno spustio dok smo hitali prema autobusu.

Odlazimo prema živopisnom gradiću Pitlochry, odmorištu u Highlandsima. To je mjesto s oko 2.500 stanovnika, a nosi titulu najljepšeg malog mjesta u Škotskoj, sa krasnom arhitekturom (ponovo  hoteli i restorani u građevinama koje su izgrađene kao mali dvorci). Putem do mjesta uživamo u lijepim pejsažima, a vidimo i interesantno highlansko govedo.

Naše putovanje nastavljamo prema Perthu te obilazimo palaču Scone, povijesno sjedište škotskog parlamenta. Danas je palača u vlasništvu obitelji Mensfeld. Scone je palača u obliku utvrde proširena i uljepšana 1805. u koju su ugrađeni i najstariji dijelovi iz 16. st. Brežuljak Scone, poznat već u 8 st. po tome što se ovdje nalazilo mjesto krunidbenog kamena (kamena sudbine) na kojem su se krunili škotski keraljevi na način da su nogom stali na kamen. Prvi kamen sudbine je iz 9, st,, donešen iz Sv. zemlje, a u palači je bio do 13. st. Posljednji škotski kralj krunjen na tom kamenu zlatnom krunom i pomazan uljem bio je  Robert de Berns. Tada su kamen ukrali i odnijeli u Westminster Abbey u Englesku. Engleski kraljevi krunili su se na tom kamenu na način da su sjedili na istom. O samom kamenu postoje razne teorije. Jedna je, da se radi o piktskom oltaru nepoznatog boga. Druga teorija kaže da se radi o jastuku na kojem je spavao Jakob. Original je bio od crnog mramora sa keltskim znakovima. 1996. kamen je došao pod povećalo javnosti. Dogovoreno je da se vrati u Škotsku. Danas se čuva u edimburškom dvorcu kojeg je tu postavio škotski kralj Kenneth MacAlpine.

U palači Scone posjećujemo veliku dvoranu i veliku blagovaonu.  Tu se nalazi i stol na kojem je Marija Antoaneta pisala pisma, a u palači su izloženi i ručni radovi koje je radila Marija Stewart dok je bila u zatočeništvu kod kraljice Elizabete u Engleskoj.

Osim što su se ovdje krunili škotski kraljevi, palača je poznata i po prvom zasjedanju škotskog parlamenta.

Nakon palče Scone odlazimo prema najstarijem sveučilišnom gradu Škotske St. Andrewsu, nekadašnjem vjerskom centru, poznatom i kao „prijestolnica golfa“.Uz Oxford i Cambridge, ovo je 3-ći sveučilišni grad u UK. U gradu se nalazi najstariji golf teren poznat pod nazivom Old Course.Ovdje je 1854. osnovan najstariji aktivni golfski klub na svijetu-„The Royal and Ancient Golf Club of St. Andrews“. Klub je napravio prva pisana pravila golfa koja vrijede još i danas. Interesantno je da je golf muški sport, a i sama kratica riječi „golf“ to označava(„gentleman only, ladies forbiden“). Poseban je doživljaj igranje golfa uz pogled na pješćane palže Sjevernog mora koje oplakuje ovaj grad.

U ovom je gradu studirao i princ William-prestolonasljednik engleske krune. Da li će dočekati i kada, da zasjedne na prijestolje, veliko je pitanje, s obzirom  na dobre stare korenike današnje kraljice Elizabete-Williamove bake, čija je majčica doživjela 101 godinu. Elizabetu bi na  prijestolju trebao zamijeniti njen sin „nosonja Charles“, pa tek nakon toga, dolazi zgodni Dianin sin William, koji će do tada, ukoliko bude i živ, potpuno očelaviti i poprilično ostariti.

Posjećujemo katedralu, odnosno njene ruševine. Katedrala je izgrađena 1160. godine, a posvećena 1318 u prisustvu Roberta de Brucea. Postala je mjestom koje su posjećivali brojni hodočasnici., a bila je najveća crkva u Škotskoj i u cijeloj Velikoj Britaniji. Uništili su je 1559. protestantski fanatici.

Posjetili smo i ruševine biskupske palače, odnosno dvorca u St. Andrewsu kojeg smo „pretrčali“ u posljednji čas pred samo zatvaranje.

Predvečer, dolazimo do posljednje destinacije našeg puta po Škotskoj, njenog glavnog grada Edinburgha. Smješteni smo , veoma blizu glavne gradske „žile kucavice“- Royal Miles u „10 Hill place“ hotelu s 4*, najluksuznijem na ovom putovanju.

Dakle, 6-ti dan našeg puta obilazimo uz pratnju lokalne vodičice Gillian i vozača Briana, uz svesrenu pomoć naše Melite, glavni grad zemlje Edinburgh. Grad ima 450.00 stanovnika, a u 8 mjesecu zbog ljetnog festivala koji traje 30 dana, nešto slično kao naš ljetni festival u Dubrovniku, broj stanovnika naraste na 850.000. U to vrijeme su svi hoteli, kao i privatni smještaji zauzeti, a najam npr. 4-ro krevetnog apartmana iznosi 3.500 funti. Računajte da je funta preko 8 kuna, pa vrlo lako dođete do astronomskog iznosa najamnine, no to je tako samo za naše prilike.

Edinburgh je drugi je po veličini iza Glasgowa i sedmi u UK. Stari i novi dio grada su 1995. upisani na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Europi. Svake godine grad posjeti preko milion turista, te je iza Londona drugi grad po posjećenosti u UK.

Nastao kao utvrda na vulkanskoj stijeni. Edinburški dvorac je veoma dobro očuvan, a u istom, koji se sastoji od nekoliko zgarda nalazi se vojni muzej, kapela Sv. Margarete iz 1640.,ispred koje je veliki top „Mons meg“, napravljen u Belgiji, težine 150 kg, za koji je potrebno oko sat vremena da bi ga se napunilo . Iz topa se svaki dan, osim nedjelje, u podne ispaljuje hitac. U sastavu dvorca je i prostorija u kojoj se čuva originalni krunidbeni kamen, crveni kraljevski plašt obrubljen hermelinom sa inkrustiranim dragim kamjenjem, kraljevska kruna i žezlo. U sastavu dvorca su i prostorije u kojima su nekada bili smješteni zatvorenici, a u istima je i prostor u kojem se čuvaju ručni radovi zatvorenika. Tako tu možemo naći prekrasne galije, kao i krivotvorene novčanice, a mozemo se upoznati i sa životom kakvim se nekada živjelo.

Glavna ulica u Edinburghu je Royal Miles nastala pred više miliona godina otapanjem glečera. Smatra se najstarijom ulicom u gradu. Od Royal Mile vodi mnoštvo manjih ulica  tzv.prolaza – „Close“, koji taj dio grada povezuju sa novim dijelom. Na toj žili kucavici Edinburgha smještene su najznačajnije građevine grada, kao što su katedrala sv. Gilesa i Palača suda. Ovdje su zbog ograničenosti prostora nastale i neke od najranijih višekatnica sa 10. i 11 katova. Osim Royal Mile, glavne trgovačke ulice grada su Princes street i Georges street u novom dijelu grada.

Interesantno je da su parkovi u privatnom vlasništvu stanovnika kuće koja se nalazi ispred parka, a koji imaju ključ od parka jer se isti zaključava. Javni prostori su ZOO vrt i botanički vrt.

Druga interesantnost grada su prozori, koji su na nekim zgradama zazidani ili zatvoreni panel pločama. Naime, porez se ne plaća po veličini tj. kvadraturi zgrade, već prema broju prozora. Ovaj interesantan primjer poglavito je vidljiv u Advoccato street.

Od značajnih spomenika važno je spomenuti Scott Monument, veoma lijepi spomenik podignut u čast škotskom piscu Walteru Scottu.

Jedna od znamenitosti ovog grada je i Greyfriar`s Bobby. Naime, John Grey je 1858. pokopan na lokalnom groblju kod stare crkve. Njegov grob nije obilježen, te bi kao takav, pao u zaborav da  mu vječnu slavu nije priskrbio njegov mali psić, bijeli terijer, koji je 14 godina stražario nad njegovim grobom, sve dok i sam nije 1872. uginuo. Dobri ljudi su psića hranili, a i lokalnim je policajcima svojom upornošću i dosljednošću u čuvanju mrtvog gospodara „razgalio“ dušu, tako da su mu dali izraditi ogrlicu i markicu, koje se i danas čuvaju u Policijskom muzeju. Na ovom je mjestu psiću podignut i spomenik. Da ne pričam koje sve suvenire od tog psića danas, za skupe pare možete kupiti kao suvenir (od raznih podložaka, preko platnenih i plastičnih vrećica, figurica u tradicionalnoj škotskoj narodnoj odjeći ukrašenoj i modnim detaljima u obliku kape, šala i sl., do raznih kolačića u formi simpatičnog četveronošca). Eto, kako se od jedne naizgled beznačajne stvarčice stvori prepoznatljiv suvenir. Simpatično, i pouka našim turističkim radnicima za osmišljavanjem nekog, jednako tako simpatičnog domaćeg suvenira.

Novi grad (New Town) izgrađen je u 18. st. kako bi se riješila prenapučenost Starog grada. Glavna ulica je Georges street, a uz nju se pružaju Princess street i Quine street ispunjene neoklasicističkim građevinama.

Od zanimljivosti u gradu treba spomenuti da je ovdje stvoren lik Sherolcka Holmesa inspiriran Doyleovim profesorom na medicini Joshepom Bellom koji je upotrebljavao deduktivne metode u rješavanju problema. Ovdje se nalazi i jedini spomenik Abrahamu Lincolnu, podignut izvan SAD-a. Tu je i Graham Bell proizveo, odnosno patetntirao telefon, a John Napier logaritamske tablice, Dunlop pneumatsku gumu, a ovdje je i J. K. Rowling-autorica  serije knjiga o Harryju Potteru u jednom kafiću napisala svoju prvu knjigu .

Posljednji je dan puta. Opraštamo se s našim simpatičnim Alanom, odlazimo s prtljagom put aerodroma u kojem nas dočekuje neopisiva gužva na checking šalterima. Za London trebamo poletiti u 13,45 po lokalnom vrremenu,no oko 13 sati javljaju da avion kasni 40-ak minuta. Melita javlja u London da avion kasni, te da nas Croatia airlines čeka, jer ni pod razno ne možemo na vrijeme stići na let za Zagreb u 16,40.

Konačno, oko 14,30 dolazi avion British airveisa kojim letimo za London u koji stižemo oko 16 sati. No, tada tek počinje urnebesna trka s vremenom. Prvo se dobrih 40-ak minuta vozimo po aerodromu Heatrow, dok konačno, ni živi ni mrtvi upadamo u aerodromsku zgradu i trčimo do osobe, koja hladnokrvnošću pravog engleza  na 5 lokacija telefonira, dok nam se udostiji dati slobodan prolaz do izlaznih vrata. Normalno, da  hladnoćom i popriličnom sporošću, za nas 8-mero izrađuju bording karte, koje nam zajedno s putovnicama udjeljuje jedan vrlo zgodan crnac, čitajući i kombinirajući na vrlo zgodan način naša imena u putovnicama,

Avion Croatia airlinesa čeka na pisti. Obliveni znojem, pronalazimo svoja mjesta i sjedamo u poprilično klimatiziran avion. U takvoj atmosferi, boravimo još sat vremena “očekujući Godoa“ na aerodromu Hetrow, svesrdno se nadajući da će u avion dopremiti i našu prtljagu. Konačno polijećemo, te umjesto u 19,55, u Zagreb slijećemo oko 22 sata. Na našu žalost, našoj prtljazi ni traga. Ostala na aerodromu Hetrow.

Jedna poprilična „oštrokonđa“ od aerodromske službenice, radi zapisnik o izgubljenoj prtljazi za svakog putnika posebno. Opisujemo osnovne karakteristike izgubljene prtljage, nastojeći biti manji od makova zrna, kako našu bajnu službenicu ne bi razbjesnili još više. No morate znati, da ni nas 8-mero nije bilo naročito sretno kada je moralo maltretirati našim problemima dotičnu gospođu.

Kako je i bilo rečeno, prtljaga stiže na moju adresu neoštećena slijedeći dan (tj. u nedjelju oko 18 sati).

Nezgoda  s prtljagom ubrzo je zaboravljena. Ostala su samo lijepa i ugodna sjećanja na jednu prekrasnu zemlju punu dvoraca, lijepih jezera i nacionalnih parkova. Šteta je samo što ima poprilično surovu klimu, tako da ova ljepota ne može doći do još većeg izražaja.