Posveta
Ovaj putopis posthumno posvećujem svojoj predragoj majci koja me napustila početkom 2019. godine.
Osjećam neodoljivu potrebu da joj se još jednom zahvalim na svakoj divnoj i toploj riječi upućenoj meni i mojoj obitelji (suprugu i sinu) koje je veoma poštovala i bezgranično voljela.
Cijeli svoj život je putovala, prošavši kao liječnik trnovit životni put radeći cijeli svoj radni vijek u za današnje vrijeme nepojmljivo teškim životnim i poslovnim uvjetima.
Svojim bezgraničnim poštenjem i nesebičnom voljom i znanjem pomagala je ljudima, držeći se maksime kojom je, kao kasnije i mene. obdario njen pok. otac, a moj djeda Marko: „Poštuj ljude bez obzira na rasu, vjeru i boju kože. Čovjek se cijeni po tome koliko ima ljudskosti u njemu. Idi dijete i pomaži ljudima.!“
Draga moja majčice, putovale smo skupa i onda dok još nisam bila rođena, čvsto se držeći sigurnog životnog oslonca.
Po mom rođenju skivečki smo gutale suze-Ti mila majčice što odlaziš daleko od mene, a ja što ostajem bez Tebe, ali sa prekrasnim ljudima-Tvojim, a i mojim drugim roditeljima.
Tijekom života, zajedno smo proživjele puno, puno bola, prvo gubitkom tate, pa veoma brzo i bake i djeda.
Da zaboravimo (bar nakratko na životne boli koje su nas snašle) kada smo god mogle-putovale smo,
Puno toga lijepog i radosnog doživjele smo na našim zajedničkim putovanjima od 1978-1986 godine –najljepše naše zajedničke „putujuće“ godine.
Kada više fizički nisi mogla samnom putovati, uistinu si uživala u slikama i putopisima sa mojih samostalnih putovanja. U duši si bila nesretna zašto ih ne mogu objaviti, a tako su lijepa-kako si govorila.
Znam da ćeš sada, ali u jednoj drugoj dimenziji čitati zajedno sa našim najmilijima i ovaj putopis. Nadam se da će vam se svima skupa svidjeti.
Uvjerena sam da će na nebu uvijek postojati jedna zvijezda koja će sjajiti za mene i moju obitelj. Znam da ćeš mi sa neba mahati svojom dragom rukom i staviti znak križa moleći se uvijek za mene i moju obitelj.
Još jednom, bezgranična Ti hvala za svaku lijepu i dragu riječ, svaki zagrljaj, svaki blagoslov moja predraga majčice.
Putuj i sada na krilima anđela, bezgranično Te voli kćerka Koraljka
Vijetnam i Kambođa
Čitajući dostavljeni mi promidženi letak omiljene turističke agencije (ITC travel) za daleke destinacije sa Popisom putovanja „Jesen-zima“ počinjem razmišljati o nekoj dalekoj, a cjenovno pristupačnoj destinaciji. Odluka ubrzo pada, pa se već u drugoj polovini srpnja odlučujem za putovanje „Vijetnam-Kambođa“u vremenu od 2. – 14. 12. 2018. Na nekoliko e-mail adresa šaljem oglas tražeći „schlafkamarada“ kako bi uštedila iznos od 2100,00 kn. koliko se povećava cijena arnanžmana ukoliko si sam u sobi.
Već drugi dan, tj na sam moj rođendan ujutro javlja mi se moja draga vjenčana kuma navodeći da se „javlja kao zainteresirana na objavljeni oglas.“ Presretna sam, govoreći joj „da mi je to najljepši poklon za rođendan“. I tako, prije odlaska u Makarsku, uplaćujem akontaciju za navedeno putovanje. Već tada, gđa. Valerija mi kaže da će nam vodič na tom putu biti nitko drugi-već fantastičan Trpimir. Čovjek koji bez „šalabahtera“ toliko toga može divno ispričati i pričati o svemu što ga pitaš-neprocjenjivo. Uvijek sam znala reći da agencija ima uistinu odlične vodiče-no Trpimir je jedan i neponovljiv.
Polako, približava se početak prosinca kada moj Marko u prohladno nedjeljno zimsko jutro (2. 12.) vozi Bojanu i moju malenkost na zagrebački aerodrom „F. Tuđman“ otvoren pred nekoliko mjeseci. Jest da je svojom veličinom svjetski, no po svemu drugom (prvenstveno mislim na ugostiteljsku i trgovačku ponudu), liči na neki maleni aerodrom u nekoj siromašnoj zemlji. Uslijed toga, imate osjećaj „sterilnosti“ istog. No vjerojatno je razlog tome količina novca koji se traži za najam pojedinih prostora na istom. Naša grupa od 25-ero putnika u ranojutarnjim satima, tj. u 6,40 (jer na aerodromu moramo biti 2 sata prije poljetanja aviona), jedini su „remetilački elemenat“ jutarnje tišine na pustom aerodromu No, da ipak sve ne bi bilo „uspavano“, pobrinuli su se službenici vijetnamske policije, odnosno imigracionog ureda koji su „uprskali“ redosljed nekih brojeva na vizi našeg vodiča Trpimira. Sve bi se relativno brzo riješilo da se radi o radnom danu. No ovako, gđa. Valerija pronalazi privemenu zamjenu u jednoj od putnica naše grupe – gđi. Silviji, koja je vlasnica putničke agencije za prodaju karata, a koja treba privremeno zamijeniti našeg vodiča, te nas dopratiti preko Katara u Vijetnam i smjestiti u hotel, dok će drugim avionom naš Trpimir doći za nama.
Po predviđenom planu puta u 8,40 letimo Qatar airwaisom (airbus A 320 koji može primiti od 132-164 putnika) do Dohe – gl. grada Katara u koji stižemo nakon 5,50 min. leta, po lokalnom vremenu tj. oko 16,30. Naime, vrijeme u Kataru je + 2 sata od vremena u RH. Muvamo se po ogromnom aerodromu Dohe vozeći se vlakićem, te posjećujući razne, vrlo lijepo uređene trgovačke i ugostiteljske prostore i ispijajući kavice, kako bi održali „otvorenost“ umornih očiju čekajući predviđeno vrijeme polaska u 20,45. No kako se navedeno vrijeme približavalo, uslijedila je obavijest da je let prema Hanoju pomaknut na 22,10. Kasnije, saznasmo da je do kašnjenja aviona došlo zbog tehničkog kvara na avionu.
I tako, u 22.10 polijećemo ponovo Qatar airwaisom (airbus B 787-8 koji prima 254 putnika) u 5756 km udaljen Hanoj -gl. grad Socijalističke Republike Vijetnam u koji stižemo nakon 6,10 min. leta tj. oko 9 sati ujutro po lokalnom vremenu, pomičući satove za još 4 sata unaprijed. Dakle, Zagreb-Hanoj je što se tiče vremenske razlike + 6 sati. Na gotovo praznom aerodromu užurbano popunjavamo formular za vizu prilažući 1 sliku i 25 $, nakon čega slijedi uistinu bespotrebno čekanje od gotovo 3 sata u kojima, gotovo prazan aerodrom počinjene vrviti novopristiglim kineskim i inim grupama. Dakle, nakon gotovo trosatnog čekanja i rješenja ukupnog broja putovnica (jer jedna putnica iz naše grupe nije sa drugima priložila svoju putovnicu), konačno oko 11,40 dobivamo putovnice s vizama i spremni smo nakon preuzimanja prtljage upustiti se u užitak vijetnamske zime na + 28 C ͦ i vlagu od 80-90%.
VIJETNAM
E, pa dragi narode-„Dobro došli u Socijalističku Republiku Vijetnam“, jednu od 4 komunističke države na svijetu uz Kubu, Laos i Kinu.
Vijetnam je država u jugoistočnoj Aziji koja na sjeveru graniči sa Kinom, na sjeverozapadu sa Laosom, jugozapadu sa Kambođom, a na istoku izlazi na Južno kinesko more.
Samo ime Vijetnam znači „južni Vijet“. Ime je prvi puta zvanično prihvaćeno 1802 god. i ponovo je ušlo u uporabu 1945. osnivanjem Demokratske Republike pod vodstvom Ho Chi Mina. Glavni grad je Hanoj od 1976, tj. od ujedinjenja Sjevernog i Južnog Vijetnama.
Od 111. god. pr. n. ere do 938. zemlja je dio imperijane Kine. Sredinom 19. st. koloniziraju ga Francuzi koji su 1954. god. protjerani. Nakon toga, Vijetnam je politički podijeljen na Sjeverni i Južni. Konflikt se povećava intervencijom SAD-a tokom Vijetnamskog rata kako bi se spriječilo širenje komuizma od Sjevernog Vijetnama. Konflikt konačno završava pobjedom Sjevernog Vijetnama 1975. godine.
Vijetnamski rat bio je oružani sukob u vrijeme tzv. hladnog rata koji se odvijao na prostoru država Vijetnam, Laos i Kambođa od 1. 11. 1955. do 30. 04. 1975. (vidi više na: https://hr.wikipedija.org/wiki/Vijetnamski_rat).
Socijalistička Republika Vijetnam je jednopartijska država. Novi državni ustav odobren je 1992. koji zamjenjuje onaj iz 1975. Potvrđena je centralna uloga KP Vijetnama u svim organima Vlade, društva i u politici.
Zemljopisno Vijetnam se nalazi na Indokineskom poluotoku i izlazi na Južno kinesko more. Glavni grad je Hanoj, a ostali veći gradovi su: Hajfong, Sajgon ( tj. Ho Chi Min), te Da Nang. Reljef zemlje je većinom planinski, a najviši vrh je na 3145 m. Uz obalu i rijeke su nizine. Brežuljci i planine čine ¾ teritorija (4 su glavne planinske regije i 2 delte-Red River i Mekong).
Administrativno zemlja je podijeljena na 64 provincije. U Vijetnamu žive 54 etničke skupine od kojih svaka ima svoj jezik i kulturu.
Službeni jezik je vijetnamski, no mogu se čuti i drugi svjetski jezici (engleski, francuski, njemački).
Od prije 60-ak godina, kada je imao svega 24 miliona stanovnika, na površini od gotovo 332000 km²-Vijetnam danas broji 95 miliona stanovnika-dakle 4 x više ljudi.
Novčana jedinica je d o n g. (1 VND= 100 haoa). Inflacija u zemlji je poprilična, tako da za 1 $ dobijete 20.000 vijetnamskih donga (odnosno prema podatku od 11. 01. 2019. 1 $ je 23255 VND). Preporučljivo je da putnici sobom ponesu američke dolare i to u sitnijim apoenima (1. i 5. $) s obzirom da na velikom broju mjesta možete plaćati dolarima. Na nekim mjestima (kao npr. u nekim cafeima i sl.) plaćate u lokalnoj valuti, pa je preporučljivo, ali ne velike iznose dolara ili eura promijeniti u hotelu ili mjenjačnicama u lokalnu valutu. Za preporučiti je da putnici-namjernici prilikom nabavke strane valute u zemlji iz koje dolaze nabave nove novčanice, jer jednako, kao i kada sam pred nekoliko godina bila u Myanmaru (Burmi) i ovdje veliku pažnju posvećuju novim i neoštećenim novčanicama. Primaju i kartice (Visa i Mastercard) u nekim restoranima, hotelima i suvenirnicama, no obračunava se 3% provizije. Međutim, ako imate mogućnosti prije polaska na put, poglavito za one koji dosta putuju, a posjeduju i „pametni telefon“, nabavite Revolut karticu (vidi više na https://pcchip.hr/internet/korisne aplikacije /revolut-virtualne i fizičke kartice).
Telefoniranje: Postoji roaming za mobilne telefone(091 i 098), no nekada ćete morati doći na recepciju hotela kako bi mogli poslati poruku ili eventualno obaviti razgovor.
Električna energija: U Vijetnamu se koriste razne vste utičnica (i sa 2 rupe kao i u RH), no ukoliko imate adapter ili utičnice američkog tipa ili sa 3 rupe ponesite i njih. Ja sam osobno ponijela komplet utičnica raznih tipova koje sam na jednom putovanju kupila u „djutiću“ i mogu reći da su dobro poslužile-prvenstveno mojoj Bojani jer je ona, za razliku od mene imala suvremeniji mobitel.
Vezano uz zdravstvene propise i odjeću koju treba ponijeti navodim sljedeće: Cijepljenje nije potrebno, kao ni tablete protiv malarije. Ipak, uzmite sa sobom kreme ili sprejeve protiv uboda komaraca, kao i kreme, kape i naočale za zaštitu od sunca. Što se tiče odjeće i obuće zbog vlažne i tople klime preporučljivo je ponijeti laganu lanenu i pamučnu odjeću, te japanke, tenisice ili cipele s niskom petom, a ponesite i koju laganiju jaknu ili vestu za boravak u klimatiziranim prostorima, kada plovite brodom ili čamcem i sl. Obavezno ponesite i dužu kišnu kabanicu. Biti će vam užasno vruće i zaparno, no kada se nađete usred tropskog pljuska kišobran vam neće puno pomoći.
Što se tiče klime, u zemlji vlada tropska i subtropska klima sa monsunima i prosječnim godišnjim temperaturama od 22 –27 ͦ C. Monsuni utječu na tropske temperature u Vijetnamu pa se razlikuju 2 glavne sezone i to: suha i hladna od studenog do travnja i topla i kišna od svibnja do listopada. Ipak i te 2 glavne sezone poznaju 4 godišnja doba. Napominjem da je nama u prvoj polovini prosinca bilo izrazito vruće i sparno, a zbog velike količine vlage se i teže disalo, tako da sam bila neopisivo sretna kada sam u večernjim satima po dolasku u hotel tuširajući se skinula znoj i nakupljenu dnevnu prašinu sa sebe. Napominjem da nam temperatura, realno gledajući s našeg podneblja i nije bila pretjerano visoka dok smo bili u Vijetnamu (od 22-28/29 stupnjeva), no zbog velike količine vlage osjećaj je bio kao da se „roštiljate“ na 35-40 stupnjeva. Napominjem da ne postoje velike razlike u temperaturi između hladnog i toplog razdoblja godine.
Mislim, da obzirom na klimu, ono što nam je svima bilo interesantno, a kako smo u Vijetnamu bili u vrijeme neposredno pred Novu godinu (kod nas je bilo vrijeme Adventa) cijeli je Vijetnam bio vrlo lijepo okićen i rasvijetljen lampicama i raznim figurama saonica, sobova, djeda Božićnjaka i sl. Najzgodnije od svega bile su figure snjegovića-koji se ipak nisu otapali na temperaturama od 20-ak i više stupnjeva jer su bili od stiropora, odnosno nekog netopivog, odnosno „sporotopivog“ materijala. No, ova okićenost nije povezana ni sa našim Božićem ni Novom godinom, već je povezana sa vijetnamskom Novom godinom koja će biti u veljači (vidi https://sh.wikipedia.org/wiki/Vijetnamski_kalendar).
Što se tiče vijetnamske kuhinje ona nudi lagana jela od raznih vrsta mesa u umaku, raznih vrsta riže, povrća, morskih i riječnih riba i rakova, plodova mora te razne vrste uštipaka. U nacionalnim restoranima u kojima smo ručali ili večerali kušali smo njihove specijalitete, kao i raznovrsno egzotično voće, a u nekima i posebno uživali u ukrasima uz jela ili u samoj postavi stola. Kod postave stola napominjem da osim žlice ili vilice(nož ne stavljaju) dobivate i kineske štapiće, pa ukoliko ste vješti sa istima, nitko vam ne brani da iskušate i takve vještine. Njihovo pivo je zaista odlično i treba ga obavezno probati. U nacionalnim restoranima boca pive stoji 2-3 $. Pije se i vino koje priznajem nisam sama okusila,(valjda bojeći se okusa vina kakvog sam konzumirala u Etiopiji, a koje je bilo katastrofa), no moja je Bojana konzumirala bijelo vino i kaže da je bilo OK. Dakle, probajte i vino, ako vas put nanese u Vijetnam.
Voda nije za piće, već se pije buteljirana voda. Mi smo i za pranje zubi koristili prokuhanu i ohlađenu vodu. Napominjem, ako nemate vlastito malo kuhalo, u svakom od hotela postoji kuhalo, te gratis boca obične vode, ness caffe i čajevi. Led u piću također treba izbjegavati osim na sigurnim mjestima (hoteli, restorani). Ono što ću preporučiti svakom budućem putniku-namjerniku ne samo za ove krajeve, nego općenito, je da obavezno sa sobom ponese neko žestoko piće (viski, rakiju i sl.), a koje je preporučljivo konzumirati prije jela.
Sa aerodroma oko 12 sati drugi dan našeg puta tj. 3. 12. 2018. odlazimo put glavnog grada Hanoja i to prvo u jedan lijepi nacionalni restoran na ručak, a nakon toga u hotel „Mon Regency“. Malo se osvježismo i već oko 15,30 pred hotel dolazi 25 rikša koje nas voze na djelomičan razgled Hanoja. Vozeći se rikšama, kao i prilikom razgleda grada pješice, na ulicama vidimo stotine i stotine motorista koji ne obazurići se na semafore i ne zaustavljajući se kod prelaska cesta od strane pješaka, danonoćno u nepreglednim nizovima voze ulicama grada.
Kasnije nas je vodič upozorio na ponašanje prilikom prijelaza ceste. Rekao je, da nikako ne treba trčati kada se prelazi cesta, već cestu treba prelaziti kao kada uranjate u vodu.
Dakle, prilkom vožnje rikšama „uživamo“ u vrevi grada gledajući već napijed navedene nepregledne kolone motociklista koji vješto manevriraju svojim vozilima između naših prometala, gledamo i slikamo interesantne putujuće prodavače voća i povrća, pripremu i prodaju hrane na ulicama, i dućane u kojima se prodaje cvijeće, te dolazimo do jednog lijepog parka koji se nalazi u blizini zgrade Opere, gdje naš čeka naš vodič, koji je nakon 2-dnevnog puta drugim avionom došao u Hanoj. Na toj lokaciji kupujemo i fotografije sa našim malenkostima u rikšama koje su u međuvremenu, dok smo se vozili – izrađene. Cijena fotografije bila je 1$.
Nakon što smo se našli sa vodičem započinje naš kasno popodnevni ubrzani razgled Hanoja u okviru kojeg smo izvana vidjeli zgradu Opere, zgradu Metropoliten hotela, spomenik Li Tai Tou-u, prošetali se uz jezero Van Tien te predvečer prisustvovali predstavi u Plutajućem kazalištu lutaka, a o čemu će nešto više biti riječi nakon osnovnih podataka o glavnom gradu Vijetnama.
HANOJ je glavni grad sa 8 miliona stanovnika u središtu i još 8 miliona sa okolnim mjestima, te je iza Sajgona drugi grad po veličini u Vijetnamu. Smješten je na sjeveru Vijetnama na obali Crvene rijeke koja se ulijeva u Tonkinški zaljev, a udaljen je 130 km od mora. U samom gradu postoji više jezera od kojih je najveće Zapadno jezero, dužine 15 km na koje dolaze mnogi stanovnici Hanoja radi rekreativnog vježbanja ili vožnje biciklom uzduž obale. Napominjem da je tjelovježba na ulicama i parkovima, jednako kao i u Kini, svakodnevna maksima u životu stanovnika Vijetnama. Osim toga, interesantno je da ćete na pojedinim ulicama naći razapete mreže i ljude koji svoje slobodno vrijeme provode igrajući badmington. Pored toga, na Zapadnom jezeru postoje i brojni restorani u kojima se uslužuju plodovi mora, a za većinu ljudi ovo je i mjesto s kojeg se pruža lijepi pogled na novi Hanoj.
Hanoj je centar poljoprivrednog pojasa. Postoje ljuštionice riže, predionice pamuka, te razne industrije (svile, kože, papira, drva, kemijska, prehrambena), a u novije se vrijeme razvija industrija raznovrsnih proizvoda široke potrošnje, po kojima, zbog jeftine radne snage, azijske države postaju konkurentne u svijetu.
Za povijesni razvoj grada vidi https://hr.wikipdia.org/wiki/Hanoi
Od znamenitosti u gradu značajan je konfucijanski hram Van Mieau, budistička pagoda iz 11. st., stara gradska tvrđava, sveučilište iz 11. st., katedrala Sv. Josipa iz 1886., a interesantne su i zgrade u kojima je Predsjednička palača, zgrada Parlamenta kao i nekoliko novijih građevina (kao npr. mauzolej Ho CHI Mina), te kao najviša zgrada-jedan 82-katni neboder. Taj neboder nema neko značenje već je interesantan samo zbog toga što je za 1 kat viši od najviše zgrade u Ho Chi Minu. Naime, postoji izraženo rivalstvo između Hanoja, koji je glavni grad, tradicionalniji je, nalazi se na sjeveru zemlje i 1800 km udaljenog Sajgona (Ho Chi Mina), na jugu zemlje, koji je najveći grad sa modernim građevinama, raznim financijskim institucijama, te je kao takav „perjanica“ novog razvoja zemlje.
Trpimir nam kaže da Hanoj ima više četvrti, pa je spomenuo: kolonijalnu francusku četvrt te četvrt 36 ulica koje su dobile nazive po zanatima. Naše malenkosti su posjetile i četvrt Lon Tien u kojoj se nalazi jezero. U gradu je najljepša kolonijalna četvrt. U toj se četvrti nalazi pored ostalih i zgrada Opere u kojoj se ističu foajei, a zbog kojih se zove i „opera s pravom druženja“, jer ima socijalni značaj. Zgrada Opere rađena je po uzoru na francusku operu kao Garnicova opera u Parizu. Sve zgrade u kolonijalnoj četvrti su iz doba francuske vladavine i ostale su sačuvane, osim izložbene dvorane, koja je stradala u II svj. ratu. Stilovi u kojima su zgrade građene su art deco i art nuvo. U kolonijalnoj smo četvrti osim zgrade Opere vidjeli i Hotel Metropol.
U kasno popodnevnoj šetnji ulicama Hanoja dolazimo i do spomenika Li Tai Toa. Živio je od 974-1028, a zaslužan je za razvoj nezavisnog Vijetnama. Isti je osnivač Hrama književnosti. Vezano uz Li Tai Toa naš vodič priča o malom hramu „Bah Ma“ posvećenom bijelom konju koji je postao zaštitnik Hanoja, a kojeg smo vidjeli prilikom vožnje rikšama.
Uz ovaj je hram povezana jedna legenda koja kaže da kada je 1009. Li Tai To pobijedio Kineze, a 1010. stvorio glavni grad Hanoj, tada je prvo sagradio tvrđavu oko koje su počele nicati uslužne djelatnosti potrebne za dvor. Tako se počeo razvijati grad. Oko grada u nekoliko su navrata gradili zidine, no iste su se neprestano urušavale. Tada se na jednom mjestu pojavio bijeli konj, a što se pripisalo djelovanju nekog božanstva. Na mjestu na kojem se pojavio bijeli konj podignute su zidine, tj citadela koja i danas postoji. Citadela je u vrijeme francuske vladavine i kasnije u doba oslobođenja od Francuza služila kao vojni objekt. Kasnije je u nekoliko navrata preuređivana, ali i danas služi kao vojni objekt, te se taj objekt ne može posjetiti.
U večernjim satima odlazimo na predstavu u Plutajuće kazalište lutaka koje je pod zaštitom UNESCa i jedinstveno je u svijetu. U predstavi se pokazuju prizori sa jezera Van Tijen (tj.„jezera vraćenog mača“). Legenda kaže da se na sredini tog jezera pojavila zlatna kornjača koja je dala mač caru Le Loju kojim je pobijedio kinesku vojsku, te je nakon pobjede tražila da se vrati mač. U spomen toga, na sredini jezera sagrađena je ploveća pagoda.
Nakon doručka 4. 12. 2018. odlazimo prema pagodi tj. budističkom hramu Tran Quoc iz 6. st. koji se nalazi na Zapadnom jezeru i nekoliko je puta preuređivan.
Ispred spomenutog hrama od uličnih prodavača mogu se kupiti interesantne čestitke na kojima su od raznobojnih papira izrađene znamenitosti Vijetnama od tradicionalnih čamaca kojima se plovi rijekama, ili nekog karakterističnog objekta grada (hrama, mosta i sl.).
Nakon budističkog hrama odlazimo do Trga nezavisnosti na kojem šetamo uz Muzej revolucije, te pored lijepog parka dolazimo do Mauzoleja Ho Chi Mina kojeg samo slikamo izvana, jer bi samo za ulazak u isti trebali u dugačkim redovima čekati i nekoliko sati. Mauzolej je izgrađen od kamenih blokova donesenih iz svih krajeva Vijetnama, a unutra je balzamirano tijelo Ho Chi Mina, Nepoštujući posljednju želju Velikog vođe KP Vijetnama da po smrti bude kremiran, a njegov pepeo razasut po zemlji, Ho Chi Min je balzamiran od strane Rusa. Na suprotnoj strani od mauzoleja vidimo zgradu Parlamenta, a u pozadini od mauzoleja slikamo zgradu najvišeg nebodera u zemlji. te odlazimo do zgrade u kojoj je Predsjednička palača.
Potom odlazimo do lokaliteta u kojem je smještena Pagoda na jednom stupu. Pagoda je u obliku lotosa izgrađena 1049, god, i nekoliko je puta preuređivana, a najstariji i najvredniji je kameni stup koji je napravljen iz jednog komada kamena. I uz ovu pagodu veže se priča koja kaže da je sin Li Tai To-a – Li Tai Tong imao nekoliko žena, ali nije mogao dobiti potomka. Jednog dana na cvijetu lotosa ukazala mu se boginja milosrđa-Qua Nam, te je nakon toga Li Tai Tong uspio dobiti sina. Na mjestu ukazanja, a u čast boginji milosrđa podigao je hram u obliku lotosa, i izgradio ga na jednom stupu.
Naš put dalje vodi do Hrama knjževnosti iz 1077. godine, koji je posvećen Konfuciju. Zapravo to je hram pismenosti-kompleks koji je napravio začetnik Vijetnama Li Tai To, za koga se smatra da ima kinesko porijeklo. Naime, car je shvatio da mora stvoriti vlastitu administrativnu kastu. Stoga je napravio Školu za administratore. Odabrao je konfucijanski tip obrazovanja. Ispod cara nisu bili plemići. Dakle, car nije ovisio o plemstvu, nego je svoju vlast podredio činovnicima. Znao je da će država biti stabilna zato jer su svi državni službenici ovisni o vladaru.
Ispred hrama su zastave sa 5 boja koje označavaju 5 elemenata (vatra, voda, zemlja, metal i drvo). Danas je Hram, koji je nekada bio bitan u stvaranju države- povijesni spomenik i služi za promocije. U dvorištu hrama je lijepi park sa interesantnim drvećem, kao i jezero u kojem plivaju crvene ribe, a u pojedinim su paviljonima smještene i stupe na kojim su navedena imena osoba koje su na tom mjestu nekada završile Školu za administratore.
Naš vodič nam malo piča o vijetnamskom jeziku i pismu koje je modificirano kinesko pismo. Vijetnamskim jezikom govori 86% stanovništva. Jezik ima melodijski akcent, a njegova gramatika ne poznaje padeže, deklinaciju, konjugaciju ni rodove. Latinično pismo sa raznim oznakama koje je u 17. st. u alfabet uveo Lesandro de Ro, tek u 20. st. postaje službenim pismom Vijetnama. Danas cijela državna administracija koristi modificirano kinesko pismo.
Nakon Hrama pismenosti odlazimo do kafe bara „ Cong“ u kojem pijemo vijetnamsku kavu koja je veoma jaka i pije se sa kondenziranim mlijekom. Usput vodič nam priča da postoje 2 osnovna tipa kave. Domovina kave je Etiopija u kojoj postoji i jedna pokrajina koja se zove Kafa. Postoje 3 načina proizvodnje kave –divlja kava, kava koja je uzgojena na vrtovima i kava sa plantaža. Najbolja je divlja kava. Taj tip kave je arabika.
Drugi tip kave, koja se pije u Vijetnamu, je robusta. Ona je otpornija i može se uzgajati na područjima koja su otporna na hladnoću i vlagu. Uzgojem kave u zemlji počelo se baviti stoga da se iskorijeni uzgoj opijumskog maka, te kako bi se seljacima pomoglo da više zarade.
Nakon konzumiranja kave odlazimo do katedrale Sv. Josipa iz 1886. koja je izgrađena u neogotskom stilu, a kasnije obilazimo i „Hram kamene gospe“, u dvorištu kojeg je drvo Budinog prosvjetljenja „banjen“(tzv. ficus religiosa“) sa malim nasmiješenim kipom Bude.
U samom smo gradu vidjeli i mnogo cjevastih kuća sa uskim pročeljima. Takve kuće karakteristične su za Sjeverni Vijetnam, a gradile su se tako zato, jer dok je Vijetnam još bio samostalna kraljevina, naplaćivao se porez po veličini pročelja.
U kasnim popdnevnim satima odlazimo u posjet tvornici za uzgoj i izradu nakita od školjaka bisernica, upoznajući se sa procesom uzgoja. čiščenja i odvajanja bisera iz školjaka, te procesom izrade nakita od uzgojenih bisernica.
Kasno popodne trećeg dana našeg puta odlazimo prema zalljevu Halong gledajući usput nepregledna rižina polja, kao i grobove u istima. Naime, lokalno stanovništvo poštuje kult predaka, tako da se mrtvi sahranjuju u neposrednoj blizini kuća u kojima su stanovali za života.
Nakon smještaja u veoma lijepi hotel „Saigon“ u večernjim satima šećemo samim mjestom uživajući u primamljivoj ribljoj ponudi brojnih restorana, te bezuspješnbo tražeći razglednice mjesta.
Dana 5. 12. 2018.u ranim prijepodnevnim satima odlazimo do luke gdje se ukrcavamo na brod kojim se nekoliko sati vozimo po zaljevu HALONGA uživajući u čudesnim oblicima vapnenačkih stijena čije je stvaranje trajalo preko 20 miliona godina. Prisustvo ljudi na ovom području datira još iz neolitika o čemu svjedoče brojna arheološka istraživanja. Na ovom se području nalazi 2000 otoka i stijena, a 770 je uključeno u Nacionalni park. Otoci su različitih veličina, a na nekima su i mala jezera. Na otocima ima na stotine spilja. Posjetili smo jednu od tih spilja, koja nije najveća, a otkrivena je 1990. godine. Zove se „Nebeska spilja“. Interesantno je da svaka hrid ima svoje ime. Poznata je hrid „Pjetlići koji se ljube“. Davanje imena stijenama je prema riječima našeg vodiča, način na koji Azijati vide svijet. Na nekim stijenama i otocima još uvijek se mogu naći zaostale mine iz doba vijetnamskog rata i to u vanjskim dijelovima, no područje koje je obuhvaćeno Nacionalnim parkom je očišćeno. Osim navedenog, na ovom se području nalazi i 40 biljnih, te 60 životinjskih endemskih vrsta.
Zahvaljujući velikoj vlazi sve su stijene pokrivene tropskim raslinjem, a na nekim otocima ima i majmuna. Nekada su na ovom području bila i plutajuća sela, te ribarske kućice kao sojenice na vodi. Međutim, danas su zbog zaštite okoliša takva sela i ribarske kućice maknuti. Nije samo jasno da li mnogo turističkih brodova koji svakodnevno kruže ovim zaljevom ne doprinose onečišćenju i zagađenju istog, a takve su kućice zasigurno bile jedan veoma lijepi „mamac“ za brojne turste koji su zahvaljujući njima mogli uživati u bogatoj ribljoj gastronomskoj ponudi, kao i u ponudi lijepog nakita. Cijena ulaznice u NP Halong je 250.000 VD + 40.000 VD za posjet spilji.
Za vrijeme našeg boravka u Halongu vrijeme je bilo suoblačno tako da je kod moje malenkosti postojao strah da fotografije neće uspjeti, no ispale su relativno OK, a što se može provjeriti i na slikama dolje.
U rano popodnevnim satima četvrtog dana našeg puta posjećujemo i jedno selo kako bi se upoznali sa načinom života ljudi. Vodič nam kaže da su pročelja kuća kvalitetnije napravljena od same unutrašnjosti istih. Naime, da se zbog velike vlage kuće ne bi urušile, pročelja se grade kvalitetnije. Napomenuo je da u kućama nema ormara, već se roba drži na vješalicama (na dvorištu ili na trijemovima kuća), a čemu je također razlog velika količina vlage.
U kasno popodnevnim satima odlazimo prema aerodromu u Hanoju sa kojeg avionom lokalne avio kompanije za nešto više od sata vremena dolazimo do Da Nanga. U vožnji naš vodič nam daje osnovne podatke o gradu, jer se ovdje ne zaustavljamo već naš put vodi dalje do HOI AN-a koji je odavde udaljen oko 1.5 sat.
Dakle, Da Nang ima 1.100.000 stanovnika. Peti je grad po veličini u zemlji, a smješten je na obali Južno kineskog mora na ušću rijeke Han. Jedna je od najvažnijih luka u Vijetnamu, a nalazi se u krugu od 100-njak km od UNESC-ove svjetske baštine(imperijalnog grada Hue, te starog grada Hoi Ana). Danas grad ima viši stupanj urbanizacije od bilo koje druge pokrajine ili grada u Vijetnamu. Grad se prostire na površini od 1.290 km֫², od čega su nešto manje od 250 km² urbane, a preko 1000 km² ruralne četvrti. Interesantan je most zmaja(dragon bridge) sa čije lijeve strane je Brdo majmuna. Ljepota mosta dolazi do izražaja u večernjim satima kada je isti obasjan stotinama raznobojnih lampica. U brdima se na visini od preko 1000 m također nalazi interesantan, 150 m dugačak Zlatni panoramski most (golden bridge) koji drže dvije ogromne ruke.
Inače za vrijeme Vijetnamskog rata današnja međunarodna zrakoplovna luka bila je glavna zračna baza koju su koristile vijetnamske i američke zračne snage. Danas navedeni aerodrom ima 2500 letova u danu, pa tako počevši od 19. prosinca i katarska zrakoplovna kompanija 4 puta tjedno leti iz Dohe do Da Nanga. U gradu je karakteristična i tzv. „kineska plaža“, dužine 10 i više km koja se proteže gotovo do Hoi Ana i koja je služila kao mjesto odmora, odnosno rehabilitacije brojnim američkim vojnicima u vrijeme Vijetnamskog rata.
U večernjim satima autobusom dolazimo do HOI ANA-najbolje sačuvanog trgovačkog grada u JI Aziji koji je od 1999. god. pod zaštitom UNESC-a. Smješteni smo 2 noći u hotelu „Em Hoian“.
Grad se nalazi na obali Južnog kineskog mora u pokrajini Kuangnam, na ušću rijeke Thu Bon. Još u 1. st. poznat je kao grad Čampa kraljevstva, te je i tada bio najveća luka jugoistočne Azije. Od 7.-10. st. Čampe su kontrolirale strateški put začina što je dovelo do velikog blagostanja grada. U 15. i 16. st. postao je važnim vijetnamskim trgovačkim središtem u kojem su Japanci, Kinezi, Indijci i Nizozemci izgradili svoje četvrti. U 19. st. kada je kraljevska dinastija Ngujen upravljala „zatvorenom trgovinskim politikom“, te zbog porasta ostalih luka na obali Vijetnama, posebno Da Nanga, kao i zbog nasipavanja luke Hoi Ana, dolazi do konačnog propadanja grada. Međutim, zbog ove stagnacije, grad je sačuvao svoj stari izgled u izrazito netaknutom stanju.
Većina zgrada nanizana je u uskim ulicama tradicionalnog tipa na sjevernoj obali rijeke Thu Bon. Ulice su paralelne uz rijeku u smjeru istok-zapad, a presječene su manjim ulicama i alejama. Arhitektura grada gotovo je u potpunosti od drva kombinirana tradicionalnim vijetnamskim dizajnom s onima iz drugih zemalja, poglavito Kine i Japana. U gradu postoje mnoge vjerske građevine, kao što su pagode (kvadratičnog tlocrta s raskošno ukrašenim krovovima), hramovi i sl., a koji su nastali razvojem lučke zajednice.
Ujutro, 6. 12. 2018. odlazimo na razgled grada. Posjetili smo japanski most na čijem se ulazu nalazi figura majmuna, a na njegovom kraju-figura psa, što se tumači da je izgradnja istog započela u godini majmuna, a dovršena u godini psa. Na sredini mosta je budistička pagoda, a sam most vodi do japanske četvrti grada.
Osim Japanskog mosta, posjetili smo kineski hram Fuok Kiem, radionicu za izradu drvenih ukrasnih predmeta u kojoj marljivi radnici rezbareći drvo jack tree, izrađuju lijepe ukrase i postolja za stolne lampa i lustera, kao i sjenila za iste od svile i bambusa. Posjetili smo i tvornicu svile, te se upoznali sa načinom dobivanja svile od duduva svilca, kao i sa izradom prekrasnih slika i drugih predmeta od svile. Nakon toga odlazimo do kuće Tan Ky tj. kuće jednog bogatog trgovca diveći se rezbarenom drvenom namještaju na kojem su inkrustacije od sedefa i mramora, a koji predstavlja reprezentativan dio interijera kuće koji je služio za prijem gostiju i ugovaranje poslova, dok je drugi dio kuće, koji je manje reprezentativan, služio je za stanovanje. Nakon toga, odlazimo do lokalne tržnice na kojoj se opskrbljujemo lijepim suvenirima i odjevnim predmetima.
Napominjem da se u gradu na više mjesta mogu naći krojačke radionice u kojima će vam za relativno mali novac sašiti odijelo ili haljinu. Kupila sam ovdje i lijepe majice od bambusovih vlakana. Bojana i ja obradovale smo se pronalasku jednog dućana u kojem se isključivo prodaju odjevni muški i ženski predmeti od bambusovih vlakana, koji su veoma ugodni za nošenje.
Dan završava svečanom večerom prigodom koje osim u raznim delicijama bogate vijetnamske kuhinje uživamo i u domišljato, komadićima kore drva cimetovca dekoriranom stolu.
Dana 7. 12. 2018. autobusom odlazimo prema mjestu HUE, smještenomna ušću Mirisne rijeke u Južno kinesko more. Grad je od 1802.-1945. bio glavni grad vijetnamske dinastije Ngujen iz kojeg je razdoblja ostalo mnogo spomenika tzv: „Zabranjenog ljubičastog grada“. Zbog prirodne ljepote ove feudalne prijestolnice, kompleks spomenika grada upisan je u UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine 1993. godine. Tijekom Vijetnamskog rata grad se nalazio u Južnom Vijetnamu, ali u ratnoj zoni uz samu granicu sa sjeverom. Tijekom Tet ofenzive 1968. u tzv. „Bitci za Hue“ koja se smatra najkrvavijom bitkom Vijetnamskog rata, sam grad je veoma stradao, a većinu njegovih stanovnika pogubile su komunističke snage (tzv:“Hue masakr“). U tom je ratu poginulo 500 Amerikanaca, 4000 i više vijetnamskih vojnika, te preko 3 miliona civila. Nakon rata spomenici grada su prepušteni propadanju jer ih je KP Vijetnama proglasila za „nazadne i reakcionarne ostatke feudalnog režima“.
Hue predstavlja pimjer feudalne prjestolnice čija je gradnja planirana 1803., dok je sam grad izgrađen 1835. godine. Planiran je u skladu s istočnjačkom filozofijom (Feng Shui), poštujući prirodne oblike kao što su Mirisna rijeka, koja je takvo ime dobila stoga što je okružena drvećem, između ostalih i drvom jedne vrste orhideja koje ima vrlo lijepe mirisnne cvjetove (mislim da se zovu „lilivady“), a čiji cvjetovi padaju u rijeku, te planine Ngu Binh-poznate kao „Kraljevski zastor“. Zbog navedenog, grad je izgrađen u skladu s 5 glavnih točaka (središte, sjever, jug, istok, zapad), 5 glavnih elemenata (zemlja, metal, drvo, vatra i voda), te 5 osnovnih boja (žuta, bijela, plava, crna i crvena), a po kojima su mnogi dijelovi grada i dobili imena. Sam stari grad čini 4 utvrđena dijela. To su; Glavni grad sa upravim zgradama i obrambenim zidovima sa 6 kula na svakoj strani i 10 gradskih vrata; Carski ili Unutarnji grad s kraljevskim palačama i svetištima u kojem su najvažnije građevine: Palača vrhovnog sklada, kraljevska prijemna dvorana, hram Mieu, kraljevska palača-svetište, Palača kraljice majke itd.; Zabranjeni ljubičasti grad s kraljevskom rezidencijom okružen zidom od opeke s jednim portalom kojim se služio samo kralj i sedam drugih portala. Danas su ostali samo ostaci od nekadašnjih 40 građevina. Četvrti dio je Citadela na sjeveroistočnom dijelu grada s koje se kontrolirala plovidba rijekom. Peta utvrda je izgrađena kasnije, kako bi se grad mogao braniti od napada s mora.
U Hueu smo prvo posjetili Kraljevske grobnice. Grobnice su istražene, zna se gdje je tko pokopan i od čega su iste napravljene, a postoje i snimke grobnica. Obišli smo grobnicu Tu Duka-četvrtog vladara dinastije Ngujen, koji je vladao 40 godina. Bio je veoma nizak i imao je 300 konkubina, ali kako je bio sterilan nije mogao imati djece, već je pred kraj života usvojio jedno muško dijete iz obitelji. No istog kasnije nisu prihvatili kao vladara. U kompleksu carskih grobnica nalazi se 7 grobnica od kojih je najbolja Tu Dukova grobnica. Za grobnicu Tu Duka interesantno je da je istu vladar počeo graditi za svog života, odnosno 20 godina prije smrti angažirajući za gradnju iste masu ljudi koje je tjerao na prisilni rad. Za tog vladara kaže se da je s jedne strane, poglavito u komunikacijji s ljepšim spolom, bio profinjen, a s druge strane veoma okrutan prema običnim ljudima. Sam Tu Duk nije pokopan u ovoj grobnici, već je zajedno sa svojim ogromnim blagom pokopan na nekom do danas nepoznatom mjestu.
Nakon posjete grobnici Tu Duka odolazimo praćeni snažnim tropskim pljuskom, do simbola grada-pagode Tien Mu posvećene plavoj gospi. Sama pagoda nastaje krajem 16. i početkom 17. st. Sa nastankom ove pagode (tj. budističkog hrama) povezana je jedna legenda koja kaže da se tadašnjem guverneru Ngujen Huangu prilkom obilaska okolice ukazala stara dama, poznata kao „nebeska dama“ odjevena u crveno i plavo, rekavši da će doći gospodar i podići pagodu na brdu kako bi molio za blagostanje zemlje. Čuvši to, Huang je naredio da se na tom mjestu izgradi hram. Pagoda ima više slojeva, kasnije građenih, a napravljena je u obliku stupa na kojem je 7 buda, Ovdje je bio glavni centar budizma. U kompleksu u kojem je pagoda nalazi se i lijepi vrt prepun bonsai drveća, kao i automobil monaha koji se 1963 godine spalio.
Nakon posjete pagodi Tien Mu, vozimo se brodom po Mirisnoj rijeci koja je dugačka 30 km., te dolazimo do restorana sa prekrasnim vrtom, koji je nekada bio kuća bogatog mandarina. U tom restoranu ručamo, a u popodnevnim satima prvo odlazimo prema Citadeli u čijem se kompleksu nalazi 9 topova i to 5 s jedne strane koji označavaju 5 elemenata (zemlja, metal, vatra, drvo i voda), a sa druge strane 4 topa koji označavaju godišnja doba. Iz tih topova nikada nije pucano, već su isti isključivo dekorativne namjene.
Naš razgled Huea završava posjetom Zabranjenom ljubičastom gradu koji je ranije opisan u ovom putopisu, te posjetom tržnici Dong Ba na kojoj kupujemo vijetnamsku kavu sa lasicom na omotu čija je cijena 4 $ za ½ kg. Nakon kraćeg obilaska tržnice odlazimo na noćenje u hotel „Moonlight.“
Dana 8. 12. 2018. u jutarnjim satima odlazimo put aerodroma, te nakon nešto više od sata leta, avionom vijatnamske avio kompanije odlazimo prema 900 km udaljenom Saigonu. Prema popisu stanovništva 20-tih godina XX st Sajgon je imao 120.000 stanovnika, a svaki 10-ti je bio Francuz. Danas, to je moderan ekonomski i bankarski centar zemlje sa 12-13 miliona stanovnika. U gradu je 33% privrednih objekata u vlasništvu države, 11% je u privatnom vlasništvu, a ostalo su strana ulaganja.
Klimatski, grad je u tropskom području. Vodič nam kaže da je sada najhladniji mjesec, a temperatura je preko 30 stupnjeva. Tempeatura nije puno veća ni u toplom razdoblju, dakle, ovdje vlada vječno ljeto. Službeni naziv grada je Ho Chi Min city (skraćeno HCMC).O imenu grada odlučeno je nakon 30. 04. 1975. kada su sjeverno vijetnamske trupe ušle u Sajgon i odlučile o imenu grada, Grad ima više distrikta. Interesantan je francuski dio grada u kojem se nalazi „Lendmark“-zgrada visine 81 kat-najviša u gradu koja je dobitnica više nagrada za gradnju, no ista je za 1 kat niža od nebodera u Hanoju. Poznata je i zgrada sa heliodromom(„Biteksto“) koja je 5-ta po veličini u gradu.
Nekada su ovo područje naseljavali Kmeri. Vijetnamci su došli krajem 17. st, a u 18. st. je stvoreno mjesto. Formalno imalo je status dinastije na jugu. Značenje same riječi Sajgon se ne zna. Francuzi su ju nazivali kolonija koja se tek počela graditi. Sajgon su stvorili Francuzi, a glavne osobe na koje su se oslanjali Francuzi bili su Kinezi, uglavnom iz Kantona sa juga Kine. Hramovi koje su gradili Kinezi posvećeni su zajedničkim božanstvima, tj. nisu samo budistički, jer Vijetnamci priznaju budizam, konfucionizam i taoizam.
U gradu postoji mnogo parkova koji su smješteni i između pojedinih ulica, a koje, zahvaljujući klimi nije teško održavati. I ovdje, kao i u Hanoju postoje cjevaste kuće, ali iste nisu tako građene kao na sjeveru.
Prosječna plaća je oko 400 $. Veliki broj stanovnika grada živi siromašno, ali ima i onih sa većim primanjima, kojih je najviše u državnim službama i koji imaju pravo na komplet zdravstvene zaštite, te onih koji su u privatnom sektoru, a koji također imaju bolja primanja.
Cijene stanova se kreću od 400 $ u centru grada, pa do 1000 $ kvadrat u rubnim dijelovima grada. Ljudi ovdje koriste kartice, dižu kredite, a osjećaj vezan uz mogućnost napredovanja u poslu ovdje je mnogo veći nego u drugim dijelovima zemlje.
U gradu postoje mnogobrojni semafori. Vrijedi pravilo da je lijeva strana ceste za automobile, a desna za motore. No dok se automobilisti pridržavaju oznaka na semaforima, isto, kao ni u Hanoju ne vrijedi za motocikliste, koji uglavnom jure cestama grada, krivudajući lijevo-desno i vješto izbjegavajući „bliske susrete“ sa pješacima-koji naučeni da kada je njima zeleno mogu mirno prijeći ulicu. No, na to pravilo treba općenito zaboraviti u Vijetnamu.
Hramovi u Sajgonu su mali. Posjetili smo Hram kralja od žada, ispred kojeg je bazen u kojem plivaju veliki somovi koji označavaju dubinu. Na samom hramu svoj životni prostor nalaze bezbrojni golubovi koji znače slobodu, a u manjim kavezima ispred hrama su smještene kornjače koje označavaju dugovječnost. Posjetili smo i hram Tien hau-posvećen Božici mora. Hram je sa kraja 17.i poč. 18. st., a u istom se nalaze minuciozno izrađene brojne skulpture kojima su prikazane kineske legende. Ovdje je naš vodič upalio svijeću koja se zove „insens“, a upaljena je za naš sretan povratak .
Put nas dalje vodi prema Muzeju rata koji se nekada zvao Muzej američkih zločina, a nalazi se u bivšem Američkom informativnom centru. U donjem dijelu muzeja je razno oružje te avioni od lima, helikopteri, topovi i sl., dok su na I katu muzeja slike koje se odnose na prikaz najsmrtonosnijeg oružja koje su Amerikanci upotrijebili u Vijetnamskom ratu-bojni otrov „agens orange“. Cilj je bio zaprašivanjem iz aviona uništiti lišće na drveću kako bi se lakše mogao vidjeti neprijatelj. No, nisu ni sanjali kakve će pogubne posljedice ostaviti djelovanje takvog otrova na izgled i općenito zdravlje ljudi. Naime, primjena tog bojnog otrova uzrokovala je užasne deformitete kod ljudi, a što se može i vidjeti na fotografijama koje ću staviti u ovaj putopis.
U našoj šetnji gradom odlazimo do Palače ujedinjenja, prolazimo pored katedrale povećene Majci Božjoj, zgrade centralne pošte, te ulicom Catinat (tj. dijelom grada sa restornima na I katu zgrada), prolazimo pored Opere i vijećnice, hotela „Continental“ u kojem su zbog neprobojnih stakala u vrijeme Vijetnamskog rata bili smješteni novinari, te starih hotela „Grand“ i „Majestic“ iz 1927. godine.
Današnji dan završavamo posjetom najpoznatijoj tržnici u gradu Binh Tay koju su napravili Francuzi, a koja je otvorena i po noći, dok se četvrt u kojoj je smještna od 18-24 sata pretvara u pješačku zonu.
U večernjim satima dolazimo do „Le Duy Grand Hotela“ u kojem boravimo dvije noći. Koktelom dobrodošlice častimo se na 14 katu našeg hotela diveći se noćnoj panorami grada, nakon čega odlazimo u nacionalni restoran smješten u jednoj od cjevastih zgrada u Sajgonu.
U nedjelju, osmog dana našeg puta (9. 12. 2018) prvo posjećujemo jedan taodaistički hram. Već je naprijed rečeno da Vijetnamci slijede taoizam, mahajana budizam i konfucionizam. Vezano uz taodaizam vodič nam kaže da je jedan vijetnamski činovnik (Kašoši) 1921. u ponoć doživio objavu. Pokazalo mu se vrhovno božanstvo namignuvši lijevim okom. Lijevo oko je simbol vjere-svevideći Bog. Takvu objavu doživjela su 1925. još dva činovnika koja su službovala pod francuskom vladavinom. Tim objavama izrečena je vjera koja propovjeda o spasu u III otkupljenju (prva dva otkupljenja su ona koja govore o Bogu koji se objavio ljudima). U III Otkupljenju svi ljudi će se spasiti i doći će do potpune istine. Kroz povijest se pojavilo 5 važnih osoba koji su bili naklonjeni Bogu. To su Buda-osnivač budizma, Lao Tse-osnivač taoizma, Konfucije-osnivač konfucionizma, zatim Čovjek koji je sistematizirao pučka vjerovanja i Isus.
Taodaizam je posebna vjera koja postoji samo u južnom Vijetnamu. Njeni sljedbenici imaju i svog papu, čije je sjedište 90 km od Sajgona. Njihovi svećenici se oblače u crvene, plave i žute boje, a na glavi nose kapice sa jednim okom, dok se vjernici oblače u bijelo. Mole se 4 puta dnevno i to u 6, 12, 18. i 24 sata. Službeno ova vjera ima 3 miliona vjernika, iako ih je neslužbeno i više. Oni vjeruju da će svi ljudi postati svjesni da je Bog jedan i da će sve dosadašnje vjere postati jedno. Zavjetovani su na pacifizam (tj. vjera im brani ratovanje i nošenje oružja).
Pri ulasku u takav hram mora se skinuti obća. Na mjestu gdje je oltar nalazi se oko (tj svevideći Bog), a prikazano je i 5 važnih osoba naklonjenih Bogu. Kada izlazite iz hrama ne smijete okrenuti leđa oltaru. U samoj ovoj vjeri, kako nam kaže naš vodič, postoji veliki udio spiritizma (znači da su svećenici ovlašteni za kontakt sa duhovima). U toj vjeri nije ograničen broj običnih svećenika, dok visokih svećenika može biti 3000.
Nakon posjete taodaističkom hamu odlazimo do mjesta My Tho- glavnog grada delte, 75 km udaljenog od Sajgona. Grad ima 150.000 stanovnika. Brodom plovimo rijekom Mekong, glavnom rijekom JI Azije koja izvire u Kini, na visini 5500 m na Tibetu. Protječe kroz Burmu, Laos, Tajland, Kambođu i Vijetnam, te se nakon nešto više od 4800 km deltom ulijeva u Južno kinesko more. Maksimalna dubina rijeke je 12, a minimalna 1 metar. Dužina rijeke i kanala je 2800 km, a ima 7 velikih i 2 mala ogranka. U rijeci ima puno taloga, zbog kojeg se svake godine nekoliko km povećava Vijetnam. Mulj se vadi brodovima-gliboderima. Klima uz deltu je tropska koja omogućava razvoj raznog tropskog voća, kao i 3 žetve riže godišnje, što omogućava Vijetnamu da je iza Tajlanda drugi izvoznik riže u svijetu. Vodič nam kaže da je prije 1986. Vijetnam gladovao jer je tada postojala kolektivizacija, a privrednici su proizvodili samo toliko koliko im je trebalo. Međutim, nakon 1986, ovo se područje zahvaljujući delti probrazilo nastankom velikih plantaža kokosovih palmi, raznog tropskog voća, a postoji i ribolovna industrija. Tako se u gornjim dijelovima rijeke Mekong uzgaja veliki som.
Vezano uz tropsko voće vodič nam kaže da postoje dvije vrste voća koje je zabranjeno unositi u hotel. To je durian zbog mirisa na gnjili luk, te mango stin-zbog boje koju ispušta, a koja se ne može ukloniti.
Ploveći rijekom Mekong prvo dolazimo do Otoka jednoroga na kojem posjećujemo plantažu lon-gana, te konzumiramo i kupujemo med i čaj kao i razne kreme napravljene od te biljke. Nakon toga odlazimo do mjesta gdje se upoznajemo sa procesom dobivanja kakaoa iz kakaovca. Potom brodom odlazimo do otoka na kojem gledamo način obrade kokosa od razbijanja kokosove ljuske. mljevenja, pravljenja melase, te rezanja u trake. Na ovom se mjestu mogu kupiti bomboni (jedna vrsta karamela koji su umotani u tanki papir od riže), predmeti od kokosa, razne vrste sapuna, kao i bočice sa rakijom u kojoj se nalazi zmija, uz nadu da je ista dovoljno omamljena rakijom da potencijalnog konzumenta ne ugrize. Odlazimo i do jednog mjesta na kojem uz konzumaciju tropskog voća slušamo malo tradicionalne glazbe u izvedbi lokalnih muzičara.
Naš daljnji put nastavljamo pomalo adrenalinskom vožnjom kanalima delte manjim čamcima u kojima se osim veslača nalaze po 4 osobe. Kažem „adrenalinskom“ jer su čamci niži od broda, pa i nisu baš podobni za osobe koje imaju problema sa koljenima, kao moja malenkost. No, hrabro izdržah i tu prepreku uspješno se iskrcavši na blatnom provizornom pristaništu.
Devetog dana našeg puta tj. 10 12. 2018., odlazimo u posjetu radionici u kojoj se izrađuju predmeti od lakovca, a koja postoji od 1976. godine. Drvo lakovac je crne boje. Nalazi se samo u JI Aziji. U radioni smo se upoznali sa procesom izrade predmeta od laka koji počinje rezanjem jack tree ploča na koje se stavlja tanki sloj laka. To je u stvari smola lakovca, nakon toga slijede 4 sloja laka, pa poliranje i opet 4 sloja laka. Tada se na takvu ploču stavi crtež ili se ploča izreže i na istu se u željenom obliku nalijepi sedef ili se željeni lik ili stvar oblikuje ljuskom od jajeta. Izrađeni predmeti su vrlo interesantni, a cijena pojedinog predmeta ovisi o veličini i načinu izrade.
Nakon posjete radioni predmeta od laka odlazimo do Cu Chi (Ku Či) tunela. Isti su nastali 1940. godine, a izvorno su trebali biti skrovišta za oružje i streljivo, no ubrzo su se pretvorili u skrovišta boraca. Tuneli su u vrijeme Tet ofenzive služili za transport ljudi iz Sjevernog u Južni Vijetnam. 250 km tunela koji su vodili do rovova, rukama je iskopano u 4 razine. Zbog prmitivnih sredstava kojima su se služili za samu izgradnju, kao i zbog raznih kukaca i životinja, poglavito zmija otrovnica, gradnja je trajala dugo, tako da su ljudi tjednima bili pod zemljom. Hranili su se listovima i korijenjem tapioke -biljke slične krumpiru, čiji listovi nalikuju listovima marihuane. Sami Amerikanci su podcijenili veličinu tunela, pa je tako i njihov vojni aerodrom bio izgrađen na tim tunelima. Prema izvještajima sjeverno-vijetnamske vojske 30% ljudi se razboljelo, a svi su bili zaraženi parazitima. Neki su tuneli bili veoma uski (samo za jednu osobu, dok su drugi bili širi, pa su se u istima nalazile bolnice i škole). Kretanje u tunelima bilo je veoma otežno, tako da su u istima ljudi puzali. U većini tunela bile su postavljene razne zamke koje su služile za obranu od neprijatelja. Nakon Tet ofenzive Amerikanci su uništili mrežu tunela, te su 1969. god. veliki dio dokumenata zarobili.
Ostatak ovih tunela danas se koristi u turističke svrhe.
Ovime, završava naše skitanje po Vijetnamu. U popodnevnim satima polazimo put aerodroma na kojem ponovo lokalnom avio kompanijom letimo za Siem Rip. u koji stižemo nakon sat vremena. Odlazimo do hotela „Khemera“ u kojem smo smješteni dvije noći.
K A M B O Đ A
E, pa dobro došli u Kraljevinu Kambođu koja se zove Kampučija. Moram priznati da su orgaizaciono, gledajući s pozicija dobivanja vize pri ulasku u zemlju, neuporedivo bolje organizirani nego u Vijetnamu. Naime, još u avionu popunite potrebna 2 obrasca, te još jedan na samoj granici, date svoju putovnicu i 1 sliku, kao i 30 $ i u roku od nepunih 20-ak min. postupak dobivanja vize je gotov.
Kraljevina Kambođa je država u JI Aziji koja na jugoistoku izlazi na Tajlandski zaljev i dio je južno kineskog mora i Tihog oceana. Na zapadu i sjeveru graniči sa Tajlandom, na sjeveru sa Laosom, a na istoku i jugu sa Vijetnamom. Jedna je od najnerazvijenijih i najsiromašnijih zemalja Azije. Siromaštvo je prisutno na gotovo svakom koraku, kako od loših cesta, slabog obrazovanja ljudi, tako i općeg siromaštva. Prosječna plaća u zemlji je 145 $, a realna je i manja. U zemlji ne postoji zdravstveno osiguranje, osim nekih privilegija koje ima vojska. Ako se razbole svaku uslugu (preglede, eventualni boravak u bolnici. lijekove i sl.), moraju plaćati. Tako nam vodič navodi tužan primjer jednog mladića kojem su se razboljele kćeri, te je on morao prodati motor kako bi došao do novaca za liječenje. Vodič nam govori da u zemlji postoji tzv.“dan za svadbu“, a svećenik izračunava dan i sat kada se mladi par, treba vjenčati. No nekada im može i reći „ da nisu jedno za drugo“, pa do vjenčanja neće ni doći. Računa se da se u zemlji 10.000 ljudi bavi prostitucijom, a ovo je i raj za pedofile, tako da je ovdje situacija puno lošija nego na Tajlandu. Nadalje, vodič nam kaže da ljudi u gradovima imaju po dvoje djece, dok na selima imaju i više. U gradovima piju flaširanu vodu, a što nije slučaj sa selima u kojima piju vodu iz pipe-neprokuhanu. Zbog navedenog, većina djece obolijeva od parazita, najviše od malarije i umire. Također nam kaže da se djecu ne smije dirati po glavi, jer glava je središte duša. No u stvari, češći je razlog ušljivost.
Međutim, i unatoč siromaštvu, bijedi i težini svakodnevnog života, ljudi su skromni i zahvalni za svaku sitnicu. Prekrasan mi je način njihovog ophođenja sa strancima gdje će vas kao npr. u hotelu ili restoranu prilikom dolaska na doručak ili večeru pozdraviti naklonom i sklopljenim rukama. Ono što turisti, koji velikom većinom dolaze u Siem Reap moraju shvatiti je, da taj grad nije ogledalo pravog stanja i života u zemlji. To je lijepo uređeno mjesto koje je blještavilom svojih trgovina i raznolikom ugostiteljskom ponudom prilagođeno europskom i američkom načinu razmišljanja i života. Pravi život zemlje možete vidjeti odlaskom na jezero Tonle Sap o čemu će biti govora kasnije.
Interesantno je da je Kambođa jedina država u svijetu na čijoj se zastavi nalazi građevina (Angkor Wat). To je zemlja u kojoj živi 16 miliona stanovnika. Kambođani su potomci starih Khmera koji čine 90% stanovništva, a uz njih ima još 5% Kineza, 1% Vijetnamaca, te raznih primitivnih plemena koja žive u planinskim krajevima zemlje. Danas ima 51% stanovnika koji su stari 20-ak godina, od kojih većina nema pojma o Crvenim Kmerima. Naime, u vrijeme vladavine Pola Pota masu starijh ljudi je ubijeno, a oni koji nisu ubijeni, umrli su od malarije.
Glavni grad je Pnom Pen. Zemlja se prostire na površini nešto većoj od 181.000 km². Na čelu zemlje je kralj – Norodom Sihmoni-sin Norodoma Sihanuka i njegove konkubine koja je bila miss Kambođe. O Norodumu Sihanuku vidi više na: https://en.wikipedia.org/wiki/Norodom_Sihanuk. Međutim, aktualni kralj, koji je 2004. preuzeo prijestolje, uopće ne vlada. Školovao se u Belgiji, a voli balet. Potrebno je spomenuti da je ismijavanje kralja kažnjivo zakonom. Kralj u zemlji ima status Rame (božanstva).
Službeni jezik je kmerski, a drugi jezik u zemlji je francuski, iako se veoma lako može sporazumijevati i engleskim jezikom.
Službena valuta je kambođanski riel (KHR). Međutim, Siem Reap, u kojem su naše malenkosti boravile, izrazito je turističko mjesto u kojem uopće ne postoji potreba za promjenom strane u domaću valutu, Sve se plaća poglavito u $ a može se plaćati i u eurima, te Visa i mastercard karticama. Ostatak novca, (uglavnom manji dio), ukoliko nešto kupujete, vratiti ća vam u lokalnoj valuti.
Povijesno gledajući od 9.-15. st. u zemlji je postojalo Kmersko carstvo čije je sjedište bilo u gradu Angkoru. Danas je glavni hram carstva Anghor Wat simbol Kambođe i njena najveća turistička atrakcija.
Reljef zemlje je nizinski. Na jugo zapadu, te na krajnjem sjeveru i istoku nalaze se planine. Najviši vrh je na 1771 m.
Kroz zemlju protječe rijeka Mekong, a na zapadu se nalazi jezero Tonle Sap koje je središte uzgoja riže i ribe.
Dominantna religija u zemlji je teravada budizam (95% stanovništva), dok su ostalo muslimani i rimokatolici. Ljudi u zemlji i nisu toliko religiozni, što je možda posljedica vladavine Crvenih Kmera koji su zabranili religiju, te uništili gotovo sve hramove kojih je nekada bilo oko 3000. No Anghor Wat je zbog činjenice da je vođa Crvenih Khmera Pol Pot, pravim imenom Salmon Sat, koji se školovao u Kambođi, a studirao u Parizu, bio iz okoline drevnog grada Ankhora, to su predivni hramovi Ankhora koji su ostali sačuvani za buduće generacije preživjevši sve nedaće i zločine koje je isti učinio svojoj zemlji koja se još i danas od istih oporavlja. (vidi više na https://hr.wikipwdija.org/wiki/Pol_Pot)
U zemlji se kao i u ostalom budističkom svijetu drugačije broje godine, tako da se nova godina slavi sredinom travnja, no kao i u Vijetnamu sve je okićeno i obasjano raznobojnim lampicama odjući dojam veselja i blagostanja.
Klima: Sušna sezona traje od listopada do ožujka, a temperature su tijekom cijele godine od 25-35 stupnjeva. Kao i u Vijetnamu i ovdje ima puno vlage.
Privreda zemlje zasniva se na zemljoradnji i šumarstvu te jezerskom ribarstvu.
Nakon odmora, desetog dana našg puta tj. 11. 12.2018. odlazimo prvo do jedne zgrade gdje se slikamo, te dobivamo iskaznicu koju moramo obavezno nositi na sebi radi identifikacije na lokalitetu Anghkor Wata, koji se od 1992. nalazi na popisu UNESC-ove svjetske baštine. Potom dolazimo do najimpresivnijeg hrama golemog kompleksa Anghora – Anghor Wat sagrađenog početkom 12. st. tijekom vladavine kralja Suryavarmana II. To je kompleks hramova posvećen bogu Višnu-jednom od glavnih hinduskih bogova. Hram je kasnije služio i kao mauzolej. Sastoji se od 3 terase unutar kojih se nalaze niže terase manjih dimenzija, a do kojih se dolazi preko „terase časti“. Na vrhu treće i najmanje trase, nalazi se središnji toranj sa svetištem. Sam hram sastoji se od mnogih građevina, kao što su zgrada knjižnice, dvorana jeka, galerije, bazeni. Sve su zgrade bile građene od drveta koje su pojeli termiti. Međutim, zbog aktivnosti ovog hrama, njegove su građevine sačuvane. U hramu postoji prekrasna galerija bareljefa, dužine 800 m koja prikazuje epske zgode, mitologiju i kambođansku povijest. Obilje simbola prikazano je na kamenim zidovima Anghor Wata. I ovdje se, kao i kod otalih pogrebnih hramova ponavlja hinduska koncepcija svijeta-središnji toranj koji simbolizira goru Meru, središnji dio hinduskog svijeta i Šivino prebivalište, zid koji ga okružuje simbolizira zemlju, a kanal širine 92 m koji okružuje hram predstavlja ocean. Skulpture predstavljaju kraljeve, kraljice, prinčeve i ostale dostojanstvenike koji su prikazani kao bogovi bilo hinduske vjere, odnosno kasnije, budističke dolaskom budizma u drugoj polovini 12. st. U hramu su osim skulptura dostojanstvenika prikazanie i skulpture devada-plesačica i božanskih plesačica – apsara koje divlje plešu, a koje karakterizira interesantan položaj ruku, od kojih svaki ima neko mitološko značenje.
Odlazimo prema hramu Angkhor Thom,diveći se impozantnim kipovima istog. Nakon toga, posjećujemo budistički piramidalni hram Bayon nastao krajem 12. st. koji se nalazi u samom centru grada Angkor Thoma. Cijeli kompleks hrama bio je građen u tri faze na već postojećem hramu. Svetišta, žrtvenici, terase, galerije, hodnici i prolazi čine labirint sa 11.000 urezanih skulptura koje nadvisuje 54 tornja od kojih je svaki ukrašen sa po 4, blago nasmiješena gigantska ljudska lica.
Dolazimo i do Kraljevske palače u okviru koje je jedan hram u kojem je. prema predaji, vladar ritualno općio sa Nagom(božicom zmijom). Ispred palače je veći bazen koji je nekada služio za kupanje. U neposrednoj blizini Kraljevske palače je i hram Bofon-jedini hram prekriven zlatom. To je bio državni hram u kojem su glavni trgovci bile žene, dok su muškarci bili ratnici. Nisam neka feministica, no moram komentirati da su i u to doba žene bile više svestranije i agilnije od muške populacije.
Prolazimo i mimo hrama Wan tang Bay, koji je u stvari bio samostan koji je napravljen za pripadnike carske obitelji.
I na kraju našeg dnevnog obilaska ovih predivnih hramova, dolazimo do meni, a vjerujem i većini turista najinteresantnijeg hrama – Ta Prohm u kojem se snimao film sa Angelinom Joliy „Tomb Raider“, a koji je u današnje vijeme proslavio Kambođu u svijetu. Ovaj je hram ostavljen onakav kakav je bio kada su se tamo prvi puta zatekli francuski arheolozi, a što znači prekriven interesantnim korijenjem stabala koja su, gotovo u potpunosti prekrila hram. Naime, cijela je Kambođa dva desetljeća bila prepuštena milosti i nemilosti Crvenih Kmera. Veoma su se teške borbe vodile oko hramova. Kako su Crveni Kmeri prezirali hramove đungla je zakrčila iste. Hramovi su raskrčeni, a restauratorski i konzervatorski se radovi na hramovima odvijaju i danas. Jedini hram kojem su ostavljene samo drva koja drže zidove je hram Ta Prohm. Današnje stanje tog hrama nije onakvo kakvo je bilo u vrijeme snimanja filma „Tomb Raider,“ jer na obnovi hrama danas rade Indijci, koji su na istom uklonili veći dio korijenja koji je taj hram obavijalo. No i ono što danas putnik-namjernik može vidjeti. zaista je impresivno i neponovljivo, a takvo bi trebalo i ostati za buduće generacije kako bi mogle, kao i naše malenkosti, uživati u ovom svjetskom čudu.
Jedanaestog dana našeg puta (12. 12. 2018.) u jutarnjim satima posjećujemo još jedan prekrasan ružičasti ham-Bantes Rei, koji je nekada postojao kao satelitski hram, ali isti ne pripada Ankhor Watu. Skulpture koje se nalaze u spomenutom hramu su veoma lijepe i minuciozno izrađene, te se vjerovalo da su takve skulpture mogle napraviti samo žene. Međutim, tesanje kamena bio je muški posao.Ovaj hram nije bio kraljevski. Navedeni hram je bio još više zarašten nego hram Ta Prohm. Prilikom raščišćavanja hrama nađena je stela na kojoj je označena godina gradnje hrama. Tada se otkrilo da je hram nastao polovinom 10. st. dok su hramovi Bayon i Angkor Wat nastali u 12. st. Restauracija hrama rađena je postupkom anastulaze, što znači da je hram rastavljen, označeno je kamenje, te je ponovo sastavljen. Za ovaj se hram zna da je bio posvećen Šivi (bogu koji stvara i razara). U novije se vrijeme misli da je hram bio posvećen i bogu Šivi i Višnu Sam je hram rađen od dvije vrste kamena. Prekrasno izrezbarene skulpture na zidovima hrama napravljene su tehnikom dubokog reljefa od ružičastog pješćenjaka uzetog iz brda Kuben, dok su zidovi hrama rađeni od laterita. Na jednom od reljefa ovog hrama prikazana su i dva brata, oba zaljubljena u nebesku plesačicu apsaru.
Nakon hrama Bantes Rei odlazimo do jedne plantaže palmi na kojoj kupujemo palmin šećer. Vodič nam govori da postoje muški i ženski plodovi palme koji se odrežu i iz kojih se cijedi sok, koji se skuha, te nakon toga ostaje melasa koja se oblikuje u kuglice ili grudice i to je onda palmin šećer. Kaže da se može dobiti palmino vino i rakija, ali da postoje i palme koje imaju plod datulje, te palme kojima je plod kokos.
Nakon plantaže palmi, odlazimo do jezera Tonl Sap, 200 km dužine, te 100 km širine – u vrijeme visokog vodostaja. Dakle, Tonl Sap je slatkovodno jezero koje je istoimenom rijekom povezano sa rijekom Mekong. Kada se na Himalaji počinje otapati snijeg, jezero se puni vodom. Njegova dubina i veličina ovisi o godišnjem dobu. Kada je najpraznije, dubina jezera je samo 1 m. Najveća dubina jezera je 10 m. To je prirodni rezervat vode koji doprinosi plodnosti rijeke Mekong u koju se ulijeva. U ovom se jezeru nalazi i riba koja nosi naziv riel (kao i novčana jedinica zemlje). To je naziv za malog srebrnog šarana. Riba se najčešće jede kao izvor proteina. Kada se jezero puni, na istom je zabranjen ribolov, no kada se prazni ribari postave mreže i love ribu. Jezero je puno hranjivih tvari. Naime, zahvaljujući plitkosti jezera, svijetlo dolazi do dna jezera čime se omogućuje rast bilja, a sa biljem se hrani riba. Preko 50% izlova ribe u zemlji dolazi sa ovog jezera.
Najveća riba koja se može naći ovdje je gigantski som koji može biti težak i do pola tone. Ove su ribe veoma osjetljive na tektonske poremećaje. Stanovnici na jezeru su vijetnamske izbjeglice na koje lokalno stanovništvo ne gleda sa simpatijama. Isti su svoj životni prostor pronašli na ovom jezeru na kojem žive na pontonima. Osim mjesta za stanovanje na tim su pontonima smješteni i odgojni i vjerski objeti tj. škola i crkva. Dakle, stanovnici jezera jedu prvenstveno ribe koje ulove i to na način da riblje meso pojedu, iznutrice bacaju, a glave melju u prah, te taj prah bacaju kao gnojivo u vrtove koji su također smješteni na pontonima.
Na ovom smo jezeru posjetili i uzgajalište sijamskih krokodila koji služe prvenstveno za jelo stanovnika jezera, ali i za izradu predmeta od kože koji se prodaju u trgovini u sastavu uzgajališta, odnosno čiji se proizvodi izvoze u Kinu.
Nakon vožnje jezerom Tonl Sap odlazimo do Kambođanskih zanatlija. To je udruga koja je kao neprofitna organizacija osnovana 1992. godine. Osnovni cilj udruge je vratiti zemlju u prijašnje stanje i stvoriti novu generaciju zanatlija kojih je mnogo ubijeno u vrijeme vladavine Pola Pota. Velike donacije za razvoj udruge daje EU, posebno Francuska. Udruga po cijelom svijetu posjeduje svoje prodavaonice. Sve što zarade prodajom svojih proizvoda, vraća se u organizaciju. Ljudi koji rade u Udruzi, rade i na poslovima restauracija pojedinih predmeta. Neki od zanatlija školovani su i u inozemstvu.Proizvodi su prilično skupi (npr. manja kutijica od drva inkrustirana posrebrenim ukrasom košta 62 $). Mađutim, predmeti su veoma lijepo dizajnirani, a što odgovara Europljanima i njihovom ukusu.
U popodnevnim satima odlazimo na malo relaksacije u SPA centar u hotelu uživajući u masaži stopala. No za pola sata koje plaćamo 9$, a koliko traje masaža, dobro i veoma čvrsto izmasirati će vam noge do koljena i vrat. Osobno mogu reći da mi je masaža-posebno vrata, veoma godila.
Prijepodnevni sati dvanaestog dana našeg puta (13. 12. 2018.) rezervirani su za odmor i posljednju kupnju suvenira. U ranim popodnevnim satima odlazimo put aerodoma sa kojeg avionom kambođanske avio kompanije odlazimo prema Sajgonu, odnosno Ho Chi Minu sa kojeg airbusom QR-a u 19,25 po lokalnom vremenu odlazimo u 5998 km udaljenu Dohu, u koju stižemo nakon 8,30 sati leta. U Dohu stižemo u 0,30 sati po lokalnom vremenu, vraćajući naše satove za 4 sata unatrag. U 02,15 po lokalnom vremenu, ponovo QR-om letimo 5,50 sati do Zagreba u koji stižemo u 6,15 sati po lokalnom vremenu dana 14. 12. 2018., vrativši naše satove još 2 sata unatrag. No za većinu naše grupe ovo nije kraj puta, jer neki odlaze u Karlovac, Varaždin i Split, a neki, kao moja Bojana putuju do Beograda. Vraćamo se u prohladnu svakodnevicu, razmišljajući o hrpi obveza (barem moja malenkost) koje me očekuju u predblagdansko vrijeme.
Nisam nažalost, ni sanjala da će mi ovi blagdani, a poglavito početak godine, nakon kojeg i pišem ovaj putopis, biti tako teški i turobni zbog gubitka moje predrage majke, kojoj isti i posvećujem (vidi posvetu uz putopis). Danonoćno se zaokupljam raznim obvezama kako bi što manje mislila na bol u srcu koja me svakodnevno pritišće. No život, koliko god bio žalostan i turoban-neumitno ide dalje, pa se i ja moram polako smiriti i ponovo početi živjeti.
A što reći na kraju puta po zemljama Indokine, Bilo je, i unatoč velikoj vrućini i vlazi-prekrasno, kao i uvijek na mojim putovanjima. Upoznala sam mnogo dobrih i dragih ljudi. Divila se prekrasnim građevinama za koje nisam ni misliti mogla da ih ljudska ruka može napraviti, Uživala sam u beskrajnim prirodnim ljepotama našeg planeta, kojeg uistinu moramo čuvati od svih vrsta uništavanja, kako bi i mnoge sljedeće generacije, poglavito one koje vole putovati, mogle uživati u svijetu i tekovinama istog, a koje su današnjim ljudima ostavile prošle generacije.